Čovek piše posle rata
Čitavu ovu kolumnu sam napisao samo zbog jedne rečenice iz svoje nove knjige: “Tri čovjeka sam ubio i jednog autonomaša.” Tu rečenicu izgovara Mustafa Husar, zaljubljenik u film, pjesnik u pokušaju i veteran našeg milog rata. Ova rečenica je direktan citat rečenice koju izgovara lik Schofield Kid u filmu Unforgiven Clinta Eastwooda: “Ubio sam pet ljudi i jednog Meksikanca.” To koliko sam ja – građansko lice, pisac s korica knjige – ljudi zaista poslao na Vječna lovišta, to nikad nećete saznati. Granica između autobiografija i fikcije je mjesto gdje se voda spaja s drugom vodom
Oduvijek sam se divio ljudima koji ne razumiju riječi, rečenice, cijeli odlomke teksta, pa onda zbog toga stvaraju svoj animozitet prema autoru teksta. Današnjim internet jezikom to su popularni hejteri, njihova opozicija su fanovi. Stalno me vuče da napišem tekst pod naslovom Fanovi & hejteri, ali mi nikako ne polazi za rukom. Bojim se da ću još više zakomplikovati stvari, jer tim tekstom mogu otvoriti nova područja borbe, nove prostore nerazumijevanja, kao da ih već nema dovoljno u svijetu. Temeljno je čitalačko pravo da svaki pojedinac tekst pokuša shvatiti na svoj način. Uvijek glasam za tu vrstu čitalačke slobode u literaturi, ali se uvijek opržim shvatajući kako se vrlo često dešava da čitalac nije u stanju da prihvati novinski tekst, kolumnu, koja je pisana tako da je ceo svet razume. Jednostavnim, čistim i laganim rečenicama. (Jedna od težih stvari u pisanju se zove “sveta jednostavnost”, ono što amateri pisanja nikad neće moći savladati.) Pa šta onda očekivati od recepcije književnog djela? Ništa sem beskrajno uživati u blagodatnoj anarhiji čitalačke recepcije književnog djela.
Tako je meni najdraža kritika koju sam do sada dobio došla iz usta mog ratnog druga Arifa Žile koji mi je za knjigu Pod pritiskom rekao: “Buraz, sve je bilo onako kako si napisao.” Nema veće pohvale za mene od ovakvog čitanja moje knjige. Ne postoji ogled, studija, ni esej koji može nadmašiti Žilinu misao. On je monter-električar, zanimanje koje mi, njegovi drugovi, u ratu nismo nikako mogli dokučiti, pa smo se uvijek zajebavali na njegov račun. To je zato što je on moju knjigu doživio kao lični dokument našeg zajedničkog ratnog doba, kao živu stvarnost, čemu sam, u dobrom dijelu knjige, i sam težio. Htio sam da knjiga ima snažne mirise, boje, zvukove, da bude taktilna toliko da možeš sve opipati jagodicama prstiju, bez dodatnog pametovanja i donošenja suvišnih zaključaka. Htio sam da se čitalac identifikuje sa ljudima koji defiluju knjigom. I Arif Žile je jedan od stvarnih likova koji prolaze kroz knjigu. Tu dolazimo do ključne riječi: autobiografija.
Jednom me je jedan stariji sarajevski pjesnik pitao: “A jesi li ti stvarno bio u ratu?” Mislio sam da me zajebava. Nikako nisam mogao svariti to pitanje, nisam bio ljut, nego zbunjen. Mislio sam da se u mojoj knjizi jasno vidi rat, a opet stariji kolega je to doživio kao fikciju. Bio sam istinski zbunjen. Šta sad da mislim? Pa tom glavnom junaku sve se dogodilo u knjizi, jedino ga nisu silovali, i nije poginuo. Možda sam ga trebao ubiti, moguće da bi tad knjiga bila uvjerljivija, još više hiperrealistična, brutalna, gadna i iskrena. Poslije te opaske uveo sam jednu novinu u pisanje svoje biografije. Tada sam počeo naglašavati učešće u ratu, te da sam vodio tu i tu jedinicu, bio ranjen... To sam radio iz jednog razloga, da čitaocu naglasim da je sadržaj knjige jako realan, i da je fikcija tu u drugom planu. Poslije je taj dio biografije postao najzanimljiviji čitaocima i kritičarima, pogotovo onim u inostranstvu. Tako sam zaradio svoj prvi mirnodopski ožiljak, kao da mi nije bilo dovoljno onih fizičkih, ratnih.
Onda su ljudi počeli da te 100% identifikuju s likom iz knjige. Vremenom mi je to postajalo smetnja, i stalno bih govorio: “Ljudi, ali kako ne kužite, to je literatura?” Bilo je već kasno da promijenim svoju sliku u očima drugih. Između mene pisca i mog glavnog lika je stavljen most jednakosti. Nazad nisam mogao. Branio sam se raznim citatima. Onim Borgesovim iz knjige To umijeće stiha: “U konačnici, sva književnost je autobiografske prirode.” Drugi je bio Handkeov iz interviewa koji dolazi kao pogovor BIGZ-ove knjige Užas praznine: “Uvek pišem o sebi.” Citati nisu pomagali. Ko još vjeruje tuđim riječima? I prihvatio sam se u novostečenoj koži. Čak sam sve više i više učestvovao u izgradnji tog literarnog mita. Pijan bih u kafani zadizao rukav, pokazivao ranu koja liči na smajlija kojem su zašivena usta sa sedam hirurških kopči govoreći: “Jel’ meni ovo Alija dao?”
Zatim je prošlo mnogo godina kao u nekoj realno-fantastičnoj bajci. Čovjek malo ostari, izgubi želju da uvijek fascinira u razgovoru, u interviewima, knjigama. Dosadi mu breme koje nosi na leđima. Stari ožiljci se razliju na koži kao tetovaže koje je vrijeme pregazilo. I čovjek shvati da je vrijeme za neku novu literarnu paradigmu. Napiše novu knjigu, umiri se kao riba na dnu, i čeka svježu recepciju. Odrekne se dominantne autobiografije i počne eskploatisati čudesnu koku fikcije. Uživi se u izmišljanje, ali nikad ne pobjegne dovoljno od sebe, uvijek malo začini onim starim, brutalnim realizmom. Dodijeli junaku ime i prezime, određeni background nadajući se kako će čitalac konačno razdvojiti pisca – građansko lice koje je ispisano na koricama knjige, od junaka koji se bori unutar romana. Ali, avaj, pisac shvata da je to nemoguće. Čitavu ovu kolumnu sam napisao samo zbog jedne rečenice iz svoje nove knjige: “Tri čovjeka sam ubio i jednog autonomaša.” Tu rečenicu izgovara Mustafa Husar, zaljubljenik u film, pjesnik u pokušaju i veteran našeg milog rata. Ova rečenica je direktan citat rečenice koju izgovara lik Schofield Kid u filmu Unforgiven Clinta Eastwooda: “Ubio sam pet ljudi i jednog Meksikanca.” To koliko sam ja – građansko lice, pisac s korica knjige – ljudi zaista poslao na Vječna lovišta, to nikad nećete saznati. Granica između autobiografija i fikcije je mjesto gdje se voda spaja s drugom vodom.
*Tekst preuzet iz magazina BH Dani