Omarska, toponim genocida

image

U “centru” Omarske zadivljujući nivo razvoja hortikulturne umjetnosti uzgoja ukrasnog bilja, a da se stanovnici ovog mjesta, po meni, posebno ističu u oblikovanju živih ograda. Trava u dvorištima je pokošena kao nožem, temeljito. Cvijeće raste uspravno i širi svoj blagodatni miris. Drvene alatke za obradu okućnica obješene su na trijemovima netaknutih drvenih štala. Traktori su parkirani u garažama. Sve je spremno za nadolazeću žetvu. I tako smo prošli kroz Omarsku, gdje je hortikultura na istom nivou kao ona u gradićima oko nacističkog konclogora Buchenwald

Photo: stock
Na dan pobjede nad fašizmom, 9. maja, došli smo u Kozarac da se pridružimo ljudima koji će ići u Omarsku, gdje će se odati počast ubijenim i mučenim u istoimenom logoru tokom ljeta 1992. Usput smo prolazili Potkozarjem i svaka obnovljena kuća sa svježom fasadom i jarkocrvenim krovom svjedočila je da tu žive oni koji su i dan danas pripadnici naroda druge kategorije u RS-u.

U centru Kozarca se okupilo nekoliko stotina ljudi. Čekali smo podne kako bi u koloni auta i autobusa otišli do rudnika Omarska u sklopu kompanije Mittal. U centru Kozarca je izgrađeno spomen obilježje ubijenim Kozarčanima. Dok smo sjedili činilo mi se da je kružni monument od bijelog mramora još u fazi izgradnje, jer su iz njega virile neke metalne šipke, pa sam mislio da je to neka vrsta armature. Kada sam prišao bliže vidio sam da se radi o sivim metalnim šipkama koje su djelovale kao šiljci koji ukazuju na patnju ubijenih. Naveče šipke svijetle protiv zaborava. U spomenik se ulazi kroz uski procijep i unutra su, na mramornim stubovima, ploče sa ispisanim imenima ubijenih civila i spisak poginulih boraca Armije BiH. Svaki niz ubijenih ima 39 imena. Ispod je prazan prostor da se upišu oni čiji posmrtni ostaci još nisu pronađeni. Ukupno ima 29 ploča puta 39 imena i dobije se broj od 1.131, ako sam dobro prebrojao stubove i nizove imena mrtvih ljudi. Jer kada si unutra okružen imenima i datumima rođenja i nasilne smrti možeš se lako izgubiti, gdje god se okreneš voda žubori ispod stubova sa pločama, zapravo voda opkoljava prostor na kojem stojiš. Nalaziš se na ostrvu u čijoj sredini ljudi odlažu vijence i cvijeće.

DIZDAR I BEŠIĆ: Jedna starija žena prilazi ploči, ljubi dlan i onda ga priljubljuje na ime i prezime ubijenog sina. Njegovo ime je zadnje na popisu ljudi čija prezimena počinju sa B. Iznad nas vrijeme se mijenja strelovitom brzinom, čas je oblačno i ledeno, a onda sunce izađe i vrelina bude posvuda. Žena se saginje i dlanom ljubi ime i prezime svoga sina. Svi ostali ljudi su ćutljivi i svoju bol zadržavaju u sebi. Teško je suzdržati emocije, jer zašto bi ih uopšte i zadržavao kada se nalaziš na mjestu gdje je strijeljano 94 stanovnika Kozarca. Zato je tu izgrađen spomenik, na kojem su, pored stihova Maka Dizdara o tome da se kod nas i živi da bi se umiralo, zapisana imena 48 boraca Armije BiH, a spisak predvodi legendarni komandant Tigrova iz 2. bihaćke brigade Adil Bešić.

Ispred spomenika, Staša Zajević iz beogradskog NVO-a Žene u crnom daje izjavu za medije i preciznim riječima govori o odgovornosti države Srbije za genocid i zločine u BiH, te poziva Tadića i vlast u Srbiji da se odrede spram srpskih zločina u BiH i da se založe za izgradnju spomen obilježja u Omarskoj, kako bi prošlost postala svima jasna, jer samo tako se narodi i ljudi mogu zbližiti u budućnosti na istinski i pravedan način.

Onda se ubacujemo u kolonu vozila i krećemo prema Omarskoj. U takozvanom centru Omarske ispred nas na cestu iskače sijed čovjek i stoji nasred ceste. Vozač zakoči u posljednjem trenutku i lokalni “Starina Novak” nam rukom pokazuje da stanemo govoreći: “Na mojoj si teritoriji, polako.” Gledamo se nekoliko sekundi, zatim “srpski heroj” prelazi cestu i odlazi do manje grupe ljudi da im se pohvali svojim diverzantskim manevrom. Niko od nas trojice u autu nije reagovao, nego su se bijes i ljutnja gomilali kako smo se približavali rudniku Omarska, jer su nas okolni stanovnici, bystandersi, posmatrali onako kako se posmatra nešto strano i nepoznato, sa čuđenjem, i ne baš sa prevelikom ljubavlju. Mržnja je prava riječ koja opisuje “delije” nalakćene na željezne ograde koji gledaju bivše logoraše i ostale kako idu odati počast mrtvima i pročitati Deklaraciju o nastavku borbe protiv fašizma u krugu rudnika, kod Bijele kuće gdje su vršena stravična mučenja i ubistva.

OMARSKA I BANJICA: Tačno u 12 sati biće čitana Deklaracija u Omarskoj i na mjestu gdje je bio logor Banjica u 2. svjetskom ratu u Beogradu. Deklaraciju su inicirale Žene u Crnom, Radna grupa Četiri lica Omarske, Umetnički kolektiv Grupa Spomenik, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Centar za žeske studije, dok su Deklaraciju podržali Savez logoraša BiH i Udruženje logoraša Prijedor 92.

Photo: Stock
Izlazimo iz auta na makadamskoj cesti stotinjak metara prije rudnika i tu srećem jednog druga u autu kojem pričam kako nas je čovjek zaustavio u Omarskoj kad iz istog auta izlazi visok čovjek širokih ramena i kaže: “U pravu je, i jest njegova teritorija, što uzmeš čizmom to je tvoje.” Nakon upoznavanja shvatam da mi je to lice nekako poznato, lice i tijelo koji su na satelitskim kanalima obišli cijeli svijet onog trenutka kada je ITN otkrio da se u rudniku kraj Prijedora nalaze pravi koncentracioni logori. To je lice Fikreta Alića, vjerovatno najpoznatije lice iz logora Omarska. Nastavljamo preko travnate livade čiji teški miris podiže ionako visok adrenalin jer se približavamo Bijeloj kući, gdje će biti čitana Deklaracija.

Zaboravio sam reći kako je u “centru” Omarske zadivljujući nivo razvoja hortikulturne umjetnosti uzgoja ukrasnog bilja, a da se stanovnici ovog mjesta, po meni, posebno ističu u oblikovanju živih ograda. Trava u dvorištima je pokošena kao nožem, temeljito. Cvijeće raste uspravno i širi svoj blagodatni miris. Drvene alatke za obradu okućnica obješene su na trijemovima netaknutih drvenih štala. Traktori su parkirani u garažama. Sve je spremno za nadolazeću žetvu. I tako smo prošli kroz Omarsku, gdje je hortikultura na istom nivou kao ona u gradićima oko nacističkog konclogora Buchenwald, ako je vjerovati Jorgeu Semprunu koji je to opisao u autobiografskom romanu Veliko putovanje. Jedina razlika između Omarske i Buchenwalda je to što se u Omarskoj čuju slavuji, a u Buchenwaldu ih nije bilo u prečniku od 2,5 km od dimnjaka iz kojih je izlazio miris izgorjelih ljudskih tijela.

PETROVDAN, NAJGORI DAN: Kod Bijele kuće, koja je od rudničkog kruga odvojena žutom trakom na kojoj ćirilicom piše: pozor telefonski kabl, jedan stariji logoraš je pričao okupljenim novinarima: “Žuti dvotonac je odvozio ubijene. Naveče je dolazio kamion troosovinac i buldožer sa kašikom u koju su trpali mrtve, te ljude su odvozili u masovnu grobnicu Kevljani. Najgori dan je bio Petrovdan. Zapalili su vatru od starih kamionskih guma, pa su natjerali ljude da igraju Kozaračko kolo licem okrenuti prema vatri, i onda bi samo neko od njih prišao sa leđa i gurnuo čovjeka u zapaljenu gumu. Slagali su mrtve ko drva.”

Na maloj bini ispred ulaza u Bijelu kuću Staša Zajević je čitala Deklaraciju, umjetnica iz Beograda Milica Tomić i logoraš Satko Mujagić su održali emotivne i dirljive govore. Prije toga sa razglasa je išla himna BiH. Nakon govora inicijatora Deklaracije i organizatora skupa u krug rudnika, sa one strane žutog telefenskog kabla, autima su stigli članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Bakir Izetbegović. Okupljeni ljudi su ih dočekali sa uzvicima odobravanja i aplauzom onog trenutka kada su prošli kroz uski prolaz gdje nije bilo žutog telefonskog kabla. Bakir Izetbegović je održao kratak i primjeren govor, i sišao sa bine na ledinu, gdje su obojica davali izjave mnogobrojnim novinarima. Ljudi su se počeli razilaziti hodajući po ugaženoj gustoj travi. Za vrijeme čitanja Deklaracije i govora sa bine šetao sam kroz masu i gledao u lica ljudi. Napravio sam nekoliko krugova oko Bijele kuće. Na licima gotovo svih ljudi vidjela se neskrivena tuga i dostojanstvo. Sa one strane žutog telefonskog kabla stajali su policajci MUP-a RS-a i nekoliko radnika posmatrajući skup, koji je bio osiguran jakim policijskim obezbjeđenjem. Ušao sam u Bijelu kuću i unutra nije bilo ničega. Samo osušeni buketi cvijeća od prošle godine, paučina i naslagane stiroporne ploče. Tu su nekad u mirna vremena bile kancelarije, danas samo prazan prostor, koji će jednom biti Memorijalni centar logora Omarska u kojoj je bilo zatvoreno oko 3.300 ljudi a ubijeno je 700.

Photo: mojprijedor.net
Pričala mi jedna prijateljica kako je za vrijeme studijskog boravka u logoru Dachau radila kao prevoditeljica logorašima iz prijedorskih logora, te kako je jedan logoraš gledajući nacističko administrativno “savršenstvo” propisa za ubijanje rekao: “Sreća je pa ovi naši Srbi nisu bili ovdje na studijskom boravku prije rata.”

VJERA U ČOVJEKA: U utičnici u Bijeloj kući neko je ostavio zagasitocrveni cvijet gerbera, koje smo dobili prije polaska iz Kozarca. Svoj cvijet sam skinuo sa revera i stavio ga na prozor. Napolju je pritislo olovno nebo. Hodali smo pomalo olakšani od traume teže od olovnog neba. Na povratku kroz Omarsku niko nas nije gledao. Posmatrao sam vješto oblikovane grmove žive ograde koja je ličila na povorku zelenih oblaka. Poslije genocida dolazi era hortikulture, poricanja, i negiranja zločina pripadnika vlastitog naroda. I zavjet šutnje. Za trenutak mi se učinilo kako fašizam uvijek i posvuda ima slične oblike, i isti jaz između bolesne pedanterije kojom se pokušava srediti vanjski svijet (dvorište ili unutrašnjost kuće), i unutrašnje monstruozne želje za potpunim uništenjem Drugog. Možda je jedina stvar koja budi nadu ta da ni na jednom licu logoraša, ni u jednoj njihovoj riječi nije bilo mržnje. To je dostojanstvo koje može vratiti vjeru u čovjeka, u ljudsku dobrotu.

*Tekst preuzet iz magazina BH Dani