Laž je oblik patriotizma

image

Povodom godišnjice smrti Dobrice Ćosića, ponovo objavljujemo feljton Mirka Kovača iz 2009. godine o Ocu nacije i militarističke naracije. - Ono što bi se bez dvojbi moglo reći jest to da se junak ove priče lažući predstavljao kao „istinoborac”, da je kroz laž tragao za istinom, da su mu se ti pojmovi i te krajnosti često poklapali, da nikad nije uspio razlučiti jedno od drugog, da je često zamjenjivao jedno drugim, da bi napokon sve te silne proturječnosti i muke objelodanio i priopćio nam da se do istine dolazi laganjem i da je u ime istine nužno lagati, pa je tako ushitio svoje sljedbenike, svoje banalno bratstvo kad je konačno propjevao: „Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno”.

Photo: www.oslobodjenje.ba

15. Otac gori od djece

S početka devedesetih, kada se komunizam urušavao kao pješčana kula, čitava jata pisaca našla su se u politici. Među njima je bilo nešto otpadnika koji su se odmetnuli od komunističke ideologije, rijetko kad iz demokratskih pobuda, nego prije radi kakvih osobnih nesuglasica i probitačnosti. Među njima je bilo nacionalista, mračnjaka koji su povjerovali da je kucnuo njihov čas, pa su se odmah bacili na posao kao propovijednici mržnje. Bilo je nešto malo svijeta iz građanskog staleža, tzv. posrnule gospode, prirodnih antikomunista, ali oni su odmah stali uz mračnjake. Bilo je onih koji se otprije nisu bavili politikom, ali sada ih je to „pakleno ždrijelo” uvuklo, dakako i razotkrilo kao profitere. Sve te fele, takve ili slične, postojale su u svim postkomunističkim previranjima, samo što su drugdje mračne skupine ostale na „retoričkoj razini” (mnogo buke – malo učinka), dok su u nekadašnjoj Jugoslaviji, koja je proživjela 45 godina komunističke vladavine bez disidenata-demokrata, ti ostaci ostataka preuzeli vlast i povukli za sobom masu koja je vrlo brzo zagazila u krvoprolića, možda najžešća u povijesti Balkana. Joseph de Maistre veli da je u velikim pokretima i revolucijama narod uvijek i samo tupo oruđe, dok se povijest vrti oko četiri do pet osoba.

Kada je istaknuti češki pisac Vaclav Havel, već glasoviti disident, postao prvi demokratski predsjednik ondašnje Čehoslovačke, postao je uzorom mnogim piscima koji su priželjkivali takav uspon. Gotovo posvuda nicali su haveli, da je to već postalo i neukusno. Taj laskavi epitet „srpskog Havela”, na jednoj poslaničkoj TV promociji, dobio je čak i Brana Crnčević, nemoralna osoba i dojučerašnji doušnik. Srpski san da već jednom dobiju svog Havela na čelu države, konačno se ostvario izborom Dobrice Ćosića za predsjednika, samo što je „naš Gedža veći i slavniji kao pisac od toga češkog disidenta”, kako se govorilo u srpskim kuloarima. Dotadašnji haveli manjeg formata zamijenjeni su jednim, ali velikim. Tada sam u zagrebačkom Novom Danasu (6. srpnja 1992) napisao: „Uspoređivati Ćosića s Havelom znači rugati se demokraciji. Havel nikada ne bi mogao izustiti da su mirovnjaci izdajice, dok je Ćosić, koliko lanjske godine, svisoka i bez ikakvih dvojbi, to učinio. Ćosića opsjedaju 'konačna rješenja', dok Havel smatra da su to 'tipični snovi bezličnog uma koji transformiraju realnost u noćnu moru.' Havel se gadi totalitarnih vođa, dok je Ćosić hvalio diktatore, štoviše i one smiješne poput Miloševića. Ćosić je na svom 'disidentstvu' zaradio vilu, a Havel tamnicu. Ćosić, kao neka stara seoska narikača kuka samo nad srpskom patnjom, dok Havel ne dijeli patnju po nacijama i na jednom mjestu kaže da je 'nesreća koja se dešava ovdje priprema za patnju negdje drugdje.' Havel kaže da se 'moral stavlja iznad politike, a odgovornost iznad naših želja', dok je kod Ćosića obratno: politika je iznad morala, a želje su izvan svake odgovornosti. Sa susjednim državama Havel razmjenjuje iskustva i kapital, a Ćosić stanovništvo. Havel vjeruje u duhovno čišćenje, a Ćosić u etničko. Havelova država ne ratuje, dok je Ćosićeva ogrezla u zločinstvima. Havelovu državu primaju u međunarodne banke i institucije, dok Ćosićevu izbacuju čak i iz UNESKO-a.

Ispušio u trci za srpskog Havela: Brana Crnčević
PHOTO:Gorm K. Gaare

Uvredljiva je usporedba Ćosića s Havelom, uz to je i opasna, jer hoće nivelirati različite stvari. Havel u jednom svom eseju razmišlja o politici koja će 'ignorirati državne granice, političke sustave i blokove sila' i koja će napraviti realnost 'od fenomena ljudske savjesti'. Ćosić je opsjednut granicama i pripajanjem teritorija, srpstvom kao ideološkom kategorijom, blokovima sila kao zavjerom, a fenomen ljudske savjesti ne zna što je. 'Eksperti za zamagljivanje' nastoje nam podmetnuti da su Havel i Ćosić isto, da je demokracija i nacizam isto. Ali da završim Havelovom porukom koja glasi: naša je obaveza oduprijeti se toj bezličnoj moći!”

Bogdan Bogdanović je prije svih, mnogo prije nego što je Gedža preuzeo kormilo predsjedničkog broda, opisao tu pojavu na onaj svoj duhoviti, ironični, inteligentni način, rugajući se njegovim sinkopama i skokovima „recimo, od preteranog, netolerantnog jugoslovenstva najniže vrste do gotovo osvetničke mržnje prema Jugoslaviji.” Pišući o fenomenu Gedža, Bogdan Bogdanović je rekao da se taj slučaj ne može odvojiti od emotivnog zaleđa: „Svi koji su ga bogobojažljivo čitali, svi koji su od malih nogu o njemu pisali domaće sastave, svi koji su ga obožavali, počev od ćata i ćatolina po mesnim kancelarijama, pa do arhimandrita i generala, pripisivali su mu, uz književne vrline, i nekakvu natprirodnu snagu. A budući da je skroz-naskroz bio naše dete – što je bilo lako vidljivo – ni kod koga nije podsticao osećanje manje vrednosti. Mislene identifikacije sa njim bile su jednostavne. Svako ga je lako mogao razumeti baš kao što razume i samoga sebe. Međutim, iako kod te njegove inače dobro iskomplesirane publike nije bilo osećanja sopstvene umanjenosti, bilo je strahopoštovanja, pa i straha je bilo, kao što je bilo i nekog nejasnog osećanja duga i krivice pred njegovim svetlim licem. Umeo je svima nama (građanima, oprostite – varošanima) da podstiče osećanje krivnje što i mi nismo ponikli iz zdravih moravskih oranica. Mislim da je čak i njegov neknjiževni akcenat delovao hipnotički, stalno nas podsećajući na njegov aristokratizam autohtonog porekla.”

Umeo je svima nama (građanima, oprostite – varošanima) da podstiče osećanje krivnje što i mi nismo ponikli iz zdravih moravskih oranica: Bogdan Bogdanović
Izvor: www.domusweb.it

Britke su Bogdanovićeve opaske, počesto i gorke, o čovjeku koji nije zaslužio to mjesto „oca nacije”, nesretnog oca koji je gori od svoje djece. Bogdan Bogdanović kaže: „Jer ako je neko na sebe uzeo ulogu oca nacije, i učitelja, pa je svoju decu poučio kako da postanu najomraženija i najbednija nacija na svetu, taj ne samo da nije dobar otac i dobar učitelj no je možda samo ružan san, privid, prikaza, prizrak, duh, zao duh. A ako je tako, zašto ne bi bilo tako, onda mu ostaje još da nas novom navalom svojih zveketavih reči pouči kako ćemo na kraju i sebe same omrznuti i popljuvati. A koliko se razabiram u stranputice njegove htonijske duše, ni taj nam klimaks drame neće biti uskraćen.” To je Bogdan Bogdanović napisao 1991. godine u tjedniku Vreme.

Publicist Stanko Cerović oštroumno je promatrao tu pojavu na kormilu države koju je sam kormilar još davno proglasio mrtvom1. Cerovićeve postavke su smione, katkad idu rubom oštrice, jer je zahvatio mentalno i duhovno stanje nacije koja iz „trulog korijena srpske kulture” i nije mogla iznjedriti ništa drugo doli takvu grotesku kao što je Ćosić. „Ćosićev mentalitet se”, veli Cerović, „u posljednje dvije decenije prenio na cijelu srpsku inteligenciju (ili se u njemu materijalizovala njena glavna karakteristika) i sada na društvo koje ga, u trenutku definitivne samonegacije, prihvata za svog prvog čovjeka.” Cerović se ne libi reći da ondje, u Srbiji, smrdi cijela riba te kulture i politike, a ne samo njezina glava. Osobno sam se ustručavao tako oštrih rezova, ili mi je zafalilo kuraži da jednu naciju (bilo koju, pa i srpsku) poistovjetim s njenim nakaznim izdancima, ali je sada očito da se taj rub mora prijeći. To uzajamno laganje na relaciji Ćosić – njegov narod, dovelo je do pada morala i pomanjkanja ukusa, do potpune deformacije i geta u kome lašcima i ne preostaje ništa drugo doli međusobno veličanje. To jalovo stanje, to samozadovoljstvo, ta deformirana psiha, naći će jedini smisao u orgijama smrti. Svaku zdravicu u ime prošlosti prate loši tekstovi. Ćosić je zasigurno jedan od tvoraca loših povijesnih tekstova za prigodne zdravice što ih ubojice s lakoćom izgovaraju, gotovo svečano, kao molitvu, prije i poslije zločinačkih obreda.

Promociju Ćosića-državnika doživio sam kao reklamu Ćosića-ideologa, kao spoj dvije funkcije, ali ne i kao trijumf, nego prije kao kakav lunatički prizor u svijetu koji je izgubio orijentaciju. I dok sam gledao kako se kao predsjednik penje na taj brod i priseže da će biti samo sluga i ništa više, doživio sam to kao jedno u jednom, alkemičarski rečeno, kao spoj sluge i onih kojima služi, kao sveto trojstvo oca, sina i duha. Na pozornici predsjedničkog broda, Dobrica Ćosić poje da će opsluživati ubojice dok vrše masakre na sarajevskim tržnicama. „Ni Ćosić ni srpski narod ne vide u čemu je pravo značenje njegove promocije. Njega narod prihvata u trenutku kad je Srbija zasuta krvlju nevinih ljudi, za čije stradanje je on jedan od najodgovornijih. I dok se radosno penje na prijesto, Dobrica ne vidi da ga je sudbina nadlukavila i navukla da bude i materijalni simbol ovog zločina. To je 'smijeh bogova'. Čak i da postane sjutra veliki državnik, nepravda koju srpski narod čini jednom ubijenim ljudima, birajući sad Ćosića za predsjednika, ostaće zaista neoprostiva. Mrtve ne možemo oživjeti, ali ni njihove dželate ne moramo slaviti”, pisao je Stanko Cerović u Monitoru (26. lipnja 1992)

16. Pometnja u glavi i duši
Pišući ovaj tekst naiđoh na podatak2 da Ćosić nije hrast tek od jučer, kako to stoji u rođendanskoj čestitki akademika Tadić Ljubomira, nego je Dobrica već poodavno staro drvo, jer mu je i za 70. rođendan stigla čestitka gotovo istovjetne sadržine kao i za 80. Slobodan Blagojević, još u kolovozu 1992., govorio je o tome da je neki akademik, čestitajući Dobrici 70. rođendan, između ostalog, u toj čestitki, napisao: „A ima onih koji te napadaju. To je žbunje koje hoće da obori hrast i da tako zauzme vrh na koji si se ti ispeo”. Blagojević nije naveo ime akademika, ali mnijem da je to jedan te isti akademik koji svoj tekst ne mijenja, a ako nije, onda je marksistički filozof Tadić Ljubomir plagirao akademika čije ime Blagojević ne navodi, jer je u čestitki za 80. rođendan gorostasnog duba napisao u Politici (28. prosinca 2001): „To intelektualno sitno rastinje, ako ne može da poraste kao hrast, htelo bi hrast oboriti.” Dakle, prije deset godina to je bilo žbunje koje je htjelo oboriti hrast, a sada je, ako je riječ o istom peru u istoj ruci, raslinje koje bi, isto kao i žbunje prije deset godina, htjelo oboriti hrast kad već ne može raslinje kao hrast porasti. Ako je obje napisao jedan akademik, onda je doista taj čovjek tragično zaostao i nije više u stanju čak ni ime drveta promijeniti, nego prepisuje svoju banalnu usporedbu koja nije ni za jednokratnu upotrebu. O tome je Slobodan Blagojević rekao: „Eto, vidite i sami, ovdašnji akademici ne znaju ni o čemu, pa ni o književnosti da pričaju a da ne potegnu botaničke ili zoološke analogije. A samu književnost oni shvataju kao alpinizam. Pisac se kao planinar uspinje uz neku planinu ili liticu i tu na vrhu postaje hrast, što će reći odrveni…”

Botanički trio: Hrastoljub, hrast i žir
Photo: www.borivojrasuo.com

Kao kakav spomenik, s ostacima političkog izmeta po glavi i poprsju, kao živi spomenik, Dobrica Ćosić povukao se nakon havarije njegova broda, ukipio se na Dedinju „uvjeren da je stradao u ime Naroda i da se u njegovom porazu objavljuje tragičan poraz cijeloga naroda, po poznatom receptu: Narod, to sam ja”, kako to veli Krleža pišući o Frani Supilu. Živi spomenik još bi se samo pokatkad spustio među akademike, dok je njegov nekoć jedini adut narod pomalo zazirao od njega, premda ne toliko koliko je zaslužio, jer se poigravao sa sudbinom naroda tjerajući ga da se žrtvuje za neki njegov san, za njegovo pogrešno poimanje samog naroda, pa onda države i napokon nacionalnog pitanja. Tri osnovna aduta na koja je igrao (narod, država, nacija) nikad nije razumio. Pa ipak, Dobrica Ćosić, čiji je život sazdan od pogrešaka i zabluda, koji je odgovoran za tolike nesreće, nikad nije bio prisiljen emigrirati ili otići u zatvor, proživio je svoj vijek sretno, obmanjujući druge i u samoobmanama; tu i tamo bi ga demonstranti svrstali u „crvenu bandu”, raščinili ga i oduzeli mu očinstvo, ali to ga nije pogađalo, to prije što još nitko nije uzeo kramp u ruke da ruši spomenik, jer to je spomenik zabludama, spomenik lažima u koje i lašci vjeruju, spomenik „satkan od naše domaće magle”, koja je odnijela i mnogo pametnije glave od Dobričine.

I taman bijah pomislio da je živi spomenik definitivno zanijemio, ali eno ga na skupu održanom 2. i 3. svibnja 1998. u Sremskim Karlovcima, ondje govori u Institutu srpskog naroda, „visokoumno” i čini se samorazorno, samospoznajno, a uzgredno je uzeo predmet srpske nacionalne politike dr. Jovana Raškovića3 jer ta jadna beznačajna politička figura samo mu je bila povod da bi rekao nešto mnogo bitnije i dublje. Dakle, Dobrica je Ćosić na tome simpoziju u organizaciji Svetske srpske zajednice rekao da je „XX vek, vek poraza srpskog naroda, vek poraza srpske nacionalne politike”, bogme usprkos činjenici da je XX stoljeće iznjedrilo Karadžića, „najtalentovanijeg srpskog političara dvadesetog veka”, zatim Vožda, „najpopularnijeg Srbina XX veka”, te da je u tome stoljeću djelovao i Nikola Pašić Baja; onda, unatoč takvim veličinama, XX stoljeće ispade „vek poraza srpskog naroda” i njegove nacionalne politike, pa se prorok obraća svojima i veli „da je naš životni interes da ideološki, politički i civilizacijski što pre i bezbolnije napustimo 20. vek”, kao da ih je netko ukrcao u taj pogrešni vlak, pa sad iz vlaka valja iskočiti.

„Nijedan veliki politički cilj, koji smo postavili na početku veka, nismo ostvarili; izgubili smo i one bitke za koje smo verovali da smo ih dobili”, nariče Ćosić. Volio bih znati jesu li dobili bitke ili su vjerovali da su ih dobili, jer to nije isto. Morao bi raščistiti sam sa sobom što je dobiveno, a što misli da je dobiveno! A potom bi morao navesti sve dobivene bitke, ili pak podastrijeti argumente kako su ih izgubili; to je način da se ima neke koristi od povijesti. Ali on ne voli argumente; kamo bi ga to odvelo kad bi svoje bombastične fraze još i dokazivao, ako je to uopće moguće. Lakše je bubnuti nego potkrijepiti, a on je uvijek birao lakši put. Njemu je važno da njegove riječi odjeknu. Ali kako je lažac, kako se rado prenemaže, on će izjaviti: „Ja nastojim da što manje govorim, zato što me je strah svoje reči.” (Politika, 26. srpnja 1991) Slobodan Blagojević lijepo primjećuje da je Ćosić najprije obznanio da nastoji što manje govoriti, a onda izustio ravno 2656 riječi. „Da bi se oslobodio straha od svoje reči, Dobrica Ćosić seje strah unaokolo. Rečima od kojih ga je strah, on zastrašuje nas. A to ne čini od danas”, veli Blagojević.

Ćosić seje strah unaokolo: Slobodan Blagojević
Photo: Stock

U svome pledoajeu u Institutu srpskog naroda, u slavu Raškovićeve srpske nacionalne politike, Dobrica Ćosić je tobože proniknuo u dubinu tih poraza okrivljujući svijet i tvrdeći kako Srbi stradaju, jer stoje na putu velikim silama i njihovim strategijama. On nam ništa neće reći o tim strategijama, kakve su to podle namjere velikih da gaze cio jedan narod „koji im stoji na putu”. Kamo su se to zaputili velikani, Gedža o tome ne romori. On samo konstatira, u tome svom pledoajeu, da je „srpska zemlja mnogo veća od naroda koji na njoj živi”. Moram priznati da to nisam dobro razumio, ali mi se čini da nam Ćosić okolišnim putem sugerira kako se tu radi o geostrateškim interesima velikih koji hoće pokoriti srpsku zemlju, ali narod se ispriječio, mali narod koji živi na velikoj zemlji, pa su ga onda ti geostratezi novoga poretka morali zgnječiti kao kukca. On nam dalje sugerira kako su se planeri zeznuli, jer su potpuno previdjeli da na toj zemlji ima nekog naroda koji tu živi. Kada bih ozbiljno uzimao Dobričine eskapade, ipak bih rekao da je valjda narod važniji od zemlje na kojoj živi, ma kolika ta zemlja bila i ma kakav taj narod bio. Istina, Ćosić i narodu zamjera, valjda na neslozi, jer kaže kako vlada „pometnja u dušama i u glavama” njegovih zemljaka, što je moćnima uvelike olakšano da ih gaze. On ne može nikad ništa reći, a da se ne oda kao nekadašnji agitpropovac i glavni urednik Mladog borca4,pa se i ovdje odao, jer on neusuglašene stavove, barem kad je nacija u pitanju, doživljava kao „pometnju u dušama i u glavama”.

Jedan viđeni Srbin iz dijaspore održao mu je lekciju5 nakon toga pledoajea u Institutu srpskog naroda i između ostalog rekao: „Svetske sile nisu neprijatelji srpskom narodu kako to Vi tvrdite, gospodine Ćosiću, već pogrešna, samoinicijativna politika trenutno jednog čoveka u Jugoslaviji danas, a isto tako i jednog čoveka u Jugoslaviji ranije. Dokle ćete da branite i zastupate režim jednoumlja i dokle ćete da krijete poraz komunističke ideologije iza paravana srpske nacionalnosti… Nemojte govoriti o srpskom narodu kao o nečemu na šta Vi polažete sva prava i imate apsolutni monopol nad njegovim istorijskim, moralno-kulturnim i danas totalno pocepanim tkivom. Ne, gospodine Ćosiću, nama ne treba nacionalna politika i strategija opstanka vaše vizije. Vladajuća sila koja ometa ravnomerno disanje srpskog bića nije novi svetski poredak, već konstantno prikrivanje istine o našoj realnosti u čijem se aparatu i Vi nalazite kao jedan od njegovih instrumenata.”

Nedeljni telegraf obratio se, prosinca 1999. godine, Dobrici Ćosiću da kao osvjedočeni prorok napiše za taj list svoju viziju Trećeg milenija, te što će biti sa Srbima u XXI stoljeću, hoće li se ponoviti apokalipsa biblijskih razmjera koja je srpski narod stavila u jobovski položaj u tek minulom stoljeću. „Ima nečeg jovovskog u srpskoj sudbini u ovom veku”, kaže prorok Gedža, ali on zna da samo šarlatani ili vidovnjaci nagađaju što će biti, pa se prihvatio nezahvalnog posla da analizira što je XX stoljeće donijelo Srbima. Bogme samo nesreće, samo patnje, samo žrtve, pa je sve to i stavilo Srbe u jobovski položaj, tako da se čuje samo lelek jednog naroda, nevinog naroda kao što je Job nevin. „Mi Srbi ne možemo s mislećom nadom da stupimo u 21. stoleće”, kuka Ćosić. Doista, nije posve lako proniknuti u tu sintagmu „misleća nada”, što je taj artikl koji koči ulazak Srba u XXI stoljeće, može li se štogod učiniti da se dođe do te „misleće nade”, imaju li Srbi kakve obaveze na tome polju, je li to neka trajna kob i jesu li Srbi potpuno lišeni te „misleće nade” ili se ona ipak nekako stječe? Pretpostavljam da je prorok htio reći da Srbi ne mogu stupiti u XXI stoljeće s „mislećom nadom”, pošto ih je zadesila „jovovska sudbina”. Ako je tako, onda je prorok dužan objasniti svome narodu da je „jovovska sudbina”, zapravo božanska drama, te da nije šala kad se ono govori o „nebeskom narodu”, jer priča o Jobu odvija se u božanskim kategorijama. Kasnije je akademik dr. Vladeta Jerotić u jednoj besjedi povukao iz opticaja tu kovanicu o nebeskom narodu i doslovce rekao da su „Srbi neobičan narod”, što bi i Jahve morao uvažiti, a ne da ga onako đuture kažnjava.

Zaitsa, zaista vam kažem: Kalemar u proročkom transu
Photo: FoNet/Božidar Petrović

Ćosić kaže da je srpski narod na kraju vijeka „utamničeni narod, narod beznađa, poraza, izložen svetskom preziru”, te da taj narod ima „najteži položaj u Evropi i najgori politički poredak sa njemu odgovarajućom opozicijom”. Najčešće spominje zablude, greške, krivnje. Sotona je, kaže, mnogo toga „isfabulirao oko srpske sudbine”, onda veli da je „virus tragizma u srpskom biću; u geopolitičkom položaju srpskog naroda”, itd., itsl., ali onda, nakon što je spoznao da su to bili sve porazi, sve same zablude, greške, krivice i virusi, te da su Srbi u historijskom smislu bezumnici, da je to jobovska sudbina, prorok Gedža podiže ton za oktavu i profetski zaključuje: „Neki nacionalni porazi u ovom veku, dijalektikom istorije pretvoriće se u idućem veku u srpske pobede i preimućstva nad sadašnjim pobednicima. Nijedna pobeda i nijedan poraz nisu konačni u istorijskom bivstvovanju naroda.” Kako je došao do te spoznaje da „dijalektika istorije” pretvara poraze u pobjede, zablude u istine, krivnje u nevinost, te je li ta „dijalektika istorije” privilegij samo Srba, hoće li valjati i drugim narodima, barem onim koji su također propatili u minulom stoljeću? Kako mu je sinula ta misao da ništa nije konačno, da će srpsko stradanje u prošlom stoljeću biti „preimućstvo nad sadašnjim pobednicima”? Tko li su mu sadašnji pobjednici koji će u sljedećem stoljeću „dijalektikom istorije” postati gubitnici?

Jedan mudri Grk otvorio mu je oči, smirio ga i urazumio; malo se „misleće nade” vratilo na lik napaćenog Srbina. Evo kako je to bilo, kako je to Dobrica zapisao: „Često se sećam razgovora sa Konstantinom Karamanlisom (predsednikom Grčke) koji sam s njim vodio u Atini 1993. godine. Stari i mudri političar mi je rekao: 'U svim svojim nacionalnim zahtevima, vi Srbi ste u pravu. Ali danas ne možete da ostvarite svoja prava. Znajte: ovo što ne možete danas, moći ćete sutra.' Za usvajanje ove mudrosti mi nismo imali političare i borce.” Ćosić uvijek nešto podgrijava, pa sada navješćuje svome narodu da će njegovu jobovsku sudbinu slijed dijalektičke povijesti pretvoriti u pjesmu nad pjesmama, da će Jahve u svojemu gnjevu pokleknuti pred pravdom srpskog naroda. Kako će se ta „dijalektika istorije” odvijati? Hoće li još jednom Srbi pokušati riješiti svoju jobovsku poziciju ratom, s nadom da ovaj put neće izgubiti u miru ono stečeno vojevanjem? Ćosić veli da su u posljednoj dekadi XX stoljeća Srbi „čitavu deceniju ratovali i bezmerno ginuli”, a da ništa nisu obranili. Čak se dogodio i „jedan mali svetski rat” protiv Srbije! Ali hvala Bogu sve će to „dijalektika istorije” namiriti. Jer godi izjava starog Konstantina Karamanlisa: „Vi Srbi ste u pravu.6

17. Lažni realist

Dobrica Ćosić je na lak način stekao slavu. Brigu za svoju naciju pretvorio je u biznis, a onda je postao ovisnik, nije više bio u stanju ni o čemu drugom govoriti doli o srpskim nesrećama. On je umislio da je kažnjen, da se na njega i njegov narod sručio gnjev bogova i da je njegova spisateljska i mesijanska uloga sve to objaviti, sve to obznaniti naričući poput Joba. To je unosan, lijep i lak posao, nije potrebna neka velika stručnost, vokabular je siromašan i jednostavan – dovoljno je stotinjak riječi, a u besjedama jedan do dva paradoksa, da bi se tako vrtjela ista ploča, a bogme, što manje riječi to bliže svom narodu. „Gedžu bar razumemo”, povikaše seljaci. Zbilja, on je jasan, jednostavan, kao što je svaka kuknjava uvijek na jednu žicu, u istom tonu. Gedža nariče nad grobom svog naroda, grebe lice, tuče se u prsa, a poslije toga ide na blagajnu. Gedža je prije ostalih shvatio da je ljubav prema svome rodu artikl na tržištu, to je samo kruženje u začaranom prostoru nacionalizma, neka vrsta „protoka roba”, „utrženje”, kapital, i kako li se to već zove. Tomu treba dodati određene manije, pa taštinu, jer je ugodno slušati laskanja: „Evo ga naš Gedža, jedini koji brine o svom narodu, Bog mu dao zdarvlja!” Nacionalist je važan čovjek, uvažen među svojima, a kako bi to bio da nije stalno u nekoj groznici, hitar da vlastite utvare predoči svome puku kao stvarnu opasnost. Ako Dobrica vikne: „Šta nam, bre, rade ovi Šiptari”, sve je namah uznemireno, oštre se noževi, škrguće se zubima. Rat je uvijek blizu. Govoreći o Dobrici, Dušan Kovačević je u Nezavisnim novinama rekao: „Zar mu nije bilo dosta krvi!”

 

Ilustracija: diskoteka3d.blogspot.com

Nacionalizam se zasniva na poluistinama i propagandi, privlačan je za mase, „dok se uravnoteženih duhova ne dotiče”, kako kaže István Bibó, glasoviti povjesničar. Osjećaj nesigurnosti dovodi narode u to neuravnoteženo stanje. Za ulijevanje osjećaja nesigurnosti svome narodu, zaslužan je ponajviše Dobrica Ćosić. Usadio je psihotički strah o ugroženosti Srba i učinio ih agresivnim. Sukobi sasvim sigurno pomažu u razrješavaju strahova. Čim je Dobrica Ćosić pacifiste proglasio izdajicama, čim se na prvoj stranici Politike, iz usta pravog Srbina, zaduženog da brine o svome rodu, upozorio da su izdajice među nama, masa je slutila opasnost. Jer ako su tu, među nama, izdajice, onda je netko krenuo na nas. Podgrijani su stari mitovi, izvučeno je iz ropotarnice sve ono što je moglo potresti, pa kao sablasti izranjaju ustaše, Handžar divizije, Nijemci, Turci, te novije traume kao „zelene beretke”, mužahedini, „zelena transverzala”, itd. Srpski generali u Bosni, uglavnom primitivci i nepismene budale, kad objašnjavaju svoje vojne operacije, onda potpuno normalno govore kako su tu potisnuli Turke, ondje su ih potukli, tamo su nas uhvatili na spavanju i pijane, kao na Marici 1371., itd. Dobrica Ćosić je svojim postupcima oživljavao takve mitove. On je „lažni realist”, kako bi rekao Bibó, a takav je morao „pored nedvojbenog dara posjedovati još izvjesnu prepredenost i izvjesnu agresivnost – koje bi mu omogućile da postane manipulator i realizator krivotvorenja demokracije, upravljanja antidemokratskih tokova ili agresivnih lažnih političkih konstrukcija”.

 

18. Zdravica ili kletva

Sada mi se čini, svodeći priču, kako i nisam pisao tekst, nego samo spravljao napitak i natočio čašu koju će sljedbenici ovoga čudnog svata podići kao zdravicu, a oni ogorčeni na nj kao kletvu. Možda su doista bili u pravu neki moji znanci i dobronamjernici kad su mi savjetovali da se ne bakćem Ćosićem, jer te su sorte vječite, a sve ono što ih pokuša objasniti jest uzaludno. Ali u svakom spisateljskom poslu uvijek ima dvojbi i nedostataka, pa i nečeg uzaludnog, što nas ne priječi da se manemo pisanja. Jedno je sigurno: ovaj bih tekst već sutra uradio drukčije, možda s više nijansi i humora, ali sutra se više ne kanim baviti tim gospodinom. Dosta je bilo. Ne bih volio da ispadne kako sam miljenika htio nekomu ogaditi, to mi nakana nije bila, jer znam da ništa ne dopire do onih koji ga vole, a onima koji o njemu već imaju mišljenje, sve je tako jasno prije i poslije ovoga teksta. Bogme, otkrio nisam da nosorog postoji, ali bit ću zadovoljan ako sam čitatelju ugodio time što se nisam pravio kao da nosorog ne postoji. Volio bih da je iz ove mješavine zdravice i kletve ispala pripovijest o čovjeku koji s lakoćom laže, a ako ga hvatate u laži vi postajete neprijatelj njegova naroda. Ćosić veli u Politici (22. studenoga 2003) da njega napadaju „ignoranti istine”, između ostalih Sorosevi plaćenici, ustaše, muslimanski fundamentalisti, „šiptarski državoborci”, te da je sve to skupa „ujedinjena internacionala srbofobije”.

Genije: Miodrag Ćakić/Diskoteka 3D

Taj je čovjek, usprkos svim promašajima, zabludama, porazima, neuspjesima, i nadalje popularan, omiljen i rado slušani prorok, iako su sva njegova proroštva omanula. Rado je viđen na svim sijelima, premda je dosadan i ponavlja istu priču; ugledan je među popovima, među seljacima, posvuda čašćen, plješće mu se na ulici, nose mu kace kajmaka u dvore na Dedinju, itd. Tu čudovišnost gotovo je nemoguće odgonetnuti, osim ako bismo povjerovali u nepouzdane filozofske teze da je nastranost privlačna, da je zlo fascinirajuće, da je nacionalizam neprolazan unatoč bijedi koju donosi. Dovoljno je da čitatelj tek letimice pogleda fusnote, podatke, izvore u ovome tekstu, pa će posve lako uočiti koliko je samo krvi, zločina, ubojstava, otmica, suza oko Dobrice i njegove ideologije; kamo su sve dospjeli i u koje međunarodne tamnice njegovi najbliži, njegovi miljenici, oni što ih je birao, volio i podučavao, te mnogi neznani na koje je utjecao. Ne vjerujem da bi se itko mogao šegačiti s takvom pojavom kao što je Gedža, pa i meni to nije pošlo za rukom, naprosto sam osjećao sućut prema njegovim žrtvama i bio osupnut nesrećom koju je utkao u ovo naše doba. Jedan moj prijatelj bio je uporan da mi dokaže kako je Ćosić puku prijemčiv, jer je banalan, a jezik banalnosti je lak, lako se uči, pa ipak me nije uvjerio, premda nešto od toga ima ako se klišeji nacionalizma svode samo na banalnost. Ono što bi se bez dvojbi moglo reći jest to da se junak ove priče lažući predstavljao kao „istinoborac”, da je kroz laž tragao za istinom, da su mu se ti pojmovi i te krajnosti često poklapali, da nikad nije uspio razlučiti jedno od drugog, da je često zamjenjivao jedno drugim, da bi napokon sve te silne proturječnosti i muke objelodanio i priopćio nam da se do istine dolazi laganjem i da je u ime istine nužno lagati, pa je tako ushitio svoje sljedbenike, svoje banalno bratstvo kad je konačno propjevao: „Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.” 7

(1) Dobrica Ćosić je bar deceniju pre raspada tvrdio da je Jugoslavija mrtva – i odjednom je postao prvi predsednik države koja se tako zove.” (Vidosav Stevanović: Milošević, jedan epitaf, Sarajevo 2001)

(2) Slobodan Blagojević „Tri čiste obične pameti” (Radio B92, Beograd 1996)

(3) Dr. Jovan Rašković površno je analizirao hrvatsko-srpske odnose, a svoja politička stajališta gradio je na „jeftinim psihoanalitičkim štosovima”, koji bi bili zabavni i veseli da nisu postali „pogonsko gorivo” u krvavim sukobima i zločinima. U svojoj knjizi „Luda zemlja” (1990), taj je sumnjivi vrač hrvatsko-srpske odnose sveo na etnički sukob proizašao iz različitih karaktera; srpski je, dakako, „edipalni karakter” koji nije „karakter mraka i osjenčenja, to je čist karakter u kome postoje samo dva elementa – sve ili ništa”, dok su Hrvati „kastracioni karakter”, a taj je tip karaktera, veli kninski vrač, „zatvoren i hermetičan”, te u stalnom strahu da će od nekoga biti uškopljen. Srpski edipalni karakter je donekle agresivan, ali „sklon određenim promjenama”, dok se hrvatski kastrativni karakter „boji svake promjene”. Srpski edipovac uvijek je spreman „da mijenja svoje očeve, svoje gospodare”, dok „kastratu” preostaje jedino mržnja i strah od Edipa.

(4) „Kada je postao glavni urednik Mladog borca, počinje pisati tekstove ali i neke literarne priloge, pod pseudonimom Gedža. Naslovi i teme su bili u duhu vremena: 'Došla je bratska Crvena armija', 'Zasučimo rukave', 'Nekoliko napomena o agitaciji'... Jedne večeri među mladim piscima, bio je tu i Mihiz, Ćosić je pročitao jedan svoj rad. Mihiz je jednom omladinskom funkcioneru odmah i bez okolišanja objasnio da to ne vredi ništa. Nastavio je da piše. Sud Elija Fincija o njegovom spisateljstvu je bio gromovit: 'Druže, to što si ti napisao, obično je govno s mlekom. Ti si izraziti partijski radnik.' Kada je napisao 'prvu ruku' o hronici Rasinskog partizanskog odreda, što će posle izaći pod naslovom Daleko je sunce, Veljko Vlahović ga je podržao rekavši mu da ima dara i da treba da završi rukopis. Njegov šef Mitra Mitrović posle čitanja rukopisa nije bila takvog mišljenja: 'Pa, Gedžo, ti si nepismen.' Dušan Matić, slično: 'To ne vredi ništa'. Jedino je Oskar Davičo imao suprotno mišljenje: 'To je sjajno, ti ćeš biti veliki pisac'.” (NIN, 28. lipnja 2001)

(5) Slobodan Macura, Toronto, Canada, Naša Borba, 7. svibnja 1998.

(6) Ali, kakva korist što su Srbi u pravu kad je Dobrica još 1991. godine zapisao: „Mi smo danas Srbi samo po imenu.” Znači li to da nikakvih više vrijednosti ondje nema, nego je još ostalo pusto ime, stara slava. Pa ipak je ostalo još ponešto – ostali su masakri, zločini, rušenja, genocid nad muslimanima i Albancima – i to sve u posljednjoj dekadi XX. stoljeća. Uostalom, je li moguće da je od „Srba ostalo još samo ime”, kada sam Ćosić piše te iste 1991. godine da je Milošević zbog nekih svojih mana, prije svega tvrdokornosti i zadrtosti, „ugrozio svoja retka svojstva – visoku inteligenciju, hrabrost, odlučnost, snažnu volju, odanost srpskim nacionalnim interesima. Taj najuspešniji rušitelj Titovog ustavnog poretka, taj čovek koji je najzaslužniji za izlazak Srbije iz poluvekovne potčinjenosti antisrpskoj koaliciji, taj komunist koji je obnovio srpsku državu koju su srpski komunisti dezintegrisali, političar koji je uspostavio Srbiju kao politički subjekt…” (Večernje novosti, 22. travnja 2002). Dakle, kako je to moguće da je ostalo samo puko ime, kad je taj veliki čovjek „obnovio srpsku državu”, kad je „uspostavio Srbiju kao politički subjket”. Izvući „Srbiju iz poluvekovne potčinjenosti”, obnoviti srpsku državu, uspostaviti „Srbiju kao politički subjekt”, pa to su najveća ostvarenja koja se mogu dosegnuti, pod uvjetom da je to istina što Gedža piše. I onda na sve to pljune, tko drugi doli sam Dobrica, i kaže, nakon takve Miloševićeve slave, uspjeha, dostignuća i spasenja, da je od Srba ostalo još samo ime, te da „nijedan veliki politički cilj, koji smo postavili na početku veka, nismo ostvarili”, a prije toga je rekao da je Milošević „obnovio srpsku državu koju su srpski komunisti dezintegrisali”, da je Milošević „najuspešniji rušitelj Titovog ustavnog poretka”, a „titoizam je najveća kob srpskog naroda”. Mnogo kontradikcija iz Dobričine glave. Ali ostalo je još toga zabilježeno i snimljeno, pa je tako Klaus Neumann, predsjedavajući vojnog komiteta NATO-pakta, zapisao: „Milošević nam je rekao: 'Problem Kosova riješit ću jednom i zauvijek u proljeće 1999. godine'. Pitali smo ga kako to misli učiniti, a on je rekao: 'Isto ono što smo Albancima učinili u Drenici 1945.' Na to smo mu rekli da ne znamo što su napravili Albancima 1945., pa smo ga zamolili da nam to ljubazno elaborira. 'Vrlo jednostavno: okupili smo ih i pobili', bio je Miloševićev odgovor.” Taj se citat našao i u knjizi Margaret Thatcher Državništvo, a spominjao se i na procesu Miloševiću u Haagu. Ako je to „visoka inteligencija, hrabrost, odlučnost, snažna volja, odanost srpskim nacionalnim interesima”, onda je jedino točno ono što je rekao Rade Konstantinović da je riječ o ludilu.

(7) Citirano prema listu Politika od 22. studenog 2003. godine.

(Kraj feljtona)