Važan je napalm, ne velika Hrvatska

PHOTO: Stock

Tužiteljica Kimberly West u završnim je riječima, govoreći o Milivoju Petkoviću, citirala izjave nekoliko svjedoka te predočila dokument HVO-a od 16. ili 17. kolovoza 1993., koji potvrđuje da je HVO bacao napalm na istočni Mostar. Obrana to zasad nije opovrgnula

Ne bi bilo rata da nije bilo oružja. Ne bi bilo patnje da nije bilo zločina. Vrijedi to za Srbiju u Hrvatskoj, u BiH, na Kosovu; vrijedi to za Hrvatsku u BiH. Da nije bilo spremnosti i oružja za rat s muslimanima, rata ne bi bilo. Mogao je Tuđman željeti banovinske granice koliko mu drago, ali da nije bio spreman to provesti u djelo – oružjem, zločinima, progonom – ne bi danas šestorica sjedila u Haagu. Zločini su problem, ne ideja zbog koje su počinjeni. Pa čak ni sam hrvatsko-bošnjački rat Haškome sudu nije problem, nego ratni zločini sami po sebi, ma koliko se možda moglo argumentirati da su zločini sama srž toga rata; da takvog rata bez zločina nema; da je sam taj rat zločin. Jer, Hrvatska je vodila dva, a ne jedan rat: branila se u Hrvatskoj i ratovala u BiH. Kako, vidjet ćemo. 

A ratne zločine ne osporava ni obrana šestorice u Haagu. Rijetki su sudski procesi u kojima obrana ne opovrgava da postoji odgovornost za kriminalno djelo; naročito ako je tako masovno i okrutno kao što su masovni i okrutni zločini počinjeni uime osnivanja Herceg-Bosne. Karim Khan, odvjetnik Brune Stojića, ovim je riječima započeo obranu svojega branjenika: »Dokazi su tragični. Ostavljaju ožiljke na duši. Tužiteljstvo s pravom upozorava na žrtve. Mrlja je na ljudskoj savjesti da se u moderno doba događaju takva zlodjela«. Prenio je suosjećanje svojega branjenika sa svim žrtvama rata u bivšoj Jugoslaviji. Čini se da nijedan od šest braniteljskih timova nije osporio nijedan jedini zločin koje je tužiteljstvo dokazivalo u maratonskome četverogodišnjem procesu: logore, ubijanja, zlostavljanja, progone, sveobuhvatnu nacionalnu diskriminaciju Bošnjaka; riječju, postupanja za koja tužiteljstvo nije smatralo pretjeranim uspoređivati ih s postupcima nacista u Drugome svjetskom ratu. 

A koliko o svemu tome zna hrvatska javnost? Što su to hrvatske snage u naše ime činile u Hercegovini i srednjoj Bosni 1993.? 

Pa, istočni Mostar granatirale su napalm bombama. Tužiteljica Kimberly West u završnim je riječima, govoreći o Milivoju Petkoviću, citirala izjave nekoliko svjedoka te predočila dokument HVO-a od 16. ili 17. kolovoza 1993., koji potvrđuje da je HVO bacao napalm na istočni Mostar. Obrana to zasad nije opovrgnula. HVO je istočni Mostar granatirao i kazetnim bombama, onakvima kakve Hrvatska pamti kao izraz najveće bestijalnosti srpskog napadača. Obiteljske kuće uništavali su improviziranim bombama koje su zvali »Livno bombe«: goleme gume za traktore i kamione punili bi eksplozivom i kotrljali ih niz strmo brdo Hum iznad Mostara, puštajući ih da se zabijaju i eksplodiraju u kućama Bošnjaka u podnožju. Gume u kotrljanju vrludaju, pa nikada niste mogli znati u koju će kuću udariti. Civili koji su se u njima skrivali živjeli su u neprestanoj smrtnoj opasnosti.Tako su, eto, ratovali branitelji hrvatstva devedesetih u BiH. 

Kadrove zatočenika u logorima HVO-a ovdašnja je javnost dosad mogla vidjeti, premda u radikalno cenzuriranoj mjeri. Ako vjerujete potpisniku ovog teksta, ono što je pred Haškim sudom pokazano, neodoljivo podsjeća na fotografije oslobođenih iz nacističkih logora: kost, koža, brada, očaj u upalim očima, ništa više. Jedan je logoraš, izjavio je tužitelj, s više od devedeset kilograma smršavio na četrdesetak. 

To su činjenice. Manje je važno jesu li one posljedica zamisli o velikoj Hrvatskoj, ili želje za slobodnom BiH, kako nas ovih dana uvjerava obrana. Fakat je, međutim, da je HVO, bio ili ne bio tek postrojba HV-a u BiH, i u naše ime počinio sve te užase. Tu je ključ pripovijesti o Herceg-Bosni: u tragovima našeg užasa. I u današnjem refrenu: Herceg-Bosno, srce ponosno.

* Tekst je preuzet iz Novog lista