Osam tisuća tragedija

Photo: TANJUG

Proći će godine i desetljeća, i stoljeća će proći, a jedanaesti dan mjeseca sedmog bit će pamćen. Neizbrisiv će to biti dan, jer je i upisivan sa osam hiljada, i ne znamo koliko još, ljudskih kostura jedanaestog dana, mjeseca sedmog, godine 1995. Upisivan u zločinu koji Međunarodni sud, na jedvite jade, presudi genocidom, zločinu koji se bez te presude ne bi mogao nikako definirati, naprosto, zločinu samom po sebi

Photo: TANJUG

Danas je ljeto gospodnje dvijehiljadedvanaesto, mjesec sedmi, i dan jedanaesti. I bit će svjetlo. Jer baš u ovaj dan, u jednom gradiću bosanskome, Srebrenici, pokapat će se petstotina i dvadeset posmrtnih ostataka nekada žitelja tako lijepog i plemenitog imena. Neki samo sa jednom ili dvije kosti, kao svojevrsnom paklenom atestu-dokazu da je osoba o čijim se kostima radi doista nekada živjela i da je više nema.

Dio je to svakogodišnjeg rituala i trajat će, valjda, do nekog mjeseca sedmog i jedanaestog negovog dana, kada će se zemlji dati posmrtni ostaci, makar u jednoj ili dvjema kostima, i posljednjeg umorenog u tom simboličnom gradu plemenitog imena.

Proći će godine i desetljeća, i stoljeća će proći, a jedanaesti dan mjeseca sedmog bit će pamćen. Neizbrisiv će to biti dan, jer je i upisivan sa osam hiljada, i ne znamo koliko još, ljudskih kostura jedanaestog dana, mjeseca sedmog, godine 1995. Upisivan u zločinu koji Međunarodni sud, na jedvite jade, presudi genocidom, zločinu koji se bez te presude ne bi mogao nikako definirati, naprosto, zločinu samom po sebi.

Sve što bi se o tome moglo reći malo je, nedostatno je svako objašnjenje koje bi moglo biti razumljivo. Ali je jedno sigurno. U neko buduće vrijeme, bit će to bitan datum u ozdravljenju čitavih naroda. I nekoj vrsti sanacije zla i njegove banalne strane.

Pa, šta je to, uistinu, posrijedi da je nedostatno svako objašnjenje koje bi moglo biti razumljivo?

Upravo o ovome, banalnoj strani zla, zločinu samom po sebi i ozdravljenju čitavih naroda ponukala me najava da će ukopu petstotina i dvadeset posmrtnih ostataka, prikupljenih za ovaj jedanaesti dan mjeseca sedmog, na drugoj strani Memorijalnog centra u Potočarima, biti upriličena "dobrodošlica" nogometnom igrom, pjevanjem i plesom, i narodnim kolima, sve u čast Petrova dana (po pravoslavnom kalendaru) imendanu onoga što je na Stijeni ukotvio svu kršćansku crkvu, čije su vrijednosti, usput rečeno, praštanje, milosrđe i ljbav.

Photo: TANJUG

Mislim da i nema čovjeka kojemu se datum 11.07. urezao u pamćenje, iako osobno s njime ne mora imati ništa, da ne postavlja jednostavno pitanje; zašto? Objašnjenja nema. Ili je tako skriveno u zakutke naše svijesti da nam se čini nespoznatljivim.

Ima bar tri pimjera za objašnjenje, koja su se meni činila prikladnim, a sva su ostajala bez odgovora.

Koliko god je, u prvom, meni se činilo objašnjivo da "Rat spada u pojam čovječanstva", kako napominje devedesetdevetogodišnji, hrvatski akademik, Vladimir Ibler, pozivajući se na Getea, toliko se moja svijest opire pravilu istog akademika koji slijedom te Geteove misli kaže da i on sam ne može zamisliti svijet u kojem neće biti nasilja, jer "ljudska narav je nesposobna za mir". Kako god, naime, ovo pravilo postavljali, ono će uvijek, onima koji to hoće, objašnjavati da je i osam hiljada i ne znamo koliko još  kostiju koje čeka srebrenička zemlja, samo posljedica ljudske naravi. Naravi nesposobne za mir.

Photo: TANJUG

Ulazeći u Srebrenicu, Ratko je Mladić, čovjek koji je ravnao svirepom ubijanju više od osam hiljada ljudi, rekao da je to i vraćanje duga za srpski poraz od turske vojske na Kosovu, nekome zajmljenog prije više od šeststotina godina.

I tu je nevjerodostojan taj zapovjednik smrti pa se i ta njegova izjava o uzročno-posljedičnoj vezi otima mogućem objašnjenju. Njegova je sila i prije toga dana, prije 11.07.1995. godine, namirila, činilo se, svačije dugove. Deseci hiljada su, zahvaljujući njegovoj vojsci, već priloženi zemlji, od Prijedora do Bosne uz Drinu, onih što s Kosovom i turskom vojskom nisu mogli imati baš nikakve veze. Ili, jesu. Možda je i neki predak od ovih, Mladićevom voljom, priloženih zemlji, i zijanio glavu pomažući srpskoj vojsci da izdrži tursku najezdu, možda, samo dan ili dva; ali, to ne spada u ovu priču. I osveta je, dakle, makar i nerazumljivi uzrok, nedostatna da se taj zločin definira tim porivom.

Photo: BETA

Ostao je u mom imaginariju i treći primjer, sa stajališta masakra u Srebrenici, također, neshvatljiv, nemoguć za definiciju zločina po tom redu. Taktika je to pokolja kao jednog od strategijskih pravila. Dobro je ilustrirana pa je došla i do naših dana, i razumljiva je. Taktika kojom se služio Cortez, šireći kršćansku civilizaciju na zapad, a slijedili su ga engleski zapovjednici u borbi protiv Indijanaca. Taktika koja će se u dvadesetom stoljeću obilato koristiti. Izbjegavanje je to napada na ratnike koji bi bili u stanju pružiti kakav-takav otpor pa se pribjegavalo strategijskom pravilu: "Pokolj može ostvariti istu svrhu uz manji rizik". Iako je i Mladićeva vojska ovo pravilo, također, obilato koristila, opet se pokolj u Srebrenici otima i ovakvom poistovjećivanju. Ako ni zbog čega drugog onda bar stoga što je svako uz bilo koju vojsku u Bosni znao da je poslije Srebrenice svaki rat gotov i da neće više biti moguć bilo kakav pokolj sa nekom svrhom uz manji rizik.

Zločin u Srebrenici, dakle, ostaje zločinom samim po sebi, ispravno definiran genocidom, kako ga god mi razumjevali ili doživljavali. Druge definicije nema.

A "dobrodošlica" ukopu petstotina i dvadeset nepotpunih kostura, što su prikupljeni za ovogodišnji jedanaesti dan, mjeseca sedmog, upriličena nogometnom utakmicom, pjevanjem i pucanjem, bakanalijskim dernekom, jednostavno, samo će otežati put ozdravljenju nacije iz koje su 1995. godine, 11. dana, mjeseca sedmog, zločinci i došli. Učinit će taj dernek još nešto; svakome ko to oće, davaće i pravo da zločince koji su iz toga naroda došli poistovjeti s narodom samim. I sve, ma kako neljudski bilo, generaliziraju.

Ništa tome neće pomoći što će svaki, baš svaki učesnik  toga naopakog slavlja, i ne gledajući, tamo iza Memorijalnog centra u Potočarima, vidjeti samo svjetlo, svjetlo što prži oči i pritiska um. Svjetlo Srebrenice.