Strah kao predizborni trik

Photo: lupiga.com

Optužnice za genocid koje je Srbija poslala Hrvatskoj iz devedesetih godina, i na kojima se nalaze neki od najviših državnih dužnosnika tadašnje vlasti, nisu potpune, ne posjeduju dovoljno dokaza za tako teške kvalifikacije i iskorištene su u predizbornoj trci, i sa hrvatske i sa srbijanske strane * To s enajbolje može vidjeti po reakciji premijerke Jadranke Kosor koja smišlja zakone da ih ukine na svojoj teritoriji i reakciji ministarstva pravde Srbije koje njen potez smatra pritivnim "odredbama evropske demokratske prakse“

Krajem septembra u hrvatskoj javnosti odjeknula je kao bomba vijest da je srbijansko Tužilaštvo za ratne zločine poslalo optužnicu za genocid protiv potpredsjednika Sabora Vladimira Šeksa, bivšeg ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića, osuđenog ratnog zločinca Branimira Glavaša, Tomislava Merčepa optuženog da je učestvovao u ubistvu preko 40 civila tokom rata devedesetih godina i još 40 branitelja čija imena medijima nisu bila zanimljiva.

Nakon toga, tačnije 29. rujna, hrvatska je Vlada uputila Saboru prijedlog zakona kojim se utvrđuje da su ništetne i bez pravnog učinka sve optužnice i presude sudova bivše JNA, bivše federacije ili Srbije koji se odnose na rat u Hrvatskoj i na hrvatske državljane. Tim povodom premijerka Jadranka Kosor rekla je da ni jedna država „nema pravo uplitati se u pitanja koja su u isključivoj jurisdikciji druge suverene države".

Ovaj potez, naravno, izazvao je očekivane reakcije vlasti u Srbiji, koja je Hrvatsku optužila za „kočenje gonjenja ratnih zločinaca”. Državni sekretar u Ministarstvu pravde Slobodan Homen rekao je srbijanskim medijima da se nada da zakon neće biti usvojen u parlamentu jer „nije u skladu sa odredbama evropske demokratske prakse“.

„To što se dižu optužnice protiv hrvatskih državljana za događaje devedesetih godina ne znači da su oni po automatizmu krivi, već da mogu svoju nevinost da dokažu pred sudom. Mislim da je to apsolutno politička formulacija koja ne može da doprinese dobrosusjedskim odnosima. Sudovi su ti koji će odlučiti o nekoj krivici. Nije ekstradicija jedini način pravne saradnje, podsjetiću vas da postoji mogućnost ustupanja predmeta. Ako dođe do usvajanja ovakvog zakona to će upravo onemogućiti i Hrvatskoj da preuzme naše optužnice“, rekao je Homen.

Po optužnicama iz devedesetih godina koje je podiglo vojno tužilaštvo bio je uhapšen vukovarski branitelj Tihomir Purda, hrvatski branitelj Veljko Marić uhapšen je i u Beogradu osuđen na 12 godina, ispitana je doktorica Vesna Bosanac...

Da najprije razjasnimo najvažnije stvari vezane za optužnice koje su stigle u Hrvatsku: 1. optužnice su iz devedesetih godina, u to vrijeme su podizane protiv svakoga za koga je JNA čula da je „sa druge strane” i služile su, uglavnom, da opravdaju napade JNA najprije na Vukovar, a zatim i na gradove u BiH. Zato i postoje tako krupne formulacije poput riječi „genocid”. 2. optužnice su trebale biti riješene sporazumom između Hrvatske i Srbije, međutim to se nije desilo pa se i smisao potpisanog sporazuma izgubila u mulju političkih igara; 3. optužnice su, koliko je poznato u javnosti, u Osijek stigle mnogo ranije pa se postavlja pitanje zašto su aktivirane tek sada.

Optužnice su za vlast izvučene u pravom trenutku - počela je predizborna utrka u Hrvatskoj i HDZ se bori za svaki glas doslovno svim sredstvima, a u Srbiji nacionalizam ključa kao devedesetih godina jer je, uz probleme na Kosovu, takođe u toku nezvanična predizborna kampanja za izbore na proljeće 2012. godine. Zato nije ni čudo što je javnost ove optužnice prihvatila sa velikom rezervom, a većina analitičara sa hrvatske strane optužila vladajući HDZ za predizborno dizanje panike među građanima.

U Hrvatskoj je još uvijek dobar dio javnosti osjetljiv na stvari koje su se događale u prošlom ratu i Kosor to jako dobro zna: Drago Hedl

Photo: srbijanet.rs

Dugogodišnji novinar i urednik Feral Tribunea, danas Jutarnjeg lista, Drago Hedl, smatra da je potez hrvatske premijerke isključivo poslužio da se pažnja javnosti sa korupcije u HDZ usmjeri na drugu stranu. „Reakcija premijerke Kosor je bila potpuno očekivana obzirom da je Hrvatska u izbornoj kampanji. Poslužila joj je kao izvrsna situacija u kojoj su se sve one krupne teme u javnosti, vezano uz korupciju HDZ i crne fondove koji su toj stranci postojali, prebacile u drugi plan da bi skrenula pozornost na nešto posve drugo. Naravno, u Hrvatskoj je još uvijek dobar dio javnosti osjetljiv na stvari koje su se događale u prošlom ratu i ona to jako dobro zna, tako da je iskoristila tu situaciju da bi pokazala kako se Hrvatsku još uvijek tretira kao da je u sastavu Jugoslavije pa se onda iz Srbije šalju optužnice za njene građane. Sada je već poznato da su optužnice u Hrvatsku stigle mnogo ranije nego što je to službeno objavljeno i to samo potvrđuje tezu da su one iskorištene u trenutku kada to stranci na vlasti najviše odgovara”, kazao je Hedl za e-Novine.

U razgovoru sa beogradskim odvjetnikom Krstom Borotom, Hedl je dobio na uvid optužnicu kojom se 44 građana Hrvatske terete za ratne zločine u Vukovaru 1991. godine.

„Borota tvrdi, kada su u pitanju četvorica visokopozicioniranih političara, prije svega Vladimir Šeks, Branimir Glavaš, Ivan Vekić i Tomislav Merčep, da mu se čini da je optužnica na klimavim nogama budući da se, kad su oni u pitanju, zasniva na izjavama osoba koje su bile ili zatočene u logorima u Srbiji ili procesuirane pred vojnim sudovima u Beogradu. Dakle, riječ je o onim braniteljima koji su poslije pada Vukovara završili ili u logoru ili na sudu u Beogradu. On smatra da su ti dokazi bez dovoljne čvrstoće, budući da su dani ili pod prinudom ili u situaciji kada zatvorenici, odnosno optuženi čine sve da bi spasili svoju kožu. Kada su u pitanju drugih 40 osoba, tako je rekao odvjetnik Borota, on misli da je njihova pozicija dosta lošija s obzirom da tu postoje i konkretni očevidci zločina koji bi se mogli pojaviti na sudu kao svjedoci”, istakao je Hedl.

Prema informacijama koje Hedl posjeduje, jedinstvena optužnica je sada proslijeđena Drugom beogradskom sudu koji o njoj treba odlučiti i to je, kaže, uobičajena procedura, kao što je to bilo i ranije u slučajevima Bosanac i Purda.

Photo: Nemanja Jovanović

U Srbiji, sem navedenih i jedva primjetnih izjava, velikih reakcija nije bilo, obzirom da su mediji, prateći politiku vlasti bez zadrške, isključivo vrijeme posvetili Kosovu, „golorukom srpskom narodu” na koji je pucao ničim izazvan KFOR (svi su tom prilikom propustili da napišu odakle tom golorukom narodu eksplozivne naprave koje su prethodno bacali na vojnike KFOR-a), i, naravno, Paradi ponosa koja je opet poslužila da se svi fašisti Srbije skupe i krenu na „nejaku” državu te je ona pod pretnjom sile, ustuknula. Parada ponosa je otkazana jer se državi prijetilo „kamenicama, otimanjem autobusa, paljenjem guma na periferiji grada, intenzivnim vježbanjem u teretani i velikom potražnjom za fantomkama”. Tako je to bar srbijanskoj javnosti objasnio potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić, rehabilitovani Miloševićev PR.

Pitanje optužnica iz devedesetih godina već duže vrijeme opterećuje odnose Srbije sa okolnim zemljama, posebno BiH i Hrvatskom. Ono što je indikativno, jest da je Srbija izgubila sve procese vezane za optužnice iz tog perioda, uglavnom zbog nedostatka dokaza. Sjetimo se samo slučaja Ganić, Jurišić, Divjak, Purda... Direktorka Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić rekla je u izjavi za Radio Slobodnu Evropu da je nemoguće danas ići sa optužnicama nekadašnjeg vojnog pravosuđa iz 90-ih.

„Prije svega iz tužilaštva Srbije, ja ne znam zašto, u poslednje vreme idu stalno neki pogrešni koraci. Zašto je potrebno da oni šalju optužnice protiv stranih državljana ako imaju dokaze, a vjerujem da ih imaju, onda je trebalo te dokaze ustupiti Državnom odvjetništvu Hrvatske i tražiti da oni pokrenu krivične postupke ili da prošire istragu u odnosu na neke, na primjer Merčep je već optužen. Ovako sve to ispada kao nastavak neke politike iz 90-ih godina. Presuda izrečena hrvatskom državljaninu Veljku Mariću je u Hrvatskoj opet dočekana na jedan politički način ali ima tu stvarno poteza tužilaštva Srbije koji se ne mogu opravdati. Zašto Veljko Marić nije izručen Hrvatskoj, zašto nisu predati dokazi nego se ovde sudilo hrvatskom državljaninu. Svaka država mora da sudi svojim državljanima a dokaze treba ustupati“, rekla je Kandić za RSE.

Analitičarka iz Haga, Iva Vukušić kaže da se zemlje u regiji nisu se na pravi način još suočile s prošlošću i zločinima počinjenima od strane vlastitih snaga.

„Obzirom na to, suđenja za ratne zločine još se uvijek odvijaju s mnogo teškoća, a političari ih uredno koriste za podizanje nacionalnih tenzija i ubiranje bodova kod mnogih birača. Građanima se vlade u regiji nemaju baš čime pohvaliti pa se 'hvataju' za štogod mogu ne bi li mobilizirali birače. U predizborno vrijeme situacija je još gora pa se onda u slučaju Hrvatske pozdravlja (zasad prvostupanjski) osuđene generale ili u Srbiji politikantski izdaju optužnice za genocid. Zločini moraju biti istraženi i procesuirani i u Hrvatskoj i u Srbiji, u to nema sumnje no prethodna iskustva govore nam da i optužnice i naloge za uhićenje u regiji često izdaju ishitreno, bez dovoljno kvalitetnih dokaza pa predmeti propadaju. To ruši kredibilitet institucija ali i nanosi štetu međudržavnoj suradnji na predmetima ratnih zločina. Temelj za istragu svakako postoji, treba istraziti ulogu nekih pojedinaca u dogadjajima o kojima se govori. Neki od njih su, poput Glavaša, vec osuđeni pravomoćno zbog ratnog zločina. No, optužba za genocid je neutemeljena. Međunarodni standardi za dokazivanje genocida u sudnici, osobito namjere za počinjenje genocida izuzetno su visoki i obzirom na postojeću sudsku praksu sumnjam da bi bilo koji ozbiljan sud zločine o kojima se govori proglasio genocidom. Zločini jednostavno ne dosežu te razmjere. Možemo pak govoriti o kvalifikaciji zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina. Ukratko, nepristrane, profesionalno vođene istrage moraju se provesti (i tu je potrebna regionalna suradnja) no politički obojena medijska prepucavanja i razbacivanje terminom genocida svakako tome neće pomoći”, pojasnila je Vukušić.

Obzirom da se uz svaku ekonomsku i političku krizu, na sto ponovo najprije izvlače prepucavanja oko toga ko je koga prvi ubijao, u kojim količinama i da li strana koja je napadala, na kojoj su pojedinci činili zločine ima pravo da traži pravdu za svoje žrtve, odnosno, ona strana koja se branila da li je amnestirana za zločine koje su pojedinci iz njene vojske napravili, u godini u kojoj se obilježava dvije decenije početka rata u Hrvatskoj, stiče se utisak da političke elite nisu mnogo odmakle od tog vremena. Još uvijek vrlo svjesno manipulišu strahom ljudi, od kojih je većina izgubila ako ne nekog bliskog, onda kuću i dom ili u nepovrat 10 godina života, zarad svojih političkih poena i pljačke koja se odvija pod krinkom patriotizma. Za žrtve u takvoj borbi ni sa jedne strane nema mjesta.