Lutke od krvi i mesa
Snajpera me nije bilo strah. Navik’o. Granate? One avio-bombe su znale jače prasnut. I to navik’o. Al’ što se mrtvih bojim. Ne svih nego ovih što ih znam, što sam ih upozn’o prije osamnaest, devetnaest, dvadeset godina. Od tad ih svakodnevno gledam i slušam kako me pitaju – jesu li džaba nestali. Ja šutim. Tebi neću nikad. Nikom ne šutim. Već se zna da iz mene vazda suklja. Al’ njima šutim. Mrtvima nemam šta da kažem. Stid me što je zvanično neriješeno, a u stvarnosti neman ubjedljivo vodi
Vidiš ti što ti je ta ‘prirodna i druga nepogoda’, da prostodušna čovjeka udalji od interneta i čuda, pa mu se ne da na vakat ni potpisat’ na sjećanje. A prođe već osamnaest. Godina! Nije fraza, stvarno ko da je juče bilo.
Bio je miran dan, 5. februar 1994. godine u Sarajevu. Sporadična pucnjava kako smo to redovno slušali s tranzistorčića što rade i na kiselu vodu. Naviklo se na to nešto što u daljini zvuči k’o pucketanje isluženog akumulatora kad se pred smrt probudi još jednom. Labuđe onako. A bio miran dan i Dženin stari trkn’o do pijace. Je l’ po cigare, je l’ da malo promijeni, ne znam. Toga se ne sjećam. Znam da je otiš’o i da se nije vratio.
Nisam nikad pit’o Dženu je l’ vidio starog i je l’ bio iskriškan k’o što je bila iskriškana većina od 68 poklanih te februarske subote na Markalama. Mislim, ‘dje ću ga to pitat’, a baš me zanimalo jer, samo još malo, zera, Karadžić Radovanu treba da ubijedi i mene i sve skupa da su tad po Markalama lutke bile poredane. Još samo malo. Svoju je zadužbinu ozvaničio, a danas ima i neupitne čuvare da Republika Srpska vječno bude, da ne ode nigdje, niti bi je umobolni sada dali. Još da se Markale ponište. I Prve i Druge. Pa da skoro opet ljuljnemo neke Treće i Četvrte.
Ma znaš šta: blago glupima, blago šutljivima, blago zaboravnima, blago četnicima. Jadni smo mi koji se sjećamo, kojima su životi pretvoreni u gelere svakodnevnog ismijavanja, izrugivanja, plaženja jezika svih spašenih. Mi nismo stigli da se spasemo jer smo ostali jer smo vjerovali da sobom možemo svijet spasiti. Da sačuvamo. Da se imaju gdje vratiti. Jadni smo, pogledaj se u ogledalo i vidjećeš da si i ti jadan i bijedan. Jebala nas oboje najduža opsada na svijetu. Da nas jebala. To smijanje u facu bi nekako predever’o da je kako izbit’ iz glave fijuke, praštanje, gruhanje, rokanje što me smrznu kad se najmanje nadam. I mrtvi. Oni mi dođu kad sam najsretniji. Kako? Ne znam. Samo se stvore i pitaju me: “Kako si?”. A u meni se govno smrzne kad skontam da ih fakat i čujem i vidim. Snajpera me nije bilo strah. Navik’o. Granate? One avio-bombe su znale jače prasnut. I to navik’o. Al’ što se mrtvih bojim. Ne svih nego ovih što ih znam, što sam ih upozn’o prije osamnaest, devetnaest, dvadeset godina. Od tad ih svakodnevno gledam i slušam kako me pitaju – jesu li džaba nestali. Ja šutim. Tebi neću nikad. Nikom ne šutim. Već se zna da iz mene vazda suklja. Al’ njima šutim. Mrtvima nemam šta da kažem. Stid me što je zvanično neriješeno, a u stvarnosti neman ubjedljivo vodi.
Da mi je iz nosa iseknut ovaj miris baruta i sa sebe saprat’ tragove krvi. Ma, da je promijenit’ kožu. A ne može. Barut je srast’o s nozdrvom, s obje. Zgrušana krv svakog prenijetog beživotnog u mrvicama se sjedinila s dlakom, ušla kroz pore, nastanila se. Koža je otvrdla i podnosi sve. Prilagodljiva je svim vremenskim prilikama. Jedino ovim bezvremenskim, poput sjećanja, ne može ništa. Kad sjećanje navre i koža se pogužva, naježi po rukama, namršti na čelu, izblijedi po obrazima, kupa se suzama. Osamnaest, devetnaest, dvadeset godina starim suzama.
Evo, prije nego mene i sve nas definitivno uvjere da 1992, 1993, 1994, 1995… da tih godina nije ni bilo, da se zapitam: ako je Dženin stari bio lutka, je l’ i Dženo onda lutka? A ako Dženo jeste lutka, a neki dan smo sjedili na kafi, onda sam i ja lutka? Pa i ti si lutka koji ovo čitaš jer – kako bi inače razumio jezik kojim ti plačem?
Ne brini. Šuti. Samo šuti i ništa se neće pamtiti. Niko se neće sjećati. Nemoj ih nipošto onako bezobrazne i grlate ni pokušati nadglasati. Nek stvaraju nove istine. Nek’ se diče svojom jazbinom kojoj tepaju Republika Srpska, nastaloj na iskriškanim lutkama. Lutkama od krvi i mesa, od kose i nokta, od gladi i žeđi.
Eno ih: šepure se svaki dan po “Snajperskoj dolini” i prisjećaju se kad su s grbavičkih nebodera posmatrali hodajuće mrtvace. Eno ih po ministarstvima: otimaju, kradu, a ne priznaju ni ono od čega kradu. Eno ih: puna ih SIPA, heeej sigurnosna agencija ih puna k’o šipak. Čuvaju nas od čega? Od sebe? Sobom? Eno ih: s minobacača se preobratili u pisare, po Marindvoru guzeljaju i svakodnevno se pitaju kud nas još više ne pobiše, kud nas još duže ne opkoliše. Eno ih. A ti šuti. Fukaro! I nek’ su te ubijali pa te ne ubiše.
A mrtvi? Oni i dalje pitaju. Do kada im misliš prešućivati odgovor na pitanje – jesu li džaba poklani Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović, Senad Žunić i hiljade drugih zahvaljujući kojima ti sada možeš s mirom tu sjediti i pitati se šta ti bi, budali, da sve ovo iščitaš?
* Tekst prenosimo sa prijateljskog Protesta