Svi ste vi pomalo fetusi
Kada netko tvrdi 'i ja sam bio embrij', i ako kao takav bivši embrij želi biti dosljedan, trebao bi se prisjetiti da je nekada 'bio' i spermatozoid i jaje. Kada u toj dosljednosti pobačaj proglašava ubojstvom, svaku ejakulaciju i svaku ovulaciju koje nisu završile začećem trebao bi proglasiti masovnim ubojstvom. Budući da u kubičnom milimetru prosječnog ljudskog ejakulata ima pedeset milijuna neponovljivih i jedinstvenih spermatozoida, u velikoj većini ejakulacija propada jedna jedinstvena i neponovljiva civilizacija. Čitave Atlantide nestaju svakodnevno pod vrlo sumnjivim okolnostima. Kada tako sagledamo stvar postaje jasno zašto se neki zaštitnici embrionalnih prava i sloboda opsesivno i strastveno (sa strašću koja je zapravo autentično erotična) užasavaju seksualnosti, dok istodobno na ratne zločine gledaju toliko blagonaklono da više ne znaju da li bi ih radije negirali ili proglasili vrlinom
Veličanstveno je kada kroz javnost odjekne izjava da je svaki ljudski život 'neponovljiv i jedinstven'. Bilo je krajnje vrijeme da to netko kaže jasno i glasno i da se iz tog aksioma – koji nadilazi svaku moralnu i političku raspravu – povuku konzekvence, dakle da konačno interesi čovjeka i građanina postanu ona neprikosnovena vrednota koja će određivati ponašanje svih i svakoga, a posebno države i vlasti. U društvu gdje se glasno i redovito ponavlja da je svaki ljudski život 'neponovljiv i jedinstven' i gdje je ta vrednota postala nerazdvojna sastavnica političke kulture, politička elita pored građana prolazi na prstima i ne poduzima ništa što bi na bilo koji način moglo ugroziti njihovu egzistenciju ili svakodnevnicu.
No, kada se živim, neponovljivim i jedinstvenim proglasi zametak na djelu je višestruka zloupotreba jednog poetskog, slobodarskog i individualističkog filozofema, koja se ne može svesti na licemjerni nesrazmjer između brige za mikroskopsku nakupinu i nebrige za živog čovjeka i građanina i njegovu, pak, neponovljivost i jedinstvenost.
U tom licemjerju ima dosljednosti koja ne propušta ni jednu jedinu, ni najmanju prigodu da taj isti neponovljivi i jedinstveni ljudski život učini neudobnim, da mu umjesto užitka ponudi odricanje, umjesto slobode poniznost i umjesto razuma lažnu sentimentalnost. Život je neponovljiv i jedinstven samo kada se javlja u obliku osam mikroskopskih stanica, ali kada ga u obliku živog čovjeka treba žrtvovati za domovinu nekim čudom prestaje biti neponovljiv i jedinstven. Fiktivni život u epruveti tako biva zaštićen, ali pred fikcijom domovine živi građanin ostaje bespomoćan.
Kada netko tvrdi 'i ja sam bio embrij', i ako kao takav bivši embrij želi biti dosljedan, trebao bi se prisjetiti da je nekada 'bio' i spermatozoid i jaje. Kada u toj dosljednosti pobačaj proglašava ubojstvom, svaku ejakulaciju i svaku ovulaciju koje nisu završile začećem trebao bi proglasiti masovnim ubojstvom. Budući da u kubičnom milimetru prosječnog ljudskog ejakulata ima pedeset milijuna neponovljivih i jedinstvenih spermatozoida, u velikoj većini ejakulacija propada jedna jedinstvena i neponovljiva civilizacija. Čitave Atlantide nestaju svakodnevno pod vrlo sumnjivim okolnostima. Kada tako sagledamo stvar postaje jasno zašto se neki zaštitnici embrionalnih prava i sloboda opsesivno i strastveno (sa strašću koja je zapravo autentično erotična) užasavaju seksualnosti, dok istodobno na ratne zločine gledaju toliko blagonaklono da više ne znaju da li bi ih radije negirali ili proglasili vrlinom.
Nije riječ samo o jednoj prastaroj opsesiji u kojoj se bjelodano ogleda opreka između seksualnosti i individualizma kao manifestacija kulture života, s jedne strane, i nasilja i kolektivizma kao manifestacija kulture smrti, s druge strane. Potreba da se nekom uskrati roditeljstvo ili pravo da ne bude roditelj tako što će se zametak odnosno fetus proglasiti punopravnim živim bićima, ne može se svesti samo na poslovično upropaštavanje ljudskih sudbina u kojima uživaju izvjesni svjetonazori. Ta je potreba dublja i znakovitija od užitka u uskrati prava na izbor.
Ona je koliko nesvjesna toliko simbolička vizija totalitarne utopije kroz koju, kao u maternici, plutaju nakupine nemoćne tvari bez svijesti, misli i savjesti. Ona je projekcija težnje da se ljudski život svede na nijemo i bespomoćno koprcanje u plodnoj tekućini.
U takvoj viziji rođenje nije rađanje novog građanina nego tek sporedan čin kojim se majčina maternica zamjenjuje maternicom obitelji, crkve i domovine, zabranom u kojem nema mjesta ni za koga osim za odabrane i provjerene, braću i sestre, za naše. Takav život nije veličanstvena avantura raznolikih izbora nego vječni incest svoga na svome odakle zametak sa strahopoštovanjem zuri u roditelje, nastavnike, časnike, dočasnike, župnike, parohe, hodže i vrhovnike, plaća porez, odaziva se na poziv u rat, lupa petama, kleči, drži ruku na srcu i to poniženje naziva ljubavlju.
*Tekst je preuzet sa t-portala