Kako je ruralni Nino izdao Urbani pokret

Photo: Stock

Nino Raspudić mladi je zagrebački profesor na Filozofskom fakultetu. Iako nije bitno, za ovu priču je neophodno da se kaže da je Nino Mostarac, dakle Hercegovac. Nino Raspudić je svojevremeno bio nada urbane omladine u gradu na Neretvi, međutim, to se poslednjih godina potpuno istopilo i danas se koristi uglavnom u marketinške svrhe, kako bi se prikrio njegov konzervativizam. Nino Raspudić gostovao je početkom godine kod Aleksandra Stankovića i tada je gledalac mogao da čuje nekoliko dobrih stavova koji su potpuno skrajnuti izjavama o nepodržavanju studentske blokade u Hrvatskoj, zalaganjem za treći entitet u BiH, te viđenju Hercegovine čak i tamo gde je nema, poput filma “Blagajnica želi ići na more” Dalibora Matanića, na šta je i sam režiser morao da reaguje u narednoj emisiji. Nino Raspudić javno je u vrijeme predsjedničkih izbora agitovao za Milana Bandića, a kako e-Novine drže do toga da se sve mora nazvati pravim imenom, prenosimo tekst koji je napisan povodom gostovanja na HRT-u ali se više bavi onim što je Raspudić nekada bio i onim što predstavlja danas

-Ej rođak, reci..?

-Ne idi iz kuće ni za živu glavu, Nino sutra kod Stankovića! – viknuo je tako da sam morala lagano odmaknuti slušalicu od uha.

-Nino who..? – zarotirala sam očima kao što to čine one kuglice u bubnju, kad ih ušteka Paola Poljak.

-Booona Nino kralj, legenda, car!

Ah, da, taj Nino car. Ma đe neću znati? Ja njega odmila vabim - Nino pašteta. Oprosti prika, ali nešto mi lik najviše vuče na taj namaz. I vidi stvarno, laganim surfom kroz Internet prostranstva bi mi za tren jasno da su Ninino gostovanje kod „ćelavog Srbina“ brzopotezno najavili svi portali u pripizdini, tako spektakularno kao da se radi o gostovanju Barcelone na zelenoj travi Zavidovića. Koji tužni paradoks. Konfete, fanfare! Kolektivni orgazam raje koja je tek pročitala Vlak u snijegu, nad „pameću“ momketa iz Zalika! On je Xavi intelektualno invalidnog dijela hercegovačkog naroda. Pa i mog rođaka, koji o trenutnoj političkoj situaciji u zemlji zna koliko i Miki Banditos o Ustavu Republike Hrvatske. Ali to mu se smeta da okruni Ninu kao svog kralja, koji je sa svoje dvije-tri poznate, podilazeće floskule naslova „pričam ti bajku koju želiš čuti“ danas opet zasjeo na pijedestal gotovo svake hercegovačke obitelji, čiji su članovi umjesto sunca i druženja u prirodi s djecom izabrali pljeskati svome Odvjetniku zadovoljno podrigujući sarme.

Pamtim malo drugačijeg Ninu, rekoh tiho sebi u bradu, dok sam pratila preseravanja spomenutog mladića u bijelom stolcu. Pamtim mršavog, glasnog žgolju sa kava kod Manceta, koji simpatično mlatara rukama dok nešto objašnjava i nosi crni, dugi kožnjak, još iz doba dok se kalio Urbani pokret, naizgled mali projekt velikih genijalaca, koji je u to vrijeme sakupljao oko sebe sve nas koji smo virili iz prikrajka, ali smo srcem vjerovali u ono o čemu su govorili ti ljudi. Mi, oni malobrojni ( jer ona svita i elita, pleme koje mu danas kliče zvalo ga je nepodobnim aktivistom) koji smo se radosni smrzavali onog dana u parku, dok se otkrivao Bruce Lee, kao da se u tom trenu otkriva jedna drugačija, mlada Hercegovina, mi koji smo sutra teškom mukom prstima gurali glupave suze natrag  u oči, gledajući ga oštećenog, jer smo snažno i duboko osjećali personifikaciju onog crnog spreja svuda po njemu, znajući da će ova zemlja i njeni šerifi biti crna rupa za nas „normalne“ koji smo željeli normalan život za sve.

Pamtim Ninu s Poskokovih početaka, britkog i idealističnog, u danima kad su nam pripisivali sličan stil pisanja, a kad me je to činilo iznimno ponosnom. Isti taj Nino danas me zbog mojih stavova voli nazvati patetičarkom, iako svoje stavove nisam promijenila još od prvog mi napisanog slova, ni pod kakvim pritiscima, i iako je ta „patetika“ zapravo istoznačan bunt svih nas koji smo srećom ili nesrećom, živjeli u poslijeratnom Mostaru i nalazili svoja utočišta u Konceptu, Alternativnom Institutu, Studiju, slova svoje nade u Kolapsu, Mostu, Diwanu, Statusu, družeći se i voleći se čak i onda kad su nam stavili rijeku kao granicu, ne mareći. I Nino je bio jedan od nas. Nekada.

Od Urbanog pokreta ostala je tek malena ploča na Konceptu, a današnja nepristrana, mlada i intelektualna Hercegovina nema šansi na ovoliko kretena, dok je doktor Nino danas ništa drugo nego produkt svog egoizma i kompleksa intelektualnog Hercegovca u Zagrebu, kojeg je dotukla činjenica da ga Ze-Ge umna elita (kojoj je porijeklo važnije od disanja) uz sve titule kojima se okitio, nikad zapravo neće doživljavati ozbiljno,  pa je svoje djelovanje okrenuo u najplodonosnije uporište, a to su ruralni krajevi domaje i njihovi stanovnici koji se zdušno pale na kratke fitilje iz huškačke firme Pirotehnika Treći Entitet. Na krilima medijskog vjetra Nino je odjednom postao biti kompetentan za sva pitanja „domovine“ iz svog toplog doma u Zagrebu, pa svako toliko televizor u boji objavi neku njegovu novu poslanicu u kojoj „brani“ Hercegovce, podržavajući ideologiju zagrižene desnice i pljačkašku paravojnu formaciju HB koje se danas, s pravilnim odmakom od rata, gnuša svatko iole zdrav u pameti, i čiji su akteri svi zbog  svojih iznimnih zasluga odavno na hlađenju po svjetskim zatvorskim ćelijama, a oni sretniji se hlade četiri metra pod zemljom.

Osobi koja pati od svjetala reflektora, razbacujući se enormnom količinom umnosti iz pročitanih knjiga, nikad naravno neće pasti na pamet kritizirati stanje uma zapadne Hercegovine, tajkunizaciju i ilegalne temelje na kojima počiva, ratne i poslijeratne malverzacije,  jer kad se o tome radi, on najednom živi u Zagrebu i to nije njegova stvar. No, kad se spomene svaki pokušaj zajedničkog života i normaliteta među narodima, Nino će vrlo rado i vrlo spremno hraknuti iz svoje fotelje po svim stanovnicima ove zemlje, jeftinom demagogijom hrvatstva i zaštite hrvatskih nacionalnih interesa, ložeći na taj način ionako izgubljeni narod u uboštvu provincije.

Da, Hercegovcima ne treba odvjetnik. Pogotovo ne onaj koji pod krinkom branitelja jedne skupine naroda, izriče odobravanje srbizmu, a istodobno prezir prema bošnjaštvu, na taj način hraneći svoj vazda gladni ego, pa mu je i skala morala čudna i raznovrsna : od Modnog mačka do Ace, bitno da se šu, šu, šuška. Hercegovcima, baš kao i Bosancima, (Bosanci, Bošnjaci, Nino, također žive u ovoj zemlji i nisu vanzemaljci) treba zemlja koja će im dati kruha, jer od trkeljanja koje im danas ubrizgaš u vene, sutra ne mogu prehraniti obitelj, već im vrijedi živjeti i boriti se, Mati s Višnjice prodavati svoj duhan u Bosni, isto kao što Omer s Bradine prodaje svoj džem nekom drugom Hercegovcu, te čak, zamisli, udjele pokoji smiješak jedno drugome. Možeš me nazvati ovakvom ili onakvom, jebe me se, ali na tvoju veliku žalost, u ovoj zemlji je najveći broj takvih, normalnih, koji žive tiho i zajedno, koji traže legalan i uspješan način da prežive dan, ali od idiota ne mogu doći do izražaja, od idiota kojima odgovara vječno podgrijan lonac na vatri nacionalne netrepeljivosti, koji prodaju priče o podijeljenosti, ustaškim simbolima i podvrnutim tolama kao da je to must have u svakoj obitelji, jer im to stanje puni džepove novcem, televiziju njihovim licem, a sopstveni im spolni organ krvlju.

I dok čitam komentare po raznim portalima i savjete „roktemrčia“ braće Ercegovaca da Nino „rasturi“ ćelavog Srbina (ma što god to značilo), podsjetit ću da je jedan drugi ćelavi Srbin, ujedno jedan od najboljih Ninih drugara, neki dan u Sarajevu promovirao svoju tko zna koju po redu knjigu. Zamislite, fuj islamističke Sarajlije mu izdale knjigu! I iako se pisac bjesomučno svugdje izjašnjava ko Hercegovac (jedan sasvim drugi kompleks), i svojim radom konstantno promovira Mostar , u Hercegovini nije imao još niti jednu promociju. Još da pripomenem da su na navedenoj sarajevskoj promociji o njemu govorili jedna Muslimanka i jedan Srbin, pred krasnom publikom i to na takav lijep način, da ti se koža naježi. Nemoguće jel da? Moguće, itekako. Ali to je Bosna i Hercegovina o kojoj se ne smije pričati. Koja postoji samo u glavama „patetičnih ljubitelja sarajevske memle“.

Odjebite idioti! Zbog vas smo sve ovo što jesmo. Stanje u BIH bi se moglo riješiti za dva sata, samo da je to u cilju političarima, međunarodnim strancima, osobama tipa Nine i sličnima. Dok  ti isti dovoljno ne nahrane svoje sujete i egzibicionističke džepove, nama je živjeti u ovom sranju i mrziti se po naputcima raznih „domoljubnih filozofa“. Domoljubni my ass.

I samo da za kraj pripomognem u vašim vazda istim etiketama, naravno da ovo pišem samo zato jer – sam frustrirana i patim od nejebice, jer me seksualno privlači gospodin Raspudić i jer mu se osvećujem zato što mi neće da bude frend na Fejsu. Živili.

* Tekst uz dozvolu autorke penosimo sa portala Poskok.info