Zrcalo praznine u Tuđmanovu sefu

Hrvatska je opet razočarana. Ojadio je pokojni Franjo Tuđman time što u sefu, koji je deset godina po njegovoj smrti stajao neotvoren na Pantovčaku, nije ostavio milijune maraka pristiglih iz dijaspore, iako su svi znali da je taj novac pohranjen baš tamo. Nikad Hrvatskoj dosta tog iseljeničkog novca što ga je pohlepa ovlaštenih korisnika pretvorila u prokletstvo. I nikad joj dosta njegova naknadnog umnožavanja, kao da ciframa kudikamo enormnijim od onih stvarnih može sakriti da je svatko tko je pitanje trošenja tog novca postavljao za Tuđmanova života bio proglašavan izdajnikom i smutljivcem, na radost općinstva i uz njegovo zdušno sudjelovanje

Ponedjeljak, 8.3.2010.
Cunami za slovensku podmornicu
Već je sam naslov u Slobodnoj Dalmaciji "Slovenci podmornicu voze preko Mađarske" prava poslastica za svakoga tko nedoglednoj prostranosti hrvatskoga Jadranskog oceana ne nalazi drugu svrhu osim tjeranja sprdnje sa slovenskom morskom litražom. A tek kad naši Magellani u kućnim papučama pročitaju tekst ispod naslova, njihov će grohotni smijeh izazvati jadranski cunami.
A tekst priča o džepnoj – ta kakva bi i bila kad ide za Sloveniju?! – podmornici "Vardar" koju su Crnogorci darovali slovenskoj udruzi podmorničara, a koja do dežele ne može stići preko hrvatskog teritorija ili akvatorija, jer bi je lijepa naša carina zaplijenila. Darovana se podmornica nalazi u sukcesijskoj masi SFRJ, a Hrvatska je zbog matične luke u Splitu smatra svojom. Maritimna Naša po istom načelu polaže pravo i na ostale četiri podmornice iz klase "Una" koje su 1991. završile u Crnoj Gori, kao i na petu, koju je rat zatekao na remontu u Splitu i od koje je Hrvatska nadogradnjom i preimenovanjem u "Velebit" – a kako drukčije nazvati džepnu podmornicu?! – stvorila svu svoju podmorsku flotu.
Ta nam je flota od čitave jedne podmornice trajala čitavih deset godina, kada je "Velebit" nakon dugog plutanja u Lori izvučen na suhi dok, gdje se i sada nalazi. Od ideje da se pokojna podmornica pohrani u svom najprirodnijem okruženju – dakle, usred Zagreba – moralo se odustati, jer bi za potrebe njezina transporta do Tehničkog muzeja trebalo srušiti nekoliko mostova i nadvožnjaka, te počupati tramvajske žice.
Vidjevši kako se Hrvatska zlopati s jedinom svojom podmornicom, Crnogorci su joj odlučili darovati još jednu iz klase "Una", te još po jednu – za muzejske svrhe – Srbiji i Sloveniji. Ponosna Hrvatska je odlučila prihvatiti dar, te u Ženevi naknadno dokazati da joj je darovano ono što je već njezino, kao što su njezine i podmornice za slovenske i srpske muzeje. I zato ta "slovenska" podmornica, eto, neće proći ni našim šorom ni našim morem, i mi ćemo se slatko sprdati s pomorskom velesilom koja za njezin transport preko Mađarske plaća 200.000 eura, iako to staro željezo ne vrijedi ni pišljivih 10.000. Naravno, ljuto ćemo se naljutiti ako drski susjedi zauzvrat naprave vic od našeg profitabilnog pretvaranja "Velebita" u nasukanu trulež.
I rugat će se Hrvatska Sloveniji i Slovenija Hrvatskoj, rugat će se kanta kanti i staro željezo starome željezu. A pritom ćemo i jedni i drugi novo željezo kupovati od istih dobavljača, po istim korupcijskim standardima i po istom patriotskom modelu što ga propisuje finska "Patria".

Utorak, 9.3.2010.
Policija trenira čistoću
Ako nas išta prati kao povijesni usud, onda su to nepogrešive žandarmerije, milicije i policije. Ne bih vam sada nizao bliže i dalje primjere, jer mi ih je – a pretpostavljam da ih je i vama – prepun kufer. Samo bih, eto, da se Tamo Gdje Treba zabilježi da i ova policija u čije ime progovara Krunoslav Borovec, nažalost, nije ništa drugo do služba povijesnog kontinuiteta. I po pitanju svoje nepogrešivosti, a i po pitanju prepunjavanja kufera.
Prije nekoliko dana nepogrešivoj se policiji dogodilo da pred zoru upadne u pogrešnu kuću na Jarunu, da iz kreveta istjera pogrešnog čovjeka i pogrešnu ženu, da ih brutalno premlati, skupa s njihovim pogrešnim psom koji, eto, ima nezgodnu naviku da laje na nepoznate tipove koji razvaljuju vrata. Specijalcima su ruke radile brže od očiju, možda zato što je i njima rana zora, možda zato što im je zapovjeđena akcija lova na opasnog kriminalca proizvela nekontroliranu nervozu želudca, šaka, nogu, kundaka i lisica, a možda i zato što je takva manifestacija sile – rutinska stvar.
Ako je vjerovati Krunoslavu Borovcu, načelniku MUP-ova Odjela za odnose s javnošću, riječ je upravo o rutini. Jer takve se stvari – kako reče policijski portparol na press-konferenciji – naprosto događaju i specijalci na Jarunu nisu ni u čemu pogriješili. Čak, eto, ni u batinanju nedužnog para i njihova psa. "Nije se radilo o greški, jer su osobe bile na istoj adresi stanovanja na kojoj se nalazila i tražena osoba", rutinski je Borovec zaključio priču o jarunskoj operaciji nepogrešivih. I time zapravo hladnokrvno odaslao javnu poruku da se i ove nepogrešive policije – baš kao i svih onih nepogrešivih žandarmerija i milicija – najviše treba čuvati onaj tko nikoga nije prebio ni orobio, ništa pohapao ni mraknuo, ni drogu dil'o ni mito miris'o.
Ako je policijska akcija protiv mirnih aktivista u Varšavskoj bila najava da će MUP na isti ili još brutalniji način – Karamarkovim komunalnim rječnikom kazano – čistiti svaki oblik javnih prosvjeda, pa su to na svojim rebrima upravo osjetili pobunjeni seljaci, je li i ova Borovčeva izjava o nepogrešivosti uvod u nove i učestalije upade specijalaca po domovima? I u buđenje kundacima i odvođenje u lisicama, jer – kako smo već čuli i zapamtili – neće nas valjda teleportirati?
I dok čekamo batine koje nam svakako slijede, čak ni Karamarku, Grbiću ili Borovcu ne treba poželjeti takvu pakost da u zemlji s ovako nepogrešivom policijom budu obični nedužni građani i da pred zoru spavaju snom pravednika.

Srijeda, 10.3.2010.
Zrcalo praznine u Tuđmanovu sefu
Hrvatska je opet razočarana. Ojadio je pokojni Franjo Tuđman time što u sefu, koji je deset godina po njegovoj smrti stajao neotvoren na Pantovčaku, nije ostavio milijune maraka pristiglih iz dijaspore, iako su svi znali da je taj novac pohranjen baš tamo. Nikad Hrvatskoj dosta tog iseljeničkog novca što ga je pohlepa ovlaštenih korisnika pretvorila u prokletstvo. I nikad joj dosta njegova naknadnog umnožavanja, kao da ciframa kudikamo enormnijim od onih stvarnih može sakriti da je svatko tko je pitanje trošenja tog novca postavljao za Tuđmanova života bio proglašavan izdajnikom i smutljivcem, na radost općinstva i uz njegovo zdušno sudjelovanje.
Razočarao je Tuđman Hrvatsku i time što u sefu nije ostavio nikakav tajni stenogram, pa čak ni svoj privatni šifrirani dnevnik, iako su svi predstojnici predsjednikova Ureda i ostali bliski suradnici bili sigurni da ti izazovni papiri leže baš iza tih nedirnutih brava. A što bi Hrvatska, molim vas lijepo, s još kojim kilogramom Tuđmanovih tajnih dokumenata? S kolikom je pažnjom i razumijevanjem pročitanoga apsolvirala sve dosad objavljene stenograme iz Predsjedničkih dvora, najbolje se vidi u Deklaraciji o Domovinskom ratu. A ona je izglasana godinama nakon što su Tuđmanovi naputci s povjerljivih sastanaka na temu ratnih osvajanja i etničkog čišćenja postali javna činjenica. Uostalom, Franjo Tuđman je – za onoga tko ga je htio i znao čitati – uvijek bio otvorena knjiga. I u toj knjizi tajni stenogrami objavljeni nakon njegove smrti mogu biti samo fusnote.
Meni je u cijeloj priči oko otvaranja Tuđmanova sefa žao samo to što mu nisu nazočili svi oni predstojnici i pročelnici, ministri i filistri, koji su baš kao i taj metalni ormar bili dio pokućstva na Pantovčaku, i koji su se za šefova života ponašali kao hodajući sefovi. Jer sve što je u tom sefu pronađeno i odmah proglašeno bezvrijednim – dakle, oba ta prašnjava pisma i obje skice visokih državnih odličja – zapravo je navlas nalik onome što se otkrilo kada su Tuđmanovi pobočnici otvorili svoje duše i kada su iz njih pokuljale ustajale istine o prijekoj naravi pokojnoga demokratora. Njihov uvid u sadržaj sefa bio bi zapravo pogled u vlastito unutarnje zrcalo.
Žao mi je što nitko od njih nije bio u prilici da – nakon šoka praznine – pokaže smisao za praktično i da predloži da se ta četiri bezvrijedna papira prodaju na nekoj aukciji čijim se prihodom financiraju obrane Tuđmanovih generala u Haagu. Pa da vidimo koliki se reket plaća i na tu bezvrijednost.

Četvrtak, 11.3.2010.
Večernjakova ucjena Mirom Barešićem
Pompozno najavljivani Večernjakov feljton "Miro Barešić – revolucionar ili terorist?" već je u prvom nastavku razriješio dilemu iz naslova. "Za Hrvate Barešić je bio i ostao hrvatski revolucionar i borac za slobodu, a za službeni Beograd i političke Jugoslavene terorist." – glasi rečenica kojom nam autor feljtona Ivica Radoš otkriva da je ono pitanje iz naslova bilo i ostalo samo retoričko, jer oko toga tko je bio i tko je ostao Miro Barešić, kako vidimo, nikakve dvojbe nema i ne može biti.
Miro Barešić je, dakle, da ponovimo gradivo, "za Hrvate bio i ostao hrvatski revolucionar i borac za slobodu". Ako je to doista tako – a feljtonopisac nam, kao što smo već za svaki slučaj ponovili, izrijekom tvrdi da tako nam je to i da nikako drugačije nam nije, jer drugačije i ne smije biti – ostaje samo da se zapitamo: zbog čega Večernjakov serijal nosi onako neprikladan naslov, zar samo zato da bi tom nepostojećom dilemom navukao čitatelje? Ako se Večernji list svojim feljtonom obraća hrvatskim čitateljima, a ne političkim Jugoslavenima ili službenom Beogradu, zašto mu onda nije dao i pravi, hrvatski neupitan naslov, naprimjer: "Miro Barešić – hrvatski revolucionar i borac za slobodu"? Zašto, dakle, u naslovu upitnik, ako ništa po pitanju atribucije Mira Barešića nije upitno, i zašto ne uskličnik kad je sve već tako hrvatski zapovjedno?
Ako je to tko je bio i ostao Miro Barešić, kao što vidimo, neupitno, koga ili što onda Večernjak uopće propituje? Nije teško odgonetnuti da Večernji list svojim pisanijama o Barešiću zapravo propituje čitatelje. I da jedino stvarno pitanje koje Večernjak implicira glasi ovako: "Čitatelj našeg feljtona o hrvatskom revolucionaru i borcu za slobodu Miru Barešiću – Hrvat ili politički Jugoslaven?".
Pa kad čitatelj proguta sve što mu je u Večernjaku servirano – a radi se o podgrijanom napoju iz Barešićeve hagiografije koju potpisuje dominikanski propovjednik teologije ustaštva Vjekoslav Lasić – ostaje mu da odgovori na identifikacijsku ucjenu, da se prepozna ili kao Hrvat ili kao politički Jugoslaven. Ako se Hrvat doista biva i prepoznaje po neupitnoj vjeri u nacionalnu svetost ubojica i otimača putničkih aviona, te ponosnih opslužitelja fašističkog režima paragvajskog diktatora Alfreda Strössnera, kao što propisuje Večernji list, tada o Hrvatskoj i Hrvatima više nema smisla govoriti.
Tada je suvišna svaka riječ osim... počivali u Miru. Barešiću.

Petak, 12.3.2010.
Rekord u preskakanju nitkova
Tko su nitkovi koji su Blanki Vlašić podmetnuli "nastup" u porno-uratku? – pitaju danas novine koje su prije četiri i pol godine s ekskluzivnim silovateljskim naslađivanjem objavile fotku na kojoj je najbolja svjetska skakačica uvis uhvaćena gola. Pitaju li to sebe, čitatelje, nitkove same ili boga-pitaj-koga, nije jednostavno dokučiti. Ako već respektiramo onu uzrečicu koja kaže da nema glupih pitanja, uvažimo onda i činjenicu da se ovo pitanje o nitkovima napadno pravi glupim.
Na pitanje tko su ti nitkovi zapravo je trebao odgovoriti onaj tko ga postavlja. Jer našem slavnom investigativnom novinarstvu nije trebao biti nikakav problem da otkrije identitet pakosnika, onanista i diletanata koji su svim redakcijama nudili svoju porno-sklepotinu, najprije za novac, a potom i gratis. Nije li malo čudno da nikome od novinarskih prefriganaca nije pao na um najjednostavniji mogući trik pomoću kojega doznaš tko ti to pokušava prodati takav nitkovluk? Je li tome uzrok dežurna besparica ili zanatsko-kreativna oskudica? Ili su – nemojte se sad smijati – prevagnuli moralni razlozi koji baš sve novinare u ovoj zemlji priječe da uglave sastanak s misterioznim nitkovom ili nitkovima, s kojega bi u redakciju donijeli i porno-snimke koje, naravno, nisu za objavu, i snimke onoga tko taj nitkovluk prodaje, a koje su jedino što se u cijeloj ovoj priči moralo objaviti?
Ako se novinari i urednici ampak nisu htjeli prljati kontaktom s facama iz nitkovskog miljea, to samo svjedoči o trijumfu lažnog morala. Kao prvo, hrvatski su se mediji tim nitkovima odavno preporučili kao nezaobilazna adresa. Uradili su to u bezbroj slučajeva, objavljujući voajerske uratke anonimnih dostavljača, kako one na kojima se netko svlači ili seksa, tako i one koje spadaju u pornografiju nasilja po školama i ulicama, a kojima je porno-notu davao upravo način njihova publiciranja. Kao drugo, mediji su u pravilu štitili identitet nitkova, smatrajući to i dobrim poslovnim običajem i vrijednom poslovnom investicijom. Stoga se nameće pitanje: štite li i u ovom slučaju čitavu nitkovsku branšu samo zato što računaju i na buduću suradnju, bez obzira na to što su sada procijenili da im se više od skupog skandala isplati jeftino moralističko zgražanje? Ili štiteći nitkovsku branšu štite i sve ono čime ih je ona do sada zadužila?
Tko su, dakle, nitkovi... e to bi nam morao otkriti onaj tko je odlučio da s njima, za promjenu, neće sklopiti ovaj posao. Onaj tko je nitkovluku davao pravo javnosti i tako postao nekakav netkov.

*Tekstove prenosimo iz Novog lista, uz dozvolu urednika i autora