Region Hrvatska
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (2)

Drago Hedl, "Skriveno lice: Josipović, biografija trećeg hrvatskog predsjednika"

Čemu se smijemo nadati

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: EPA/ANTONIO BAT

Hedl je odradio golem posao umjesto nas – podvukao je crtu ispod Josipovića i naznačio na čemu smo i čemu se od Josipovića smijemo nadati. Da je 1990. godine bilo snažnih pojedinaca da napišu biografiju Franje Tuđmana, ništa ne bi bilo drugačije. Samo bi se manje čudili

Uvijek su novinari pisali pitke knjige i uvijek su knjige koje su novinari objavili imale besprijekorni tajming izlaženja. Osobito su tome vični novinari i urednici Glasa Slavonije čije su knjige, kojima ne treba kačiti etiketu monografija, ocrtale prošlost i sadašnjost Osijeka – mrlje na obrazu Osijeka i slavna dostignuća iz staroga Osijeka – no osječke su novinarske snage iskoračile danas, 13. siječnja 2010. godine, iznad lokalnih i regionalnih granica. Drago Hedl, nekadašnji urednik Glasa Slavonije a od nedavna novinar Jutarnjega lista, objavio je biografiju netom izabranoga, a još neproglašenoga predsjednika Republike Hrvatske, dr. sc. Ive Josipovića, "Skriveno lice". Knjiga se samo danas kupuje uz Jutarnji list po cijeni od 3,00 kune što je 5 puta jeftinije od kutije cigareta srednje klase, 7 puta jeftinije od kutije Marlbora, a 10 puta jeftinije od kutije Sobranija.

Drago Hedl (1950) diplomirao je književnost. Uređivao je književne časopise, surađivao u mnogim domaćim i nekim inozemnim medijima (londonski Guardian, američki Time). Bio je glavni urednik Glasa Slavonije, a zapaženi su mu tekstovi u Feralu, Slobodnoj Dalmaciji i Novom listu. Objavio je sedam knjiga, tri su njegova teksta dramatizirana, po njegovom scenariju snimljeno je nekoliko dokumentaraca, među kojima je u dugometražni film Vukovar, završni rez. Dobitnik je mnogih novinarskih nagrada pa i prestižne američke nagrade za novinarsku izvrsnost koju dodjeljuje International Center for Jurnalists.

Premda sam je pročitao nadušak i samo jednom, dojma sam da je skriveno lice knjige "Skriveno lice" zapravo Drago Hedl. Hedl je, naime, sakrio lice od svih nas, udubio se u papire i umjesto nas podvukao crtu ispod Ive Josipovića – dok smo s nevjericom pratili kampanju za izbor predsjednika Republike, osobito nakon horor-prognoze Davora Gjenera da će se u drugom krugu izbora sresti Josipović i pobjednik izbora. Cilj mu je bio ispričati zanimljivu priču o Ivi Josipoviću, bez podilaženja, ali ni suvišnoga cjepidlačenja, kako bi saznali na čemu smo i čemu se smijemo nadati. I premda umalo svaka rečenica priča o Ivi Josipoviću, iz svaku je rečenicu obilježio Hedl – precizno, jasno, sažeto, jezgrovito, nedvosmisleno pa i kada je ironično. Ovo je priča koje se Josipović ne mora stidjeti, a koja je Hedlu (i svima nama) na ponos.

Iz Hedlovoga je teksta lako razaznati tko je i kako utjecao na Ivu Josipovića i kako je Josipović stvarao svoj svjetonazor. Navodi tko su mu prijatelji i prijatelji pružaju impresije o Josipoviću. Hedl opisuje Josipovićeve suradnike u politici pazeći da ne prejudicira značenje Josipovića u SDP-u, ali ni utjecaj vođa hrvatskih sociodemokrata na Josipovića. Prepričava Josipovićeve strasti za putovanjima i upoznavanjem svakodnevice Europljana. Prati hod Josipovićevoga obrazovanja, prati promjene Josipovićevih interesa; odista je važno (i Hedlu i nama) napisati da ga je Vlasta Maček, nešto starija susjeda, naučila igrati šah, koji će kasnije biti Josipovićev zaštitni znak. Hedl nije škrt u istraživanjima i daje nacrt za natalnu, astralnu i socijalnu topografiju Ive Josipovića te prati, preciznošću geodete, seljenje Josipovićeve obitelji po zagrebačkim kvartovima. Opisuje kako je trogodišnji Ivo reagirao na rođenje sestrice Višnje, kako je imao sretno djetinjstvo, neopterećeno problemima. Drugim riječima, u Josipovićevom životu Hedl nije našao ništa što bi ga izdvajalo od vršnjaka, osim silne upornosti i želje za učenjem.

Isto tako, Hedl ne libi poučiti Josipovića o osobinama, koje trebaju vladaru svake države – prvi čovjek države mora imati mogućnost samokontrole; mora razumjeti da svaki pojedinac radi u svom interesu i interesu svoje obitelji te da se u te interese država, načelno, ne smije uplitati; mora imati duševni mir kako bi u kriznim situacijama donosio valjane odluke; mora oko sebe okupiti snažne pojedince da bi mogao donositi čvrste odluke; mora biti pripremljen na krizu i mora, kao šestu odliku, imati čvrst karakter.

Hedl navodi razlike između Tuđmana, Mesića i Josipovića i svatko dobronamjeran lako vidi da su sve različitosti na strani Josipovića. Od godina kada su počeli vladati (Tuđman 65, Mesić 68, Josipović 53), prva dvojica bili su u zatvoru, Josipović nema tu traumu, Josipović je iz skladne obiteljske sredine, njegovi prethodnici nisu imali skladan obiteljski život u ranom djetinjstvu i mladenaštvu. Mesića su titulirali magistrom a ima tek završen fakultet, sve se otvorenije sumnja u legalan način dolaska do doktorata Franje Tuđmana, a Josipović ima završene dvije srednje škole, dva fakulteta, magisterij i doktorat te je vodio nastavu na dvjema različitim visokoškolskim institucijama.

Knjizi se možda mogu prigovoriti sitne nepreciznosti u stavljanju ilustrativnoga materijala, neke redaktorske greške u tekstu i klasična boljka hrvatskih suvremenih knjiga – predug naslov koji se razlikuje na prednjoj i zadnjoj stranici korica od naslova na početku knjige i zaglavlju svake stranice, ali ovi nedostaci nisu upućeni ni Hedlu ni tehničkom uredniku već brzini kojom je knjiga nastala.

Ova knjiga bit će kratkoga vijeka. Za mjesec ili dva, pokazat će vrijeme, opovrgnut će se ili dokazati Hedlovi zaključci i svi ćemo imati stav o Josipoviću. Za godinu ili dvije zaboravit ćemo na tehničke nedostatke ove knjige, a možda ćemo zametnuti i samu knjigu. Ona će postati tražena roba za četiri i pol godine, kada će početi revalorizacija prvog mandata trećega hrvatskoga predsjednika. Ona će biti prolegomena za Josipovićev drugi mandat ili ključ zla za Josipovićev gubitak narednih izbora, no sigurno treba postati standard za svakog budućeg predsjednika Republike, a moja je želja, i predsjednika Sabora, Vlade pa i ministara. Da se kasnije ne bi čudili.

star
Oceni
4.36
Ostali članci iz rubrike Hrvatska