Region Hrvatska
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (9)

Protiv kulture zaborava

Otkrivanje nepoznatog Zagreba

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Sećanje: Spomenik djeci s Kozare
Sećanje: Spomenik djeci s Kozare
PHOTO: www.lupiga.com

Na dan oslobođenja Zagreba, Centar za suočavanje s prošlošću, „Documenta“, organizirao je vrlo zanimljivo studijsko putovanje tijekom kojeg su Zagrepčani mogli upoznati neka zaboravljena mjesta svoga grada i prisjetite se nekih turobnih vremena, bitno težih od ovih današnjih. Iako je sve bilo sasvim besplatno, kako to obično i biva, na putovanje je krenuo tek mali broj zainteresiranih. Pokoji novinar, par partizana i ekipa uglednih povjesničara i intelektualaca koja je putnike pričama vješto vodila kroz nekoliko lokacija

Povodom 8. svibnja, odnosno da budemo precizniji, 65 godina od oslobođenja Zagreba, centar „Documenta“ organizirao je posjet zagrebačkim mjestima stradanja u Drugom svjetskom ratu. Iako je program bio potpuno besplatan, odaziv, nažalost, nije bio velik. Pokoji novinar, par partizana, a najmanje studenata kojima je prije svega ovo putovanje i bilo namijenjeno. No, bilo kako bilo, svi zainteresirani imali su što vidjeti.

Prva destinacija bio je Park prosinačkih žrtva, koji se nalazi iza tramvajskog okretišta u Dubravi, na mjestu prvoga javnog vješanja protivnika fašističkoga režima, koje se dogodilo u prosincu 1943. godine, kada je obješeno 16 osoba, između ostalih i Bogdan Ogrizović. Javna su vješanja kasnije vršena po različitim dijelovima grada, a tijela bi često bila ostavljana da vise kao upozorenje drugima. U takvim je likvidacijama na području Zagreba ubijeno nekoliko stotina ljudi. U parku je 1960. godine postavljen spomenik, rad Dušana Džamonje, inače prvi javni apstraktni spomenik u tadašnjoj Jugoslaviji. Tu nam se nakratko obratio gospodin Milan Ogrizović, sin ubijenog Bogdana Ogrizovića.

Spomenik obešenim žrtvama fašizma: Rad Dušana Džamonje
PHOTO: www.lupiga.com
Za razliku od mnogih nesretnika koji su završili negdje u utrobi parka Dotrščina, njegova majka pronašla je tijelo i pokopala ga dostojanstveno u grobnicu s njegovim ocem Milanom Ogrizovićem starijim, koji bi nekim čitateljima Lupige mogao biti poznat i kao autor romana "Hasanaginica". Dok su ga spuštali u grobnicu Bogdanova majka rekla je: "Eto ti Milane sina, poklon od NDH." Zanimljiva je činjenica da je Džamonjin spomenik 1991. godine premješten s jednog djela parka na drugi, manje istaknutiji, no s obzirom što se sve događalo sa spomenicima NOB-a dobro je da je uopće ostao čitav.

Nakon toga uslijedilo je posjet Spomen području Dotrščina - ujedno i najvećem zagrebačkom gradskom parku. Mjesto je to najmasovnijeg zločina u modernoj povijesti Zagreba. Kako je utvrđeno u do sada najboljem i najšire koncipiranom istraživanju (obavljenom u Hrvatskom državnom arhivu do 1986. godine) imenom i prezimenom zabilježeno je 18.627 osoba ubijenih u Zagrebu od strane ustaških i nacističkih vlasti. Velik je dio strijeljanja izvršen na Dotrščini.

Sećanje na žrtve: Članovi SABH-a polažu vijence na jedan od pet spomenika u Dotrščini
PHOTO: www.lupiga.com
Jedna od glavnih istraživačica Josipa Paver 1986. godine tvrdila je da će se daljnjim istraživanjima broj utvrđenih imena i stradanja Zagrepčana znatno povećati. Njen je rad nastavio povjesničar Igor Graovac. Tu smo naišli i na komemoraciju u organizaciji Saveza antifašista i antifašističkih boraca RH. Ukoliko nikada niste bili tamo, svakako otiđite, jer park je uistinu predivan.

Treća točka je svima poznati stadion Maksimir, gdje je za vrijeme obavezne srednjoškolske vježbe 1941. godine, koje su se održavale na maksimirskom stadionu od svibnja, stožernik Sveučilišnog ustaškog stožera Zdenko Blažeković nakon fašističkog govora pozvao da se od prisutnih srednjoškolaca izdvoje Srbi i Židovi i sami istupe na drugi kraj stadiona. Zahtjev je bio iznenađenje za prisutne koji su se potom počeli razvrstavati. No, za Srbima i Židovima prvo su istupili skojevci (pripadnici Saveza komunističke omladine Jugoslavije), a zatim i svi ostali te je namjera ustaških vlasti propala. Povjesničar Ivo Goldstein zaključuje da je to bio, bez ikakve sumnje, najjasniji izraz solidarnosti sa Srbima i Židovima u to vrijeme, ne samo u Zagrebu već i u Hrvatskoj. Sam drveni stadion je nešto kasnije spaljen u diverzantskoj akciji zagrebačkih skojevaca.

Prošli smo i pored zgrade "Badela" u Vlaškoj u kojoj se nalazio Radio Zagreb, gdje je 10. travnja 1941. godine proglašena Nezavisna država Hrvatska. Ujedno, za vrijeme oslobođenja Zagreba, jedino se na tom mjestu odvijala oružana bitka, kako bi se reklo gdje je počelo tu je i završilo. Potom se skupina „izletnika“ uputila u Prisoj gdje se na kućnom broju 10, dan nakon proglašenja NDH -a u tajnosti održao sastanak Komunističke partije Jugoslavije na kojem je donesena odluka o organiziranju oružane borbe i nastavku otpora unatoč kapitulaciji monarhističke vlasti.

Na Trgu žrtava fašizma: Nekadašnji zatvor
PHOTO: www.lupiga.com
Na današnjem Trgu žrtava fašizma obratili su nam se Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prava i Vjeran Pavlaković s Filozofskog fakulteta u Rijeci. Na trgu se nalazilo središte Ustaške nadzorne službe - UNS. Sjedište zagrebačkoga Gestapa nalazilo se u zgradi bivše Trgovačke akademije na obližnjem Trgu Petra Krešimira IV, a u Ulici Račkoga bilo je ustaško mučilište. Trg je devedesetih isprva preimenovan u Trg hrvatskih vladara, pa u Trg hrvatskih velikana, a povrat starog imena tražen je na redovitim godišnjim demonstracijama u organizaciji Odbora za povrat imena Trgu žrtava fašizma koji je vodio upravo Pusić. Ti su prosvjedi ujedno bili i prvi kontinuirano organizirani iskaz javnog otpora tadašnjoj vlasti. Ime je vraćeno 2000. godine. U dvorištu zgrade u Ulici Račkoga, kako smo već rekli, nalazilo se mučilište ustaške nadzorne službe. Tu su ustaše dovodile svoje žrtve i mučile ih, a onda odvodile na strijeljanje u Dotrščinu, Rakov Potok i druga mjesta. Na zidu ove tamnice su kasnije pronađena urezana imena zatvorenika, među njima i ime Augusta Cesarca. U prostorima uprave Ustaške nadzorne službe na uglu Zvonimirove ulice i Trga žrtava fašizma skončale su heroine antifašističke borbe sestre Baković, Rajka i Zdenka. Nakon što su 1941. godine uhapšene, sestre su mučene. Namjera ustaške policije da pohvataju protivnike režima dovodeći sestre kroz nekoliko idućih dana u kiosk u kojem je jedna od njih radila nije uspjela, budući su, iako vidno zlostavljane, odbile bilo koga odati. Detalji užasa koji se kroz nekoliko dana odvijao u ustaškoj policiji vjerojatno će zauvijek ostati tajnom. Znaju se tek posljedice. Bez da su ikoga odale, Zdenka se bacila sa četvrtoga kata policijske zgrade, a Rajka je preminula od posljedica brutalnog mučenja. Sačuvani medicinski izvještaji potvrđuju teške prijelome kostiju i lubanje, izbatinana i spaljivana tijela. Na hrabrost Rajke i Zdenke Baković podsjeća ime prolaza u središtu Zagreba.

Sabirno mjesto za deportacije: Zagrebački Zbor
PHOTO: www.lupiga.com
Sljedeća točka programa Runjaninova je ulica, gdje se odvila diverzija skojevaca 1941. godine kada je ranjeno 28 fašista. Iako akcija i nije imala punu učinkovitost, vijest je odjeknula svugdje po svijetu. Čitavu priču predočio nam je režiser Jadran Boban, javnosti najpoznatiji po filmu "Duhovi Zagreba". U neposrednoj blizinu Runjaninove nalazi se današnji Studenski centar, a nekada poznat i kao Zagrebački zbor ili Velesajam. Zbor je tijekom NDH služio kao sabirno mjesto za deportacije Židova, Srba i antifašista u koncentracijske logore. Prve deportacije s toga mjesta započele su 22. i 23. lipnja 1941. kada je na željeznički kolosijek neposredno uz prostor Zbora stigao vlak s praznim teretnim vagonima u koje je ukrcano oko 200 Židova koji su otpremljeni prvo u Gospić, a potom u logore na Pagu i u Jadovnom. Ivo Goldstein u knjizi Holokaust u Zagrebu navodi da su do kraja lipnja otpremljena još tri ili četiri takva transporta, dakle ukupno oko 800 ljudi.

Na prostoru Zbora kasnije su dovođeni i Židovi izvan Zagreba, čak i iz Bosne i Hercegovine, a ukupno je kroz Zbor prošlo oko 2.500 Židova te je Zagreb u ljetnim mjesecima 1941. godine bio ključna tranzitna točka za transport Židova u NDH. Sabirno je mjesto kasnije prebačeno na periferiju Zavrtnice kako bi aktivnosti bile manje vidljive. Na mjestu današnjeg salona namještaja (križanje Vukovarske i Savske) nalazio se zloglasni ustaški zatvor, a kako je bilo provoditi život u njemu ispričao nam je Siniša Maričić koji je bio utamničen i u zatvorima u Petrinjskoj i Savskoj cesti, a tamo je završio sa samo 16 godina.

Otišlo se i na Mirogoj - središnje zagrebačko groblje na kojem se nalazi spomenik narodnim herojima, a neposredno uz njega i grob prvoga predsjednika Prve hrvatske republike, Vladimira Nazora. Uz to posjetili smo grobnicu djece s Kozare, o čemu nas je sve uputila gđa Nataša Mataušić iz Hrvatskog povijesnog muzeja.

Mesto sećanja: Mirogojski spomenik poginulima u antifašističkoj borbi
PHOTO: www.lupiga.com
Tu smo ujedno sreli ekipu koja snima dokumentarni film o Dijani Budisavljević koja je zahvaljujući austrijskom porijeklu i dobrom poznavanju njemačkog jezika uspjela spasit tisuće djece iz logora. Od ustaškoga su progona, između ostalih, spašavana i djeca s Kozare. S mrežom suradnika od kojih su neki otkriveni i pogubljeni, spašeno je oko 12.000 djece. Budisavljević je vodila i opsežnu kartoteku kako bi se sačuvao identitet i uspješnije spajalo izgubljenu djecu s roditeljima, što je nakon rata poslužilo upravo toj svrsi. Svojom je aktivnošću dala i doprinos osnivanju socijalne službe u Hrvatskoj. Ta je Austrijanka doselila u Zagreb 1919. godine nakon udaje za zagrebačkog liječnika Julija Budisavljevića, a umrla je 1978. godine u rodnom Innsbrucku. Ove godine Uredu Grada Zagreba predan je prijedlog da joj Zagreb dodjeli ulicu.

Nedaleko od Mirogoja nalazi se Jandrićeva ulica, gdje je bilo ustaško mučilište, takozvani "Sing - Sing", mjesto na kojem su mučeni i ubijeni protivnici fašističkoga režima. Sada je to privatna kuća i iako smo ušli u dvorište nenajavljeni, kada smo rekli domaćinu zašto smo ovdje, on nije prikrivao svoje oduševljenje. Zahvalio se Bogu, jer kako kaže, nitko to mjesto nije posjetio u 30 godina, osim nepoznatog vandala 1991. godine koji je skinuo spomen ploču i potom plahe intervencije koja ju je vratila. Naš put je preko Tuškanca, završio u Kerestincu. U tamošnjem dvorcu zatvor je osnovan još prije okupacije zemlje. Početkom rata tamo su, između više od stotinu zatvorenika, bili internirani i Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Ognjen Prica, August Cesarec i mnogi drugi znameniti Hrvati. Neki od njih strijeljani su u ljeto 1941. u znak odmazde za ubojstvo ustaškog policajca. Taj je događaj ubrzao planove za bijeg dijela zatvorenika, a akcijom bijega u zatvoru su rukovodili Divko Budak, inače jedan od španjolskih boraca, i Andrija Žaja.

Nekadašnje ustaško mučilište: Sing sing danas
PHOTO: www.lupiga.com
Iako je grupa uspjela razoružati zatvorsku stražu, potpuno je zakazala dogovorena vanjska organizacija što je u konačnici rezultiralo pogibijom i hvatanjem većine od 80 bjegunaca koji su uspjeli izaći iz Kerestinca. Oni koji nisu ubijeni odmah, prebačeni su u ustaški zatvor u Ulici Franje Račkoga odakle su odvedeni na strijeljanje. Ploča kod bivšeg zatvora 1991. je uništena i tek nedavno obnovljena te vraćena gdje je bila. Ulaz u dvorac je strogo zabranjen, što nas nije spriječilo da preskočimo ogradu i "uhvatimo" par kadrova. Kroz priču nas je vodio Slavko Goldstein, ugledni publicist i povjesničar.

*Tekst preuzet sa sajta Lupiga

star
Oceni
4.84
Ostali članci iz rubrike Hrvatska
image

Tribina u Zagrebu

Koliko smo zapravo ravnopravni

image

Šesta ozvaničena zajednica u Hrvatskoj

Prvo gej venčanje u Splitu

image

Vodice najugroženije

Nevreme i oborine diljem Hrvatske

image

Ivo Josipović, predsednik Hrvatske

Napravljen prvi nacrt izmena Ustava

image

Traži aktiviranje zastupničkog mandata

Lovrić Merzel od petka na slobodi

Tagovi