Tajni sastanak Milanović - Bozanić

Moram priznati, sinko, da mi je malo glupo da u novinama pročitam kako se tajno sastajemo na neutralnom terenu, ni u Banskim dvorima, ni na Kaptolu. Mogli smo se, jednako tako tajno, sastati i u crkvi Svetoga Marka, na misi za domovinu

Petak, 22.6.2012.
Ima neka tajna obveza
- Daj, molim te, nemoj danas turpijat o antifašizmu!

 

– Ma kakav antifašizam, kome je još do toga... Vidiš da ga više ne štuju ni novine, da najnormalnije izlaze na današnji dan. 

– Imaš nešto protiv toga? 

– Ne, ni slučajno, Brože sačuvaj... Antifašistički stav se najdosljednije pokazuje zalaganjem na radnom mjestu. 

– Čija je to misao: Kardeljeva? 

– Nemam pojma. Mogla bi bit i Karamarkova. Ali rekli smo da nećemo o tome... Možemo, štajaznam, o nekom prazniku do kojega je ljudima stalo. 

– O Danu državnosti? 

– Pa nije da ljudima nije stalo do njega, ali nikako da skontaju kojeg datuma pada... Zato svi znaju kad je Dan pobjede i domovinske zahvalnosti ili, narodski kazano, Dan Oluje, pa ćemo o njemu. 

– Sto-posto ima novih inicijativa da se taj dan više ne slavi? 

– Ima inicijativa da ga svaki Hrvat mora obavezno slaviti. Evo, kaže Željko Bebek: "Slaviti Dan Oluje nije nam samo pravo, nego i obveza svakog Hrvata koji voli svoju domovinu". 

– Gdje to kaže? U pjesmi "Ima neka tajna obveza"? 

– U novinama u kojima najavljuje da će ove godine na taj dan i on pjevat u Čavoglavama. 

– Da neće s "Bijelim dugmetom"? 

– Jesi lud!? Pa Bebek kaže da je i ono zadnje okupljanje "Dugmeta", znaš ono prije nekoliko godina, smišljeno negdje vani, kako bi se "na prostoru centara Zagreb-Sarajevo-Beograd ponovno pokušala promovirati nostalgija za bivšim vremenima". 

– Da, da, da... Garant je to smišljeno na sastanku Bilderberga i Underberga. Carl Bildt i Kissinger se zapili pjevajući "Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac"... 

– Mene samo čudi zašto je Bebek pristao da bude promotor te diktirane nostalgije. 

– Možda se ufurao u lik iz pjesme "Pristao sam, biću sve što hoće". 

– Nije on konformist. On je iz "Dugmeta" otišao samo zato što mu je bio pun kufer Bregovićeva jugoslavenstva i konformizma. 

– Otkud ti ta priča? 

– Od Bebeka. Iz novina. Čovjek otvoreno govori kako je još 1983. "shvatio da ne treba podržavati preživljenu ideju, ideju Jugoslavije". 

– Rano se sjetio. Šteta što nam to nije objasnio još onda u "Džuboksu". 

– Kaže da mu je izgledalo kao da je zabranjen. 

– A tko ga je zabranio? Hamdija Pozderac? 

– On misli da je iza svega stajao Bregović i njegov veliki strah da će se Bebekovim odlaskom raspasti bend. Ali budući da se to nije dogodilo šest-sedam godina, sve dok s raspadom Jugoslavije nije puklo i "Bijelo dugme", Bregović je u tom periodu bahato uživao. A onda je, kaže Bebek, napokon i on propao, skupa sa svojom politikom "Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo". 

– Pa naravno da je Bregović propao. Eno se zlopati tezgareći po cijelom svijetu samo zato što ne može napunit gumno u Čavoglavama. 

– Nije isključeno da ga jednoga dana napuni. 

– Čime? Zamisli da usred Čavoglava zapjeva onu: "Jugoslavijo, na noge, pjevaj nek' te čuju"... 

– Pa šta bi falilo? U nastavku se ionako kaže: "... ko ne sluša pjesmu, slušat će oluju.

– Šteta što tu pjesmu nije napisao Bebek. Pa da im proda priču da je u njoj nagovijestio Oluju s velikim O.

Subota, 23.6.2012
Gorska služba spašavanja budala
Pojačan je promet na svim cestovnim pravcima prema jugu. Vozi se otežano i u koloni. Na nekim graničnim prijelazima zabilježene su kilometarske gužve. Vozače se moli za strpljenje i upozorava na oprez... – isporučuje nam Hrvatski autoklub, baš kao i svake godine u ovo doba, svoj uvod u turističku sezonu. I prepušta riječ onim službama koje će nas sljedećih dana izvještavati o broju noćenja i močenja, o potrošnji radlera, krema za sunčanje, upotrebi pedalina per capita... a možda i o povećanom broju intervencija Hrvatske gorske službe spašavanja.

Kažem "možda", ali ne zato što neće biti potrebe za pojačanim angažmanom spasilaca, nego zato što postoji ozbiljna opasnost da pripadnici HGSS-a – barem na području Splita – budu spriječeni u normalnom obavljanju svoga volonterskog posla pružanja pomoći bilo kome, na bilo kojemu mjestu i u bilo koje vrijeme. Splitski su spasioci, elem, na samom startu turističke sezone alarmirali javnost da na računu više nemaju novca čak ni za benzin. I da su za tu činjenicu, koja prijeti nepopravljivim posljedicama za ljudske živote, odgovorne – čuj, odgovorne! – gradske vlasti koje su HGSS-u do sada uplatile jedva polovicu od ionako duplo srezanih proračunskih sredstava namijenjenih spašavanju ljudi koji se nađu na korak od smrti.

Gorsku službu spašavanja dijelom financira država – naravno, nedostatno – a dijelom jedinice lokalne samouprave, gradovi i općine, koje u pravilu izbjegavaju svoje obaveze. Prema riječima pročelnika HGSS-a Vinka Prizmića, najveći nemar pritom pokazuju vlastodršci u Splitu i Kaštelima.

Godišnji iznos što ga obiteljsko gazdinstvo zvano Grad Split treba uplatiti HGSS-u jednak je godišnjoj plaći splitskoga gradonačelnika, koji se, barem do sada, nije žalio da nema za benzin. Što pak on misli o službi koju je ostavio bez sredstava za spašavanje ljudskih života, sve kada bi mu to i bilo važno, nije moguće doznati. Jer on – sebi na veselje, a onima koji ga trpe na ponos – ni ovih dana ne dolazi na posao za koji uredno uzima novac. Kerumovi pobočnici pravdaju gazdin nestanak tvrdeći da je otišao na službeni put, neznano kamo i neznano kakvim poslom. I baš kad netko, usred svečane sjednice povodom Dana državnosti, pomisli kako je nesretnik zaglavio negdje otkud bi ga mogla izvući samo Gorska služba spašavanja, fotoreporteri uslikaju Keruma u birtiji nasred Rive. Kakva sjednica, kakav proračun, kakvo neplaćanje, kakav HGSS? Pa šta ako nemaju goriva za helikopter? Ne očekuju valjda da ih on natanka Dom Perignonom!

 

Ne treba Željka Keruma gnjaviti tim sitnicama. Sve što bi on o tome imao reći, spremno izgovara dogradonačelnik Jure Šundov kada kaže da "izuzetno cijeni HGSS", ali da je situacija takva da "dođe Hajduk i traži 60 milijuna kuna, Košarkaški klub Split se isto zadužuje, sve braniteljske i druge udruge žele da im se što prije isplate sredstva", te on – suočen s takvim prioritetima – ne zna ni hoće li Grad Split ni kada će, ako uopće hoće, izvršiti svoje obaveze prema spasiocima.

Kad sve to čuješ, žao ti je što se Gorska služba spašavanja ne bavi i izvlačenjem neodgovornih budala iz fotelja u kojima su ti Kerumi i Šundovi ostali zaglavljeni kao da su uletjeli u usjek kraške jame. I odakle svakim svojim potezom i svakom svojom rečenicom zapravo vape za pomoći: "Maknite nas, ljudi, odavde! Spasite nas od bilo kakve odgovornosti! I spasite sebe od nas ovakvih prije nego što vam dođemo glave"!

Utorak, 26.6.2012.
Ladovina u HDZ-u: Neka visi kaput!
- Pa dobro, trafikant, kako onaj Ladislav Tomičić može napisat ono, ono... ma ne mogu to ni izgovorit...

- Morat ćeš. Recimo da ne znam na koji tekst misliš.

- Na onaj, na onaj... oprosti Bože i Blažena Djevice... "Nema napretka dok HDZ ne nestane".

- I u čemu je problem s tim tekstom?

- A u čemu nije?! Napisati da je to "stranka klijentelista i sjecikesa u čijim prostorijama nije pametno objesiti kaput ako prije iz njegovog džepa nisi izvadio i na sigurno ostavio novčanik", pa to je, to je...

- Slobodno kaži: to je malo pretjerano. Jer čak ni u HDZ-u nema ludaša koji bi po ovoj vrućinčini hodali u kaputu. Ali to još uvijek ne znači da bi vlasnik i na plus 37 pronašao svoj kaput tamo gdje ga objesi.

- Možeš u Žikino kolo skupa s Tomičićem! Otkud ti pravo da sve HDZ-ovce držiš za lopove?

- Oprosti, ali baš je Tomičić napisao da vjeruje kako "u HDZ-u ima i časnih te poštenih ljudi".

- Da, ali uz napomenu da tu opasku piše reda radi, jer da su takvi časni i pošteni, "ako ih ima, zalutali u stranku i nikad neće napraviti ozbiljniju karijeru!". Pa kakav je to način?

- Malo pretjeran, kažem ti. Ponio ga je tekst, pa je previdio da je u HDZ-u jedan časni poštenjačina napravio ozbiljnu karijeru i dogurao do rizničara.

- Na koga misliš?

- Na Mladena Barišića.

- Nisko, trafikant, nisko, kao što se od tebe i moglo očekivati.

- Je li ti to misliš da Barišić nije bio pošten? U novinama ti piše kako je rođenog zeta natjerao da čovjeku vrati 30 tisuća eura.

- Kojem čovjeku? Da nije Sanaderu?

- Nije Sanaderu nego Željku Ševerdiji, uglednom poduzetniku koji je po Barišićevoj preporuci davao milodare HDZ-u. E, onda ti je Barišićev zet Ante Despot, koji je bio drmator u HEP-u, tražio od tog Ševerdije 30 tisuća eura mita za namještanje nekih poslova. Ševerdija je Despotu isplatio traženi iznos, ali se onda požalio Barišiću, koji nije mogao vjerovat da mu je zet takav gulikoža, da dere ljude koji tako svojski pomažu HDZ-u i koji su svoj reket već pošteno platili. Uglavnom, Barišić je pošizio na zeta i naredio mu: "Vrati!"

 

- Šta da vrati: Ševerdiji lovu ili Barišiću kćerku?

- Lovu. I vratio je, u istim apoenima. Nevjestu zadržao.

- A zašto ti meni sad pričaš te sarkastične gadarije? Svi, nažalost, znamo da je u Sanaderovo vrijeme bilo i takvih devijacija. Ali znamo i da su sada u HDZ-u drugi, neokaljani ljudi. Tu je Karamarko koji nema veze ni sa Sanaderom, ni s Barišićem, ni s njegovim torbama, ni s njegovom kćerkom i zetom...

- Ah, da. Karamarko nema veze ni sa čim, pa tako ni s gospođom koju je zaposlio kao svoju tajnicu u SOA-i, bez natječaja, ali na temelju preporuke.

- A tko mu je bila tajnica? Branka Pavošević?

- E, vidiš, nije nego Adriana Barišić udana Despot.

- Ma daj, sad će se oko toga iskonstruirati sumanuta priča kako je i Karamarko umiješan...

- Ne, ni slučajno. Ne radi se o Karamarku, nego o pravilu da sve osobe koje se zapošljavaju u SOA-i moraju proći sigurnosnu provjeru, gdje im se istražuje sve i svašta, od poslova do familije.

- I šta mi hoćeš reći?

- Da je Barišićev zet prošao sigurnosnu pronevjeru. I da slobodno objesiš kaput u HDZ-u.

Srijeda, 27.6.2012.
Milanovićeva misao za domovinu
- Čitam ti, trafikant, te pokvarene misli, k'o knjigu ih čitam. Evo, kladim se da ćeš danas udarit po Crkvi zato što se usudila primijetiti da ni premijer ni nitko iz Vlade nije došao na misu za domovinu.

– Pa je li ti Milanović objasnio da je na sjednici Vlade rekao da na misu slobodno ode svaki ministar koji je vjernik i koji želi moliti za domovinu? I je li ti kazao da je odlazak na misu privatna stvar?

– Pa nije on privatni obrtnik. On je premijer. Postoji valjda neki red, neki protokol, neki – kako drug Zoki voli reći – respekt. Je li ti stvarno misliš da nitko iz Vlade nije trebao napraviti tih nekoliko koraka do crkve Svetog Marka?

– Ja mislim da je jedini koji je to trebao napraviti bio Milanović.

– Nije vrag da i ti držiš do reda i do respekta?

– Ne radi se o redu i respektu, nego o vjeri. Milanoviću je, kao čovjeku koji vjeruje u Boga, mjesto u crkvi.

- U kojeg on to Boga, bogati, vjeruje?

- U Boga koji ima ruke. Je li ti Milanović objasnio i to da je ona prometna nesreća koja se – kako je rekao – dogodila Čačiću etički neutralna, te da je kao takva neusporediva sa slučajevima Ferenčak, Kalambura i Holy? Je li ti sočno prispodobio da su to jabuke i banane, a ne banane i kruške?

 

– A gdje je taj Bog u kojega, kažeš, vjeruje? Među trešnjama i breskvama?

– U Milanovićevim mislima.

– Znači: u kupusu ili u nebranom grožđu?

– Sram te bilo! A premijer baš lijepo govori o Bogu. Kaže on za tu Čačićevu etički neutralnu nesreću da se radi o djeliću sekunde u kojem se život promijeni, a da je sve to u Božjim rukama.

– Je li se on to nada da će Bog Čačiću progledati kroz prste?

– To je nebitno, jer ne sudi Čačiću Bog nego Mađari. A što se prstiju tiče, Milanović mu je odavno progledao kroz njih.

– Kad mu je progledao? O čemu buncaš?

– Kad su jeli sushi i sushimi, janjeći file u woku i carpaccio od ananasa, i sve to zalijevali šampanjom, rajnskim rizlingom, Roxanichevim cabernetom i ne sjećam se više čijim bijelim pinotom, ali možeš pitat Davora Butkovića. On je prije godinu i dva-tri mjeseca gostio Čačića i Milanovića u svome "Salonu", pa o svemu izvijestio u Jutarnjem.

– Šta si ti jutros pio kad ti je to palo na pamet? I kakve to veze ima s Bogom i misom za domovinu?

– Strpi se malo. Sve će ti se reći. Dakle, blaguju njih dvojica kod Butkovića i u jednom momentu Čačić kaže: "Znam da zvuči gotovo nevjerojatno, ali utvrdili smo da sam najveći rejting ikad u mojoj političkoj karijeri postigao nekoliko tjedana poslije nesreće. Srećom za mene, najnovije činjenice o nesreći pokazuju da uistinu nisam kriv." A Milanović na to s druge strane stola izvali ono legendarno: "Dapače, ljudi koji su stradali nisu bili vezani." Kako se toga ne sjećaš?

- Nisam ja ti, pa da pamtim gluposti. Ja i dalje ne vidim da to govori išta o Milanovićevoj vjeri u Boga.

– Kako ne vidiš? Ako je rekao da je sve to bilo u Božjim rukama, a da nesretni Mađari pritom nisu bili vezani, valjda ti je jasna Milanovićeva poruka.

– Ma koja poruka?

– "Mađari, Bog vas ubio!"

Četvrtak, 28.6.2012.
Tajni sastanak Milanović - Bozanić
- Hvaljen Isus, uzoriti! I Blažena Djevica Marija, sinko.
- Kako ste se samo sjetili ovog mjesta? Napravio sam tri kruga oko cijelog kvarta dok vas nisam pronašao.
– Da budem iskren, ni ja nisam pogodio otprve.
– Pa nije lako, uzoriti, nije lako. Pronaći auto-praonicu na krovu nebodera, to je stvarno avantura. Tko li se samo sjetio da je otvori na ovako neprometnom mjestu?
– Nije važno, sinko. Čudni su putovi Gospodnji.
– Da, slažem se. Prije nego počnemo, uzoriti, molim vas da izvadite bateriju iz mobitela. Da budemo sigurni da nas nitko ne prisluškuje.
– Nema potrebe, sinko. Ovo će ionako izaći u Novom listu.
– Kako to mislite, uzoriti?
– Pa onako kao što je izašla i informacija o našim redovitim tajnim sastancima. Progovorit će netko od vaših suradnika kojima se očigledno ispovijedate.
– Vi se to ljutite na mene?
– Pa moram priznati, sinko, da mi je malo glupo da u novinama pročitam kako se tajno sastajemo na neutralnom terenu, ni u Banskim dvorima, ni na Kaptolu. Mogli smo se, jednako tako tajno, sastati i u crkvi Svetoga Marka, na misi za domovinu.
– Ne zamjerate mi valjda i vi što nisam došao? Pa unaprijed sam vam najavio...

– Znam. Ali ne znam zašto sam to morao pročitati u novinama.
– Ne vjerujem da je to u novine lansirao itko od mojih.
– Ma dajte, sinko, ne govorite bedastoće! Pa nisam valjda ja sve to ispričao novinarima i zamolio ih da zavaraju trag tako što će se pozvati na izjave vaših neimenovanih suradnika!
– Ali zar vi i ja nismo suradnici? Zar ne surađujemo na opću dobrobit?
– Vidjet ćemo, sinko, vidjet ćemo... Jeste li pripremili ono što smo se dogovorili?

– Mislite na ono oko povrata imovine?
– Mislim i na to, ali i na ono što nam je u ovom trenutku hitnije. Čvrsto ste mi obećali na prošlom sastanku.
– Tamo kod Rubelja blizu kolodvora? Uzoriti, bila je tako nesnosna vrućina, a ona perika mi je nažuljala mozak da je to strašno. Bolje bi bilo da sam došao s kacigom. Oprostite, ali ja se stvarno ne sjećam ničega o čemu smo razgovarali.
– Kako se ne sjećate? Ja možda nisam bio najrazgovjetniji, jer su mi brkovi upali u kriglu ožujskog, pa sam morao držati ruku na ustima... Ali vi ste rekli da ste razumjeli sve što sam vam rekao. O važnim se stvarima radilo, sinko, o vitalnim...
– Sjećam se. Sjećam se brkova, uzoriti, ali niti jedne jedine riječi.
– Zato što ste cijelo vrijeme samo jeli. Smazali ste i moju pljeskavicu, sa svim lukom i ajvarom.
– Pa kad ste vi držali ruku na ustima i glumili zubobolju. Zbog onih brkova u pivu.
– I ne sjećate se baš nijedne riječi?

– Paaaaa... Ah, da. Sjećam se da vam je konobar rekao: "A što ova vaša bedevija može pojest! Nije ni čudo da je tolika narasla!"
– Ne sjećate se što smo se dogovorili o oporezivanju? Da ćete mi danas donijeti prijedlog? I jeste li ga donijeli?
– Oprostite, uzoriti, ali nije mi bilo ni nakraj pameti...
– Ali, sinko, tako je svaki put. Pa kako ćemo išta raditi i o bilo čemu razgovarati?! Kakav ste vi to uopće državnik?
– Najbolji, uzoriti, najbolji. Samo najbolji državnici na najzahtjevnije poslove dolaze u pravilu nespremni jer nisu svjesni što ih tamo čeka.

 

– Čeka vas Novi list. Ovaj put s mojim blagoslovom.

*Tekstove prenosimo iz Novog lista s odobrenjem autora