Region BiH
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (35)

Slučaj Gluha Bukovica

Pedofilija u Islamskoj zajednici

Veličina slova: Decrease font Enlarge font

Rešad efendija Omerhodžić, autor izjava: „Allaha mi nisam kriv“ i „Djece nemam, ali silno sam ih želio“, osuđen je u prvostepenom postupku na osamnaest mjeseci zatvora i ta je presuda, ma koliko bila nepravedna – mala, nikakva, neadekvatna djelu – važna iz nekoliko razloga. Nije, uostalom, Mustafa Cerić u Bukovicu išao ni da mu ahmedija vidi puta, niti što mu godi svjež planinski zrak, pa čak ni zato da N.T. ispituje kao da traži seksualno uzbuđenje (Cerić: Je li ti imam stavljao ruku na spolni organ? N.T.: Jeste. Cerić: Jesi li ruku na njegov spolni organ stavila preko hlača ili ti je rekao da otkopčaš njegove hlače? N.T.: Preko hlača. Cerić: A, je li se imam uzbudio?), već zato što je svjestan da je možda Alija Izetbegović bio u pravu kada je rekao: „Naš narod nije blećak“.

Piše: Emir Imamović

„Ne slušajte one koji govore o demokratiji. Oni su protiv islama i žele da skrenu zemlju s njenog poslanstva. Skršit ćemo otrovna pera onih koji pišu o nacionalizmu, demokratiji i takvim stvarima (Ruhulah Homejni, vođa iranske islamske revolucije)

U proteklih desetak dana, direktor i vlasnik Islamske zajednice BiH Mustafa efendija Cerić, je obišao više Bosne nego za pola prošle godine. Reisu-l-ulema je dva puta išao u Gluhu Bukovicu, selo na Vlašiću. Ta Gluha Bukovica je, inače, donedavno bila poznata po tome što nije bila poznata ni po čemu. Sve je tu, manje – više, sasvim logično i normalno. Izuzmemo li počinjeni zločin koji, kao i svaki takav, niti je normalan, niti je moralan. Dakle, Rešad efendija Omerhodžić je optužen za, kako bi rekao njegov advokat, bludne radnje nad maloljetnom osobom, odnosno za pedofiliju, kako se to zapravo zove. Seljani su se uznemirili, povrijeđena je djevojčica čiji je život već obilježen traumatičnim gubitkom oca i, sve u svemu, reis je krenuo na put. Samo...

Punih pet godina – šezdeset mjeseci, hiljadu osamsto dvadeset i šest dana, jer valjda je bila i jedna prestupna godina – selo je znalo za Omerhodžićeve sklonosti! ! Punih pet godina – šezdeset mjeseci, hiljadu osamsto dvadeset i šest dana, jer valjda je bila i jedna prestupna godina – obitelj i rijetki prijatelji djevojčice N.T., od koje je hodža tražio da mu dira ud, prijeteći joj da će izgubiti majku ako kaže nešto o „njihovim igrama“, živjela je u izolaciji i strahu od Bukovljana koji su vjerovali i još uvijek vjeruju(!) da Omerhodžić nije kriv. Za pet godina, dakle, za šezdeset mjeseci ili hiljadu osamsto dvadeset i šest dana, Mustafa efendija Cerić je Gluhu Bukovicu mogao vidjeti jedino iz aviona. A onda...

Prije nekoliko mjeseci je na naslovnoj strani magazina Dani objavljena fotografija efendije Omerhodžića i naslov o pedofiliji u Islamskoj zajednici. I nije se dogodilo ništa. Bošnjačke svjetovne i vjerske vlasti davno su usavršile sistem kombiniranog ignoriranja i kontra optuživanja prema kojem se i na najozbiljnije i čvrsto argumentirane kritike ne odgovara direktno, nego se one koji ih obznanjuju proglašava islamofobima, stranim plaćenicima, neokomunistima, radikalnim ateistima... (Dopisati poznato). Ozbiljne novine, međutim, imaju još jednu ulogu: inicirati i usmjeriti istraživanja televizije kao najuticajnijeg i još uvijek najmoćnijeg medija. Avdo Avdić, novinar TV magazina 60 minuta – najvažnijeg televizijskog proizvoda u savremenoj BiH – otišao je u Gluhu Bukovicu i stvarnost je pokazala na šta je mislio Avdićev urednik Bakir Hadžiomerović kada je objašnjavao da su jednima novine skupe, drugi ih nemaju namjeru i naviku čitati, ali televizija je u svakoj kući. Tako je Gluha Bukovica postala poznata, a Mustafa Cerić je morao čak dva puta u deset dana ići na Vlašić.

-.-PHOTO: STOCK-.- Jeli se imam uzbudio: Reis Mustafa CericRešad efendija Omerhodžić, autor izjava: „Allaha mi nisam kriv“ i „Djece nemam, ali silno sam ih želio“, osuđen je u prvostepenom postupku na osamnaest mjeseci zatvora i ta je presuda, ma koliko bila nepravedna – mala, nikakva, neadekvatna djelu – važna iz nekoliko razloga. Nije, uostalom, Mustafa Cerić u Bukovicu išao ni da mu ahmedija vidi puta, niti što mu godi svjež planinski zrak, pa čak ni zato da N.T. ispituje kao da traži seksualno uzbuđenje (Cerić: Je li ti imam stavljao ruku na spolni organ? N.T.: Jeste. Cerić: Jesi li ruku na njegov spolni organ stavila preko hlača ili ti je rekao da otkopčaš njegove hlače? N.T.: Preko hlača. Cerić: A, je li se imam uzbudio?), već zato što je svjestan da je možda Alija Izetbegović bio u pravu kada je rekao: „Naš narod nije blećak“.

Islamska zajednica BiH već je šesnaestu godinu, kako je kazao jedan od rijetkih Cerićevih oponenata iz te institucije – Mustafa efendija Spahić, društvo jednog lica. Ali nikako lica blagog i djela visoko civiliziranih, ekumenskih, kako mu već tepa Dnevni avaz, nego lukavog, gramzivog, vlastoljubivog i isključivog. I on, Cerić, i njegova firma,  u tih su šesnaest godina postali paralelni, neugrozivi centar moći, generalštab promjena Bošnjaka i doislamizacije bosanskih muslimana, uz neizostavno bogaćenje odabranih i plaćanje harača samoproglašenom Visokom predstavniku za islam u BiH.

Nakupilo se za to vrijeme svega i svačega: skandaloznih izjava, još gorih poteza i katastrofalnih posljedica. No, sve koji su pisali o tome kako je, recimo, reisovo nazivanje Bošnjaka Turcima, blago rečeno uvreda; da je izgradnja njegove rezidencije, pardon zgrade Rijaseta, bahatost prvog reda; hodžinsko pozivanje jednog političkog lidera (Harisa Silajdžića) da napiše novi ustav, prelazak važne granice koja odvaja teokratsku od sekularne države; ili da je izjava kako su „novi“ muslimani, selefije ili vehabije, suštinski bolji od „starih“ muslimana koji su bili žrtve genocida, što se dugobradim neće i ne može desiti, legitimacija vjerskog ekstremizma – bili su u džamijama i Dnevnom avazu, koji redovno i unaprijed prenosi Cerićeva obraćanja vjernicima, proglašavani islamofobima, nastavljačima genocida ili, Bog će ga znati, čega još.

Manipulirajući traumom žrtve, činjenicom da su Bošnjaci doživjeli golgotu i zato što su bili i muslimani – ali i zbog drugih, za ovu priču manje važnih, ali za historiju krucijalnih razloga – Cerić i njegovi operativci su, jednostavno, provodili šta su i kako htjeli. Dva sarajevska parka su godinama preorana i neuređena jer su prilikom obnove pod zemljom nađeni tragovi muslimanskih grobalja i džamijskih temelja, a radovi su zaustavljeni tako što su grupe vjernika danima klanjale u blatu! Naselje Ciglane bit će trajno izmijenjeno i pretvoreno u nefunkcionalno za svakodnevni život jer je općinska, pri tome SDP-ova vlast, bez pogovora ispunila želju IZ-a da se teritorija obilježi izgradnjom džamije, makar je nekoliko desetaka metara dalje biser islamske arhitekture; računajući na praksu vjerskih prvaka da uoči svakih izbora vjernicima poruče za koga će glasati, ne prezajući od blasfemije (kao u doba odlaska Harisa Silajdžića iz SDA, kada je po džamijama objašnjavano da se onima koji odu na hodočašće u Mekku, hadž neće priznavati budu li dali glas otpadniku). Javni RTV servis je kažnjen zabranom snimanja jer u vrijeme Ramazana nije prekidao program kako bi najavio prestanak vremena posta. Mogli bi ovako do sudnjeg dana, no nema svrhe, baš kao što sve do sada bila predvidljiva reakcija IZ-e na kritike. Ponovimo, ne smatrati reisa Visokim predstavnikom za islam i ne podržavati slijepo sve što IZ radi, značilo je biti islamofob, nastavljač genocida i tako redom i tako dalje. A onda je televizija stigla i u Gluhu Bukovicu...


Cerić, i njegova firma,  u tih su šesnaest godina postali paralelni, neugrozivi centar moći, generalštab promjena Bošnjaka i doislamizacije bosanskih muslimana, uz neizostavno bogaćenje odabranih i plaćanje harača samoproglašenom Visokom predstavniku za islam u BiH.
Naš narod nije blećak, što reče Alija Izetbegović, a Mustafa Cerić nije pogotovo. On jednostavno zna da sve dosadašnje metode odbrane, prakticirane kroz pravovjerne medije i džamije, naprosto neće imati efekta, osim kod onih nesretnika iz Gluhe Bukovice koji pred kamerama traže od djece da govore ono što godi Cerićevom uhu: „De, recite da je laž optužba protiv hodže!“. Istina, nije reisu mrsko nazvati advokata N.T., Duška Tomića islamofobom, ali to se već može podvesti pod moć navike. Svjestan da je kraj priče o imamu Omerhodžiću zapravo tek početak sličnih – u Živinicama kod Tuzle, recimo, godinama najnormalnije živi i radi hodža optužen za bludne radnje nad suprugom svog kolege – ali i da bi sudska presuda, makar i ovakva kakva je bila u prvostepenom postupku, mogla imati efekta i po neke medije (godinama neutemeljeno proglašavane islamofobnim), ali i po (inače nezasluženo) povjerenje u Islamsku zajednicu i njen kredibilitet, Cerić fokus pokušava prebaciti na priču o ljudskim pravima i slobodama, univerzalnim vrijednosti, novinarskom kodeksu i njegovom (ne)poštivanju.

Tražeći tako sve ono za što inače nije kada mu tako odgovara. Njemu zapravo nisu bitni ni Omerhodžić niti djevojčica N.T. Već samo moguće posljedice koje bi lično mogao osjetiti. Zato je, uostalom, poručio svima što sumnjaju da im hodže djecu ne uče samo onome što piše u Kur'anu: „Pozivam, ako imaju nekih sumnji da nas, Islamsku zajednicu, najprije obavijeste!“. A nije u tom trenutku pokazivao nepovjerenje u domaće pravosuđe, niti je mislio na sudove i sudije, istražne postupke i tužioce, kao što nije demonstrirao raskošni, duboko ukorijenjeni primitivizam koji nalaže da se šuti kako drugi ne bi saznali za „našu sramotu“. Sasvim suprotno: Mustafa efendija Cerić želi sačuvati uticaj i moć prije nego se, kako je najavio, posveti politici početkom naredne decenije. Za što mu trebaju hodže kojima će vjernici vjerovati ili se barem neće imati kome na njih žaliti, pravovjerni mediji i, na čemu predano radi izopćavajući svakoga ko ne misli njegovom glavom, intelektualci koji se ne bave stvarnošću.

Zato je i njemu i nama važna Gluha Bukovica. Ili će nakon nje doći do razbijanja jednoumlja u Islamskoj zajednici i promjene njene pozicije u bošnjačkom društvu ili će, u najboljem slučaju, sve ostati jednako grozno. Problem je samo to što nas iskustvo uči kako je uvijek najcrnji scenario - najizvjesniji. -.--.-

Oceni
0
Ostali članci iz rubrike BiH
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak