U Hrvatskoj ima više pisaca nego čitatelja

Ne samo da mi nije ni na kraj pameti nekoga obeshrabriti, već posve suprotno, ja se borim za svakog čitatelja, naročito pak čitateljicu. Iskustva mi govore da žene lakše shvaćaju o čemu je Morendo. One su bolja polovica čovječanstva, kazao je proslavljeni hrvatski dramski pisac Slobodan Šnajder u razgovoru za Večernji list, u povodu izlaska njegova prvog romana "Morendo". Šnajder kaže da je, među ostalim, roman napisao ne bi li objasnio razliku između umiranja i ubijanja, "važniju od razlike između bitka i bića".

"Palo mi je to na pamet na književnoj večeri u Njemačkoj gdje se iz publike čulo ovo: 'Zašto uvijek o logorima i smrti kad su to teme koje ionako svi nastojimo potisnuti?' Naravno da nastojimo potisnuti pomisao da smo smrtni. Religija koristi te strahove zakupljujući onostranost i trguje utjehom što 'ne umire sve' od nas iako svi umiremo. Ipak, svi nećemo biti ubijeni. Neki jesu bili i bit će ubijeni jer po presudi svojih ubojica ne spadaju tamo gdje su se zatekli. 'Neko tlo postaje domovina tek kad se poškropi krvlju neprijatelja!' Ne valja smetnuti s uma ovaj slogan iz 19. stoljeća kad su se 'radile' domovine posvuda po Europi. Ne treba smetnuti s uma da države i narodi proizašli iz rasapa bivše zajednice još nisu dovršili svoja 19. stoljeća", kazao je Šnajder u razgovoru za Večernji.

Na pitanje o složenoj strukturi teksta, Šnajder ističe: "Ne samo da mi nije ni na kraj pameti nekoga obeshrabriti, već posve suprotno, ja se borim za svakog čitatelja, naročito pak čitateljicu. Iskustva mi govore da žene lakše shvaćaju o čemu je Morendo. One su bolja polovica čovječanstva. Eleuzinski misterij, što ga moj roman prenosi u današnje okolnosti, u persiflaži koja je nesravnjivo blaža od Joyceove u odnosu na Odiseju, zadnji je pokušaj da se poraženom matrijarhatu nadoknadi šteta za sve ono što je potisnuto pobjedom patrijarhata, tj. neupitne vlasti Oca (kasnije Boga). Povijest, pa i civilizacija, nisu ništa drugo nego kontinuitet jednog te istog silovanja: sve do trećeg balkanskog rata koji još nije završio, pa makar se, kao sada, vodio za izgubljenu čast napuhane mješinice."

Prije izlaska romana, Slobodan Šnajder je najavljivao da je spreman o svom trošku štampati knjigu u 15 primjeraka zbog niskih honorara. Ipak, roman je objavila naklada Profil. "U Hrvatskoj ima više pisaca nego čitatelja, i više izdavača nego pisaca. Tako sam čak i ja našao svojega izdavača. Honorar hrvatskog književnika za roman, ako uopće, iznosi jednu petnaestinu honorara redatelja za dvomjesečni rad. U tvrdnjama redatelja da su oni 'na tržištu', a pisci da nisu, ima čak i neke perverzije. Jako bih volio čuti u kojem su to smislu oni na tržištu."

Komentarišući ponovno titlovanje srpskih filmova, Šnajder kaže: "Da ste kao Snježana Kordić i ja mogli pročitati komentar u Neue Zürcher Zeitungu – Hrvatsko čistunstvo – vjerojatno biste pocrvenjeli kao i nas dvoje. Naši 'lingvisti' nas sramote, a osobito je teško nama koji za ta sramoćenja moramo polagati račune u kontaktima s kolegama u Europi. 'Avlija, palanka, provincija, vukojebina, sve je to manje-više isto!', piše Zima u Novom listu, i ne griješi."