Region BiH
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (1)

Podsećanje na sarajevske heroine

Suada je Sarajevo voljela, za njega je život dala

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: www.dw-world.de

Danas se navršava 21. godina od kako su SDS-ovi ekstremisti ubili Suadu Dilberović i Olgu Sučić, nakon čega je započela opsada Sarajeva. Bosna joj je ostala u srcu, zauvijek, kazao je u razgovoru za AA Atif Dilberović, otac Suade Dilberović

Nema riječi koje bi i 21. godinu nakon smrti njegove kćerke Suade opisale bol Atifa Dilberovića iz Dubrovnika, oca 24-godišnje studentice pete godine Medicinskog fakulteta u Sarajevu, koja je, zajedno sa tada 34-godišnjom službenicom Skupštine Bosne i Hercegovine Olgom Sučić, majkom dvoje djece, ubijena na tadašnjem sarajevskom Mostu Vrbanja na današnji dan, 5. aprila 1992. godine, izvještava novinar agencije Anadolija (AA).

Suada Dilberović i Olga Sučić prve su žrtave opsade Sarajeva, odnosno agresije na BiH koja je zvanično započela aprila 1992. godine, a u stvarnosti dosta ranije, napadima na Ravno i Bijeljinu.

Ubili su ih pripadnici paravojnih formacija Srpske demokratske stranke (SDS), koji su imali podršku srpskog vodstva na čelu sa Radovanom Karadžićem. Paravojne formacije najprije su napale policijske službenike lojalne Vladi Republike BiH u Policijskoj školi na Vracama, što je rezultiralo reakcijom države i pobunom građana.

''Kuća napuštena, ja i žena sami...'', započinje u grču priču Atif Dilberović.

Podsjeća kako su tri njegove kćerke bile u Sarajevu na fakultetu. Sve na medicini.

Photo: 3.bp.blogspot.com

''Suada je prema Sarajevu pokazivala mnogo ljubavi. Sam taj put, ne znam kako se to dogodilo, pa je ona tamo otišla... U Sarajevu je bila još ova druga naša kćerka što je sad doktorica ovdje. Ona (Suada) je zaglavinjala i pošla je tamo. A ona, ona je strašna bila...Poginula je... Ne znam, ne znam to reći...Bosna joj je ostala u srcu, zauvijek'', kazao je Atif Dilberović za agenciju Anadolija.

Dalje razgovor nije mogao nastaviti... Preteška je bol koja razara njegove grudi i svaki put ga teško potrese razgovor o najtragičnijem događaju u porodici Dilberović. Kaže tek da se Suade i danas sjećaju u Dubrovniku, a rodbina uči dove i Fatihe, predaje hatme...

"Idem braniti svoje Sarajevo", kazala je Suada izlazeći iz kuće Sarajke Fahire Hadžiosmanović kod koje je stanovala kobnog 5. aprila 1992. godine. O ovoj istinskoj heroini ispjevane su i pjesme. Jedan stih kaže: ''Dok Vrbanja postoji i Miljacka teče, Sarajevo suadu zaboravit neće...''.

Kao i Olga Sučić, pred zgradom Skupštine RBiH pridružila se hiljadama građana koji su nosili transparente "Mi smo za mir", zastave i slike Josipa Broza Tita. Govorili su: ''Bosna, Bosna...'', ''Ovo je Sarajevo, hoćemo mir''.

Abdulgafar Jukić, penzionirani imam čiji je Suada bila učenik u mektebu tokom 80-tih istakao je kako je hrabra djevojka ''tada napravila prve korake ka slobodi, prema onome što donosi bolje ljudima''.

''Bili su to koraci protiv zla, mrženje, šovinizma, nacionalizma... i koraci prema ljubavi, čovječnosti, međusobnom uvažavanju i razumijevanju. Sjećanja na Suadu i na događaj kako su din-dušmani ugasili ovaj mladi život u punom cvatu ne smiju ni po koju cijenu blijediti. U tom cilju i ova moja sjećanja'', napisao je efendija Jukić povodom 21. godišnjice od smrti Suade Dilberović.

Dodao je kao je Suada, inače najstarija kćerka Atifa Dilberovića, Sarajevo svim srcem voljela i za njega život dala. Bila je iznimno uspješna tokom školovanja, omiljena kako u rodnom Dubrovniku tako i u Sarajevu.

''Umjesto radosti Suadinim životnim uspjesima, drugi dan po okončaju njenog mladog života, klanjali smo joj dženazu i ispratili u Vječnost na sarajevskom groblju Bare. Suznih očiju smo se oprostili od šehitke Suade. Suadin rani odlazak sa ovog prolaznog na drugi svijet mora svima biti pouka...kako prema din-dušmanima uvijek treba krajnje oprezan biti i šta nam se desilo u protekloj agresiji nezabravljati'', istakao je Jukić.

Inače, nakon barikada u martu 1992. godine, i s početka aprila iste godine u Sarajevu su ponovo osvanule barikade. Građani su se pobunili i izašli na demonstracije za mir. Pripadnici srpskih snaga potpomognuti Jugosovenskom narodnom armijom (JNA) pucali su sa hotela Holiday Inn na okupljene građane na Marijin dvoru, pa su se demonstranti uputili ka Mostu Vrbanja.

Nakon što je masa krenula prema mostu, začuli su se pucnji iz obližnjih objekata. Najprije je pogođena Suada, a nekoliko minuta kasnije i Olga. Suada je na samrti pitala: "Zar je ovo Sarajevo?". Sučić umire na putu do bolnice. Više osoba tog dana je ranjeno, među kojima je bilo i djece.

Photo: www.source.ba

Među ranjenima je bila i profesorica Mensura Ćatović koja o tim događajima govori za agenciju Anadolija.

''Sjećam se svih detalja. Od prvog do zadnjeg. Prvo, sjetim se naše naivnosti. Jer mi smo tada krenuli da oslobađamo djecu zarobljenu na Policijskoj školi na Vracama. Povorka je krenula sa Dobrinje. Ljudi su se spontano pridruživali. Dok smo bili na Vrbanja mostu na nas su pucali iz jedne kuće. I vidjeli su se mladići, neki su imali šubare s kokardama. Suada Dilberović je bila iza mene. I tad su rekli da je ranjena djevojka. I ja sam osjetila toplinu, no nisam osjetila bol. Ljudi su mi rekli da sam i ja ranjena. Pokupili su nas i odvezli na Odjel traumatologije. Sa Suadom je, koliko se sjećam, bio njen momak. Nju su unijeli, a onda ubrzo izašli i rekli njemu da je podlegla. Bilo je tu puno ranjene djece'', priča profesorica Ćatović za agenciju Anadolija.

Kaže da tih dana Bosnu i Hercegovinu nisu branili samo Bošnjaci.

''Bila je tu jedna žena, Srpkinja, koja je na protestima ranjena u koljeno, kao i jedno srpsko dijete sa Dobrinje'', dodala je.

Sve je, kako veli, izgledalo nestvarno.

''I danas kad prođem onim mostom sjetim se te djevojke, Suade. Ja sam bila tu jer sam smatrala da sam obavezna boriti se protiv nečeg što mi je ludo, što je zlo. Ja se  sjećam, došao je i moj sin na most. Ja sam mu govorila: ''Bježi ti, ovdje nemaju šta djeca tražiti, jer mi se borimo za vas''. Bilo je tužno vidjeti tu malu djecu koja su došla sa Dobrinje... Sjećam se i nekog našeg prkosa i ljutnje. Nedopustivo mi je bilo da neko dođe sa šubarom i da na mene puca u mom gradu i da grad dijeli. Jednostavno čovjek nije to mogao da pojmi'', kazala je profesorica Ćatović za AA.

"Kap moje krvi poteče, i Bosna ne presuši."

Nekadašnji Most Vrbanja danas je poznat kao ''Most Suade i Olge''. Na most je postavljena spomen-ploča Suadi Dilberović i Olgi Sučić. Most je prvobitno preimenovan u "Most Suade Dilberović" (6. april 1996. godine) da bi poslije preimenovan u "Most Suade i Olge" (3. decembar 1999. godine). Spomen-ploča je otkrivena 6. aprila 2001. godine. Imena Suade i Olge upisana su zlatnim slovima, kao i stih: "Kap moje krvi poteče, i Bosna ne presuši."

Photo: geocaching.com

Profesorica Ćatović kako je ono što se danas dešava u BiH žalosno.

''Ogromna energija i zanos koji je narod imao neko je svjesno uništio. Hvala Bogu dragom, ja nisam u depresiji. Uvjerena sam da će to sve opet izaći na dobro. Ali stvarno, ne znam, oni koji su uništili onoliki zanos, potrebu za poštenom i slobodom Bosnom, često se pitam, neki od njih su preselili i na ahiret, kako će oni tamo račune polagati', zaključila je profesorica Ćatović.

Napadom na građane Sarajeva i smrću Suade i Olge započela je opsada Sarajeva koja je trajala je 44 mjeseca ili ukupno 1.425 dana, što je najduža opsada jednog grada u modernoj povijesti. Tokom opsade ubijeno je 11.541 građanin Sarajeva, od čega 1.601 dijete.

star
Oceni
5.00
Ostali članci iz rubrike BiH
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak