Region BiH
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (17)

Svedočenje pripadnika Armije BiH

Iznajmljivali Srbe za odbranu Mostara

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Stock

Ideja o saradnji dvije suprotstavljene vojne sile, od kojih je jedna agresorska, došla je u julu 1993. i to od komandanta 8. motorizovane nevesinjske brigade Novice Gušića. Bilo je to u vrijeme najžešćih napada HVO-a i HV-a na Mostar, tvrdi Šefkija Džiho u razgovoru za Dnevni avaz

Prema depeši koju je Komanda 4. korpusa Armije RBiH uputila Glavnom štabu ARBiH 8. avgusta 1993., a čiji sadržaj je u svojoj knjizi "Operacija Jesen '94" objavio ratni reporter Šefko Hodžić, dan prije sastavljanja dokumenta došlo je do kontakta između pripadnika Armije RBiH i predstavnika Hercegovačkog korpusa VRS.

"S naše strane učestvovali su: Džiho Šefkija, pomoćnik komandanta, Alikadić Alija, član Ratnog predsjedništva Opštine, Hofo Tima (Fatima Leho), član Komande Korpusa. Sa srpske strane bila je prisutna šestočlana delegacija s pukovnikom Miloševićem na čelu, pomoćnikom komandanta Hercegovačkog korpusa. Sastanak je održan u Busku, na liniji razgraničenja. Sa naše strane je inicirano pitanje razmjene mrtvih boraca i civila... Pokrenuli smo pitanje prijevoza teških ranjenika, kao i prolazak konvoja pravcem Bar - Podgorica - Mostar" pisalo je, između ostalog, u depeši.

PHOTO: Stock

Tadašnji pomoćnik za bezbjednost komandanta 4. korpusa ARBiH Šefkija Džiho koji je uz saglasnost komandanta 4. korpusa, Arifa Pašalića prvi otpočeo razgovore s pripadnicima Vojske RS, u razgovoru za Dnevni avaz ističe da je to bila borba za puko preživljavanje.

"Ulagali smo velike napore, tada, u ljeto 1993., da taj front sa Srbima miruje. Jer, u jeku sukoba sa HVO-om i HV-om nismo smjeli činiti ništa što bi dodatno isprovociralo situaciju na istočnom bojištu, odnosno na Podveleškom platou. To je još neobjašnjeno, ali možda su mirovali zbog dogovora Mate Bobana i Radovana Karadžića. Možda ćemo to saznati kad se njihovi arhivi otvore", priča Džiho.

Mostarski borci u Podveležju su, kako je potvrdio i Džiho, još ranije uspostavili kontakte sa srpskim vojnicima. Posebno s onima iz doline Neretve. Dozivali su se i prepoznavali. Čak je preko punktova u Podveležju uspostavljena i ilegalna "pošta" između Bošnjaka iz Mostara i mostarskih Srba u Nevesinju.

"Ljudi su kupovali brašno, so i druge potrepštine. Zbog interesa da ne ratujemo na dva fronta, nismo ih provocirali ni na linijama. Dakle, slali smo im jednu indirektnu poruku", objašnjava Džiho.

Sama ideja o saradnji dvije suprotstavljene vojne sile, od kojih je jedna agresorska, došla je u julu 1993. i to od komandanta 8. motorizovane nevesinjske brigade Novice Gušića. Bilo je to u vrijeme najžešćih napada HVO-a i HV-a na Mostar.

Gušić je posredno pozvao svog dugogodišnjeg kolegu iz JNA Arifa Pašalića da se tajno sastanu u Busku kod Mostara. Pašalić je to odbio, jer ga je hrvatska propaganda uveliko vezivala za KOS, pa bi susret s Gušićem, za kojeg bi se sigurno doznalo, bio dokaz za to. Tako se i desilo da se s predstavnicima Vojske RS najprije susretne Džiho. Kako Pašalić nije želio doći i Gušić je poslao svoga bezbjednjaka, pukovnika Miloševića.

Milošević je na početku razgovora s čuđenjem posmatrao Džihu i značajno pitao: "Pa, čovječe, ima li iko u Mostaru živ. Gledao sam kako vam ustaše dižu grad u nebo." Džiho mu je odgovorio da "ima živih" i da "nam ne mogu ništa", ali da "ne dozvoljavaju prolazak konvoja s hranom". 

U razgovoru za Dnevni avaz, Džiho se sjeća tih dana: "Po noći smo se prebacili do komande našeg bataljona u Gnojnicama. Noć je bila topla. Dok smo tu sjedili, primijetio sam da iz zemlje viri glavica luka. Na tom mjestu je, vjerovatno, nekada ranije, bio zasađen luk. Počeo sam čeprkati po zemlji i pronašao nekoliko malih glavica luka koje smo pojeli, jer smo bili užasno gladni. Mi smo bili komanda Korpusa, a nismo imali šta jesti."

Dok je razgovarao s Miloševićem, sjeća se Džiho, nekoliko metara dalje bio je kostur muškarca u invalidskim kolicima. Nešto dalje nalazio se i leš žene u dimijama. Ispostavilo se kasnije da su to posmrtni ostaci nesretnih Bošnjaka iz Nevesinja koji su se pokušali 1992. probiti do Mostara. Taj ga je užasni prizor potakao pa je Miloševiću predložio da pokupi kosti nesretnih ljudi. Milošević je pristao uz uvjet da oni dobiju kosti pukovnika Tome Pušare. "Bre, naša svetinja je poginula na Podveležju. Ako mi daš njegove kosti, dat ću ti ja ove, iako ne znaš čije su", dobro je Džiho zapamtio riječi Miloševića.

U znak "dobre volje" Džiho je, uz Pušarino, Vojsci RS predao posmrtne ostatke još osam osoba. Uslijedio je drugi sastanak. Tada je Džiho tražio od Miloševića prolazak konvoja s hranom preko Crne Gore i Nevesinja. Agresorski oficir rekao je da je "to krupna stvar", te da o tome "mora sa svojima razgovarati".

Mostarci su tada došli na ideju da naprave jednu, kako Džiho kaže, "caku". "Poslali smo izvještaj Glavnom štabu i Predsjedništvu BiH, gdje smo sugerirali predsjedniku Izetbegoviću da bi bilo dobro u medijima objaviti vijest o našim kontaktima sa Srbima kako bi Hrvatima dali do znanja da preko teritorija koji je kontrolirala Vojska RS možemo dobiti hranu. Izetbegović je tu vijest i objavio, nakon čega ulazi konvoj preko Metkovića koji puštaju Hrvati. Dakle, ti razgovori su, prije svega, bili humanitarnog karaktera, vezani za razmjenu i prolazak konvoja", smatra Džiho.

No, nije završilo na tome. Srbi su ponovo ponudili susret komandanata Gušića i Pašalića. "Arif Pašalić tada prihvata da ide i nas dvojica odlazimo na sastanak. Vozili smo se u golfu koji smo kasnije poklonili komandantu Gušiću. On tada Pašaliću nudi da zajedno napadnemo HVO. Ponudio je čak 1.200 vojnika za tu operaciju. Tražili su sektor od Vranjevića do Dračevica, odnosno da napadnu teritorij Bune, a mi drugi dio. Arif je to odlučno odbio", nastavlja Džiho.

Kada je poslije žestokih napada HVO-a na Blagaj i Kočine kod Mostara Safet Oručević preko mostarskih Srba Milana Kovačevića Gare i Stojana Dakića uspostavio kontakt i sa samim Ratkom Mladićem i zatražio njegovu pomoć, ratni zločinac je 16. jula 1993. iz Bratunca emitirao vijest koju je prenio Tanjug. "Glas Srpske" je dan kasnije objavio: "Muslimani zatražili pomoć od Srba". "Bespoštedni muslimansko-hrvatski obračuni, koji na prostorima bivše BiH traju više od dva mjeseca, nastavljaju se svom žestinom, a muslimanske snage su zamolile srpsku vojsku za pomoć", objavio je Tanjug.

Mladić je s radošću izjavio da će "razmotriti apel muslimana". I zaista, nabavka artiljerijskih projektila od Srba trajala je mjesecima. Naravno, to se "masno" plaćalo. Pričalo se i o koferima novca koji su završili u srpskim bunkerima na Podveležju. Saradnja je toliko uznapredovala da je u septembru 1993. dogovoreno da srpski artiljerci cijelih sedam dana daju artiljerijsku podršku jedinicama Armije RBiH iz haubica. Srpski i borci Armije RBiH su čak spavali zajedno.

Uspostavljena je i "vruća linija", pa je bilo dovoljno da Komanda 4. korpusa zatraži određen broj granata i da ih odmah dobije. Srbi su "po narudžbi" ispaljivali granate na položaje HVO-a. Dešavalo se da njihovi artiljerci ispale i koju granatu više i kažu: "Ovo kuća časti". Pripadnici VRS su čak pucali i na veresiju. Za branioce Mostara posebno su navijali mostarski Srbi koji su neodoljivo željeli da se vrate u svoj grad, piše Dnevni avaz.

star
Oceni
4.22
Ostali članci iz rubrike BiH
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak