Niška Banja, Božja volja

Božja ruka nije mirovala, pa je novoga poglavara SPC-a povukla za jezik već na prvoj presici i navukla ga da izjavi kako su muslimani "prihvatljivi samo kad žive u manjini i kad su pognutih glava". Je li Bog tu vragoliju izveo s namjerom da ukaže na duhovnu bliskost patrijarha Irineja s papom Benediktom koji je 2006. izazvao bijes muslimana kada se u Regensburgu razmetao citiranjem besjede Manuela II Paleologa o proroku Muhamedu kao donositelju lošeg i nehumanog, te kao silniku sklonom da svoju vjeru širi mačem? Je li Bogu bilo po volji da se i Njegov vrhovni sluga u zemlji Srbiji nađe u istoj nevolji kao i vatikanski mu kolega, pa da se onda na istovjetan način pravda i ispričava zbog navodnog vađenja svojih riječi iz konteksta? Jesu li oba Božja namjesnika stavljena na istu kušnju kako bi im Svevišnji poručio da su stvoreni jedan za drugoga i da ih Njegovi putovi vode u Niš?

Ponedjeljak, 1.2.2010.
Ugriz za zajednički jezik
Otputovao Milo Sršen, pomoćnik direktora Hrvatske turističke zajednice, u Suboticu i tamo nakon sastanka s predsjednikom Hrvatskoga nacionalnog vijeća Brankom Horvatom izjavio da će se i uoči nove turističke sezone nastaviti lani započeta akcija vabljenja gostiju iz Srbije da dođu na Jadran. Prevalio pritom subotički gost iz Hrvatske preko usta i lingvističku herezu da je "prednost turista iz Srbije svakako to što nema jezičnih barijera, pa će s domaćinima lako naći zajednički jezik". I time sebi vjerojatno navukao za vrat legije jezičnih čistača koji će po subotičkom razgovoru lupati kao što mlate po Novosadskom dogovoru.
Ne zna se je li Sršen do tog lakog nalaženja zajedničkog jezika došao zahvaljujući djelovanju "Gorkoga lista", subotičkog pelinkovca iz kojega progovara 27 ljekovitih biljaka, ali bi mu neka takva ljekarija za dušu i želudac mogla zatrebati kada se vrati u Hrvatsku. Na njegovu će se izjavu o nepostojanju jezičnih barijera između Hrvata i Srba popišmaniti svaki pošteni jezikovođa koji je posljednje dvije decenije utukao na gorljivo dokazivanje autističnosti hrvatskoga jezika. Takvi će i Sršena zasuti uvredama kakvima su svih ovih godina častili Snježanu Kordić, pokojnoga Dubravka Škiljana ili bilo koga tko se lingvističkim argumentima suprotstavljao nasilnoj kroatizaciji jezika koji je, prestajući biti živim sredstvom komunikacije i postajući mrtvim predmetom nacionalne identifikacije, trebao biti doveden do granica vlastitoga besmisla.
Ostaje vidjeti hoće li se nakon purističke hajke Milo Sršen ugristi za zajednički jezik i hoće li nakon subotičkog razgovora uslijediti zagrebački izgovor da je drugi čovjek HTZ-a mislio na svima razumljiv jezik novca. Pa da uz onaj karikaturalni Rječnik razlika između hrvatskog i srpskog jezika dobijemo i Rječnik izlika.

Utorak, 2.2.2010.
Niška Banja, Božja volja...
Ne znam kakvi su geopolitički interesi Gospodina Boga u zemlji Srbiji, ali vidim da se posljednjih dana svojski trudi oko susreta svojih zemaljskih namjesnika koji bi se, voljom Njegovom, trebao dogoditi u Nišu 2013. godine, na proslavi 1700. obljetnice Milanskog edikta.
Zapeo Bog da na tu feštu u čast zakona kojim je rimski car Konstantin – inače rođeni antički Nišlija – zabranio progone kršćana, bude pozvan i papa Benedikt XVI. Upleo se prst Božji u ždrijeb za izbor novoga srpskog patrijarha, pa izvukao kuvertu s imenom vladike niškog Irineja, baš onog što je prije dva tjedna u ime Srpske pravoslavne crkve potvrdio da je poziv papi upućen.
Božja ruka nije mirovala, pa je novoga poglavara SPC-a povukla za jezik već na prvoj presici i navukla ga da izjavi kako su muslimani "prihvatljivi samo kad žive u manjini i kad su pognutih glava". Je li Bog tu vragoliju izveo s namjerom da ukaže na duhovnu bliskost patrijarha Irineja s papom Benediktom koji je 2006. izazvao bijes muslimana kada se u Regensburgu razmetao citiranjem besjede Manuela II Paleologa o proroku Muhamedu kao donositelju lošeg i nehumanog, te kao silniku sklonom da svoju vjeru širi mačem? Je li Bogu bilo po volji da se i Njegov vrhovni sluga u zemlji Srbiji nađe u istoj nevolji kao i vatikanski mu kolega, pa da se onda na istovjetan način pravda i ispričava zbog navodnog vađenja svojih riječi iz konteksta? Jesu li oba Božja namjesnika stavljena na istu kušnju kako bi im Svevišnji poručio da su stvoreni jedan za drugoga i da ih Njegovi putovi vode u Niš?
Samo vragolasti Bog zna hoće li njih dvojica i u Nišu slično zboriti o muslimanima. I hoće li se opet vaditi da su njihove riječi istrgnute iz konteksta. Pa makar to bio kontekst proslave Konstantinova edikta, donesenog 300 godina prije Objave Kur'ana.

Srijeda, 3.2.2010.
Puhanje na "Svjetlost"
Zamolili novinari Rajka Kuzmanovića, predsjednika Republike Srpske, da prokomentira najveću poslijeratnu policijsku akciju u Bosni i Hercegovini, pokrenutu protiv družine koja se sumnjiči za krivična djela ugrožavanja teritorijalne cjeline BiH, napad na ustavni poredak i za izazivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti, a banjalučki se paradržavnik uzgovorio o demokratskom pravu bosanskih Srba na referendum. Turpijati o uroti međunarodne zajednice protiv referenduma i o njezinoj blagonaklonosti prema vehabijama baš u trenutku dok 600 policajaca opsjeda Gornju Maoču i hapsi siledžije koji su u tom selu formirali svoju paradržavu i zaveli teror pod krinkom šerijatskog prava, e to može samo onaj tko se pravi da ne zna što se oko njega događa ili onaj tko misli da je shvatio što mu se poručuje policijskom operacijom "Svjetlost".
Ako je Kuzmanović u opsadi Gornje Maoče naslutio spremnost međunarodnih poluprotektora da na sličan način iskoriste svoje ovlasti protiv svih unutrašnjih rušitelja BiH, protiv svih raspirivača mržnje i uživalaca u plodovima etničkog čišćenja na svojim feudima, bojim se da ga te slutnje – na njegovo veselje – varaju. Ako je svojim, makar i podsvjesnim, uspostavljanjem relacije između seoskog i entitetskog paradržavnog terora htio odagnati strah da bi Dodikovo šeretsko pozivanje na pravo Republike Srpske na otcjepljenje moglo imati isti tretman kao i karikaturalni šerijat u Gornjoj Maoči, Kuzmanović i u tom slučaju puše na hladno.
Prema najavama koje Dodikovi i Kuzmanovićevi "dobro upućeni" trabanti iznose u javnost, najgore što se banjalučkim moćnicima može dogoditi jest blokada njihovih bankovnih računa. I uvjereni su da Valentin Inzko ne može smisliti ništa efikasnije, ništa što bi im račune doista pomrsilo.

Četvrtak, 4.2.2010.
Muku muči Šarinić Hrvoje
U dramskoj skici "Propala predstava" Daniila Harmsa na pozornicu jedan za drugim izlaze likovi koji publici pokušavaju nešto saopćiti, ali nitko od njih u tome ne uspije, jer im se povraća čim zauste. Na kraju pred publiku izlazi djevojčica i izgovara očevu poruku da se predstava prekida, jer je svim akterima muka.
U skici za poharanu državu autora Franje Tuđmana na scenu, godinama nakon njegova odlaska, izlaze epizodisti i pred publikom glume mučninu koja ih je, kažu, hvatala još dok su se odigravali prizori pljačke, ali su se tada junački držali, pa nitko od njih nije zinuo ni da nešto prigovori niti da barem bljuvanjem olakša dušu. Usta su im i dalje puna državnih tajni o opustjelim računima, ali to što nam oni o tome sada imaju reći zvuči kao ono što je davno napisao Daniil Harms.
Kao kandidat za ulogu one Harmsove djevojčice javlja se Hrvoje Šarinić i kaže kako mu je strašno mučno zbog svega što zna o pronevjerama s tajnih računa za naoružavanje Hrvatske, kako sve to teško proživljava i kako bi želio da se ta crna knjiga napokon zatvori. O tome je spreman u četiri oka porazgovarati s državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem, ali unaprijed upozorava da raspleta te drame domoljubnog apsurda neće biti, jer su dokumenti pogubljeni a saznanja izvjetrila.
Priprema se, dakle, harmsovski dijalog u kojemu će Šarinić ponavljati da nema što reći, a Bajić replicirati da ni on nema što čuti, i tako će se njih dvojica siti napričati ni o čemu, podrazumijevajući da i jedan i drugi znaju sve o tome. U zraku će ostati samo mučnina, kako bi oni koji su je i stvorili imali pokriće za jadanje.
Predstava je počela s dva visoko podignuta prsta. Završava guranjem tih prstiju u usta. Pouka za puk: tražite li povrat mraknutog novca, izazvat ćete povraćanje. Akterima je muka, sklonite se iz partera.

Petak, 5.2.2010.
Isus, Mandrak, Pavuna i Sudac
U četvrtom su nastavku Večernjakova feljtona o Zlatku Sudcu umjesto letećega karizmatika poletjeli šamari. Davor Pavuna, hrvatski fizičar svjetskoga glasa i domaćega razglasa, udijelio je svoje milosrdne pljuske svim hrvatskim katolicima koji ne vjeruju da se estradni stigmatik može istodobno pojavljivati i u avionu i na sprovodu, da može lebdjeti kao pero i svijetliti poput neonke. "Nemojte se čuditi ako Sudac počne prolaziti kroz zidove kao Isus. To je u fizici moguće, ali konzumeristički kvazikatolicizam u to će sumnjati. Naš prosječan čovjek nije shvatio nauk Isusa Krista i zašto onda Sudac ne bi levitirao?!" – zaključuje Pavuna svoju vjeronaučnu lekciju onima "koji stalno obožavaju krive bogove i zato im je Sudac problem".
Pavuni su se, valjda zbog turbulencija tokom njegova misionarskog lupinga, malo ispremiješali likovi u glavi, pa je Isusu pripisao pothvate mađioničara Mandraka. Nijedan evanđelist ne bilježi da je Krist prolazio kroz zidove, ali to nije razlog da vas Pavuna ne izvrijeđa zbog toga što ne vjerujete u apokrifno Evanđelje po Davoru. Možda je ugledni fizičar i nazovibibličar mislio na ulazak uskrsloga Krista u dvoranu posljednje večere kroz zatvorena vrata i to mu je vjerojatno trebalo poslužiti za obračun s "obožavateljima krivih bogova", da im na nos nabije svoju teološku istinu kako je Zlatko Sudac zapravo bogočovjek, jer eto barata istim moćima kao i Isus nakon uskrsnuća.
Uglavnom, vjeroučitelj Pavuna vas je upozorio da se ne čudite ni prolasku kroz zidove ni bilo čemu što učini njegovo Sveto Trojstvo Mandrak-Isus-Sudac. Čudite se samo onome čemu se čudi i sam Pavuna koji veli: "Čudim se da ja sam ne mogu levitirati." To što netko s takvim sadržajem u glavi još uvijek nije odlebdio, doista graniči s Božjim čudom. Ili s nekom opakom anomalijom helija.

Subota, 6.2.2010.
Pun Kurir Zdravka Mamića
Opet se Zdravko Mamić dodvoravao beogradskoj bulevarskoj štampi. Eno, pun im ga je Kurir, i njega i njegovih izjava o potrebi osnivanja regionalne nogometne lige, i njegova hvastanja kako je baš on začetnik te jugoligaške ideje i gorkoga mu jadanja kako su ga zbog te vodeće uloge u začetničkom pokretu "ekstremni pojedinci prikazivali kao jugonostalgičara". Naravno, riječ je o istom Zdravku Mamiću koji pred hrvatskim novinarima sebe i svoj klub predstavlja simbolima ugroženoga hrvatstva, i koji im mikrofone i diktafone običava zasuti biranim dinamobranskim riječima: "P.... vam materina svima, djeca ste jugounitarista, jugonostalgičara, oficira... Nabijem vas na k....!"
Nikome od te "djece jugonostalgičara" ne pada na pamet da Mamića nabije na Kurir kada čita njegove izjave o "najljepšoj državi na svijetu koja se zvala Jugoslavija", niti da mu ih citira dok poštene ljude naziva udbašima, kretenima i vucibatinama zbog kojih "čovjeka bude strah živjeti u najljepšoj državi na svijetu koja se zove Hrvatska". Nitko se ne miješa u taj verbalni sukob između dinamobranskog pukovnika Zdravka i začetničkog vojvode Mamića, i svi ga puštaju da pljuje po živima i urinira po mrtvima, da prosipa pjenu i zaziva krv.
"Gdje su ti Hrvati koji su ginuli od Prevlake do Vukovara, braneći Hrvatsku?!" – urla Mamić dok se ne dohvati Kurira, kao što će urlati i nakon što s Kurira sjaši, poganeći baš sve što spomene: i Hrvatsku i Jugoslaviju, i preživjele i poginule, i rat i mir, i nogomet i fudbal...
Dok nadmeno galami kako sve što takne pretvara u zlato, svaka zemlja čije ime izgovori maksimirski Mida u ustima takvog pljuvača postaje živo blato. Zato nogometno-fudbalsko bratstvo i jedinstvo koje sada zaziva Mamić zvuči isto kao mito i korupcija. Kao klaonica i kladionica.

*Tekstovi su preuzeti iz Novog lista uz dozvolu urednika i autora