U glavi kupus, u sefu pare

Ne smije biti raspoređen na “poslove koji zahtijevaju povećanu koncentraciju i pamćenje”: Ante Despot

Photo: vjesnik.hr

Despot bi se ovdje vjerojatno začuđeno namrštio. “Novac, Bože dragi, Ante, pare, lova, oni šareni papirići s brojevima.” “Aaaa!” sjetio bi se bivši član uprave Elektroprivrede i zatim krotko pošao s policijskim službenicima, koji bi mu velikodušno pustili da se igra s pendrekom.

Photo: Dragan Kujundžić

Policija mora biti vrlo oprezna treba li uhapsiti osobu ograničenih intelektualnih sposobnosti. Vidjeli smo to prije nekoliko dana kada su organi sigurnosti došli po Antu Despota, bivšeg člana Uprave Hrvatske elektroprivrede i zeta nekadašnjeg šefa Carine Mladena Barišića.

Osumnjičeni za uzimanje mita se ulazeći u službena kola nevino smiješio, gotovo djetinje zapanjen onim što mu se događa, i već iz toga možemo pretpostaviti kakav mu je kupus bio u glavi, budući da je rješenjem komisije Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje davno utvrđeno kako on ne smije biti raspoređen na “poslove koji zahtijevaju povećanu koncentraciju i pamćenje”.

Valjalo bi provjeriti u policiji je li se poštovala procedura, je li hapšenju prisustvovao vještak defektolog, koji je pazio da se ne krše prava umno skučene osobe i polako mu, jednostavnim riječima objasnio zbog čega su muškarci u modrim jaketama došli po njega.

“Ante, ovo ovdje su gospoda iz policije”, kazao bi defektolog pažljivo. “A ti znaš što je policija, pričali smo o tome...” “Ni-no! Ni-no! Ni-no!” zavikao bi tada Despot razdragano. “Tako je, policija, sirena... Ni-no! Ni-no”, složio bi se vještak. “Oni će te sada odvesti svojim... Brmmm! Brmmm!... autom u jednu veeeliku kuću”, ovlaštena osoba raširenih ruku zorno bi pokazala ogromnu zgradu Uskoka, “da te upitaju o novcu koji si primio. A znaš što je novac, govorili smo i o tome.”

Despot bi se ovdje vjerojatno začuđeno namrštio. “Novac, Bože dragi, Ante, pare, lova, oni šareni papirići s brojevima.” “Aaaa!” sjetio bi se bivši član uprave Elektroprivrede i zatim krotko pošao s policijskim službenicima, koji bi mu velikodušno pustili da se igra s pendrekom.

Tako bi odmah na početku bio izbjegnut svaki nesporazum, Despot bi znao o čemu se radi i kod uhićenja veselo domahivao susjedima što su radoznalo izašli na prozore. Premda ništa od toga zacijelo ne bi mnogo pomoglo kod ispitivanja. Užasna je muka, ne znam jeste li to ikada vidjeli, istraživati nekoga s poremećajem koncentracije i pamćenja.

Ne sjeća se ni tko je

Dok si došao do policije, on već zaboravi zbog čega si ga uhapsio. Ne sjeća se uvijek, pravo za reći, ni tko je. HEP, Uprava, ugovori, provizije, sve ga to silno zbunjuje. Ništa mu ne znače imena ljudi od kojih je uzeo desetke tisuća eura, ne prepoznaje svoj potpis na dnu papira. Upravo kad istražitelj pomisli da je napipao nekakav vrijedan trag, osumnjičeni se ozlijedi neoprezno gurajući kemijsku u nos.

“Ante!” drekne inspektor strogo. “Izvolite, velečasni!” odgovori Despot spremno. “Pjevaj, sokole!” “Pjevaj mi, pjevaj, sokoleee. Pjevaj mi, pjevaj, pjevaj, šalaj, sokoleee”, počne član Uprave gromkim glasom, a policijski istražitelj u očaju krene tući čelom u zid.

Pola milijuna kuna u različitim devizama našli su kod Ante Despota kad su uhapsili tasta mu Barišića, a sada su i njega priveli zbog šezdeset hiljada eura mita što je, pričaju, uzeo od tvrtki koje su poslovale s Elektroprivredom. No, kako bi išta od toga Uskok mogao dokazati kad naš menadžer ima tefter, crno na bijelo, s ljubičastim okruglim žigom nadležne komisije, da mu u glavi sve žice nisu valjano zalemljene i da na nekim spojevima iskri.

Što je on mogao znati o šezdeset hiljada? Siroče se ne sjeća ni što je sinoć večerao. Jadno dijete ima punu kuću para, gdje god pogledaš, u ormaru u spavaćoj sobi, među cipelama, ispod sudopera, među ukiseljenom ljutikom u špajzi, na sve strane neuredne hrpe zgužvane domaće i strane valute, a on samo stoji i zgranuto trepće, nemajući blage veze otkud se to našlo. To da je njegovo!? Nemoguće!

Nemoćno sudsko vijeće

Već vidim kako će to izgledati. Sa svojom dijagnozom poremećaja pamćenja i koncentracije Barišićev će zet složiti obranu za prste polizati. Sudsko vijeće samo će nemoćno gledati kako se on izgubljeno osmjehuje i na svako pitanje dugo, dugo zuri u plafon, prije nego nešto potpuno nevjerojatno blebne.

Nijedan sud neće moći osuditi toga ograničenog nesretnika i na predmet će se naposljetku, kako je i red, spustiti zaborav. Naravno, pravo je pitanje tko je čovjeka s potvrdom nesposobnosti za “poslove koji zahtijevaju povećanu koncentraciju i pamćenje” uopće pustio u upravu velikog javnog poduzeća, ali ne očekujte bogzna kakav uspjeh ni od sudskog progona toga retarda.

* Tekst je preuzet iz Slobodne Dalmacije