Najgora godina otkako je Hrvatske

Photo: Valter Kožul

Svi oni koji su lani uspješno u svim medijima, papirnatim i posebno elektronskim popularizirali svoje „nitko i ništa sam”, u 2009. godini kao da su dobili krila pa su ti bezveznjaci, šarlatani, glupače i bitange utrostručili svoju prisutnost u medijima i tako otvorili ogroman prostor mnogim beznačajnima koji sličnim smicalicama traže, i na žalost, uspješno nalaze svojih 15 minuta slave u zemlji silovanog morala. Što veća budala, to je veći medijski prostor koji naprosto vapi za njima. Idioti su danas najuspješniji hrvatski proizvod

Nikad gore godine od ove 2009. Jedva čekam da je vrag odnese. Nepovratno. Gazila me privatno, ali bolje nije bilo ni na globalnom planu. Očito nisam jedini koji će s velikim veseljem ispratiti odvratnu godinu u nadi da će ova nova što dolazi, biti bar malo bolja. Da budem iskren, ne znam pomoću kakvih trikova bi 2010. mogla biti bolja, ali treba se nadati. Nada zadnja umire, ofucana je floskula.

Ja sam ove godine bio tipični hrvatski građanin. Zapravo, prema svim karakteristikama bio sam prosječni građanin svijeta, barem ovog zapadnoga, jer su me dopala sva ona recesijska sranja po kojima ćemo ovu godinu pamtiti. Kao i mnogi, i ja sam popušio stalni posao, osjetio krizu na tržištu rada jer ni honorarčenje više nije jednostavno. Prvi put na burzi rada zadržao sam se duže od ona tri famozna mjeseca koliko ti država daje pomoć od, u mom slučaju 70 posto plaće, da se snađeš. I prvi put u životu, u novu godinu ulazim kao nezaposlena osoba što nije nimalo veselo, pogotovo kada se u obzir uzmu dugovi prema bankama i neplaćeni računi. No, pustimo sad mene i moja privatna sranja….

Nije mi neka utjeha, ali mnoge je 2009. godina sjebala. Nisam jedini. Ima nas ko govana. A Hrvatska navikla na krize sjebana je koliko i bilo koja bogata zapadna zemlja. Ni to me nimalo ne tješi. Nitko nema love. Svi kukaju. Prijatelji koji imaju vlastiti biznis užasnuti su jer ne mogu naplatiti odrađene poslove. Nemilosrdnu državu to ne zanima pa im poreznici vade mast nastojeći naplatiti svoj danak na poslove koji su odrađeni ali ne i naplaćeni. Jebe se državu. Taj stroj, gutač love nezasitan je, a birokrati će učiniti sve da nahrane svog mezimca. Pa je država u godini što izmiče izmislila i neke nove načine kako iskamčiti pare od osiromašenog naroda. Država osmisli harač, pa se ti šljakeru misli. Prijatelj iz djetinjstva, obrtnik, u prvim će danima nove godine zato staviti ključ u bravu. Svim silama pokušava se vratiti u sigurnost državne službe koju je prije nekoliko godina nadobudno napustio želeći u poduzetništvu ostvariti hrvatski san. Uzalud mu silan talent, marljivi nadljudski rad. Kad država i dalje stimulira nerad, nered, korupciju i guši se u vlastitim birokratskim govnima.

Godina na izmaku nije bila užasna samo na ekonomskom planu. Možda još i gore prošli smo duhovno. Svi oni koji su lani uspješno u svim medijima, papirnatim i posebno elektronskim popularizirali svoje „nitko i ništa sam”, u 2009. godini kao da su dobili krila pa su ti bezveznjaci, šarlatani, glupače i bitange utrostručili svoju prisutnost u medijima i tako otvorili ogroman prostor mnogim beznačajnima koji sličnim smicalicama traže i na žalost, uspješno nalaze svojih 15 minuta slave u zemlji silovanog morala. Što veća budala, to je veći medijski prostor koji naprosto vapi za njima. Idioti su danas najuspješniji hrvatski proizvod. Sudeći prema trendovima, tako će biti i sutra. Uzora nema. U ljubav vjeruju još samo naivčine. Dobrodušne, poštene i dobronamjerne rulja ismijava. Djeca se identificiraju sa zadnjim šljamom pa se mladež rano regrutira u buduće manijake koji će već za koju godinu hrvatske gradove pretvoriti u zone visokog nasilja nalik na američke megapolise krcate luđacima svih vrsta kakve gledamo u filmovima.

Photo: Valter Kožul

Iako je stanje na ulici godinama alarmantno, sadašnja razina nasilja nije ništa u usporedbi s onim što nas čeka. Prava će frka kad maloljetnici, koji se zasad „samo” tuku šakama, bejzbol palicama i noževima, krenu u obračune s puno opasnijim oružjem pri čemu će podjednako kobno stradavati policajci i građani, kolateralne žrtve jednog sasvim promašenog sustava, trnovitog hrvatskog puta u demokraciju.

Ljudi nemaju para. Svakodnevno gledaju na televiziji kako kriminalci u ovoj zemlji prolaze sjajno, neokrznuto. Što veći kriminal, veći su izgledi da ćeš se izvući. Ruka pravde dostiže samo sitne ribe. Opljačkaj poduzeće, dobit ćeš ukor, prodaj prijatelju dva grama trave, ideš u zatvor. Koga briga što si na zadnjoj godini medicine i htio si s društvom proslaviti uspješan prolazak zadnjeg ispita. Diplomirat ćeš u zatvoru, bez brige. Sve ćeš naučiti. Kad se vratiš na ulicu bit ćeš doktor kriminala i zahvaljivati državi što te pretvorila u zadnji društveni šljam. Najveće face kamufliraju svoja kriminalna (ne)djela licemjernim katoličkim naukom i bave se politikom. Najuspješniji među njima kandidiraju se za saborske zastupnike, vijećnike u tijelima lokalne samouprave, a oni posebno moćni, najveće face među njima, sudjeluju u izboru predsjednika republike. Likovi koje mediji nazivaju najvećim hrvatskim kriminalcima, obiteljski su ljudi u skupim odijelima, glancani i uštirkani. Često ih viđamo po sudovima ali redovito dobivaju oslobađajuće presude. Pa se tužitelji žale, Vrhovni sud vraća predmet na ponovno suđenje, i tako godinama sve ispočetka. Obitelji njihovih žrtava iz godine u godinu frustrirano oplakuju svoje najmilije na godišnjicu tragedije kad ih mediji opsjedaju postavljajući uvijek jedno te isto pitanje – tko je kriv za smrt nedužnog građanina koji je usred Zagreba stradao od zolje ispaljene na mafijaškog kuma? U najtežim kaznenim djelima u Hrvatskoj, krivaca obično nema. Bilo da je riječ o pretvorbenoj privatizacijskoj pljački svega što je u državi vrijedilo, brutalnim ubojstvima, bilo kojem obliku gospodarskog kriminala, korupcijskim aferama ili nečemu drugome. Kad je velika frka, kad se dogodi neko veliko sranje, oforme se komisije čiji je cilj ne otkriti ništa. Koga briga što gotovo sva velika državna poduzeća posluju najblaže rečeno sumnjivo. Ali ako bakica iz pripizdine ne plati račun, ovrha ne samo da stiže, nego stiže promptno, rapidno i oderat će je do kostiju. Ako se slučajno i dogodi da krivca privedu ruci pravde, vrlo vjerojatno potkrast će se pokoja proceduralna greška. Usput rečeno, ključni dokazi lako se ovih dana gube u policijskim skladištima. Osim ako si mali, obični građanin. U tom slučaju najebat ćeš sigurno. Oderat će te država i svi njeni organi. Porezni, pravosudni, sasvim svejedno. Uz dobrog odvjetnika i dovoljno maziva za podmazivanje sudaca i tužitelja, svaka budala u Hrvatskoj može proći lišo. No, na žalost, obični građani love nemaju. Zato mnogi od njih, kad shvate da ne mogu djeci osigurati ručak, knjige za školu, platiti grijanje, ogreznu u kriminal. Pa su hrvatski zatvori krcati. U sobama leži po 12 zatvorenika. U kaznionici sa 200 ležaja „žnj” klase, obično nakrcaju njih 500-600. Od čega najmanje deset posto onih što su duvali maricu.

Photo: Valter Kožul

Baš ove proklete, recesijom izmučene 2009. godine bavili smo se nekim od najtežih zločina od hrvatskog osamostaljenja. Nalogodavac ubojstva Ive Pukanića je i dalje nepoznat, suđenje radi stravičnog ubojstva mlade Ivane Hodak ubojici klošaru, opasno izaziva brojne kontroverze i s obzirom na sve, sasvim logično otvara se čitav niz pitanja na koje odgovora nema. Gadna je i priča o oružanoj pljački natabletiranog frajera koji je pucao po policajcima i ubio, a suđenje obiluje traljavostima i nelogičnostima. U svakom slučaju, odvratna godina, jedva čekam da prođe ta ponoć 31. prosinca.

Ipak, treba biti fer i reći da se neki vrag i događao. OK. Ova šugava godina ostat će zapamćena po nečuvenom potezu premijera Ive Sanadera koji je naprosto, bez objašnjenja dezertirao. Na njegovo mjesto došla je Jadranka Kosor što je čitava zemlja doživjela kao katastrofu, a ispalo je da ženska bolje vodi Vladu od dezertera. Još je jedan dokaz koliko je godina sjebana kad kao jednu od pozitivnijih osoba godine nominiram Kosorovicu. Mada je to što ona radi još uvijek daleko od idealnog metenja, neki su kurvini sinovi s njenom škovacom ipak završili u smeću. Kamo sreće da toga bude još više. Jer Hrvatska je postala lopovskim rajem. Sjetim se ovih dana često vica o vožnji avionom Tita, američkog i ruskog predsjednika i klađenja među njima tko će prepoznati svoju zemlju. I prepozna Rus svoju, Amer svoju, objasne kako su to učinili pa upitaju Broza kako je on znao da je u Jugoslaviji. - Pa vrlo jednostavno. Izvadio sam ruku vani i ostao bez sata – veli Tito. Sumnjam da su socijalističke budže krali i muljali i približno kao hrvatski „uglednici” danas. U takvom svijetu mladež shvaća da se pošteni rad ne isplati, pa onda imamo društvo kakvo imamo. Slijedi evolucija. Metode će biti brutalnije, kriminalci bezobzirniji pa nas čeka stari Chicago, Sicilija i Napulj, Irska osamdesetih. Pucat će se da bi se ubilo, a spasa niotkuda. Tko to može spriječiti? Možda Crkva? Nevidljiva kad treba biti uz svoje stado, ali zato izuzetno vidljiva u lovu na vještice, nepostojeće crvene vragove. Dežurni i do zadnjeg angažirani kada se treba petljati u politiku. Kamo sreće da je Mesić i njih, baš poput dvanaestorice generala na početku svog prvog mandata, mogao umiroviti i smaknuti s pozornice zbog petljanja u politiku. Što se ne bave sjebanom mladeži, što ne pomažu onim jadnicima što svakodnevno preturaju po kontejnerima? Nego frajeri filozofiraju. Jedva čekaju naći motiv za nekakvu zabranu, bilo da se obrušavaju poput jastreba na homoseksualce, sexualni odgoj u školama, umjetnu oplodnju, pravo žene na pobačaj. Tko je uopće zadužen u ovoj zemlji za hrvatski duh? Zemlja je u plamenu, a duhovnost u rukama voditelja Red Carpeta i onih grezih „čarobnjaka” s pozivnim brojevima 060 i perverzno skupim impulsima koji svakodnevno više sati s TV ekrana pune ljudima glavu tarot pizdarijama. Gdje je ta famozna katolička crkva što stalno, samo za dnevnopolitičke potrebe, poput papagaja ponavlja da se preko 90 posto građana izjašnjava vjernicima? I nekidan je jedna nacionalna TV kuća imala veliki humanitarnu akciju ali ljudi u haljama tamo nije bilo. Hrvatska Crkva preko dvadeset godina bavi se samo sobom. Grade si velebna zdanja na elitnim lokacijama i ponašaju se poput faraona. Bilo bi im bolje da to svoje perverzno bogatstvo umjesto u luksuz ulažu u skloništa za djecu, za mlade kako niti jedno dijete više nikad ne bi završilo poput Luke Ritza. Umjesto što fanatično brane umjetnu oplodnju, pravo na pobačaj i maltretiraju nas svim svojim uobičajenim aktivnostima na bazi seksualnosti, bolje bi bilo da grade zgrade za smještaj zlostavljanih žena, pomažu mladim majkama i silovanim djevojkama.

Znam, pričam gluposti. Utopija. Valjda me nakratko puknuo idealizam. Srećom, ne treba puno danas čovjeku da se vrati u realnost. Dovoljno je samo podići glavu i pogledati bilo gdje, na ulicu, u novine, na TV. Vidiš Bandića, Keruma, čuješ Avu Karabatić… Sve je puno užasa i jada koji su u ovoj 2009. godini došli do vrhunca. Čak ni u sportu ta odvratna godina nije nam mogla napraviti izuzetak, pa nam barem malo umanjiti nesreću. Pobogu, Slovenci odlaze u Južnu Ameriku igrati nogomet za pokal svjetskog prvaka, a naši nogometaši, puleni reprezentacije koja je 10. na svijetu, moći će mundijal gledati na televizoru. Pa može li gore!? No, možemo barem uživati u ironiji i sprdati se na račun činjenice da su Slovenci trenutno toliko omraženi da bi Hrvati mogli na svjetskom nogometnom prvenstvu navijati za Srbe. E to bi stvarno bilo genijalno. Zamišljam pijane huligane u kockastim dresovima kako se nadjačavaju s navijačima suparničke ekipe, pale bengalke i urlaju – Srbija, Srbija, a le a le, o Srbijaaaa…. hahaha, famozna slika!

Photo: Valter Kožul

Eh godino, kujo 2009. Fino si nas sve sredila. Bez posla, u dugovima, gladni i u strahu od studeni, ne nadamo se ničemu boljemu. Premijerka je nekidan otvoreno najavila da će iduća godina kudikamo biti gora. Nema nade. Jedino što nas može utješiti je približavanje 2012. godine, preciznije 21.12.2012. kad bi navodno, sve skupa trebalo otići u neku stvar, ili prema optimistima, dobra vila uvest će nas u doba vodenjaka i sve će odjednom postati divno i krasno, u potocima će teći med i mlijeko, zli barbe postat će dobri, Bandić će tečno govoriti engleski s europskim liderima, a Kerum radnicima udvostručiti plaće i podijeliti sve dionice svih svojih poduzeća…. Da. Bit će baš tako. Ingeniozno, zar ne!? Jebiga, šalu na stranu. Toliko je loše da uistinu izgleda kao da je kraj svijeta stvarno blizu. Sad, nitko ne zna hoće li to biti nekakvo brzinsko prženje planeta u koji će udariti neko glomazno svemirsko tijelo ili će, kako nas to Biblija ući, doći do velike, konačne bitke između dobra i zla na brdu Har – Magedon gdje će bijeli vitezovi satrti crne. Ili se neće dogoditi ništa kao što se nije događalo ni prije, a sranja je u povijesti i puno gorih bilo. A opet, možda je sve to što nam se događa, a u 2009. godini je doseglo vrhunac, samo smicalica naših gmazolikih gazda, upravljača ovog svijeta na koje nas upozorava britanski ex. sportski novinar David Icke.

Kako bilo, ova šugava, odvratna, recesijom unakažena 2009. godina pokazala je da svijet nezaustavljivo ide u jednom nimalo korektnom, još manje humanom pravcu. Gazi ili ćeš biti zgažen. Hrvatski gazitelji pravi su majstori u tome. A rulja, ovaj napaćeni narod bar je navikao na krize, vazda spreman da najebe. Nije dobro. Niti ima naznaka da će biti bolje. Godina 2009. je na izdisaju. Promjena koja nastupa u ponoć ne znači ama baš ništa. Promijenit će se nekoliko brojeva, a sve ostalo ostat će isto. Tko nije imao ništa, imat će još manje. Za utjehu, naroljat će se u toj novogodišnjoj noći kako bi novu dočekao s mamurlukom i strašnom glavoboljom. A kako provedeš doček, takva će ti godina biti. Ajme nama koliko god nas ima.