Stav
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (647)

Slučaj e-novina

Pokazna vježba umiranja

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Izvor: wallpaperswa.com

Koketujući s ovim i onim, e-novine (to nije zanemariva stvar) nikada nisu prešle granicu nakon koje zajebancija postaje nedopuštena, kada igra prestaje, jer (ideološki) stvari postaju ozbiljne. To pokazuje njihov svakodnevni rad, ne postoji medij u Srbiji koji je tako sustavno, iz dana u dan, pratio djelatnost nacionalističkih ikona, žestoko komentarišući njihove fraze, od čega bi se nekad mogla stvoriti jedna (vrlo pristrasna) istorija nacionalističkog ludila. Nije se pokazalo ni da je neki medij više provocirao sve te institucije, da je izazivao toliki njihov gnjev, snažnu potrebu da se uzvrati

U vrijeme sveopšteg leleka, dok se sa svih strana nezavisni mediji oglašavaju moleći za spas, kada je njihova sudbina neizvjesnija nego što je bila jučer, i svakako bolja nego što će to biti sutra, jedan medij, nakon što je godinama bio na samrti, odlučio je da konačno izvede pokaznu vježbu umiranja, da in vivo svima pokaže kako to jedno glasilo umire, kad već uveliko traje ovo doba ugroženosti.

Sve to opet podsjeća na igru, isto kao što su se e-novine godinama igrale novinarstvom, jednom precijenjenom disciplinom koja je u zadnje vrijeme, ako je ikada imala smisla, obesmišljena. Biti servis nekome, raditi u firmi u koju je neko uložio milione, ispunjavati zadatke, potpisati ugovor i obavezati se, staviti se na raspolaganje urednicima i vlasnicima medija, koji neminovno imaju svoju interesnu sferu, ideološku, političku ili tržišnu, očekivati svaki mjesec platu i zasluženi topli obrok, potpisati sve to u privatnom sektoru a igrati se nezavisnog novinara, mislioca i intelektualca, udarati glavom od očaja što se ne može reći sve, čuditi se što nije dopušteno napisati sve što treba napisati, po nalogu savjesti i struke, sve to predstavlja stvar smiješnu, dječije igralište, teatar sjena, moguću samo za one koji žive na teritoriju obećane zemlje u kojoj vladaju ta kultura dijaloga i ljudska prava, valjda na onom svijetu.

Photo: blogspot.com

Embrouz Birs također je hvalio novinarstvo, samo je u jednom trenutku priznao da mu je malo dosadilo cijepati tur svima onim, na koje gazda pokaže prstom. Ako se već želi slobodno misliti, onda treba ostati kod kuće. Onaj koji želi ostati nezavisni mislilac na poslu, neka se zaposli u kosmosu. U e-novinama je uvijek vladala kućna atmosfera, to je angažovani medij koji, za razliku od prodavača najhumanijih i najbrižnijih sentimenata, društveno osviještenih, kojima novci padaju s neba, nikada nije krio svoju službu, kad je ona bila na snazi, niti izvjesne persone koji su bile prijatelji portala. Jer začudo, da bi jedna firma funkcionisala, pa makar je opsluživali i novinari, ona treba neki kapital, neke novce, ti novinari ipak moraju u međuvremenu, između dva teksta, bar ponekad dobiti i neku platu, a za to trebaju finansijeri, bili oni živi i vidljivi, ili bile samo dobre duše koje lebde, nevidljivo, negdje po svijetu u fondovima, bezinteresno, kao što su to ženerozni finansijeri naših najangažovanijih portala i NGO robnih kuća. Nije lako kad se padne u nemilost lijepih duša koje plaćaju slobodu medija. Treba biti štovatelj odgovornih novinara i lovaca na mušice.

Stvar je jasna: niko neće platiti čisti novinarski larpurlartizam, ostaje se služiti trikovima. Čak se i Feral, taj najpožrtvovaniji i najistrajniji naš medij, koji je najduže ostao stajati na prvoj liniji, ugasio kad je sasvim nestalo benzina. U međuvremenu, e-novine su taj fijasko novinarstva proslavile žestokom feštom: ne postoji druga strana, ne interesuje nas objektivnost, izvrgnuti ruglu protivnika, iskoristiti njegove riječi protiv njega samog, prenaglasiti izjave da još bolje zasvijetle te nacionalističke fraze, razoriti sve postojeće, sve što se bude smjelo, dok traje služba, u tome se sastojao maltretman kojem su oni podvrgavali svoje suparnike. Možda nigdje u novinarstvu nije više imala upliva književnost, u vidu subjektivnosti i ludizma, nego na e-novinama, koje kao da su uzvratile žurnalizmu koji je osvojio književnost.

Izvor: funnyasduck.net/

U vrijeme kad ne postoji nijedan slobodni medij, kad nikome novci ne padaju s neba, i kad ne postoji novinar koji ne opslužuje nekoga, pa makar to i ne znao, s tim da ima razlike od službe do službe, e-novine bi sigurno bolje prošle da su hinile da vjeruju u objektivnost, u ljudski najvažnije zadatke, u odgovornost i svekosmičku nezavisnost (to se danas može naplatiti), da su podržale tu ublehu o nekakvom novinarstvu koje gradi bolje društvo, čime se tješe lijepo obezbijeđeni disidenti koji nikad nisu vidjeli svog mecenu (pa prema tome, mora da on i ne postoji). E-novinari su, međutim, odabrali da mehanizme u žurnalizmu ogole, da pokažu kako stvari stoje u stvarnosti, da iskreno priznaju svoju datu službu, dok je trajala, bez čega se ne može, pa i da umru u pokaznoj vježbi na kraju, ako zatreba.

Dok je trajala ta demonstracija, zbilo se i smiješnih stvari. Podržavajući, po zakonu posla, nekada i vodeće političke figure, događalo se u međuvremenu da e-novine, istovremeno, negiraju čitavu bulumentu persona koje prate tu figuru, cjelokupan model kojim se hrani, tako da je i ta služba izgledala kao namjerna groteska, kao mig čitaocu. Ostavši dosljedan antinacionalistički medij, e-novine se nisu nikad poistovijetile sa svojom službom po nalogu dana, svjesni igre u koju su se pretvorile politika i novinarstvo. Služeći, oni nisu bili nikada ozbiljni kao smrt, kao sveštenici moralnosti i ljudskih prava, kao čuvari novinarstva, te otajstvene discipline, što je odbojno. Služba je pomogla da se, u međuvremenu napiše, vrijednih i zanimljivih stvari, tako nastaje i književnost, u tome se krila mudrost preživljavanja, na svakih pet minuta službe, bilo je dopušteno pedeset i pet minuta slobode, van formula i smiješnih novinarskih kodeksa, kojima su se igrali.

Koketujući s ovim i onim, e-novine (to nije zanemariva stvar) nikada nisu prešle granicu nakon koje zajebancija postaje nedopuštena, kada igra prestaje, jer (ideološki) stvari postaju ozbiljne. To pokazuje njihov svakodnevni rad, ne postoji medij u Srbiji koji je tako sustavno, iz dana u dan, pratio djelatnost nacionalističkih ikona, žestoko komentarišući njihove fraze, od čega bi se nekad mogla stvoriti jedna (vrlo pristrasna) istorija nacionalističkog ludila. Nije se pokazalo ni da je neki medij više provocirao sve te institucije, da je izazivao toliki njihov gnjev, snažnu potrebu da se uzvrati.

(Prevedeno na bosanski jezik, to bi bilo isto kao da u Sarajevu postoji medij koji podržava Bakira Izetbegovića, a pritom najžešće kritički analizira Džemaludina Latića, Enesa Karića, Esada Durakovića, Dževada Karahasana, Abdulaha Sidrana, Senadina Lavića, Enesa Durakovića, Muhameda Filipovića i pročaja, a uz to persifilira i cijelu povijest, naprimjer, bošnjačke književnosti. Služba tog medija, po narudžbi dana, činila bi se kao šala.)

Sada su oglasili da je došlo vrijeme za kraj. Poznavajući ljude koji rade na e-novinama, nakon što sam dvije godine i sam bio dio ekipe, mislim da će i svoju smrt - što je svakako krajnji stupanj u hagiografiji slobodnog novinarstva - okrenuti na šalu, evo ja im uopšte ne vjerujem, mislim da će to biti pokazna vježba umiranja, da njihove kolege angažovanici vide kako smrt izgleda uživo, što su dosada gledali samo na seminarskim treninzima i u teorijskim udžbenicima.

star
Oceni
4.59
Ostali članci iz rubrike Stav
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak