Gaza film festival

U nekoj vojnoj bazi, ili na nekom nosaču aviona, svejedno, potpisaće se novi sporazum. Mirovne trupe srušiće zidove, ohladiti i zapečatiti usijane cijevi, njihovi buldožeri raskrčiće ruševine, obnoviće se kuće, najloni na oknima zamijeniće se staklima, poteći će voda iz cijevi i svjetlo iz žica. Obnoviće se banke i bogomolje, a uz zakrpljene ceste otvoriti pijace polovnih automobila. U međuvremenu konvoje humanitarne pomoći zamijeniće konvoji čipsa, žvaka, kalodonta i coca-cole, a magacini ADRE s brašnom i rižom postaće preko noći moderni šoping-centri. Nezaposlenost će se hraniti demobilisanim borcima, ljudi će mijenjati dva prijatelja za jednog žiranta, pustinja će zauvijek nestati iza bilborda s reklamama za mobitele i cigarete, auto-selere i marko-dilere

Dragi palestinski druže,
Guglam strašne slike Tvog grada - muškarac koji nosi ranjeno dijete, dječaci na plaži za vrijeme primirja, žene skrhane očajem, podjelu humanitarne pomoći, ljudi koji trče pogrbljeni pod fijukom granata... - i zamišljam Tebe u bunkeru među ruševinama. Bolio te klinac-palac i za Fatah i za Hamas, i za Rabina i za Arafata, imao si porodicu i posao, i svijet bez granica u planovima, živio si u svom malom gradu bogate istorije i siromašnih kvartova, a onda su izbori pogužvali Sporazum iz Osla i Gaza je zalivena mržnjom i nasiljem. Dobio si pušku i zonu odgovornosti, i sad sjediš sam pod zemljom, zagledan u dane, sedmice, mjesece i godine života koji otiču besmisleno kao voda iz probušenog kanistera u vreo pustinjski pijesak.

Do tebe iz obližnjeg hotela dopire zveckanje boca heinekena i coca-cole, smijeh i galama stranih novinara i humanitaraca, i njihovih prevodilaca ili pratilaca (s kojima si dijelio školske i fakultetske klupe) i sam sebi, tu u prašini s puškom među nogama, činiš se mrtav i zaboravljen. Želio bih te, brate u prašini, zagrliti i utješiti; u tom bezbrižnom smijehu usred užasa nazire se zvjezdana budućnost Gaze.

U nekoj vojnoj bazi, ili na nekom nosaču aviona, svejedno, potpisaće se novi sporazum. Mirovne trupe srušiće zidove, ohladiti i zapečatiti usijane cijevi, njihovi buldožeri raskrčiće ruševine, obnoviće se kuće, najloni na oknima zamijeniće se staklima, poteći će voda iz cijevi i svjetlo iz žica. Obnoviće se banke i bogomolje, a uz zakrpljene ceste otvoriti pijace polovnih automobila. U međuvremenu konvoje humanitarne pomoći zamijeniće konvoji čipsa, žvaka, kalodonta i coca-cole, a magacini ADRE s brašnom i rižom postaće preko noći moderni šoping-centri. Nezaposlenost će se hraniti demobilisanim borcima, ljudi će mijenjati dva prijatelja za jednog žiranta, pustinja će zauvijek nestati iza bilborda s reklamama za mobitele i cigarete, auto-selere i marko-dilere.

A iz onog nazdravljanja hainekenom i coca-colom u hotelu pored rova rodiće se i rasti filmski festival. U srušen grad među ponižene ljude dolaziće na poliranje savjesti filmske zvijezde i djeca bijelih zuba i tamnih podočnjaka vrištaće uz ogradu pored crvenog tepiha. Biće među njima tvojih učenika, i ti ćeš se sjetiti pokušaja da im u školi pokažeš filmove uz koje si odrastao; učionice bez ključa, projektora bez daljinskog, daljinskog bez baterija, kompjutera bez kabla... I shvatićeš zašto Festival poštuje Ramazan, s budnom pažnjom da se pivska pjena ne prelije na svete dane, bezbrižno je međutim točeći pod velikim platnom na školskom igralištu. 

Hodaćeš opranim ulicama okružen hiljadama filmskih hodočasnika, razdraganih prilikom da glad za kokicama utole među izrešetanim fasadama. Svuda oko tebe lepršaće na vjetru festivalski plakati, stotine njih s imenima sponzora, i nijedan s nazivom filma.

Ministri Hamasa i Fataha, i njihovih kćerki-stranaka, šepuriće se pod reflektorima zadovoljni očiglednim dokazima javnosti da budžet skrpljen porezima, akcizama, carinama, kaznama i doprinosima nije potrošen samo na njihove plate i tandrkanja po svijetu. Na trijemu Navodnog pozorišta (s jedinom u Gazi takvoj klijenteli primjerenom kristalno-pozlaćenom dvoranom) stajaće ljupko klupko zvijezda, političara i menadžera zagledanih u objektive i reflektore kao u jedinu izvjesnu budućnost.

Međutim, kad otkuca ponoć i kad joj se svita pretvori u pse, miševe i bundeve (i kad se euri i dolari saspu u drahme) tvoja će se Gaza kao Pepeljuga vratiti u garsonjeru pod hipotekom s pogledom na blindirane ambasade. Dolaziće joj na vrata inkasanti, prosjaci, lopovi i trgovački putnici, ali princa da joj poderane papuče na smežuranim kineskim stopalima pretvori u staklene cipelice neće dočekati sve do sljedećeg Gaza Film Festivala.

I zato, moj nepoznati brate, isplači strah pod zemljom, neka puščana cijev zahrđa od tvojih suza radosnica, umij se zvjezdanom prašinom, izađi iz rova u bioskop, ne traži hljeba preko kokica... Šta je život, ako nije kino?

* Tekst je preuzet sa internet portala Deutsche Welle