Region Ličnosti
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (53)

Skica za portret nove intelektualne zvijezde

Nino Raspudić, portparol identiteta

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Srcem i dušom u Hercegovini, ali sa sigurne razdaljine: Nino Raspudić
Srcem i dušom u Hercegovini, ali sa sigurne razdaljine: Nino Raspudić
Photo: Stock

Raspudić tvrdi sljedeće: Ako su Rojs, Tuta, Štela, Bandić – Hercegovci, to naravno ne znači da su svi Hercegovci „sumnjivi tipovi“, ali ako su Vukotić, Malden, Tanović i Kusturica – Bilećani, onda se može reći da je Bileća, odnosno Hercegovina fertilni vrutak filmskih talenata

Teško je u posljednje vrijeme previdjeti medijsku pojavu Nina Raspudića, višeg asistenta na Odsjeku za talijanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kako popraćen mirijadama intelektual-nih sljedbenika nastupa kao ovjereni tumač Hercegovaca i Hercegovine u nastojanju da resemantizira njihova dominantna, mahom negativna značenja. Stupajući u trijumfalnom maršu liferanta novih slika Hercegovine i Hercegovaca, Raspudić namijenjenu si ulogu dvostruko potvrđu-je: zaogrnut plaštem dokto-ra znanosti i s njime usaglašenim tjelesnim habitusom, te insajderskom pozicijom Hercegovca koji za sebe berluskonijevski tvrdi da govori „u ime naroda“, pa po potrebi, aktivira emocionalnu jezgru primatelja korištenjem zamjenice „mi“ („naši“) smjerajući „da prvo lice množine označi sklad interesa i identi-teta“ (Michael Billig).

Kako, prema Raspudiću, „naši samo slabe igrajući s Bosancima“, „za njih smo prejaki“, tako se i gube granice između njega, Hercegovaca i nogometnih momčadi iz Hercegovine. Ta dvostruka pozicija, autentičnog glasnogovornika identiteta i akademskog tumača predstavlja samo početni problem njegova, tobože, revolucionarnog identitetskog diskursa.

Primjer Hercegovca koji nije nužno za pominjati: Milan Bandić
Photomontage: E Che
LOGIČKA KONFUZIJA: Sljedeći problematični čvor nalazi se u Raspudićevu teturanju od pojedinačnog ka općem prikazanom kao osobita kogitacija. Kada, na primjer, koristeći exemplum, višekratno tvrdi kako je Bileća rasadište filmskih talenata, jer su iz Bileće (rođenjem ili podrijetlom) Dušan Vukotić, Karl Malden, Danis Tanović i Emir Kusturica, tada Raspudić deklarira jednu posvemašnju logičku konfuziju što počiva na nemarnom utjecanju nepotpunoj indukciji. Nije ovdje riječ samo o tome da se ovakvom tvrdnjom ne tvrdi puno (jer, postoji li ikoji grad ili regija iz koje, makar daljim podrijetlom, nije par uglednih sineasta, književnika, slikara ili sportaša?). Problematičnost Raspudićeva postupka leži u pokušaju da negativne stereotipe dekonstruira istim logičkim postupkom kojim hoće nametnuti pozitivne. Drugim riječima, on tvrdi sljedeće: ako su Rojs, Tuta, Štela, Bandić - Hercegovci, to naravno ne znači da su svi Hercegovci „sumnjivi tipovi“, ali ako su Vukotić, Malden, Tanović i Kusturica – Bilećani, onda se može reći da je Bileća, odnosno Hercegovina fertilni vrutak filmskih tale-nata. Ali, ako Hercegovina uistinu predstavlja ultimativno rasadište glumaca i redatelja samo zato što su odatle, makar i dalekim korijenima, četvorica njih, zašto Hercegovci ne bi bili viđeni kao „sumnjivi tipovi“ kada ih možemo nabrojati barem isto toliko? Ne zadobivaju li Hercegovci, tako, u svom zagovorniku ujedno i svog najvećeg protivnika?Uz to, implicirana ideja da Kusturica, rođen u Sarajevu, Malden, rođen u Chicagu i Tanović, rođen u Sarajevu, imaju svoj filmski talent zahvaliti činjenici da su neki od njihovih predaka bili Bilećani i Hercegovci, sugerira nekakvu genetsko-regionalnu supstanciju što stoji u temelju njihovih talenata. U izrazu krajnjeg redukcionizma, zanemarujući niz njihovih presudnih formativnih ambijenata, Raspudić se, kao etablirani glasnogo-vornik hercegovačkog identiteta, naravno, opredjeljuje da njihove talente pripiše Bileći i Hercegovini, jednako kao što će ga nacionalistički pregalac tumačiti argumentom njihove – Kusturičine, Maldenove i Tanovićeve – etnonacionalne odličnosti.

Photo: Stock
ARGUMENTI BEZ SNAGE: Jedan od tucet takvih logičkih zahvata predstavlja sljedeća tvrdnja: „Osim toga, Hercegovina se spominje kao seksualno konzervativan kraj, a dala je, recimo, Ibrahi-ma Backeya Jakića – prvu i jedinu veliku pornozvijezdu s prostora bivše Jugoslavije - i Mostarca Franju Milićevića, zvanog Aba Aziz Makaya, koji ima čitavu religiju koja seksualnost uzdiže na najviše, sublimne, razine. (…) Dakle, Hercegovina nipošto nije zatucana i seksualno konzervativna sredina.“Moglo bi se, usput, asocijativno poigravati, pa zapitati: Ne rađa li supresija promiskuitet, makar kroz potrebu da se njegovim repetiranjem potvrdi konzervativni stav o njegovoj prljavosti? Ali pitanje je izlišno sve dok Raspudić nudi argumente lišene argumentativne snage: u retorici, exemplum ima tek psihološki učinak.Poput buntovna djeteta Raspudić preokreće svaki dominantni stereotip, misleći da ga, stojeći pred njim s velikim zrcalom, tako i dekonstruira. Ne buni ovdje samo krajnji shematizam koji je svaki intelektualni napor sveo na nošenje zrcala. Je li taj, tobože radikalni obrat, koji nudi Raspudić moguće opravdati barem utilitarnim argumentom? Zadobiva li pozitivan stereotip, bez obzira na njegovu formalnu istinitost, vrijednost činjenicom da olabavljuje identitetske napetosti? Pokušaj da se negativni stereotipi postave pod znak pitanja bio bi vrijedan truda da se Raspudićeva metoda ne nadaje kao početna i nepremostiva prepreka, da se, u krajnjoj instanci, ne javlja kao legitimacija logike diskursa koja je uperena protiv Hercegovaca. Uz to, radosna slika koju nudi Raspudić nosi na poleđini i nešto drugo. Kada su neki Talijani izumili sintagmu „Brava gente“, tada ona nije stremila opisati samo Talijane kao dobre, već je, neizrečeno, definirala i značajne Druge – naciste, loše Nijemce. Slično tome, kada je IDS izumio slogan „Istra, zemlja dobrih ljudi“, tada je, istovremeno progovorio i o onima koji stoje izvan horizonta te teritorijalizirane dobrote. Raspudić, značajne Druge i ne prešućuje: „Hercegovci neće nikada propasti jer mi ne kukamo, ne cmizdrimo niti glumatamo žrtve. To je bosanski štih.“ „(U) nas postoji jedan bistar, brz, inteligentan, zdrav hercegovački humor ko-jem treba dati više prostora, za razliku od onog bosanskog koji je također specifičan, ali je previše isfuran i već je dosadio i Bogu i narodu.

Iako su etnološki atlasi odavno dekonstruirali nacionalističke ideje o kulturnim elementima koji se preklapaju s etničkim (pa i regionalnim granicama), iako usmena književnost ili godišnji običaji na prostoru bivše Jugoslavije ne slijede etničke granice, iako tzv. „zone drobljenja dijalekata“ (linguistic shatter zones) od Alpa do Crnog mora ukazuju na sitne pomake u idiomima od sela do sela, Raspudić, u tipičnom nacionalističkom prosedeu prebačenom u regionalistički pejzaž, namjesto „bešavne mreže međusobno preklopljenih i prepletenih kulturnih varijacija“ (Richard Jenkins) uočava samo nepremostive kulturne zidove. Poput nacionalističkih diskursa što su uznastojali etnonacionalnu pripadnost pretvoriti i u kulturnu, tako i ovaj talijanist regionalne kulturne granice armira zalaganjem da se stećci imaju nazivati „hercegovačkim stećcima“.

Primjer Hercegovca za isticanje: Emir Kusturica
Photo: EPA/Tonatiuh Figueroa
CRNO I BIJELO: To je nasipavanje regionalnih granica dosljedno i radikalno provedeno. Kao što teritorij u nacionalističkom govorenju zadobiva ulogu posvećenog nacionalnog teritorija tretiranog kao živo nacionalno tijelo s rijekama kao žilama kucavicama koje često predstavljaju tobože prirodne granice, tako je u Raspudićevoj viziji priroda prožeta regionalno-teleološkim principom, pa “nije slučajno da sve bosanske vode teku u Crno (…), a sve hercegovačke u Jadransko more“, koji biva proširen etičko-vrijednosnim principom kada ovaj primjećuje da bosanske vode „poetično i doslovno“ završavaju u Crnom moru, jer „zna voda gdje će“. Takva slika prirode, jednako kao i (nacionalistička) dihotomija što dijeli crno od bijelog, dobro od lošeg, vraga od boga daleko su od analitičkog i interpretativnog aparata kojim bi se Raspudić, uprizoren u visinama akademskog etera trebao služiti. Na sličnom interpretativnom tragu, ovaj portparol identiteta kao „pozitivnije“ hvali hercegovačko čašćenje u kafićima, dok je „ružno (…) vidjeti po Zagrebu kako sjednu na kavu pa svatko vadi svojih 6 kuna“, jer „puno (je) ljepše i ljudskije kada se ne ciganči“. Daleko od pokušaja da se ta gesta što se u engleskom naziva „going Dutch“ (a u Nizozemskoj ima korijene u kalvinizmu) razumije i interpretira unutar danog kulturnog i društvenog kon-teksta, unekoliko različitog od hercegovačkog, Raspudić nudi jedan regionalizirani et-nocentrički pogled koji kao in-terpretacijski alat koristi poj-move „ljepše“, „pozitivnije“ i „ružno“, da bi konačnu presu-du završio rasističkim stereo-tipom gdje pojmu „ljudskije“ suprotstavlja „cigančenje“.

KANDIDAT ZA PREDSJEDNIKA: Umjesto napora da se razmrse složeni strukturni uvjeti koji su doveli do toga da Milan Bandić na posljednjim predsjedničkim izborima zadobije gotovo nepodijeljenu podršku hrvatskih glasača iz Hercegovine ili da se ponudi odgovor na izvore prezastupljenosti pojedinih regija u vladajuće elite tijekom 1990-ih, da se interpretira funkcija i kontekst nastanka jednog „legitimnog rasizma“ u Hrvatskoj, onog prema Hercegovcima, da se, dakle, u procesu (re)definiranja „hercegovskosti“ ukaže na određeni lokalizirani balkanizam procesom eksternalizacije zla kao i na širi proces konstruiranja jednog identiteta kojim se unutar interakcionističkog pregovaranja ujedno definira i ono drugo „mi“ –„nas“ „malih Hrvata“, Zagoraca ili Dalmatinaca, Raspudić, ugodnom lijenošću, „u ime naroda“ – nehotice otvarajući pitanje etičnosti upotrebe pseudoznanstvenog diskursa od strane članova znanstvene za-jednice – svjedoči o vlastitom pounutrenju hegemonijskog diskursa na kojem je fermentirao protekla dva desetljeća ili pak svjesnom projektu što ga ima staviti na (intelektualno) čelo jednog kolektiviteta u ime kojeg mu se s jednog hercegovačkog internetskog foruma kliče: „Nino Raspudić za predsjednika…!“

* Tekst je preuzet sa internet portala Slobodne Dalmacije

star
Oceni
3.93
Ostali članci iz rubrike Ličnosti
image

Emir Suljagić, kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH

Glas onih koje niko ne čuje

image

Godišnjica tragične pogibije Veselina Masleše na Sutjesci

Nisu svi mrtvi tako verni

image

In memoriam: Sadudin Musabegović (1939-2014)

Posljednji pozdrav prijatelju

image

In memoriam: Pavao Grubišić Čabo

Odlazak Che Guevare Torcide

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak