Region Hrvatska
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (1)

Nedjeljna trafika

Dodatak prehrani penzionera Hebranga

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: CROPIX/Goran Mehkek

Pitam se zar se stvarno ništa važnije ne događa od, kako pišu, “povratka Pinokija”? I zar se investigativno novinarstvo u zemlji Hrvatskoj doista ne može dobaciti do važnijeg i svježijeg otkrića od ovoga što stavljaju u udarni naslov? – Misliš na ovo “Hebrang je ipak lagao”? – Pa da. Fakat ne vidim šta je u tome senzacionalno

Photo: Lična arhiva

Subota 29. prosinca

Oštrenje tupavaca

– Napokon! Napokon! Napokon! Senzacija nad senzacijama! Otkriće nad otkrićima!

– Šta ti je, trafikant? Šta urlaš k'o da si kolporter?

– Navali, narode! Razotkrivena najveća tajna u cjelokupnoj tisućikusurljetnoj povijesti Hrvata!

– Kakva tajna?

– Najveća, jesi li gluh? Evo, mogu ja i glasnije... Senzacija nad senzacijama! Otkriće nad otkrićima! Razotkrivena najveća tajna u cjelokupnoj tisućikusurljetnoj povijesti Hrvata!

– Daj, utišaj se, popucat će mi bubnjići...

– Nitko nama više neće zapovijedat da se utišamo!

– Ne zapovijedam, trafikant, ljubazno te molim...

– Zauvijek su prošla vremena kada se nas raznoraznim smicalicama primoravalo na šutnju... Senzacija nad senzacijama! Otkriće nad otkrićima! Razotkrivena najveća tajna u cjelokupnoj tisućikusurljetnoj povijesti Hrvata!

Fotomontaža: e-Novine

– Da možda nije otkriveno od čega si poludio?

– Nisam poludio nego sam se dozvao pameti!

– A šta je ta pamet tako daleko da je treba dozivat urlajući iz petnih žila?

– Treba tu pamet izvikivat na sva usta, na sva dosad šutljiva, mutava, začepljena većinska usta.

– Okej, ti je izvikuj, a ja odoh!

– Gdje ćeš?

– Na kraj svijeta, ali se bojim da ću te i tamo čut koliko se dereš.

– Samo ti idi! Samo se ti povlači u šutljivu većinu, ali da znaš: nje više nema!

– Čega više nema: većine?

– Ima većine i tek sad ćeš čut i vidjet koliko je velika, jer ta većina više neće bit talac nametnute šutnje!

– Ali...

– Šuti dok ja govorim!

– Ali rekao si da nema nametnute šutnje, a sad mi je ti namećeš...

– Ništa ja tebi ne namećem, nego te upozoravam na dužnost da šutiš iz pristojnosti.

– Dobro, evo, šutim... A sad mi kaži koja je to najveća tajna napokon otkrivena.

– Tajna šutljive većine u Hrvatskoj.

– Evo, sav sam se pretvorio u uho.

– Pita novinar don Damira Stojića...

– Onog studentskog kapelana pri zagrebačkom Sveučilištu što popuje o liberalnom fašizmu? Onog što uvođenje zdravstvenog odgoja uzima kao dokaz da se ovdje “na čovjeka gleda kao na životinju, mehanističko biće koje ne može kontrolirati svoje nagone”? Ma daj, nemoj me masirat s tim pizdarijama da je svaka seksualnost, pa tako i ljudska, ustvari životinjska...

– Jesmo li se dogovorili da ti šutiš dok ja govorim? Jesmo ili nismo?

– Mhm...

Photo: FoNet/EPA

 

– Elem, pita novinar don Damira Stojića: “Možemo li ustvrditi kako Hrvatskom vlada ateistički establishment? Jer, zanimljivo je kako se ogroman broj hrvatskih političara mobilizira upravo iz redova debele manjine nevjerujućih stanovnika RH.”

– I onda skladna katolička većina glasa za debelu nevjerujuću manjinu? Ma daj...

– Ne prekidaj me, već slušaj kako don Stojić mudro odgovara: “Gledajte, ja sam došao iz Kanade. Tamo sam rođen i moj prvi dah bio je u slobodi i demokraciji...”

– A onda je, došavši u Hrvatsku, ostao bez daha? Šta mu se na nebu iznad Plesa ukazao natpis: “Ostavite svaku Kanadu vi koji dolazite!”?

– Umukni, umukni, umukni!

– Evo šutim k'o puška u frižideru Šuškove pizzerije u Ottawi.

– I kaže don Stojić: “U Hrvatskoj je tad bila drugačija situacija i treba reći kako je od 1945. politika ovdje pokvarena...”

– A do 1945. je bila neiskvarena, djevičanska, extravergine?

– Šuti i slušaj don Stojića: “Pošteni Hrvat i katolik nije želio kompromitirati sebe, svoju vjeru i ideale u onako nakaradnom sustavu. Tako je ostalo i do dana današnjeg, iako ima i nekih divnih ljudi u domaćoj politici.”

– A u onom divnom sustavu do 1945. su pošteni Hrvati i katolici iskazivali svoju vjeru i ideale u punom sjaju?

– Nije to sad važno, već je važno da nam je don Stojić otkrio da pošteni Hrvati i katolici šute i trpe zato da se ne bi kompromitirali.

– Šta on misli da bi se pošteni Hrvati i katolici kompromitirali čim zinu? I ako je to ostalo tako do dana današnjeg, kao što taj don Stojić tvrdi da jest, znači li to da naprimjer onih 200 tisuća članova HDZ-a angažiranih u domaćoj politici spada među nepoštene Hrvate i nekatolike?

– Nemoj sad karikirat...

– Ne karikiram, već tražim da mi se objasni je li Karamarko nepošteni Hrvat ili pravoslavac!

– Možda njega don Stojić vidi među onom šačicom divnih ljudi u politici.

– Zašto onda ne kaže na koga misli?

– Ma nije to sad važno. Puno je važnije što će takvih divnih ljudi u budućnosti biti sve više. Ako je vjerovati don Stojiću, stvari stoje ovako: “Nerijetko se srećem sa situacijom da se djeca zgražaju nad djelima i stavovima svojih roditelja. Marksističke generacije koje su zatrovale ovo naše društvo socijalizmom zamijenila je generacija Domovinskog rata i, ja volim nadodati, generacija Ivana Pavla II. Puno zdravija generacija, dodao bih.”

– Šta je on došao iz Kanade svađat ćudorednu djecu s razbludnim roditeljima?

– A šta si ti tako nabrušen? Ispada da je don Stojić stvarno u pravu kada kaže: “Uvredljivo je to što se nas iz Crkve predstavlja kao neke tupavce...”

– A nije uvredljivo što se neki tupavci predstavljaju kao da su i Crkva i narod, i hrvatstvo i poštenje, i šutljiva većina i njezina tišina koja nam, puštena iz svih razglasa, izlazi na uši?

Photo: slobodnadalmacija.hr

Utorak 1. siječnja

Dvostruki aksl Nevenke Bečić

– Znaš li ti, trafikant, koliko je premudrih izjava ove godine prošlo preko tvoje trafike?

– Oprosti, ali stvarno nisam ubrojiv po pitanju njihova broja.

– Ma nisi ti ubrojiv ni inače. A kako bi i bio kad se svega naslušaš... Kaži ti meni: koja ti se najdublje urezala u pamćenje, pa da je proglasimo za izjavu godine?

– Imaš li neko lakše pitanje?

– Evo, ja sam neke zapisao, da ti olakšam izbor. U siječnju, recimo, imaš Dujomira Marasovića koji na rođendanskoj proslavi splitskog HDZ-a izvalio: “Ako i ne bude Hrvata, bit će Hrvatske!”

– To nadilazi godišnji izbor i izravno se kvalificira na natjecanje za izjavu milenija.

– Iz obilne ponude u veljači izdvajamo Ivu Josipovića i onu njegovu provalu: “Ako govorimo o zaštiti ljudskih prava s aspekta privatnosti na internetu i komuniciranju vjerujem da tu neće doći do narušavanja i ne bih se složio s narušavanjem privatnosti. S druge strane, nije ljudsko pravo uzeti tuđi rad besplatno. To je isto kao da dođete u samoposlugu, uzmete neke artikle i kažete da vam je to zgodno i lijepo i kažete: 'Ja bih to uzeo, to je moje ljudsko pravo da se hranim.'“

– Mislim da je veljača donijela i većih umotvorina...

– O tome možemo nakon što ja pročitam svoj izbor. Dakle, ožujak i Radimir Čačić koji kaže da su on i Linić “Gestapo u investicijama”.

– Dugo si izdržao bez Čačića... Sto-posto ga imaš i u travanjskoj šihti: “Manje pričajte na telefon i imat ćete 40 kuna za struju.” A vjerojatno i u onoj rujanskoj: “Znate, evo možete se odreći malo cigareta, pa skupite za kartu za Porto. Uvijek čovjek može malo uštedjeti.” Ako Čačić ostaje u utrci za pobjednika, bilo bi pošteno da ga se zbog pretjeranog učinka podvrgne doping-kontroli.

Photo: jutarnji.hr

 

– Kako si pogodio? A u svibnju imamo Luku Škaru, načelnika općine Škabrnja, u koju se usudila doselit jedna romska obitelj: “Kako su Amerikanci postupili s Indijancima, znamo. Stavili su ih u rezervate. Zašto? Zato jer nisu željeli živjeti kao ostali ljudi. Dakle, ako hoćeš šatore i slobodu, eno ti rezervata. I ogradili su ih žicom, odnosno ogradili su svoju zemlju. Ako je mogao Sarkozy iz Francuske deportirati Rome, onda možemo i mi iz Hrvatske.”

– Još su bolji njegovi mještani i njihova topla ljudska poruka: “Neka se te manjine za početak operu prije nego što dođu među nas i našu djecu.”

– U lipnju se disalo punim plućima, jer nas je Ante Ramljak, predsjednik Nadzornog odbora HEP-a uvjeravao da će se “izgradnjom Plomina 3 zapravo poboljšati stanje okoliša u okruženju”, a u srpnju se Goran Ivanišević opet proslavio u Wimbledonu izjavom da su “tenisačice preplaćene” u odnosu na tenisače, ali da on “nema ništa protiv da budu i pet puta bolje plaćene kada ženski tenis bude jednako ili više zanimljiv i atraktivan”.

– A pobjednik mjeseca kolovoza je garant nadbiskup Marin Barišić s onom genijalnom mišlju da “mišljenje ne može biti temelj zajedništva, mira, odgovornosti, solidarnosti, poštenja, etičnosti”, jer da “kod mišljenja ništa nije važno i sve je isto”.

– E nije, nego kolega mu nadbiskup Marin Srakić s nezaboravnim poučkom da “sloboda čovjeku ne može pomoći nego samo odmoći”.

– Onda je šampion rujna Zoran Milanović s onim pozivanjem na svoje premijersko pravo da u Saboru “četiri minute govori bezveze, bez glave i repa”?

– Samo vicešampion. Ipak mi je bio jači Ante Ćorušić, predsjednik HDZ-ova Odbora za zdravstvo s onom tugovankom kako “Hrvatska još uvijek ima socijalistički zdravstveni sustav”, s dijagnozom kako “ne možemo imati svi jednako pravo na jednaku uslugu” i s obećanjem da će “Hrvatska biti i dalje socijalna država i kad HDZ preuzme vlast”, te da će u toj sretnoj zemlji “bolju skrb imati ljudi koji mogu više platiti”.

– Onda Milanović mora bit šampion listopada. Sjećaš ga se: “Dajla nije prije svega novac. To je možda golemi novac za lokalne crkvene vlasti u Istri, ali to je više od novca. To je simbolika pravne države.”

– Neka ti bude. A u studenom imam dvojbu između Thompsona koji je na slavljeničkom splitskom koncertu za oslobođene generale uskliknuo: “Nije general Gotovina mislio da vjeruje hrvatskim institucijama, on osjeća isto što i mi!” i nadbiskupa Želimira Puljića koji je u Škabrnji podnio koncelebrirani meteorološki prijavak: “Ova je kiša nešto što nam je i general Gotovina poručio – da je rat iza nas, a budućnost pred nama.” I da zaključimo inventuru – u prosincu mi je neupitni favorit Marko Ožić Bebek, gradonačelnik Makarske, i ona njegova krilatica socijalne države: “Kod nas vrlo malo umirovljenika umire od gladi, nisam još nijednog vidio.” Po meni je to i izjava godine.

– A šta ćemo s onom koju si preskočio, a koja visoko kotira i izvan hrvatskih okvira? Šta ćemo s Nevenkom Bečić i njenom splitskom rapsodijom na ledu: “Pa šta je tribalo ić na Rivu? 'Ko to ide negdi di je skroz zaleđeno? Zašto triba ić Marmontovom? Ima i druga ulica. Nije samo Marmontova i Riva. Svi građani koji su izlazili vani, a nisu imali potrebe izlazit, sami su odgovorni ako im se nešto desilo. Nadalje, ako se radi o starijim sugrađanima, pa svi stariji bi trebali imat ili svoju djecu, a djeca su po zakonu dužna da skrbe o roditeljima, a ukol'ko nemaju djecu, onda su mogli imat nećake ili nećakinje i tijekom života uspostavljat s njima korektne odnose, a ako nemaju nećake i nećakinje, a onda imaju susjede pa su trebali gradit dobrosusjedske odnose.”?

– U pravu si: ona visoko kotira, ali i nisko pada. Pročitao si valjda u novinama da je prije desetak dana – dakle, svega deset mjeseci nakon što je ljudima u Splitu solila pamet umjesto da posoli zaleđene ulice – i sama pala na zagrebačkoj poledici, te ozlijedila rame.

– Možemo je onda pitat za dopunsku izjavu: “Pa šta je tribalo ić u Zagreb? 'Ko to ide negdi di je skroz zaleđeno? Zašto triba ić Ilicom? Ima i druga ulica. Nije samo Ilica i Vlaška. Svi sugrađani koji su ošli u Zagreb, a nisu imali potrebe odlazit, sami su odgovorni ako im se nešto desilo...”

Photo: EPA/Ali Haider

Srijeda 2. siječnja

Je li Linić pjevao “Dubaijske oštarije”?

– Ma jesi li ti vidio, trafikant, gdje je Slavko Linić dočekao Novu godinu?

– Nisam.

– Kako nisi?

– Tako što nisam čekao Novu sa Slavkom Linićem.

– Pa naravno da nisi. Ti doma, a on u Dubaiju, i to u Burdž al Arabu, jednom od najluksuznijih hotela na svijetu. Prava crvena burdžoazija!

– A kako ti znaš gdje je Slavko dočekao Novu? Šta ste bili skupa?

– Jebote, s kakvom neznalicom ja pričam?! To ti je bila udarna vijest na portalima. Postoje i fotke.

– Tebe i Linića u Dubaiju?

– Linića solo, budalo! Nemam ja tih novaca da jedno noćenje platim 15 tisuća kuna.

– A da imaš, sad ne bi pilao mene nego nekog trafikanta u Dubaiju? I kako uopće znaš koliko je Linić platio noćenje?

– Sve piše na portalima, pa tako i pošto je dvokrevetna soba u Burdž al Arabu.

– Kako znaju da je noćio u dvokrevetnoj? Imaju račun iz fiskalne blagajne?

– Šta sad gnjaviš s nevažnim detaljima?! Dovoljan dokaz je to što su ga slikali ispred Burdž al Araba.

– Nije valjda noćio ispred hotela?

– A ti se valjda još nisi otrijeznio, pa izvaljuješ glupost za glupošću! Evo, pogledaj fotku, ako meni ne vjeruješ... Je li ovo Linić? Linić je. Je li ovo hotel Burdž al Arab, sa svih sedam zvjezdica, s preko 320 metara visine, s kraljevskim apartmanom gdje te kraljevski ugoste za pišljivih 28 tisuća dolara dnevno?

– Ako ti kažeš da jest, onda jest.

– Pitam ja sad tebe, trafikant: kako tog Linića nije sram? Nama popuje o štednji i odricanjima, a on se razbacuje po najluksuznijim hotelima na kugli zemaljskoj. Isto k'o i onaj Milanović po šminkerskim skijalištima.

– Pa nije valjda Linić išao u Dubai na skijanje...

– Kako će, blentonjo trafikantski, skijat u Dubaiju: na pijesku?

– Na pravoj pravcatoj skijaškoj stazi. Čitao sam da su je izgradili u nekom ogromnom trgovačkom centru. Šta me tako gledaš? Ako su mogli napravit sve one umjetne otoke i poluotoke, zašto bi im bio problem napravit i umjetnu Madonnu di Campiglio?! Sve za gosta!

Photo: vecernji.hr

 

– Misliš: sve za Slavka Linića? Da mu ni u Dubaiju ne fali zimski ugođaj.

– A zašto si ti tako siguran da je on tamo išao plandovat?

– Da ne misliš možda da je išao radit? I šta bi on tamo radio: kontrolirao fiskalne blagajne?

– Ne mora radit u struci. Može i nešto u fušu.

– Šta: pjevat na dočeku Nove godine u Burdž al Arabu?

– Pa možda bi mu platili debeo honorar da im zakanta “Dubaijske oštarije”...

– Samo se ti zabavljaj svojim blesavim nagađanjima. On je tamo išao na odmor. Provjerili novinari u Ministarstvu financija.

– I tamo su im rekli da je šef u Dubaiju?

– Rekli su da je na odmoru.

– Ne vjerujem ja da on može mirovat. Taj uvijek nešto radi.

– Ne dao nam Bog da si u pravu!

– A zašto? Pa zar hrvatskim poreznim obveznicima ne bi bilo prihvatljivije da im ministar financija u Dubaiju boravi poslom, nego da ljenčari?

– Kako kome. Onaj Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata, kaže da je Linić u protekloj godini pretjerao s poslom.

– Misli da nam je ministra pukao karoši?

– Misli da bi s obzirom na sve što nam je Slavko Linić napravio, od povećanja PDV-a pa do proračunskih zahvata, bilo puno bolje da je ministar više odmarao nego radio.

– A šta ako se Linić iz Dubaija vrati s nekim sklopljenim poslovima, s dogovorenim investicijama koje bi mogle pokrenut ovo krepano hrvatsko gospodarstvo?

– Ma vratit će se k'o i ona visoka državna delegacija iz Katara, k'o što se naši pronalazači poslova odasvud vraćaju s istom pričom...

– Kakvom pričom?

– Onom šupljom i dosadnom: da su i u Kataru i u Kini, i u Tadžikistanu i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, ma gdje god da su boravile naše ekskurzije, domaćini bili oduševljeni geostrateškim položajem Hrvatske i njezinim tranzitnim potencijalom, te da su u Bogomdanoj Našoj prepoznali prepoznali zemlju koja bi im mogla poslužit kao vrata za ulazak na tržište Europske Unije... Mo'š mislit: od svih zemalja na potezu od Švedske do Grčke, čitava će Azija baš kroz Hrvatsku nagrnut u Europu!

– Pa ovima iz Dubaija je sigurno bliže preko Hrvatske nego preko Švedske, a u Grčkoj je, jebiga, znaš i sam, kaos... Prema tome, logično je da ovdje prepoznaju ta vrata za osvajanje europskog tržišta.

– Ma šta je logično!? Ima ih toliko da će se, ako ih dođe samo pola od ovih navodno zainteresiranih, pozaglavljivat u vratima. A mi ćemo se ovdje, svi koliko nas ima, prekvalificirat u portire, ili u vozače viljuškara, pa da ih pronesemo kroz vrata Unije.

– A zašto ti unaprijed potcjenjuješ tu našu ulogu vrata Europe?

– Zato što kroz ta vrata za sada prolazi samo propuh. Čista promaja! Pa ti sad sam zaključi šta je Linić radio u Dubaiju, kad već misliš da je nešto radio...

– Šta hoćeš reć: da je tamo prodavao promaju?

– Hoću reć da se nadam da se tamo pošteno i zasluženo odmorio.

– Ma nema šanse...

– A kako ti znaš da nema?

– Ma kako će se odmorit ako je sa sobom poveo sebe?

Photo: vecernji.hr

Četvrtak 3. siječnja

Nadanov obračun sa svim Nadanima

– Je li istina, trafikant, da se Nadan Vidošević u novom Globusu obračunava sa svima?

– Tako kaže naslov.

– A tko su mu ti “svi”?

– Pa evo vidiš iz najave na naslovnoj stranici: guverner Hrvatske narodne banke koji je Vidoševiću smiješan, poslodavci koji su nesposobni i bahati, banke koje imaju šuplje bilance... A zajedničko im je to što napadaju njega koji, kako sam skromno tvrdi, spašava gospodarstvo i umjetnost.

– Krasno ih spašava. Ne znaš šta u Vidoševićevoj Komori bolje cvate: gospodarstvo ili umjetnost.

– Ako je vjerovat državnim revizorima, Komora godišnje samo na umjetničke slike troši oko milijun i 400 tisuća kuna...

– A onda tim istim revizorima treba vjerovat i to da Komora opako muti sa slikama.

– Ti u svemu vidiš mutljavinu...

– Pa nisam ja, nego je Hrvatska gospodarska komora uknjižila vrijednost “Krizanteme” Ljube Babića na nepunih 9 kuna. Točnije: 8 kuna i 62 lipe. Jebote, nema jeftinije krizanteme ni u jednoj cvjećarni!

– Nemoj sad sitničarit. Ako gledaš u botaničkim parametrima, kod Vidoševića jedna jedina krizantema vrijedi koliko i 862 lipe. A ti izvoli pa se raspitaj koliko novaca treba isprsit za jednu lipu.

– A ti izvoli pa pođi zajebavat nekoga drugog, skupa s Vidoševićem!

– Šta se odmah ljutiš? Pa nije se Vidošević u Globusu obračunavao s tobom.

– Da nije možda sa sobom?

– Zavisi kako čitaš. Kad Vidošević kaže da je u Hrvatskoj “gotovo 20 godina vođena pogrešna gospodarska politika”, onda vjerojatno misli i na sve ministre gospodarstva u posljednja dva desetljeća, uključujući i Nadana Vidoševića.

– Ma gdje to piše da misli i na sebe?

– U Globusu. Evo slušaj: “Sve dosadašnje vlade bile su zapravo kontinuitet odustajanja od razvoja.” Dakle, kad proziva “sve dosadašnje vlade”, jasno je da ne izuzima ni onu Valentićevu u kojoj je osobno sjedio i davao svoj puni doprinos tom “kontinuitetu odustajanja od razvoja”.

– Mogao je malo jače naglasit taj svoj doprinos. Ovako to zvuči poprilično samozatajno. Tim prije što se radi o nekome tko već tolike godine vodi Gospodarsku komoru.

– A je li samozatajan i kad kaže da je “na temelju te politike stvorena nova društvena i gospodarska struktura” i kad spominje “društvenu oligarhiju, stvorenu u posljednjih 20 godina”...

– E baš me živo zanima na koga pritom misli!

– Zanimalo je i novinara Globusa, pa mu je Vidošević odgovorio: “Mislim na one koji su tijekom deindustrijalizacije zemlje i devastacije svih dobara ovog naroda stvorili svoj kapital.”

Photo: urbanfestival.blok.hr

 

– Oprosti, možeš li mi to ponovit?

– Naravno da mogu, ali se bojim da ti ne možeš pratit. Nadan Vidošević, dakle, kaže da pod pojmom “društvena oligarhija” misli na “one koji su tijekom deindustrijalizacije zemlje i devastacije svih dobara ovog naroda stvorili svoj kapital”.

– A hoće li ga sad vratit?

– Hoće li tko vratit što?

– Hoće li onaj tko je tijekom devastacije svih dobara ovog naroda stvorio svoj kapital sada vratit to što je stvorio?

– A kome će vratit?

– Pa narodu, eto kome!

– Kako će vratit narodu ako taj kapital nije stvorio narod?

– Nego tko ga je stvorio?

– Treba li ti opet ponavljat: stvorila ga je devastacija svih dobara ovog naroda...

– A Nadan Vidošević nije sudjelovao u toj devastaciji, nego samo u stvaranju kapitala?

– Šta si toliko zapeo za Vidoševića? Pa nije on krenuo u svoj obračun sa svima zato da bi se ti obračunavao samo s njim!

– A spadaju li u te “sve” s kojima se navodno obračunava i novinari?

– Pa nisu mu baš prioritet.

– Čak ni oni koji pišu da Vidoševićevoj mami treba prvoj naplatiti porez?

– A tko to piše?

– Ivanka Toma u Večernjem listu. Ne vjerujem da joj je Vidošević zaboravio onaj tekst u kojem kaže: “Ne bi li bilo fer da država, prije nego što nam opali porez na imovinu, pokuca na vrata majke predsjednika Hrvatske gospodarske komore Nadana Vidoševića i postavi par pitanja. Bilo bi zanimljivo znati kako je njegova majka, koja je radni vijek provela kao službenica, sa 72 godine stekla poduzeće s kapitalom od nekoliko milijuna kuna, niz vila na Jadranu, jahte, ogroman stan u Zagrebu... Kada država raščisti račune s njom, neka i nama pošalje uplatnice.”

– Ne mislim da bi vrhovni gospodarski komornik imao išta protiv toga da država radi svoj posao. Evo vidiš kako on gleda na oporezivanje imovine: “Ako će to biti samo prevođenje postojećih naknada u porez i ako će se oporezivati samo oni koji ne koriste svrhovito imovinu, onda nisam protiv poreza na nekretnine.”

– Ma daj: po novinama mu spominju maminu imovinu, a on govori o svemu osim o tom hrvatskom gospodarskom čudu...

– Nije istina! Evo ti Globus, pa vidi šta Vidošević smatra tragedijom! A tragedija je – pažljivo ga slušaj! – “odluka o povratu duga umirovljenicima, kojom se mojoj majci daje tako što se uzima mojoj djeci”.

– Ma koja mu je to sad priča?

– To mu je bajka podataka.

Photo: Stock

Petak 4. siječnja

Dodatak prehrani penzionera Hebranga

– Kaži ti meni, trafikant, je li ovo stvarno 2013. godina?

– Zašto pitaš?

– Pa zato što vidim Andriju Hebranga na naslovnoj stranici novina.

– Misliš na naslovnu “21. stoljeća”?

– Mislim. I pitam se zar se stvarno ništa važnije ne događa od, kako pišu, “povratka Pinokija”? I zar se investigativno novinarstvo u zemlji Hrvatskoj doista ne može dobaciti do važnijeg i svježijeg otkrića od ovoga što stavljaju u udarni naslov?

– Misliš na ovo “Hebrang je ipak lagao”?

– Pa da. Fakat ne vidim šta je u tome senzacionalno.

– Možda se senzacija krije u podnaslovu: “Umirovljeni HDZ-ovac u tajnosti osnovao tvrtku s direktorom Shimadzua, kojem je dodijelio stotine milijuna kuna poslova dok je bio na vlasti”...

– Po meni bi senzacija bila da je Hebrang osnovao tvrtku bez ikakve veze sa Shimadzuom.

– Ali ta nova tvrtka nema nikakve veze sa Shimadzuom, osim što se, kako otkriva “21. stoljeće”, nalazi na istoj adresi kao i Shimadzu Hrvatska.

– Baš neka bezvezna veza. A šta je s direktorom Shimadzua?

– Misliš na Tomca?

– Nije valjda Zdravko Tomac i ovdje u dealu s Hebrangom?

– Stvarno si priprost. Pa nije Zdravko jedini Tomac u Hrvatskoj! Ovo je Gordan Tomac, sin Hebrangova prijatelja Berislava. A Gordan Tomac je, baš kao i kućni frend Andrija, manjinski suvlasnik firme Demax Pharm, u kojoj veće udjele imaju dva makedonska biznismena.

– Znači da više nije u trendu poslovna haiku-poezija, nego da se sada pjeva “Tamo gdje vječno sunce sja, tamo je Hebrang Andrija”?

– Vidiš, vidiš... Stvarno ispada da Hebrang uvijek ide za suncem: od Zemlje izlazećeg sunca pa do zlaćanoga sunca iz Vergine, simbola drevnog makedonskog kraljevstva.

– A sve u pratnji ortaka čijim se prijateljstvom nije hvalio u vrijeme dok mu je namještao poslove!

– Ne budi zloban! Hebrang nikada nije negirao prijateljske veze.

– Nego sam ih ja negirao? Nego sam ja izjavljivao: “Apsurdne su konstrukcije o tome da natječaje dobiva Shimadzu jer sam prijatelj s ocem njihova direktora u Hrvatskoj, jer ja isto tako poznam direktore bar još dvadesetak drugih tvrtki.”?

– Pa ne možeš reći da je to negiranje ili zatajivanje prijateljstva...

PHOTO: Stock

 

– Ne, nego je to jedno relativiziranje po kojemu ispada da mu je stari prijatelj isto što i nekakvi poznanici.

– Šta si ti uhvatio Hebranga i njegove frendovske i poslovne etike?

– A zašto su ga se uhvatile novine?

– Pa valjda zato što im se namjestio. Zato što je njegovo poslovno partnerstvo s direktorom Shimadzua sada postalo transparentno.

– A da ne misle možda oživljavat aferu s privilegiranjem Shimadzua na natječajima za opremanje bolnica ili na direktnim pogodbama, mimo natječaja?

– Ako pokušaju, Hebrang će valjda imat spreman odgovor kao i prije osam-devet godina, kad je izjavljivao: “Bojim se da bi oko Shimadzua mogao nastati međunarodni spor. Japanski veleposlanik me pitao tko to ruši ugled i stvara negativnu sliku o toj uglednoj tvrtki koja je ostvarila nevjerojatan prodor u srednjoj i istočnoj Europi. Znate, svi ovi neugodni napisi u novinama mogli bi dovesti do tužbi i odštetnih zahtjeva.”

– Misliš da će sve stati na ovome u “21. stoljeću”?

– Ako Bog da zdravlja, priča će se protegnut i na 22. stoljeće. Hebrang kaže da sada, nakon odlaska iz politike, ima puno slobodnog vremena.

– Ima vremena, ali očito nema dovoljno novaca.

– Misliš da u njegovom slučaju vrijeme nije novac?

– Pa vidiš da ne može spojit kraj s krajem od one saborske povlaštene crkavice i da se mora pomoći dodatnim prihodima od Shimadzua!

– Treba li ti nacrtat da se njegova firma ne zove Shimadzu nego Demax Pharm i da se ne bavi dilanjem medicinske aparature nego prodajom, kako to farmakolozi lijepo kažu, dodataka prehrani?! Pa kome Hebrang govori: tebi ili zidu?

– A šta govori?

– Da njegova firma niti posluje niti će poslovat s državom, upravo zato da bi se izbjegle bilo kakve insinuacije.

– I kako mu ide bez države? Posao sigurno cvjeta?

– Nije da baš cvjeta. U 2011. su Hebrang i partneri imali gubitak od 115 tisuća kuna.

– Baš zanimljivo kako se u to vrijeme, dok je još bio na vlasti, nije hvalio svojim privatnim biznisom.

– Tada ga još nije ni imao.

– Pa rekao si da su Hebrang i partneri te godine proizveli gubitak...

– Andrija i partneri su tada proizveli gubitak vlasti, a njegov sin Darko i Darkovi partneri iz Demax Pharma poslovni gubitak. Tata je ušao u partnerstvo umjesto sina tek u proljeće prošle godine.

– Ma nemoj mi reć da novine idu dotle da insinuiraju kako je Hebrang vlastitom sinu uzeo kruh iz...

– Kakav kruh? Pa ne trguje Demax Pharm kruhom nego dodacima prehrani!


* Tekstove prenosimo iz Novog lista uz dopuštenje autora

star
Oceni
5.00
Ostali članci iz rubrike Hrvatska
image

Protesti pred ministarstvom

Branitelj se polio benzinom i zapalio

image

Protest u Zagrebu: Najgluplji ljudi u regionu

Bandića mi volimo!

image

Josipović odgovara na optužbe HDZ-a

Ambasadorima davao knjige, a ne tajne spise

image

Županijski sud u Zagrebu

Bandiću određen pritvor od 30 dana

Tagovi