Nož, žica, putovnica

Doktor Dabić aka Radovan Karadžić

Crtež: Momo Kapor

Deset je, znači, dana prošlo od objavljivanja te Večernjakove ekskluzivne vijesti iz novije hrvatske povijesti, a na nju se nije zakačio nitko osim velečasnoga Ivana Miklenića. Od svih Božjih stvorova u Načitanoj Našoj kojima Svevišnji nije dao pametnijeg posla od čitanja novina i pisanja po istim, samo se dobri i pošteni uvodničar Glasa Koncila osjetio pozvanim da zavapi put Neba, put Trga svetog Marka, put Pantovčaka i Kunišćaka kako Karadžićev dolazak po putovnicu "predstavlja golemu sramotu za sve hrvatske obavještajne službe, policiju, hrvatske državne vlasti i samu Hrvatsku"

Petak, 29. lipnja

Plomin 3 – plućna krila razvoja

Najzad smo se u ovom Ringe-Ringe-Raju na Zemlji prestali igrati dječjeg vrtića, pa striček Radimir sada može pičiti punom razvojno-investicijskom brzinom. Evo, već do kraja godine počet će gradnja prateće infrastrukture za termoelektranu Plomin 3, a do kraja prvoga kvartala 2013. bit će izabran i strateški partner za taj projekt nad projektima. To ubrzanje – o kojemu je živahni Čačić, prije no što je ona djetinjasta Mirela Holy iz Vladina "inboxa" prebačena u "deleted items", mogao samo sanjati – najavljeno je na konferenciji o elektroenergetskom sustavu Republike Hrvatske, a čast da nam priopći radosnu i strujonosnu vijest zapala je Antu Ramljaka, predsjednika Nadzornog odbora HEP-a i člana Upravnog odbora Centra za praćenje poslovanja energetskog sektora i investicija.

Nakon što je savjetodavno stručno povjerenstvo pri Ministarstvu zaštite okoliša – imenovano još za mandata HDZ-ove vlade – prošloga tjedna amenovalo sve što u dubioznoj studiji tvrtke Ekonerg piše o blagotvornom utjecaju plominske ugljenare na okoliš, okuražili su se i HEP-ovi ekološki aktivisti. I eno ih, glasnije nego ikad, ponavljaju kako će se izgradnjom Plomina 3 – pazite sad ovo! – "zapravo poboljšati stanje okoliša u okruženju".

Možete li, hoćete li, smijete li zamisliti to čudesno poboljšanje? Hajde, odvažite se, slobodno zatvorite oči, pustite mašti na volju i vidjet ćete... Vidjet ćete Labinštinu zeleniju od Amazonije, vidjet ćete divovske sekvoje i baobabe uz obale Raše iz čijih će kristalno bistrih voda iskakati lososi, vidjet ćete odavno umirovljene i sad najednom pomlađene rudare kako po vrtovima oko svojih potleušica beru kupus s tri glave i s više listova no što ih ima u svih pet tomova George R. R. Martinove "Igre prijestolja"... Vidjet ćete – e, tek to ćete vidjeti – kako ogromni dimnjak termoelektrane veselo pućka i put plavog neba šalje snježnobijele oblačiće...

Razvojna vizija: Striček Radimir Čačić, ekolog

Photo: fbcdn.net

I vidjet ćete – čak i ako ste cijepljeni protiv razvojnih vizija – kako za tim oblačićima lebde baloni s košarama punim ljudi što tu nad Plominom traže i nalaze lijek za svoja bolesna pluća. A kad u prekrasnom perivoju tik pored termoelektrane ugledate razdraganoga Vjerana Piršića kako ekološkim aktivistima pristiglim iz svih zakutaka prezagađenog nam planeta objašnjava tajnu bujanja života u ovoj istarskoj oazi, tek tada ćete zapravo vidjeti što zapravo znače proročanske riječi HEP-ovih stručnjaka – da, baš one riječi o "poboljšanju stanja okoliša u okruženju" – koje su vam, prije no što ste se okuražili da povjerujete u čudo, zvučale kao drska podvala zagađivačkog lobija.

"Taj prekrasni miris, to je sigurno nekakav plemeniti parfem? Zanima me kako se dobiva i je li njegovo korištenje u tim količinama dopušteno Kyoto-protokolom? Znate, zbog efekta staklenika i tako toga..." – pitat će glavni tajnik japanskog Ministarstva ekologije i trešnjeva cvijeta. A Piršić... naš Piršić će mu ponosno odgovoriti: "Najprirodniji mogući ugljični dioksid, dragi kolega, dobiven čistim sagorijevanjem ugljena i čistom razvojnom vizijom prvog potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske."

I vidjet ćete kako Kumi Naidoo, izvršni direktor Greenpeacea, baš tu u Plominu, obznanjuje da će se njegova organizacija u čast našega Radimira preimenovati u Workpeace. Vidjet ćete, sve ćete to vidjeti, samo ako našem vrhovnom razvojniku dopustite da vas iz dječjeg vrtića povede u rajski vrtić. I ako se na putu u sretnu i prozračnu budućnost ne budete derali: "Nećeš, razvojniče!"

Ponedjeljak, 2. srpnja

Zašto Čačić ne treba otići

Nisam primijetio, trafikant, da si se izjasnio treba li Čačić nakon ove presude otići, ali sam primijetio da nisi.

– Pa nije ovo 1948., a nije ni travanj 2011. da se iznuđuju izjašnjenja.

– Valjda ti nešto govori podatak da 76 posto građana smatra da Čačić mora otići iz Vlade...

– Kako mi ne bi govorio?! To mi govori da Radimir nije osuđen za ratne zločine, jer bi u tom slučaju svih 100 posto građana tražilo njegovo smjenjivanje. Znaš kako je naš svijet osjetljiv po tom pitanju...

– Šta lupaš gluposti?! Šta uvlačiš u priču ratne zločine?! Kako naš čovjek u Mađarskoj može počinit ratni zločin?!

– Ne može nikako. Zato i pjevamo "Ustani, bane!". Kao što ne može ni u Bosni ni u Hrvatskoj.

– Ti si stvarno patološki slučaj! Eno ti u novinama piše da i strani diplomati misle kako Čačić ne bi smio ostati u Vladi. Istinabog, ne kažu to pod imenom i prezimenom, jer ne smiju javno komentirat unutrašnja pitanja u Hrvatskoj, ali ne bi Večernjak bez ikakvog pokrića stavio na naslovnu stranicu: "Diplomati: Čačić mora otići".

– Kad Hrvatsku proglase kolonijom i kad preuzmu odgovornost za stanje u zemlji, neka postavljaju i smjenjuju koga god hoće. Pa neka instaliraju nekoga tko će se žešće od Čačića zalagati za interese njihovih investitora!

– Vidim, trafikant, da te puklo na nacionalni ponos. A kako onda komentiraš Josipovića koji isto tako misli da bi Čačić trebao otići, iako to ne kaže baš najjasnije?

Photo: ecksermonator.com

– Ja mislim da njemu u neku od sobetina na Pantovčaku treba stavit one auto-pegle iz luna-parka. Bolje da se sudara s njima nego sa svojim principima nove pravednosti.

– Još malo pa ćeš tupit k'o Milanović da je čitav problem u tome što žrtve nisu bile vezane...

– Neću, ne boj se. Jer kod nas se ne diže tako velika frka kad su žrtve vezane, kad ih se spaja na induktorski telefon, kad ih se tjera da laju u psećoj kućici, kad im je selotejp na ustima...

– Alo, budalašu, ne govorimo o tome nego o stradalima u automobilu!

– Misliš da sam skrenuo s teme? Okej, idemo onda u garažu gdje naši majstori umjesto auta parkiraju ljude, pa ih nalijevaju sumpornom kiselinom iz akumulatora... Evo, napravi danas anketu na tu temu, pa vidi hoće li se 76 posto pučanstva izjasniti protiv zločinca.

– Nisi ti skrenuo s teme nego s pameti! Prestani brabonjat i izjasni se: treba li Čačić otići iz Vlade ili ne treba?

– Ja mislim da je on već otišao. Je li ti jasno i glasno rekao da ga, ne nakon isteka uvjetne presude, nego već u trenutku njezine pravomoćnosti nitko ni na kakav način ne može prozivati u javnosti i da će tužiti svakoga tko ga bude proglašavao krivim? Je li ti jasno i glasno rekao da ta dopunska odluka mađarskog suda dodatno ukazuje na stupanj njegove nevinosti od odgovornosti? I je li ti rekao da su se o političkoj komponenti čitavog slučaja izjasnili građani na izborima i, što je njemu puno važnije, njegova stranka?

– Ne moraš mi dalje nabrajat, sve sam to već čuo i pročitao. Ali nigdje nisam vidio to što ti tvrdiš, da je Čačić već otišao iz Vlade...

– Ne tvrdim ja da je on otišao iz Vlade, nego se bojim da je otišao na kvasinu.

Utorak, 3. srpnja

Nož, žica, putovnica

Bit će tome i deset dana da su novine objavile priču kako je Radovan Karadžić prije nekoliko godina ležerno ušetao u prostorije MUP-a u Petrinjskoj ulici usred glavnoga grada svih Hrvata i preuzeo hrvatsku putovnicu na ime Petar Glumac. Nakon što je obavio tu formalnost, novopečeni je hrvatski državljanin otišao ne zna se kamo. Možda na Čiovo, gdje je običavao ljetovati, a čime su se gostoljubivi mještani pohvalili novinarima u ljeto 2008. godine, netom što je glumac pod imenom Dragan David Dabić uhapšen u Beogradu. A može biti i da je ponosni vlasnik hrvatske putovnice iz Zagreba otputovao ravno u Beč, gdje ga je austrijska policija legitimirala kao Petra Glumca, ali u tom gospodinu iz Hrvatske nije prepoznala traženoga ratnog zločinca Radovana Karadžića.

Deset je, znači, dana prošlo od objavljivanja te Večernjakove ekskluzivne vijesti iz novije hrvatske povijesti, a na nju se nije zakačio nitko osim velečasnoga Ivana Miklenića. Od svih Božjih stvorova u Načitanoj Našoj kojima Svevišnji nije dao pametnijeg posla od čitanja novina i pisanja po istim, samo se dobri i pošteni uvodničar Glasa Koncila osjetio pozvanim da zavapi put Neba, put Trga svetog Marka, put Pantovčaka i Kunišćaka kako Karadžićev dolazak po putovnicu "predstavlja golemu sramotu za sve hrvatske obavještajne službe, policiju, hrvatske državne vlasti i samu Hrvatsku".

Photo: dalje.com

Ostavlja velečasni Miklenić prostora za sumnju u istinitost te priče – koju je USKOK-ovim istražiteljima izrecitirao Domagoj Margetić, a koji tvrdi da ju je čuo od Radojke Cvetković, više referentice Odsjeka za putne isprave Policijske uprave zagrebačke – ali joj ipak pristupa kao "znatnoj vjerojatnosti" i iz nje iščitava model funkcioniranja hrvatskih vlastodržaca i bjelosvjetskih moćnika. Ne amnestira on izravne izdavatelje lažnih putovnica nad kojima se provodi istraga, ali ih proglašava pukim izvršiteljima u službi puno opakijih inspiratora, režisera i nalogodavaca. Ne zatvara on oči ni pred činjenicom da je Radovan Karadžić postao Petar Glumac u vrijeme HDZ-ove vladavine, ali se pita ne samo to jesu li hrvatske vlasti izravno ili neizravno sudjelovale u tom kriminalu, nego i: "Jesu li mogle spriječiti to kriminalno djelovanje?"

Dobrodušni Miklenić nije baš siguran da su Sanader, Kirin i kompanija imali izbora, jer uviđa kako je "nesporno da je baš politika, osobito međunarodna – bez obzira na to što se posve drugačije javno govorilo – štitila Karadžića i da nije dopuštala da bude uhićen jer joj to nije bilo u interesu", pa prema tome "nije isključeno da je netko iz te moćne međunarodne politike ''pritisnuo'' hrvatske vlasti da i one daju svoj obol štićenju osobe optužene za genocid i druge zločine". Stoga velečasni prostoumno zaključuje: "Ako hrvatske vlasti nisu smjele spriječiti tu nečasnu rabotu, onda je očito da Hrvatskom zapravo ne vladaju oni koji dobiju mandat na izborima nego neki drugi centar ili centri moći."

Uvodničar Glasa Koncila, naravno, ni ne pomišlja na mogućnost da su hrvatske vlasti znale kome dodjeljuju ulogu i putovnicu Petra Glumca i da su taj posao odradile bez ikakvih pritisaka iz svjetskih centara moći. Baš kao što su s Karadžićem uspješno i samostalno poslovale i ranih devedesetih, a o čemu postoje svjedočanstva kojima se ni Miklenić, a ni hrvatski istražni organi nikada neće baviti. I razumljivo je što neće, jer u toj srpsko-hrvatskoj koprodukciji Karadžić nije bio ni jedini ni glavni Glumac.

Srijeda, 4. srpnja

Karamarkova ćuprija

Izgradite Pelješki most! Izgradite Pelješki most! Izgradite Pelješ...

– Dobro, trafikant, zašto ne poslušaš savjete Zavoda za javno zdravstvo? Zašto izlaziš po najvećoj vrućini? I zašto, kad već izlaziš, ne nosiš laganu široku svijetlu odjeću od prirodnih materijala?

– Izgradite Pelješki most! Izgradite Pelj...

Sadržaj: Šta fali Karamarku

Photomontage: E Che

– Zašto, trafikant, ne piješ dovoljne količine vode? Zašto ne izbjegavaš alkohol i napitke s previše kofeina?

– Izgradite Pelješki mo...

– Boga ti miloga, pa brine li itko o tebi? I zašto, ako već brine, ne posluša ova stalna upozorenja da se djecu i životinje ne smije ostavljati u parkiranom vozilu?

– Izglasajte Rezoluciju o načelima prometnog povezivanja Dubrovačko-neretvanske županije u funkciji uspostave ustavnopravne jednakosti svih građana Republike Hrvatske! Izglasajte Rezoluciju o načel...

– Nemoj, nemoj to ponavljat, majke ti! Evo, izgradit ćemo most, izglasat ćemo Rezoluciju, sve ćemo napravit, samo se ti smiri... Vidjet ćeš, sve će bit u redu.

– Ja sam smiren. I ne razumijem zašto se svi oko mene nerviraju.

– Pa znaš kako je... Kriza, besparica, žega, ljudi skapavaju, a ti se uhvatio tamburanja o mostu. Kao da si, božeoprosti, Karamarko.

– A šta fali Karamarku?

– Ništa mu ne fali, ništa. Možda samo vlast.

– Vidiš da nemaš pojma. Niti šta pratiš, niti išta znaš.

– Ajde, šta mu fali, kad ti pratiš i znaš?

– Sad mu ne fali ništa. A do jučer mu je falio sadržaj.

– Kakav sadržaj?

– Bilo kakav. Jesu li europski pučani rekli da Karamarko ima dokazano velike organizacijske sposobnosti, ali da tome još samo treba dodati sadržaj?

– A kako su oni skužili da Karamarko nema sadržaja? Jesu li ga vodili na ultrazvuk, na CT, na magnetsku rezonanciju? Čime su ga skenirali?

– Ničim. Kao da se ne vidi prostim okom.

– Ja bih tu gospodu pučane, na njegovom mjestu, poslao u tri pučke... Jebote, zamisli da ti netko de facto kaže da si prazan k'o ambalaža za povrat!

– Oni su samo rekli da Karamarko nema sadržaja, pa se on sad potrudio da i sebe i njih uvjeri da ipak nije sve tako prazno kao što zveči.

– I zato ne govori ni o čemu osim o mostu? A odakle nam dvije-tri milijarde kuna za izgradnju mosta, pa da Karamarko bude sretan i ispunjen?

– Ma kakve dvije-tri milijarde?! Eno se javila neka američka firma koja bi most izgradila za 36 milijuna eura.

– Od čega? Od konopa?

– Od pontona. Bio bi to najveći pontonski most u Europi. Kažu da su već kontaktirali Vladu, ali da ovi naši traže detaljne informacije.

– Pa zašto ih ti Amerikanci ne daju?

– Zato što ne žele aktivirati ljude po svijetu koji bi u tome sudjelovali, ako nemaju naznaka da je projekt prihvatljiv Vladi. Točno tako piše u novinama. Ljudi su operativni, pa ti sad poljubi ili ostavi. Traže samo koncesiju na 30 godina i naplaćivali bi mostarinu od 3 eura. Kažu da bi se most isplatio već za 15 godina uz godišnji promet od 350 tisuća automobila.

– Čekaj, ali to je samo oko milijun eura godišnje. Kako će u 15 godina namirit uloženih 36 milijuna?

– Iz državnog proračuna. Pa valjda je red da ljudi dobiju postotak od one dvije-tri milijarde kuna koliko bi nas koštao betonski most. Sada je važno samo da se izglasa Rezolucija o načelima promet...

– Stani, stani! Ne moraš ponavljat puni naziv!

– Okej. Onda samo: Rezolucija Konformbiroa.

Četvrtak, 5. srpnja

Odiseja u Spa & Resortu 2012.

Rado bih ja povjerovao Jasenu Boki, splitskom piscu i putopiscu, koji tvrdi da je Odisej većinu svoga vremena od razaranja Troje pa do povratka na Itaku proveo lutajući po srednjoj i južnoj Dalmaciji. Povjerovao bih mu – ne samo zato što se radi o mom starom poznaniku i o mom širem zavičaju – da je iz Homerovih heksametara, iz morskih struja i vjetrova, iz položaja zvijezda i zemaljskih odrednica iščitao najtočniju rutu Odisejevih putovanja.

Gdje se nasukao Odisej, plavokosi Srbin: Komiža

Photo: Vinko Kalinić

Ne bih se od rezultata Bokinih istraživanja, friško objavljenih u knjizi "Tragovima Odiseja", branio omiljenom tezom uglednih homerista da "Odiseja" nije putopis nego pjesničko djelo i da je, prema tome, posve bedasto i spjevohulno poetsku imaginaciju svoditi na kartografsku ravan. I Mljet bi za mene – kao i za Boku – bio Ogigija gdje je nimfa Kalipso ljubovala s Odisejem, Kirka bi bila neka đavlija Korčulanka koja ljude učas posla pretvori u svinje, Kiklope bih držao endemskim stvorenjima iz Grapčeve špilje, divlje Lestrigonce precima današnjih pitomih Omišana, zemlju Lotofaga bih smatrao uknjiženom u Katastarskoj općini Rogoznica, a ako bih htio izbjeći Scilu i Haribdu, ne bih prilazio Malom Vratniku ni na trinaest nautičkih milja.

I ne bih davao ni pet para na one stare priče Josipa Portade da je Odisej put Itake krenuo s Paga ili Raba, da se Ahilejev grob, pa samim tim i Troja, nalaze na Pagu, odmah u susjedstvu Atlantide, pa makar zbog toga među Hrvatima izbio novi trojanski rat za Homerovo naslijeđe. Ne bih se obazirao ni na Roberta Salinasa Pricea koji je Troju pronašao u Gabeli, pa makar me zbog toga proklelo osam herceg-bosanskih HDZ-ova, niti bih zarezivao homeropatska dostignuća hrvatskoga prekomorskog iseljeništva koje vjeruje da se Odisej strmopizdio u Had negdje u Južnoj Americi, jer je Enrico Mattievich – naše gore i naše dijaspore list – utripao da je mitski Aheront tekao koritom Amazone.

Naravno da ne bih padao na Salinasova uvjeravanja da su i "Odiseja" i "Ilijada" izvorno napisane na staroslavenskom dijalektu, e da bi bile prepjevane na Homerov izmišljeni jezik koji nazivamo starogrčkim unatoč tome što nijedan Starogrk nije govorio njime. I naravno da bih se u svakoj prigodi sprdao sa srpskim historikom Milutinom M. Jaćimovićem koji tvrdi isto što i Salinas i koji je u tom tobože starogrčkom jeziku otkrio srpske riječi svinja, svekrva, mesec, vino, plima itd. I koji je polomio ganglije dokazujući da je Troja ustvari bila stara srpska prijestolnica Skadar, da je Ahilej bio plavokosi Srbin koji je jahao konja Šarca, da su "Ilijada" i "Odiseja" epovi o srpskim državama, srpskim kraljevima i srpskim junacima, ali da su urotom germansko-romansko-vatikanskom otuđene od Srba i nasilno grecizirane, baš kao što je i Schliemannova Troja u Maloj Aziji izmišljena samo da bi se obezvrijedila povijesna istina o Velikoj Srbiji.

Po pitanju homerske hermeneutike i hermenautike ja bih – vjerujte mi – vjerovao isključivo Jasenu Boki, samo da mu se nisu omakle sljedeće rečenice: "Hoće li netko iz domaće Turističke zajednice pročitati knjigu ''Tragovima Odiseja'' i Jadran početi reklamirati kao Odisejevo more? Hoće li Omiš, Korčula, Mljet, Vis, Pelješac, sva ona mjesta koja se vežu uz legendu o ahejskom izgubljenom vojskovođi, iskoristiti dobru priču kako bi ''prodala'' turizam koji nudi malo više od plaže i sunca?"

Eto zbog toga u njegovom putovanju tragovima Homerova prefriganca ne vidim nikakvu odisejadu. Nego nažalost samo još jedno – piši: prodalo!

* Tekstove prenosimo iz Novog lista uz dopuštenje autora