Bosanska politika je kratkovida
Kada se većina ljudi pobuni i pokaže kako neće tolerisati korupciju nastaje promjena. To je presudni trenutak koji se desi u situaciji u kojoj većina očekuje korupciju, ali dovoljno veliki broj ljudi očekuje integritet. U tom trenutku vaga pravde pretegne na stranu integriteta javnih institucija. Želim vjerovati kako se Bosna i Hercegovina približava tom presudnom trenutku. Mislim da se to, zbog međunarodnog prisustva, već dešava na sudovima, ali sumnjam da će se desiti u drugim institucijama ukoliko se svijest građana ne promjeni
David Pimentel je Fulbrightov stipendista koji je katedru Florida Coastal School of Law zamjenio kancelarijom Pravnog fakulteta u Sarajevu. Tokom Fulbrightove stipendije želio je ocjeniti trenutno stanje bh. sudstva kojem je posvetio značajan dio svoje karijere. Radeći na Haškom tribunalu i kasnije kao član Nezavisne sudske komisije stekao je cjelovito znanje o Bosni i Hercegovini koje koristi nastojeći akademski objasniti trenutne bh. odnose. Na kraju svog boravka u Sarajevu za e-novine je, u svjetlu stalne političke krize, govorio o bh. politici, tenziji koju ona stvara i funkciji sudova nakon rata.
*Bili ste član Nezavisne sudske komisije koja je radila na reformi sudova u Bosni i Hercegovini. U akademskim radovima koje ste kasnije objavili osvrnuli ste se i na neke karakteristične izazove sa kojima ste se sreli. Možete li objasniti koji su to karakteristični izazovi?
Bosanci i Hercegovci svakodnevno žive sa izazovima koje smo mi tada zatekli. Postojanje OHR-a je jedan od njih. Bosna je prva zemlja u kojoj sam radio na reformi sudstva, nakon čega sam bio u Rumuniji. Tamo sam shvatio kako su moje mogućnosti ograničene zbog političkih barijera. U Bosni to nisam osjećao. Wofgang Petritsch, tadašnji visoki predstavnik je podržavao sve što smo morali raditi. S druge strane, etničke tenzije su pravi problem. Građani Bosne i Hercegovine i njeni zvaničnici trebaju shvatiti da sudski sistem mora funkcionisati neovisno od politike. To se odnosi na odluke koje se moraju donositi neovisno od toga ko je na vlasti, koje su oni nacionalnosti ili koje je bilo ko nacionalnosti ili na čijoj su strani bili u ratu. Kada smo započeli reforme susreli smo se sa neefikasnim sudstvom, što je obično problem zemalja u tranziciji, ali etničke i političke tenzije u društvu koje je podijeljeno na dva entiteta su bile stvarni problem. Morali smo odrediti razinu do koje ćemo centralizovati sudstvo i stvari su bile zato znatno komplikovanije. Bilo je stvarno teško zato što je politika sveprisutna, ali mi smo našli način. Kada sam se vratio u Bosnu, nadao sam se kako su se tenzije smirile, međutim došao sam u septembru, neposredno pred izbore i mogao sam osjetiti sve te strasti, vidjeti nacionalne zastave kojima se mahalo i koje su valjda trebale motivisati glasače. To, čini mi se, postaje sada najozbiljniji izazov za društvo.
Iz mojih članaka možete zaključiti da sam veoma ponosan na naš rad - u svima ćete naći malo samohvale. Zadatak je bio stvoriti efikasan i pouzdan sudski sistem. Kada smo krenuli raditi shvatio sam da postoji znatan broj malih sudova u malim mjestima u kojima nisu bili potrebni. Neki od njih bili su osnovani samo zato što su to bile ratne teritorije. Postavili smo kriterije i odlučili smo zatvoriti sudove koji nisu bili dovoljno veliki, u kojima nije bilo dovoljno ljudi i slično. Ljudima koji tu rade je to, naravno, smetalo - neki od njih su dolazili u Sarajevo i razgovarali sa mnom, neki bi me zvali i ja bih posjetio njihova mjesta. Kada smo bili u Tomislavgradu dobili smo pismo u kojem je bilo napisano "Zažalit ćete ako zatvorite sud“. Ne bih rekao da je to bila stvarna prijetnja, ali bilo je takvih reakcija. Mi smo imali iste kriterije za sve. Tomislavgradu nije bio potreban sud i to je činjenica. Bilo je trenutaka kada sam zaista morao razmisliti o kriterijima – recimo kao kada sam otišao u Lukavac koji je u blizini Tuzle, u kojem je bio organizovan sud koji je radio odlično. Slijedeći naše kriterije morali smo ga zatvoriti. Taj sud je mogao ostati otvoren, ali sjećam se kako sam samo mislio na kriterije - kako to napraviti u Lukavcu, a drugom gradu zatvoriti sud!? Smatrao sam kako ne treba dozvoliti tu vrstu kritike. Kada bi se naš projekt okarakterizirao kao instrument koji služi za postizanje političkih ciljeva, cijeli naš trud bi nestao. Ljudi bi bili time uzrujani, a OHR bi vjerovatno odbio učestvovati. Tako smo mi u obzir uzimali samo brojeve, opterećenost predmetima i prema tim kriterijima smo odlučivali koji sud ćemo ostaviti a koji ne. Mislim da je to bio najbolji i jedini način.
*Nezavisna sudska komisija je, kako sami smatrate, bila svjesna političkih faktora, ali ste svoje zaključke zasnovali na jednostavnim kriterijima "zanemarujući široki spektar političkih faktora, političkih implikacija (uključujući etničke tenzije) koje su nastale zbog reformi." Je li to bila pametna odluka, obzirom na trenutnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini?
Tačno. Bili smo svjesni političke situacije, ali smo je zanemarili. Sjećam se kad su me zvali iz OHR-a i kritikovali naš način rada. Postojale su neke zajednice u kojima je sud održavao tenzije nakon rata i OHR je smatrao kako te sudove treba zatvoriti. Bili smo svjesni tih stvari, ali smo otvoreno rekli šta želimo, koji su naši kriteriji, nakon čega su nas ljudi vukli za rukav, a iz međunarodne zajednice bi govorili: „Jeste li sigurni da to stvarno želite? Možda je to greška“. Morali smo napraviti reformu a samo je jedan način bio logičan i racionalan. Osloniti se na političke faktore bi bilo nesigurno.
Trebat će vremena da javnost počne vjerovati u sudove
*Bili ste član Nezavisne sudske komisije, nakon čega ste se u akademskom radu nastavili baviti reformom sudstva u Bosni i Hercegovini. Vratili ste se nakon devet godina i sada se možete osvrnuti na svoj rad. Koji je Vaš stav o bh. sudovima danas?
Dok smo radili susreo sam se sa mnogim predsjednicima sudova. Razgovarao sam sa svakim od njih o stvarima koje je trebalo poduzeti kako bi se situacija poboljšala, o administraciji koja nije direktno vezane za reforme, ali jeste za efikasnost. Tada je u sudovima vladala određena atmosfera radi koje bi sudije smatrale kako moraju odraditi svoju mjesečnu kvotu predmeta. Bili su plaćeni za određeni broj predmeta koje bi završili za dvije sedmice i ostatak mjeseca bi se mogli odmarati. To je poprilično ograničena vizija sudstva. Mi smo se trudili da reformom sudstva sudijama vratimo osjećaj odgovornosti. Kada sam se vratio u Bosnu obišao sam neke gradove u kojima sam bio ranije i mogu reći kako sam zadovoljan što mogu primjetiti kako su stvari znatno bolje. U većini slučajeva, sudovi funkcionišu efikasnije nego ranije. Još nešto značajno je postojanje kulture netolerancije prema korupciji. Prije deset godina neke sudije bi možda i bili svjesni kako njihove kolege ne rade po slovu zakona, ali to nije bila njihova stvar. Kada danas razgovaram sa sudijama, imam osjećaj kako bi se uvrijedili kada bi neki njihov kolega radio tako nešto. Siguran sam da su sudovi znatno funkcionalniji i sa znatno više integriteta, samo moraju vratiti povjerenje javnosti. Ljudi moraju vjerovati u sudove, ali čini mi se kako ih zasad smatraju slabim.
*Brojevi, možda, pokazuju kako su sudovi efikasniji, ali građani mogu biti subjektivni i smatrati sudstvo slabim nakon svih afera koje su ostavile traga u javnosti. Čini mi se kako je to nezadovoljstvo društvom u cjelini koje je na rubu korupcije, karakteristika većine tranzicijskih zemalja, ne samo Bosne i Hercegovine. To je stanje u kojem smo zapeli. Šta napraviti?
Korupcija je veliki problem u postkomunističkim zemljama. Kada su komunisti bili na vlasti korupcija jednostavno nije bila dopuštena. Oni bi uništili svakoga ko bi pokušao da je provede. Nakon pada komunizma društvo se suočilo sa kriminalom koji je postajao sve moćniji. Ne želim izdvojiti Bosnu ili reći kako je Bosna više korumpirana od nekih drugih zemalja u kojima sam bio, ali je istina da se suočavate sa ozbiljnim problemima. Šta raditi? To je teško pitanje. To je pitanje na koje nemam odgovor, na koje, vjerujem, niko nema odgovor. Svi moraju preuzeti odgovornost. U nekim zemljama svjedočili smo zahtjevima javnosti koja je htjela odgovornu politiku. To je zaista veliki pritisak na zvaničnike, ali javnost ne može kriviti samo njih. Oni moraju zahtjevati, ali i preuzeti svoj dio odgovornosti. Danas sam bio na ručku sa jednim mladim, brilijantnim advokatom i on mi je govorio o svojim problemima. Naime, član njegove porodice koji je u bolnici, ne dobija svu odgovarajuću njegu. On bi mogao riješiti ove probleme, kada bi povukao neke veze, nazvao pravu osobu ili dao novce, ali je to odbio. On ne želi komprimirati svoju etiku kako bi promijenio situaciju - što nije lako kada mu neko blizak leži u bolnici. Ne moraju se svi ponašati kao on, ali kada se većina ljudi pobuni i pokaže kako neće tolerisati korupciju nastaje promjena. To je presudni trenutak koji se desi u situaciji u kojoj većina očekuje korupciju, ali dovoljno veliki broj ljudi očekuje integritet. U tom trenutku vaga pravde pretegne na stranu integriteta javnih institucija. Želim vjerovati kako se Bosna i Hercegovina približava tom presudnom trenutku. Mislim da se to, zbog međunarodnog prisustva, već dešava na sudovima, ali sumnjam da će se desiti u drugim institucijama ukoliko se svijest građana ne promjeni. Za to su potrebne generacije, ali se nadam kako ljudi postaju svjesni toga. Kada gledam prijatelje moje djece nadam se da za njih postoji budućnost. To su bistra, talentovana djeca i najgore što se može desiti je da napuste Bosnu zato što nemaju budućnosti. Zbog toga sam razočaran politikom koja je zaista kratkovidna. Izbore odlučuje etnička lojalnost po principu „glasajte za mene zato što sam veći nacionalista“ i slični nastupi. To su kratkotrajne političke prednosti koje vode zemlju u pogrešnom smijeru.
Oni koji ne žele centralizovanu državu moraju dati konkretne prijedloge
*Aktuelno političko pitanje u Bosni i Hercegovini jeste pitanje bh. sudstva. Parlament BiH je usvojio zakone o Sudu i Tužilaštvu - predstavnici oba entiteta glasali su tada za ove zakone. Ustavni sud BiH je nakon toga dvaput razmatrao ustavnost zakona. Međutim, u RS tvrde kako su Sud i Tužilaštvo pod kontrolom stranaca koji Srbe smatraju ratnim zločincima, i kojima je cilj sve centralizovati. Zbog toga su se vlasti RS tokom ove godine odlučile na referendum o Sudu i Tužilaštvu. Koji je značaj ove, očito politički motivirane odluke za sudstvo?
Mada je to dobro pitanje moraću se suzdržati od odgovora, jer nisam dovoljno upoznat sa slučajem. Ne bih htio da nagađam, bilo bi to neprikladno.
*Barem otkrijte vaš stav... Jesu li, obzirom na okolnosti, neophodni sud i tužilaštvo na državnom nivou i zašto?
Taj problem je kreirao Dejton i on postoji već skoro dvadeset godina. Moj stav u ovom slučaju je vjerovatno pod uticajem činjenice da sam iz SAD, u kojem smo, kroz historiju, imali slične probleme. SAD je bila decentralizovana država i njeni građani su sebe smatrali građanima država članica. Oni nisu htjeli nacionalnu vlast nego lokalne ovlasti. Kada je Ustav SAD napisan, države su zadržale ovlasti ali tenzije su nastavile postojati - problem je bio u tome što smo istovremeno nastojali biti jedinstvena i podjeljena zemlja i to je stvaralo kontinuirani konflikt. Tako da imamo slična iskustva. Kao što vam je vjerovatno poznato, mnoge države na Sjeveru su usvajale zakone kojima su htjeli zaštititi robove od trgovine, države na Jugu su se tome protivile, dok je nacionalna vlast nastojala to riješiti. Zatim je Abraham Lincoln postao predsjednik i počeo je Građanski rat. Prije tačno mjesec dana bilo je 150. godišnjica početka Građanskog rata u Americi. Mada se Građanski rat desio dosta prije vašeg rata, započeo je iz sličnih razloga, zbog regionalnih nasuprot nacionalnih tenzija. Sjever je dobio rat, SAD je postala centralizovana država, ovlasti njenih država su znatno smanjene a mi smo postali jedna nacija. Međutim, čak i 150 godina nakon rata, u SAD postoje sudstvo na razini federalnih država i Vrhovni sud SAD. Zato ja, kao advokat, moram odlučiti hoću li slučaj rješavati na Vrhovnom ili državnom sudu: mogu predati predmet na Vrhovni sud, ali osoba koju tužim može tražiti da se predmet prebaci na državni sud. To je zaista komplikovano i taj sistem nije efikasan. Kada poredim Bosnu i SAD, moram se zapitati želite li zaista decentalizovanu državu i odvojene entitete!? Moj stav je sud na razini države, ali sud koji neće biti označavan kao anti-srpski ili anti-hrvatski, kao što je trenutno. Zemlja mora funkcionisati kao cjelina ako želi u EU. Zato je neophodno nacionalno jedinstvo koje sada ne postoji – sada se mogu osjetiti samo etničke tenzije. To je zaista uznemirujuće i bojim se kako je Bosni suđen novi konflikt, slično kao u SAD. Čini mi se, problem samo tako može biti riješen.
*Kao što znate, na lokalnim sudovima i državnom sudu primjenjuju se različiti Krivični zakoni. Tako nije neobično da neko kome se sudi na državnom sudu dobije presudu drugačiju od one koja je za isto krivično djelo data na lokalnom sudu. Neki ljudi vjeruju da bi se takve nedosljednosti mogle ukloniti uvođenjem Vrhovnog suda na državnom nivou. Vjerujem da će vaš odgovor biti sličan prethodnom, ali moram vas pitati, je li nam potreban Vrhovni sud na državnom nivou ili bi bilo lakše samo uskladiti zakone?
Problem nedosljednog presuđivanja je veliki problem u mnogim zemljama. Za krivično djelo za koji je maksimalna kazna pet godina jedan sudija može dati presudu od godinu dana, a drugi, poznat po svojoj strogosti, će dati pet godina. Oni primjenjuju isti zakon ali su njihove presude drugačije. To je čest slučaj u SAD. Kroz svoje advokatsko iskustvo sam se često susretao sa time. U SAD nastojimo osigurati da sudije daju slične sankcije kada su isti zakoni. Situacija, naravno, postaje teža kada imate različite zakone. Zbog toga se mora naći način da se zakoni, ali i kazne usklade. Uprotivnom javnost gubi povjerenje u sudstvo i počinje smatrati kako je pravda arbitrarna. To je zaista ozbiljan problem. Treba nešto uraditi, zakoni se moraju uskladiti. Pitanje je bi li Vrhovni sud riješio taj problem!? To ne mora nužno biti Vrhovni sud, niti pravo rješenje. Može biti samo dio rješenja, ali koje svakako treba uzeti u obzir.
*To obično dobije politički značaj.
Oni koji misle da Vrhovni Sud nije potreban i koji nisu za centralizovane funkcije, moraju izaći sa prijedlozima kako riješiti ove probleme.
*Šta mislite o reformi sudstva u cijelosti? Neke od vaših kolega koji su bili sudionici reforme sudstva, poput Susan Wright, bivše šefice Odjela za implementaciju vladavine prava OHR-a ili oni koji su na neki način bili povezani sa reformom, poput Clifford Bonda, bivšeg ambasadora SAD u BiH, smatraju da su napravljene određene greške. Jedna od njih, kako oni tvrde, jeste da nije uspostavljeno dovoljno odlučnosti da se ojača vladavina prava.
Ta me kritika zbunjuje. Vladavina prava podrazumijeva očekivanje da se svi ponašaju u skladu sa zakonom i da svi podliježu istom zakonu. To je dio mog istraživanja koje radim u Bosni. Svi znamo kako vladavina prava izgleda kada je vidimo na djelu, ali ne znamo kako je postići, kako stvoriti društvo u kojem postoji vladavina prava. Neki smatraju kako treba usvojiti zakone i uspostaviti sudove slične zemljama u kojima ona postoji. Što je donekle apsurdno, jer kulturološki to ne bi funkcionisalo. Javnost to ne bi mogla prihvatiti - svaka zemlja ima svoju kulturu i svoje društvo koji se razlikuju. Citati koje navodite nisu mi poznati, čine mi se kao kritike da nije bilo dovoljno odlučnosti. Možda bi pitanje imalo smisla kada biste rekli čije odlučnosti, i u tom smislu bismo se mogli osvrnuti na jedan od mojih prethodnih odgovora. Ko je to nedovoljno odlučan? Možda postoji nedostatak odlučnosti građana ili vaših zvaničnika. Zato to pitanje ima smisla s vašeg aspekta, ali sa aspekta osobe koja u Bosni nastoji stvoriti vladavinu prava, baš i ne. OHR je uložio velike napore u to i zato su mi nejasne kritike. Mislim da je bilo dovoljno predanosti ali to je samo moj stav.
U Bosni i Hercegovini su nakon rata svi gubitnici
*Ratni zločini su najosjetljiviji problem nakon rata u Bosni i Hercegovini, čak i sada, nakon svih godina i posebno nakon presuda za ratne zločine. Pravda se smatra kaznom i osvetom i zbog toga ICT i nacionalni sudovi neuspješno provode oporavak i pomirenje. Po vašem mišljenju, koju ulogu ima sudski sistem u tranzicijskoj pravdi?
ICT nije konstruisan kao sud kojemu je osnovna funkcija oporavak ili pomirenje. Mislim da su funkcije tribunala znatno veće. Gledamo svakodnevno suđenja ljudima koji su bili značajni, koji su zauzimali značajna mjesta i koji sada odgovaraju za zločine koje su počinili ili za koje su odgovorni. Bilo je dosta priče o tome nakon što je Slobodan Milošević umro. Meni to nije bitno. Činjenica da je proveo posljednje dane svog života odgovarajući za grozne zločine, smatram kao uspjeh. Mislim da vlada mišljenje kako će kazna kao neka vrsta osvete pomoći žrtvama u smiraju, ali možda može pomoći i voditi ka cjelokupnom oporavku, kada žrtve vide suđenje Miloševiću na televiziji, ako vide da on stvarno odgovara za svoje zločine. To nije najefikasniji proces oporavka za žrtve zločina, ali time se šalje poruka ostatku svijeta, kraljevima rata u Siriji ili Libiji ili na bilo kojem mjestu u svijetu, da ne mogu činiti takve stvari i proći nekažnjeno. U tome leži značaj ICT. Kroz historiju je Nirnberg imao sličnu ulogu - poruka suđenja u Nirnbergu je bila da će gubitnici odgovarati za svoja zlodjela. U Drugom svjetskom ratu je bilo jasno ko su bili pobjednici a ko gubitnici. U Bosni situacija nije tako jednostavna i to je osnovni problem sa kojima se ICT, ali i nacionalni sudovi suočavaju. Kada oni nacionalne heroje proglasi zločincima onda tu stranu možete okarakterisati kao gubitnike. To se nedavno desilo u Hrvatskoj, sa Gotovinom. Kada govorimo o oprostu, impresioniran sam komisijama za istinu u Južnoj Africi. One su bile znatno efikasnije u promociji oporavka i pomirenja, zato što se njihov rad temelji na razgovoru i istini. Možda ste u pravu, ICT nije uspio promovirati oporavak i pomirenje, ali kao što sam naglasio to mu i nije osnovni zadatak. ICT je kreiran iz drugih razloga, i mislim kako se pokazao kao zaista efikasan. Pomirenje i oporavak se moraju riješiti na drugi način. Prvi korak je priznati počinjena zlodjela.
To je sigurno veći problem nego bilo šta drugo. Začuđen sam izjavama političara iz Republike Srpske koji insistiraju na tome kako u Srebrenici nije počinjen genocid. Ako postoji takvo kulturološko poricanje, oporavak ne može početi. Uzmite za primjer stav njemačke vlade prema Židovima nakon 2. svjetskog rata. Oni su priznali počinjeni zločin, izvinili se i što je značajno donijeli su zakone kojima su ih zaštitili. Danas u Njemačkoj ne možete nositi nacistička simbole bez da vas kazne, jer Nijemci nastoje stvoriti duboko poštovanje prema mrtvima. Ratne zločine su u Bosni počinile obje strane, za to postoje dokazi ICTY-a. Oni koji su počinili zlodjela moraju ih priznati. Jedna od neispričanih priča ICTY-a jeste priča svjedoka. Oni su ti koji su napravili korak naprijed. Bio sam prisutan, ovdje u Sarajevu, kada je jedan od svjedoka davao izjavu putem video konferencije. On je bio vojnik. Učestvovao je u zločinima koje je naredio njegov nadređeni. Govorio je kako su tada okupili sve civile među kojima je bila žena koja je u naručju držala bebu. Oficir je naredio vojniku da je ubije i kada je on to odbio, svjedok je to napravio. Bio sam tu i slušao sam ga. Govorio je kako se osjećao zbog nečovječnih stvari koje je napravio, i tada sam stvarno vidio zrno ljudskosti. Vidio sam pokajanje osobe koja je učinila grozno djelo. Osjetio sam sažaljenje prema njemu... i mislim kako bi i žrtve osjetile sažaljenje prema nekome ko bi iskreno rekao sve ovo. Uglavnom slušamo optuženike koji tvrde kako nisu krivi, ali kada ljudi koji su optuženi ili koji su svjedoci priznaju krivicu i onda čujemo i neispričane priče.
*Šesnaest godina nakon rata, Bosna i Hercegovina je društvo u kojem i danas vlada etnička podjela, nepovjerenje, frustracija i generalno nezadovoljstvo. Tranzicijska pravda je započela – sudski sistem je reformisan, uspostavili smo sistem pravosuđa na državnom nivou, sudovi su restruktuirani – ali čini se da još dosta toga treba uraditi kako bi postigli potpuni oporavak i pomirenje. Šta je od većeg značaja, akteri zločina koji pokazuju kajanje ili zvanične politike koje nas još nisu osvijestile? Šta moramo napraviti kako bismo zatvorili tu stranicu naše historije?
To je dobro pitanje. Mislim da se oporavak uvijek dešava na ličnom nivou. Martha Minow, dekanesa Pravnog fakulteta na Harvardu napisala je knjigu Between Vengeance and Forgiveness (Između osvete i oprosta) u kojoj govori o tim problemima. Ne postoji osoba u Bosni koja nije doživjela neki gubitak u ratu, neki su izgubili članove porodice, neki prijatelje, domove... svi su izgubili nešto. Oporavak mora započeti u srcima. Pomoglo bi, naravno, kad bi političari izrazili volju da istupe i kažu šta je pogrešno učinjeno ali trenutno, nažalost, ne postoji politička volja za tim. To me stvarno brine.