Region Hrvatska
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (1)

Nedjeljna trafika

Kako falsifikovati Danila Kiša

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Stock

Hajde, neka je Đogo u Kišovoj oporoj satiri na račun književne kamarile iščitao tek "šalu i vic". I neka je zaključio da se ta "pjesma, kao svako umjetničko djelo, otela i postala samostalna". Ma neka su se Kišovi stihovi u Đoginoj glavi toliko osamostalili da su se presložili u "pjesmu o čovjeku koji taj brod tretira kao Tita". Sve to spada u slobodu autorskog interpretiranja književnog teksta. Ali kada Đogo koristi Kiša za konstruiranje priče o ljudima koji su živjeli u "mladoj zemlji koja nije imala nikakve brige" i "u kojoj je za sve bilo vremena", pa čak i za to da se "dva tjedna putuje do Londona brodom, pa se onda dva tjedna vraća kući", tada se autorska interpretacija pretvara u falsifikat i negiranje svega što je u "Pesniku revolucije na predsedničkom brodu" doista napisano

Photo: Dragan Kujundžić
Ponedjeljak, 10.1.2010.

Hrvatsko slovo Orbánova zakona

Ne znam je li mađarski Zakon o medijima u prvome tjednu svoje primjene i u jednim tamošnjim novinama dočekan s takvim izljevima oduševljenja kakvima je njegova inspiratora Viktora Orbána obasuo "tjednik za kulturu" što, izdašno financiran novcem iz državnog proračuna Republike Hrvatske, izlazi u slobodnom kraljevskom gradu Zagrebu. Stoga bi bilo poželjno da tekst Mate Kovačevića, objavljen u prvom ovogodišnjem broju Hrvatskoga slova, bude čim prije preveden na mađarski i razaslan svim medijima u sjevernom susjedstvu. Neka se novac za tu operaciju slobodno izdvoji iz sume koju su za državne troškove uspjeli prikupiti hrvatski poreznici. Jer nije vrag da će se oni od kojih je taj novac ubran i što već 16 godina – htjeli, ne htjeli – plaćaju svakotjedne mentalne izlučevine hrvatskih slovara sada najednom pobuniti zbog tih dodatnih izdataka za širenje naše filorepresivne kulture po svijetu. 
Šteta bi bilo da mađarski novinari i čitatelji ne vide kako "mudra, odlučna i razborita" premijera imaju, da ne pročitaju kako "Viktor Orbán diže svoju domovinu iz ponora" i da, u jeku antiorbanovske harange koju vode europski mediji, ostanu prikraćeni za taj glas uspaljenoga hrvatskog uma. Šteta bi bilo da primjerice Attila Mong, suspendirani novinar mađarskog državnog radija MR1-Kossuth, ili urednici radijske stanice Tilos – koji su se prvi našli na udaru novoga Zakona o medijima zbog izgredničkog držanja minute šutnje u eteru i zbog puštanja pjesme Ice T-a u nedopuštenom terminu – ostanu bez uvida u tekst koji bi im otkrio kako je potka njihova rovarenja prepoznata i izvan domovinskih granica. 
U tom se tekstu Mate Kovačević divi Viktoru Orbánu, između ostaloga, i zato što je "novim zakonom uredio i javni medijski sustav iz kojeg se po svemu sudeći moraju povući različiti agenti i obavještajci, a uređivanje novina i elektronskih medija prepustiti onima kojima profesionalno i pripadaju – novinarima". 
Nepodobnim mađarskim novinarima i urednicima, kojima će se učiniti kako je izvan svake pameti da ih nekakav tipus iz slobodnoga kraljevskog grada Zagreba optužuje da su špije i uhode, pritom valja objasniti da Kovačević svoje procjene donosi na temelju svoga bogatog profesionalnog iskustva i intenzivnog druženja s ljudima iz struke. Jer tko bi – ako ne takav nezavisni intelektualac koji javno nastupa s doajenima hrvatske špijunaže Miroslavom Tuđmanom i Davorom Domazetom Lošom i novinski profesionalac koji svoje raščlambe objavljuje po listovima oko kojih se okupljaju ugledni tajni službenici poput Bože Vukušića i Markice Rebića – mogao znati sve što se znati treba o spregama obavještajnih službi i novina?! 
Tko bi – ako ne takav slobodoumnik koji se mađarskom premijeru divi zato što je ovaj izjavio da Franju Tuđmana smatra svojim političkim uzorom – bio u stanju prepoznati i pozdraviti svu veličajnost Orbánova Zakona o medijima koji ne priznaje nikakve slobode izuzev onih što ih svojom slobodnom voljom donose Vođa i Stranka?!

Utorak, 11.1.2010.

Kako je Joseph postao skinhead

Prije otprilike dvije godine na vratima crkve Kraljice Neba i Zemlje u Pločama osvanula je lista poželjnih hrvatskih i katoličkih imena, četrdesetak za dječake i četrdesetak za djevojčice.

Taj izbor podobnih imena sačinio je župnik don Petar Mikić, s ciljem da – kako je sam kazao – pokuša "spriječiti razvodnjavanje i nestajanje Hrvatske".  

Pločanski je svećenik svoje uvjerenje da se "upravo po imenu mora znati kojem narodu pripadate" bio spreman platiti novcem iz crkvene blagajne, pa je svim roditeljima koji svome mladunčetu daju "ime djeda, bake, najbližega sveca datumu rođenja ili neko od popisanih narodnih imena" obećao da će im na dan djetetova krštenja darovati 1.000 kuna.

Pitali tada novinari don Petra što s imenima poput Aleksandra, Dušana ili Mile, koja mogu biti i božeprosti srpska, a on im odgovorio da "sve što je sumnjivo ne dolazi u obzir".

PHOTOMONTAGE: E Che
I nastavio tumačiti kako se "davanjem djeci narodnih imena, koja su redovito svetačka, poštuje vjera, ali i naši stari, jer se imena naših djedova i baka otimaju zaboravu", zaključivši da se "u brakovima gdje roditelji žele sačuvati sva imena predaka rađa i više djece".

Sjetio sam se don Petra i njegova domoljubnog imenoslovlja dok sam čitao vijest da je papa Benedikt XVI na blagdan krštenja Isusova u Sikstinskoj kapeli krstio 21 prinovu iz obitelji vatikanskih zaposlenika. Zalijevajući tih 13 dječaka i 8 djevojčica svetom vodicom, aktualni je pontifex maximus poručio roditeljima:

"Bez obzira što to danas nije moderno, dajte djeci kršćanska imena. Svako netom kršteno dijete koje nosi ime nekog kršćanskog mučenika bit će bogatije barem za neku karakternu crtu svoga imenjaka."

U novinskom izvještaju ne piše je li netko od roditelja pretrnuo od pomisli da bi njegovo dijete skupa s imenom kršćanskoga mučenika ili mučenice moglo fasovati i mučeničku sudbinu, ali – evo – pretpostavimo da nije i da su svi radosno prihvatili papinu ideju da se pri nadijevanju dječjih imena vode martiromanskim kriterijima.

Dadnete, recimo, svojoj curici ime Eufemija, očekujući da će ona, baš kao i istoimena svetica, biti tako žilava da je ni lavovi ne mogu rastrgati. Hoćete li biti razočarani ako vaša mala Eufemijica izraste u mekoputnu djevojku koja se plaši pasa, mačaka i miševa?

Ili, recimo, nadjenete svome sinu ime Lovro, ufajući se kako će za vašu i svoju vjeru podnijeti i da ga živa peku, a on se – slinavac jedan – jedva oprljen vašom cigaretom, toliko prepadne vatre da nikada u životu ne htjedne ni bržolu na gradelama okrenuti, a kamoli sam na njih sjesti?

Hoće li vas takve ljudske nesavršenosti djeteta sa savršeno svetačkim imenom pokolebati u vjeri?

Jer, znate, događalo se već da čovjek, zanesen Maradoninim nogometnim čarolijama, svome sinu dadne ime Diego, a malac kao totalni antitalent za loptu umjesto na Mundialu završi na kokainu i onda još ocu kaže da se ugledao na sveca čijim je imenom kršten. Stoga se nemojte čuditi ni ako od vašega maloga Josepha ne ispadne papa nego skinhead.

Srijeda, 12.1.2010.

Sretno ti bilo, druže brode!

Dva dana zaredom Novi list je donosio živahne priče s mrtvoga veza u remontnom brodogradilištu "Viktor Lenac". Taj mrtvi vez na kojemu trune "Galeb" – nekoć ploveća rezidencija Josipa Broza Tita – živnuo je dolaskom filmske ekipe koja pod vodstvom redatelja Balše Đoge snima "dokumentarnu priču" po motivima satirične poeme Danila Kiša "Pesnik revolucije na predsedničkom brodu", i to je stvarno vrijedilo zabilježiti. Čak i dvaput, da se bolje pamti. 

A treba zapamtiti tu čudesnu lakoću kojom je redatelj Kišovu poemu, gdje se neumoljivo ismijava pristajanje jednoga pisca da bude dio vladarove ploveće svite, prepjevao u "metaforu o kraju jedne zemlje" i o tome "kako je završio simbol bezbrižne Jugoslavije" zvani "Galeb". 

Hajde, neka je Đogo u Kišovoj oporoj satiri na račun književne kamarile iščitao tek "šalu i vic". I neka je zaključio da se ta "pjesma, kao svako umjetničko djelo, otela i postala samostalna". Ma neka su se Kišovi stihovi u Đoginoj glavi toliko osamostalili da su se presložili u "pjesmu o čovjeku koji taj brod tretira kao Tita". Sve to spada u slobodu autorskog interpretiranja književnog teksta. Ali kada Đogo koristi Kiša za konstruiranje priče o ljudima koji su živjeli u "mladoj zemlji koja nije imala nikakve brige" i "u kojoj je za sve bilo vremena", pa čak i za to da se "dva tjedna putuje do Londona brodom, pa se onda dva tjedna vraća kući", tada se autorska interpretacija pretvara u falsifikat i negiranje svega što je u "Pesniku revolucije na predsedničkom brodu" doista napisano. 

Photo: www.jutarnji.hr
Jer niti je Jugoslavija bila sretna i bezbrižna zemlja, niti ju je Danilo Kiš takvom doživljavao. A budući da je nije doživljavao bezbrižnom, o njoj kao takvoj nije mogao ni pisati. Pa ako je već sam Kiš govorio kako ga "mrzi da izmišlja", zašto nekome prija da ga dovodi u vezu s bilo kakvom izmišljotinom, čak i onom o bezbrižnoj zemlji?! 

Izmišljotina je isto tako i Đogina tvrdnja da je Dobrica Ćosić bio Kišov prijatelj s kojim se autor "Pesnika revolucije na predsedničkom brodu", eto, htio "malo našaliti". Samo onome tko je veliko ismijavanje s kojim je pisana ova poema uspio pročitati kao šalu malu može poći za mozgom da zaključi kako je Kišov "pjesnik revolucije" mogao biti "bilo koji književnik, slikar, umjetnik iz Titovog doba". U tom se zaključku ugnijezdio ključni Đogin falsifikat, jer Kiš ne piše o bilo kome, nego samo o onima što su sami izabrali mogućnost da budu izabranici za plovidbu "Galebom", bivajući unaprijed spremni da se ukrcaju na predsjednički brod ako ih drugovi iz protokola pozovu. Među takvima nisu bili – ponajprije svojim, pa tek onda protokolarnim izborom – ni Borislav Pekić ni Vitomil Zupan naprimjer. A ni Danilo Kiš nije spadao u te "bilo koje". 

Sada valja sačekati da Đogo završi svoj film. Možda Kišovi stihovi upregnuti u priču o "Galebu" kao simbolu bezbrižne Jugoslavije dobiju takvu satiričnu dimenziju o kakvoj njihov pisac nije ni sanjao. E pa – kako bi se to u bezbrižnim vremenima običavalo reći – sretno ti more, druže brode!

Četvrtak, 13.1.2010.

Nove ovce za Pelješki most

Čitam u Slobodnoj Dalmaciji naslov "Branitelji će u Dubrovnik morati dolaziti zaobilazno, trajektom preko Pelješca" i s nestrpljenjem iščekujem da se po treći put svečano otvore radovi na Pelješkome mostu.

Teško je vjerovati da će HDZ-ovi marketinški geniji propustiti ovakvu priliku da još jednom krenu u izgradnju svoga Skadra na Komarni, pa makar ona, po običaju, trajala do zatvaranja birališta. To što im nije upalio onaj posljednji štos kada su tvrdili da bi se most morao izgraditi kako se hrvatske ovce, koze i krave pod strogim šengenskim režimom ne bi morale vozati trajektom, nije razlog da ne pokušaju ponovo.

Tim prije što im ovaj put izliku za gradnju zaobilaznice oko Bosne i Hercegovine mogu predstavljati oni kojih se do sada nisu sjetili – hrvatski branitelji čija se imena navodno nalaze na tajnim popisima srpskih i republičko-srpskih tužiteljstava za ratne zločine.

Bojazan od putovanja branitelja trajektom, kako bi mimoišli pogranične kontrole i eventualna hapšenja u Neumu, iznio je Zoran Kolovrat, čelnik jedne dubrovačke veteranske udruge, nakon što je uhićenje Tihomira Purde reaktualiziralo stare glasine o trebinjskom popisu pripadnika Hrvatske vojske osumnjičenih za zločine počinjene u ratu.

Foto: Index.hr/ Neja Markičević
I sam Kolovrat tvrdi da se radi o glasinama za čije širenje optužuje unutarnje neprijatelje: u prvom redu povratnike – zna se otkud – a potom i sve "koji žele da se branitelji mogu kretati samo oko svoje kuće". On javno izgovara i sumnju da je "netko možda bilježio neke ''lovačke'' priče po kavanama koje su prerasle u ''istinu''". Čime su se to branitelji hvalili po kavanama, kakav im je bio ulov i što se dogodilo njihovoj lovini, pa se sada toliko boje svojih "lovačkih ispovijesti" zbog kojih su završili na fantomskom trebinjskom popisu, ostaje u sferi nagađanja.

Bez obzira na to što glasnogovornica dubrovačke policije službeno demantira glasine o postojanju trebinjskog popisa i što okružni tužitelj u Trebinju također tvrdi da za takvu listu osumnjičenika za ratne zločine nikada nije čuo, priča se i dalje zakuhava. Paranoja se vješto potpiruje i u čitavoj Hrvatskoj, unatoč tome što se zna kojih je pet hrvatskih državljana Srbija stavila na Interpolovu tjeralicu i unatoč službenom podatku da srpsko Tužiteljstvo za ratne zločine traži 40 osoba, od čega 39 državljana Srbije i jednog Hrvata.

S druge strane, ovdje se uglavnom ne komentira podatak da je Hrvatska Srbiji ljetos dostavila popis od 1534 osobe, uglavnom Srba, protiv kojih je naše pravosuđe pokrenulo istrage, podiglo optužnice ili već donijelo presude za počinjene ratne zločine, često i u njihovoj odsutnosti. I da je ta lista u međuvremenu proširena za još 15 imena. To se ne komentira i ne analizira, jer bi se neminovno došlo do zaključka da Srbija, kojoj nije vjerovati, u svome zaplotnjaštvu ne radi ništa što već nije napravila i jednako vjerodostojna Hrvatska.

I jednoj i drugoj ljudi služe samo kao taoci ratne prošlosti koju ne žele pošteno raščistiti. Kao ovce za most, kao sitniš za izbore.

Petak, 14.1.2010.

Sanaderova medijska familija

Čuli ste već onaj vic o Kalmeti i Sanaderu? Ma znate onaj kad Kalmeta kaže: "Poznato je da nisam baš bio omiljen od bivšeg premijera Sanadera"? Ne smijte se, nije to cijeli vic, ima još. Kaže onda Kalmeta: "Vjerojatno zbog toga što nisam bio za njega kad je izabran za predsjednika stranke." Čekajte, tek ćete se smijati... Nastavlja, dakle, Kalmeta: "Unatoč tome, činjenica je da je Sanader inzistirao da uđem u Vladu, iako se meni, da budem iskren, nije odlazilo iz Zadra." 

Smijte se vi, ali nije vic samo u tome što je Sanader mrskoga mu Kalmetu po kazni postavio za ministra. Jer veli još Kalmeta: "Ali kroz svo to vrijeme, kako je bio premijer, često mi je znao dati do znanja da ja nisam čovjek od njegova povjerenja." Ne, vic još nije gotov. Kaže potom Kalmeta: "Doduše sad kad gledam, shvaćam da nitko od sadašnjeg vodstva stranke nije bio osoba od njegova povjerenja." Jest, smiješno je, ali još nije gotovo..." Takav je bio moj odnos sa Sanaderom. Za razliku od danas kad s predsjednicom stranke i Vlade gospođom Kosor imam vrlo otvorene i iskrene odnose i apsolutno je podupirem u svemu što radi..." I eto tako je, dok ste se vi smijali, Kalmeta prešao s prvog na drugi vic, onaj o sebi i Jadranki Kosor... 

Diplomirani ignorant Ive Sanadera: Božidar Kalmeta
Photo: Stock
Napričao se Kalmeta viceva u novom broju Globusa, gdje se osim takvih pošalica nađe i ozbiljnog štiva. A najozbiljnije zvuči zamisao izvjesnog profesora Dežulovića o pokretanju studija desanaderologije čiji bi polaznici stjecali titulu diplomiranog ignoranta Ive Sanadera kao službenu akademsku potvrdu da bivšega premijera nikad nisu poznavali, niti znaju išta o njemu i njegovim poslovima. Eto, dakle, Kalmeti šanse da se prestane sprdati sa samim sobom i da kapitalizira svoje impozantno neznanje o Sanaderu. A dadne li Bog pameti, na tom će mu se studiju pridružiti i svi novinski komentatori koji su Sanaderu do preklani virili iz boca, čaša i ostalih šupljina, a danas ga optužuju da je i vlastitu obitelj učinio predmetom medijskoga linča što je nad njom provode njihove novine, iste one što su se donedavno trsile dokazati da su iskreno njegove. 

Svi ti medijski pandani Božidara Kalmete danas pravdaju iživljavanje svojih novina, svojih paparazza i muparazza nad Sanaderovom familijom tvrdeći da su svi njezini članovi uživali plodove sumnjivih poslova glave obitelji, pa im stoga odriču pravo na bilo kakvu zaštitu. Kao da i sami ti Sanaderovi medijski usvojenici nisu bili dio iste familije i kao da nisu živjeli od istih tih sumnjivih poslova, unovčavajući svoju šutnju o njima i propovijedajući vjeru u premijerovo poštenje. 

Pravo je pitanje: zašto to rade? Da li zato što se po navici svrstavaju na stranu progonitelja ili možda zato što – kako mi je danas dao za misliti jedan prijatelj – stvaranjem atmosfere linča žele pomoći svima živo zainteresiranima da Sanader, pod izlikom zaštite od ovakvog progona koji sluti na sve osim na pošteno suđenje, nikada ne bude izručen Hrvatskoj? A zainteresirane su sve osobe iz Kalmetinih viceva, kao i oni koji ih objavljuju.

*Tekstove iz Novog lista prenosimo uz dozvolu autora

star
Oceni
4.74
Ostali članci iz rubrike Hrvatska
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak