Region Tema
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (3)

Neuspjeli politički igrokaz crkve i zagrebačkog gradonačelnika

Poraz Milana Bandića je trijumf poštenog čovjeka

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Nik Titanik

Novoizabrani hrvatski predsjednik Ivo Josipović zacijelo nije bio prvi izbor dobrog dijela birača koji su prošle nedjelje glasali za njega, ali očito je bilo najvažnije ne izabrati Milana Bandića

Razmišljam ovih dana o nekim razumnim, pametnim ljudima koje poznajem i pitam se vjeruju li oni stvarno da je Milan Bandić kandidat obitelji, domovine, vjere, milosrđa, dobrote… Poznati tip s TV ekrana veli, izgubili smo bitku ali to ne znači da mi istinski Hrvati koji se zalažemo za tekovine Domovinskoga rata i vjerujemo u Boga, nećemo dobiti rat…. A meni i dalje ne ide u glavu da Bandića doživljavaju kao osobu tih i takvih vrijednosti. Pa da sam najveći idiot, da ništa o njemu nisam nikad čuo ni pročitao, prateći predizbornu kampanju sve bi mi bilo jasno. Stalno je gazio po svim tim divnim i krasnim stajalištima za koje se tobože zalagao i konstantno insistirao na podjeli. Pritom je kalkulirao najprizemnije i svojom retorikom stalno proturječio. Ne samo temeljnim vjerskim postulatima nego je ono što je govorio bilo u kontradikciji sa zdravim razumom. Ne zato što je Bandić glup. Dapače. Taj je svim mastima premazan. 

Photomontage: Instruktor

Ne shvaćam te ljude koji su ga zdušno podržavali iako, dakako, poštujem njihovo demokratsko pravo na izbor. Da sam zloban, dopustio bi sebi zaključak tipa - i kreteni su Hrvati. Bandić svojom grezom retorikom nije vrijeđao samo one koji se ne slažu s njim nego i te svoje “male ljude” s čijim novcem se tako bezdušno igrao. Taj tip ima obraz debljine đona vojničke čizme. Igrao je na najprljavije karte isticanjem cijelo vrijeme kampanje, na malog čovjeka, ali ne na prava i poboljšanje života tog istog malog čovjeka nego na njegovo skromno znanje, obrazovanost i emocije prema vrednotama za koje se Bandić tobože zalagao, a zapravo ih je cijeli svoj život gazio načinom života. Razveo se, pogazio radi stjecanja osobne materijalne koristi taj sveti sakrament, psovao je Boga i mater pa beskrupulozno lagao da to nikad nije izrekao. Vrhunac bezobrazluka javnost je gledala na zadnjem HTV-ovom sučeljavanju gdje je decidirano tvrdio da se u tužbi za genocid protiv republike Srbije uopće ne spominju logori iako je pred sobom imao kartu sa zaokruženih dvadesetak lokacija. Kasnije je u vijestima postojanje tih činjenica potvrdio i ministar pravosuđa, ali Bandiću koji je bez obzira na dokaze nastavio po svome, istina nikad nije bila bitna. Bilo je važno muljati običnom čovjeku, tom njegovom malom čovjeku za kojeg je vjerovao da će ga obrlatiti, da će jeftinom retorikom, tim odvratnim populizmom, floskulama i demagogijom zaraziti i navesti da masovno glasaju za njega. Očito je u dobroj mjeri postigao svoj cilj, ali srećom za Hrvatsku, većina ga je dobro procijenila i na izbornu nedjelju ocijenila svoje, odabravši za predsjednika nekoga drugoga.

Sreća je za ovu zemlju što takva osoba, koja može tako nisko ići, nije osvojila izbore. Jer teško je i zamisliti situaciju, nekakav samit u Bruxellesu gdje na neobaveznom koktelu čovjek takvih manira i životne filozofije stoji pored stranih diplomata i ne razumije o čemu pričaju. Stoji i smješka se idiotski, gleda ko tele u šarena vrata i moli boga da se prevoditelj vrati s pišanja jer bez njega ne zna di je ni što je. Da je Bandić kojim čudom postao trećim hrvatskim predsjednikom, bila bi to sramota za Hrvatsku jer očito, on taj kolač ne bi mogao prožvakati. Bez obzira na svoje velike, lakome oči i jaki apetit, takav zalogaj progutati ne bi mogao. A ne bi stradao on nego Hrvatska. Kojoj u ovom trenutku na toj poziciji puno više odgovara čak i posve bezlična osoba, netko tko će upravo na tim neobaveznim koktelima po europskim i svjetskim metropolama dolaziti do izražaja šarmom, promovirajući hrvatsku kulturu, ekonomiju, znanost itd. Naravno, ima on još ovlasti. One mogu biti fikus ovlasti, ali i ne moraju.

Čak i u ovakvom predsjedničkom sustavu Josipović ima dovoljno instrumenata da se kao osoba i kao institucija nametne na lokalnoj političkoj sceni. Sad je sve njemu, ovisno koliko će biti kreativan i ambiciozan. Direktno ili indirektno, predsjednik može imati znatnog utjecaja na nacionalnu politiku, pa čak i u odnosu na Vladu.

Možda će nas Josipović ugodno iznenaditi. Možda će svoj mandat provesti sukladno svojim ovlastima mirno i bez puno pompe pa možda treći hrvatski predsjednik otvori “sezonu” predsjednika kojima se povijest neće pretjerano baviti. Ipak je on prvi predsjednik kojem će vlast predati jedan živi, umirovljeni predsjednik. Zapravo, lako ćemo s predsjednikom. Puno je zanimljivije što će biti s poraženim Bandićem. Što će sad tip koji je zbog svog pokušaja osvajanja Pantovčaka napokon doveo kraju svoje privatne ratove unutar SDP-a. Dobio je stranačku nogu u guzicu, a radi ambicija prema tronu predsjednika republike bio spreman žrtvovati vođenje Zagreba i nadzor nad ogromnim zagrebačkim proračunom. Zanimljivo je ovih dana pratiti i poraženu Crkvu čiji su svećenici besramno, nekršćanski, nezakonito i vrlo ružno, na izbornu nedjelju otvoreno s oltara agitirali, pozivali svoje stado da glasa za Bandića. Nisu im smetale njegove afere. Draži im je osvjedočeni grešnik koji se poziva na sve ono što im odgovara nego pošteni agnostik. Toliko je perverzna moderna hrvatska Crkva koja se valjda u svojoj mržnji prema tobože crvenom Josipoviću uvjerila da je Milan Bandić bezgrešno politički začet. Kad im njegov podjednaki “komunistički” staž i crvenilo nije smetalo. Tako tipično za Hrvatsku – dvostruki kriteriji. Rađe bandit s križem oko vrata nego poštenjačina koja ne liže oltare. Jadno. 

Što će Crkva sada pet godina bez svoga čovjeka na vrhu? Što će bidan Sanader? Pitam se, što će uskoro MUP i USKOK koji su, iako je to bilo opovrgnuto nekoliko dana prije izbora, stvarno u akciji, bave se naveliko Bandićem, potvrđuju dobro informirani izvori.

Drago mi je da su izbori završeni. Ne bi još dugo podnio da Bandić govori o mržnji, preziru, netrpeljivosti nezabilježenoj u dvadeset godina demokracije, koje su tobože bile namijenjene njemu, a zapravo je on jedini tu mržnju ispoljavao i činio sve ne bi li podijelio narod.  To je licemjer bez premca u novijoj povijesti, kakvog još nismo imali. To samo Pančić može voljeti. I Tomac. Uostalom, psihijatri se bave ljudima koji imaju potrebu govoriti o sebi u trećem licu. Najpoznatiji po tome su Bandić i Tomislav Merčep. O grezoj kajkavštini bolje da ne govorim.

 Bit će tu još svega. Izbori su samo načeli jednu nimalo zgodnu priču. Iako je zagrebački gradonačelnik tek na početku mandata, on više ne može računati na svoju bivšu stranku, na SDP kojem duguje sve što je postigao u politici. Tko zna što nose naredne zagrebačke Skupštine… Činjenica je, Bandić više nema veliku podršku u Zagrebu. No, to nikako ne znači da ga treba potcjenjivati. Nikako, ni slučajno! U svijetu HDZ-a i SDP-a, Bandić, Kerum, ali i Glavaš i njima slični, oni koji nikad nisu bili zadovoljni modernom, demokratskom Hrvatskom, učinit će sve da se nametnu kao treća opcija. Manipulirat će, urlati o velikom hrvatstvu, malim ljudima, obespravljenima i nuditi se. Sumnjam da je to svih onih 40 posto koji su na predsjedničkim izborima poduprli Bandića ali simptomatično je da dijaspora bira potpuno suprotno od matice zemlje. I HDZ-u i SDP-u treba doći iz guzice u glavu da je vrijeme za ustavne promijene ne žele li da Hrvatskom upravljaju “stranci”. Ne smiju dopustiti da ti nezavisni treći podignu rulju i zaigraju sa svojim floskulama pa neobrazovanim i neinformiranim siromašnim narodom u kratkom razdoblju razbiju sve dosad postignuto na uspostavi demokracije i pravne države. Povijest nas ući koliko je na ovim prostorima sve labavo i koliko je lako zaglibiti u govnima.  Dobro je stoga, da čujemo najave o suradnji premijerke i šefa opozicije. Kohabitacija je nužna, Hrvatska treba konsenzus, a strateški ciljevi moraju postati nesporni. Ne treba potcijeniti tu opasnu, treću opciju ali ih zato pod svaku cijenu treba minorizirati, učiniti ih politički smiješnima. Ako ne želimo najebati samo tako. U ovoj zemlji nema mjesta za retoriku crvenih i crnih, ako ne nosiš križ oko vrata nisi Hrvat i slične idiotarije… Hrvatska se mora ozbiljno pozabaviti tim opskurnim likovima kojima ništa nije sveto pa se jučer kunu u Tita i partiju, a danas podižu revoluciju s likovima poput Zlatka Sudca u prvim redovima. Previše je ljudi stradalo u ratu, previše je žuči bilo u postratnom periodu do danas, da bi nekakvi polukriminalni likovi sve to za tren uništili. Opasni su, to su pokazali i predsjednički izbori. Hrvatska, uhvati se posla! Jer, lijepo je svojevremeno rečeno: Sve što je potrebno za trijumf zla je da dobri ljudi ne rade ništa.

star
Oceni
4.74
Ostali članci iz rubrike Tema