Kaptol je gol!

Photo: Stock

Sit gladnome ne vjeruje, a narod koji se boji da će se zamjeriti Bogu, dat će za lemozinu zadnju kunu. Posljednji u nizu sličnih primjera je slučaj zagrebačke liječnice Dubravke Gligora čija je stara majka s dijagnosticiranim psihičkim problemima imovinu vrijednu tri milijuna kuna darovala Crkvi. Starica je tajno, da obitelj ne zna, po tko zna kakvim uvjetima potpisala lani sa svojom župom ugovor o doživotnom uzdržavanju. Jasno, kad je obitelj to doznala, šokirali su se ali pravi šok je tek uslijedio kad su otišli do nadležnog biskupa i shvatili da Crkvi ne pada na pamet popustiti

Crkvi koju HDZ gotovo 20 godina mazi i pazi, prvo u razumljivom nacionalnom zanosu s početka devedesetih, a kasnije zbog podilaženja biračima, nikako ne ide u glavu da Hrvatska sramežljivo i sporo ipak postaje nekakvo zrelo demokratsko društvo u kojem nema svetih krava. Nakon godina nekritičkog podilaženja svemu što dolazi s Kaptola, odjednom neki tamo web portali, ali i srednjostrujaški mediji počinju kritizirati politiku katoličke Crkve. Po prvi put čak i ugledni teolozi poput don Ivana Grubišića i drugih kršćanskih intelektualaca argumentirano istupaju s kritikama, a taj objektivni kritički pogled na Kaptol čuje se i iz posjećenih prokršćanskih medija poput utjecajnog web portala Križ Život, web sajta Udruge David i sličnih izvora informacija čije postojanje, pa tako i broj redovnih konzumenata, donedavno očito nije bio moguć.

Crkva ne shvaća da građani imaju svako pravo reći što misle i ne samo da to ne shvaćaju, Hrvatska biskupska konferencija nonšalantno od svojih političkih tutora traži, insistira da se zakonom sankcionira ta vražja građanska kritika. U jednom zdravom društvu kojem Hrvatska stremi, neizbježno će s vremenom i Crkva izgubiti taj umjetno stvoren status nedodirljive sile koja, odrastimo, ipak nije na direktnoj telefonskoj liniji s Bogom. Nažalost, mnogi u Crkvi očito to ne žele prihvatiti, a um prosječnog vjernika funkcionira upravo kao da sam Bog sjedi na Kaptolu.

Nenavikla na drukčije mišljenje, prvo kroz desetljeća komunističkog jednoumlja, a onda tijekom onih mračnih devedesetih kada je katolička Crkva u Hrvatskoj stekla status nedodirljive, Kaptol smatra da ima doslovno monopol na duhovno stanje nacije. Crkva nipošto ne želi odstupiti od umjetno uspostavljenih pozicija iz devedesetih kada je u nacionalnom zanosu prvi put osjetila moć, a čovjeku je prirodno i svojstveno da se moći ne želi odreći( i svećenici su prije svega, ipak samo ljudi). Upravo proporcionalno onome što joj u bivšoj Jugoslaviji nije bilo dopušteno, uspostavom hrvatskog suvereniteta Crkva je naglo, preko noći stekla čitav niz privilegija. Osim imovine, materijalnih dobara što je neminovno najvažniji instrument moći, Crkva je na zlatnome pladnju dobila od prošlog režima blagoslov da se bavi politikom, bolje rečeno politikanstvom. Autoritarni režim iz devedesetih prihvaćao je sugestije s Kaptola ne kao preporuke nego kao Božju volju što će HDZ i na ovim izborima iskoristiti za podilaženje biračima. Razmazili su Kaptol do te mjere da se mrtvo hladno insistira da se zakonski sankcionira svaka kritika prema njima. Ne u Iranu nego usred Europe. 2011. godine! To je onaj psihološki fenomen po sistemu – dajte svaki dan žiceru s ulice 10 kuna kad vas pita i dvadesetoga dana će vas nervozno dočekati bijesan i pitati: - Di je moja lova!?

Ono što prosječni vjernik ne može, ne želi ili ne smije shvatiti upravo je to, da su ljudi na čelu bilo koje religije pa tako i katoličke crkve, još uvijek samo ljudi, grešni i skloni svemu ljudskome pa tako i osjetljivi na moć. Ni na što se čovjek ne može tako naviknuti kao na moć i ništa tako ne mijenja, ne kvari čovjeka kao moć. Povijest je i u ovom slučaju velika učiteljica, a uvijek jedni te isti obrasci ponavljaju se stalno, prilagođeni novom vremenu tek postaju sofisticiraniji ali iz perspektive povijesti te su razlike minorne i nebitne. Problem je što suvremenici svake sadašnjosti misle da su idealni i da se povijesna škola na njih ne odnosi. A kad je u pitanju Crkva, Zemlja je još uvijek ravna ploča. Doduše, neće spaliti one koji misle drukčije, ali će zato tražiti da ih se barem prekršajno goni, ako već ne mogu u zatvor. To bi trebalo valjda biti kršćansko milosrđe.

Photo: Stock

Zašto bi katolička crkva odjednom postala drukčija? Uostalom, zašto uopće ići tako daleko kroz povijest kad imamo ovakvu sadašnjost. Nećemo reći ništa nepoznato ako kažemo da Crkva funkcionira kao korporacija, prilično bogatija korporacija, možda i najbogatija na planeti. Posjeduje vlastitu državu, vojsku, udjele u moćnim poduzećima i doslovno nemjerljiv broj nekretnina. Kao vjerska organizacija nema problema s porezom i dobiva iz državnog proračuna znatne prihode, čak i u kriznim godinama kada porezni obveznici koji to plaćaju, nemaju pravo na taj luksuz. Inače, tu vjersku organizaciju poput HRT pretplate moraju plaćati svi, gledali taj film ili ne. To nazivaju pravom većine. Šteta što kriteriji nisu malo rigorozniji jer tada možda u državi ne bi bilo toliko lopovluka ili bi se smanjio broj vjernika. Ipak, kad se jednom navikneš da nekritički primaš, stječeš, trebao bi biti pravi svetac da se odrekneš svih tih silnih privilegija. Nažalost, svece u Hrvatskoj odavno ne proizvode, a nema ih ni švercanih iz Hercegovine. Tako da ne možemo računati na svetu Hrvatsku s 90 posto kršćana, gdje četiri milijuna građana žive u skladu i harmoniji kakva nije viđena na planeti još od vremena kad su Adama i Eva šetali Zemljom, prije Zmije i onog vražjeg stabla. Gospođa Kosor vodila bi talk show na radiju, premijer Sanader ponizno bi tapšao svoje ministre po ramenima i dijelio naokolo u Mamić maniri svoje skupe satove, Splićani bi po rivi šetali s pederima zagrljeni. A na Kaptolu bi se netko sjetio da bi mogli od najma, dionica, zlata i srebra, nahraniti sirotinju i zapravo doslovno, samo od dijela onoga što imaju preko noći riješiti sve radničke, seljačke muke ove zemlje. I još usput, tako milosrdni, pošteni, kršćanski zreli, ne bi im palo na pamet zadirati u građanske teme poput pobačaja, prezervativa, sugerirati vjernicima za koga će glasati, ne bi se usudili baviti ičim osim vjere jer Crkva je za crkvu i amen. Kvragu, stvarno, kakva bi to zemlja bila da u njoj živi 90 posto kršćana. Uh, da ih je u Hrvatskoj barem devet posto…

Nije lako ni prosječnom vjerniku otvoriti oči u zemlji gdje kler želi staviti kritiku izvan zakona. Tko zna vjeruju li stvarno ti muškarci u haljama da na to imaju pravo od Boga? I dokle uopće to ide? Je li se oni pretvaraju međusobno, igraju svoje uloge dok sjede na sastancima konferencije onako kako to radi Jeremy Irons u aktualnom TV serijalu «Borgias» i smišljaju PR ili je igra perfidnija? Kako bilo, oni na dnu piramide, obični vjernici koji se boje pakla i bijesa božjega niti to znaju niti pokušavaju znati. Strah je vrag, a vrag zna sve o vlasti i moći. Ljudi bezrezervno, nekritički prihvaćaju sve što dolazi s oltara i tako je već 2000 godina. I ne bi u tome bilo ništa loše, jer svatko ima svako pravo vjerovati u što hoće, da njihovi pastiri ne žele vladati i svjetovnom Hrvatskom. I pritom nikako da shvate da filozofija seoskog župnika više ne prolazi i da je sve više kršćana kojima je dosta licemjerja.

Ima ova zemlja puno ozbiljnijih problema od brige za taštinu crkvenih vođa koji bi mogli početi shvaćati da nisu svete krave. Ako žele dobro svom narodu i ako zaista žele biti njihovi pastiri, bilo bi dobro da glasno pitaju vlast – zašto ljudi rade a ne primaju plaće, zašto ih sustavno pljačkaju – neka podijele breme sa svojim stadom. Za promjenu. Sit gladnome ne vjeruje, a narod koji se boji da će se zamjeriti Bogu, dat će za lemozinu zadnju kunu. Posljednji u nizu sličnih primjera je slučaj zagrebačke liječnice Dubravke Gligora čija je stara majka s dijagnosticiranim psihičkim problemima imovinu vrijednu tri milijuna kuna darovala Crkvi. Starica je tajno, da obitelj ne zna, po tko zna kakvim uvjetima potpisala lani sa svojom župom ugovor o doživotnom uzdržavanju. Jasno, kad je obitelj to doznala, šokirali su se ali pravi šok je tek uslijedio kad su otišli do nadležnog biskupa i shvatili da Crkvi ne pada na pamet popustiti. Starica je još živa, ali biskup želi milijune i zaprijetio je obitelji da će imati gadnih problema ako puste tu strašnu priču u javnost. A da imaju s čime prijetiti obitelj je otkrila vrlo brzo, u mreži crkvenih veza na svim razinama vlasti i društva, pa i u bolnici gdje se starica liječila.

PHOTO/EPA:MICHAEL REYNOLDS

Hrvatska katolička crkva izuzetno je moćna organizacija koja je stoljećima stjecala taj status, poznato je kako i to nije nikakva tajna, mada mnogi kao da zaboravljaju ili jednostavno to ne žele čuti. Prosječnog vjernika ne bi smjela vrijeđati ta objektivna kritika, iznošenje svih tih silnih ružnih argumenata jer upravo bi njihov cilj trebao biti da raščiste s nemilom prošlošću i pokušaju učiniti organizaciju kojoj pripadaju istinski vjerskom, poštenom, dobronamjernom i čovječnom. Ova hrvatska to nije. Logika zataškavanja, guranja glave u pijesak krajnje je besmislena. Ne može nešto biti dobro samo zato jer dolazi iz Crkve kao što je sulud i bolestan argument da se pod svaku cijenu treba zaštititi integritet Crkve pa makar i ne bila u pravu, samo da se ne da kritičarima štofa. Pogledajmo samo gdje je Hrvatsku dovela ta bolesna logika zataškavanja ratnih zločina, kako se tobože ne bi «pred svijetom» blatila domovina.

Crkvi je mjesto u crkvi. Vrlo jasno, logično i zdravo. Republika Hrvatska je sekularna i ovisno o izborima koji se održavaju svake četiri godine građani biraju političke opcije među kojima neke smatraju upravo to, da je Crkvi mjesto u crkvi. To vjerojatno i jest glavni razlog zašto u zadnje vrijeme posebno pritišče društvo s Kaptola, u strahu od promjene vlasti. Ruku na srce, izbori ne mijenjaju puno, ali u ovom ideološkom smislu nešto ipak mogu promijeniti. Makar da se zna što su teme o kojima odlučuju građani, a ne oni kojima paše HDZ jer im se ulizuju toliko da je to ružno iti za gledati. Ono što je najvažnije jest to da hrvatski građani ne smiju žrtve dogme, a u Hrvatskoj je postalo dogma da je sve što dolazi s Kaptola riječ Božja.