Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (9)

Uz gašenje e-novina

Kronika davno najavljene smrti

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: adsoftheworld.com

Što god, dakle, netko mislio i imao za reći o Peri ili njegovu portalu, ipak ne može poreći – osim ako nije spreman ispasti kreten pred samim sobom – činjenicu da je to jedan od jako rijetkih medija u Srbiji na koje uopće vrijedi obratiti pažnju i gdje se nikad i bez obzira na cijenu ne prelazi granica koja odvaja antifašizam od fašizma. A to, na našu žalost i u duhu ovoga vremena, nikako nije malo i nevažno. Kao što nikad neće biti ni malo ni nevažno sve ono što je Petar Luković napisao u godinama raspada

Photo: lična arhiva

Ako se dvadeset i drugog srpnja, kako je najavljeno, zbilja dogodi gašenje beogradskog i regionalnog portala E-novine, a malobrojni članovi redakcije, zajedno s direktorom i glavnim i odgovornim urednikom Petrom Lukovićem, završe na ulici – bit će to ne posljednja, ali svakako jedna od zadnjih pobjeda novodruštvenih političkih, ekonomskih, sverelativizirajućih i klijentelističkih odnosa nad ionako jedva živom žurnalističkom praksom prema kojoj grupa autora u nekom mediju tvrdoglavo brani pravo na vlastito mišljenje, pa makar bilo ili bi moglo biti pogrešno. Također, bit će to ni prva ni, daleko bilo, zadnja pobjeda kulture zaborava protiv koje su se E-novine borile u istoj onoj mjeri u kojoj Srbija nije sudjelovala u balkanskim ratovima devedesetih godina prošlog stoljeća. Na kraju, ako kraja agoniji uopće ima, bit će to i - također ne prvi i nikako posljednji - poraz pismenosti i talenta, do kojih se nekad davno, mlađi se čitatelji, vjerujem, ne sjećaju, držalo mnogo više nego do kreativne daktilografije; procesa izražavanja interesa vlasnika i skrbnika kroz jednostavnije novinarske forme.  

Ispisujući dugu kroniku davno najavljene smrti E-novina, Petar Luković je zapravo godinama opisivao kako novo doba likvidira one što se, kako se to zna reći, ne znaju snaći, nego i dalje, nevjerojatno uporno, vjeruju kako se kvaliteta nekog medija određuje njegovim sadržajem umjesto profitabilnošću postignutom kombinacijom podilaženja prvo vlasnicima kapitala, pa onda onoj publici koja sve zna o svim reality showima, ali, eto, uspijeva nemati pojma o Vukovaru, Sarajevu, Srebrenici, prirodi vlasti Slobodana Miloševića ili enormnom uvećavanju bogatstva takozvanih demokratskih, proeuropskih lidera od Maclja do Ohrida. Jebi ga, o tome ne piše ništa u novinama i na portalima koje čitaju; nema prostora, pojele ga budale koje se za neki novac tuširaju i seru pred kamerama, reklame za akcijske cijene kobasica i baneri dilera tableta za mršavljenje, potenciju, čvrstinu grudi i rast kose odjednom.  

Photomontage: e-novine

Zatupljujuća objektivnost

Novinarstvo je, ako je iskreno, posao proizvodnje neprijatelja. Pero Luković je uz iskrenost imao, a i ne napušta ga, veliki dar da i od prijatelja pravi neprijatelje. I nije, ma koliko suprotno tvrdili oni što sa zavidnom udoboljom prate za sada neuspješnu obranu i izgledne posljednje dane E-novina, uvijek bio jedini krivac za sve ratove koje je vodio i vodi. Imao je, naravno da je imao, pa nije robot, pogrešnih procjena, manjka mjere – istina, s njom nikad nije gajio srdačne odnose, sasvim suprotno, prezirao ju je koliko i famoznu, zatupljujuću objektivnost – ali je jako često ostajao sam i bez ikakve podrške onih koji su ga davno, dok je uporno pisao o srpskim osvajačkim ratovima i ratnim zločincima – sve iz Beograda, i sa Zvezdare, i sve iz ideala, a ne antiratno-profiterskih interesa, tapšali, intervjuirali, citirali... Bez nje su, te podrške, kao i s njom kada je ono jednom, navodno, bilo, E-novine funkcionirale kao knjiga sjećanja u kojoj nisu svi pucali na svakoga onako, da se malo zabave, a to što su neki bili precizniji od drugih, eto, nuspojava je igre odraslih muškaraca s bojevom municijom.

Pisac Andrej Nikolaidis jednom je i ne tako skoro rekao kako je, kada je nešto u Beogradu loše – onda je najgore na svijetu, a kada je dobro – e, onda je najbolje. E-novine je tada naveo kao, po njegovu sudu, jedan od najboljih i najvažnijih portala u regiji. Bilo je, da se ne lažemo bez veze, boljih godina – uredničkih, nikad financijskih – u tom mediju, no skoro svaki njihov dan plaćen je terorom pravosuđa prema kojem su se mnogi, previše njih, odnosili kao da se događa u Mianmaru. Baš kao što danas, dok Lukovića etiketiraju kao pismenog Vučićeva glasnogovornika, ignoriraju činjenicu da Pero više boravi po sudnicama nego u redakciji u kojoj njegovi suradnici uredno detektiraju srpske fašiste novog doba i bilježe svaki pokušaj rehabilitacije onih iz prošlosti. Uostalom, nije Vučićev režim na bilo koji način pomogao E-novinama, nego kraju privodi posao što ga je započeo Tadićev; posao ubijanja jednog medija, kada već nije išlo famoznim tržištem – kao s Feral Tribuneom, Danima, Slobodnom Bosnom, Radijem B92... sve do preživjele Mladine - sudskim presudama. Tako, zapravo, vlast pušta neprijatelja svog neprijatelja da izdahne u mukama, uživajući u inatu umirućega koji i dalje, bolje i lakše, manje bolno svakako, podnosi prirodnog protivnika nego razočaranje u bivše prividne prirodne saveznike.

Pokazna vježba

Iscrpljene E-novine tako trpe dvostruko cipelarenje: s jedne strane od pravosuđa, koje ih guši, a s druge od onih koji se naslađuju zbog sudbine medija nad kojim se, i tako godinama, provodi pokazna vježba novih metoda uništavanja onih što se ne znaju, neće ili nemaju želuca prilagoditi činjenici da se sve može relativizirati ako to nalaže neki interes. Budući da, naime, postoje novinari spremni da u ime takozvanog tržišnog neuspjeha – u prijevodu: dirigiranoga gubitka interesa oglašivača ili donatora – uporno rade ono u što iskreno vjeruju, e tako se mora usavršiti praksa prema kojoj će dio represivnog aparata u ime nemjerljive duševne boli i narušenog ugleda prevesti nekontrolirane preko granice egzistencijalnog opstanka.

Photo: Edin Tuzlak

Što god, dakle, netko mislio i imao za reći o Peri ili njegovu portalu, ipak ne može poreći – osim ako nije spreman ispasti kreten pred samim sobom – činjenicu da je to jedan od jako rijetkih medija u Srbiji na koje uopće vrijedi obratiti pažnju i gdje se nikad i bez obzira na cijenu ne prelazi granica koja odvaja antifašizam od fašizma. A to, na našu žalost i u duhu ovoga vremena, nikako nije malo i nevažno. Kao što nikad neće biti ni malo ni nevažno sve ono što je Petar Luković napisao u godinama raspada. Poput ovoga u specijalnom izdanju Dana iz 2002., posvećenom desetogodšnjici početka opsade Sarajeva: „U očaju: šta raditi – preko sarajevskih informacija tražio sam i dobio broj Televizije; tražio uredništvo Dnevnika – predstavio se: Petar Luković iz Beograda, novinar, i hteo da poručim da je ono što se sa Sarajevom dešava užasno i da se stidim što sam Srbin u čije se ime isto to Sarajevo bombarduje. Pustili su me u Dnevnik nekoliko večeri zaredom; javio se i Bogdan Bogdanović – ali sem nas dvojice, niko više, kao da je čitav Beograd ućutao, jeste ućutao, sklonio pogled od Sarajeva, zaboravio na Sarajevo, nije trenutak, rekli su mi. (...) Zato je Sarajevo – u najgorim godinama opsade – postalo opšte mesto srpske osvete; više se u državnim medijima gotovo niko i nije trudio da objasni da ono što se dešava nikakve veze s ratom ima – likovalo se nad Sarajevom... A to, da izvinite, ja lično Beogradu nikad neću zaboraviti!“.  

Red je, zato, pamtiti i s ovih, naših, drugih strana...

*Prenosimo sa portala forum.tm

star
Oceni
4.24
Ostali članci iz rubrike Stav
image

Poslednji pozdrav e-čitaocima: Predlog za razmišljanje

Smrt je slaba za nas

image

Šta ne poznaje nova demokratija

U Titovo doba i nepartijci su bili direktori

image

Lex specialis ili država partijskih sporazuma

Kad se u Crnoj Gori razmišljalo hladne glave?

image

O jednom naizgled neshvatljivom paradosku

Vole Srbi Rusiju, ali sebe ipak vole više

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak