Mi samo glumimo da živimo u demokraciji

image

Što se tiče Dubrovnika, ali jednakom mjerom i Beograda, pitanje provincijalizma zaista je bolno, ne samo zbog brojnih ugostitelja-bandita sada liberalnog (tj. robovlasničkog) kapitalizma nego još i mnogo više zbog današnjeg stanja političke i društvene nekulture. Mi samo glumimo da živimo u demokraciji. Čitavog života borim se ne samo za prava brojnih manjina nego i za opstanak biljaka i životinja. Jednom zauvijek moramo shvatiti: bez obilja i raznovrsnosti biljaka i životinja ni mi više nećemo biti stvorenja koja pripadaju majci Zemlji po kojoj hodamo, to je osnovni izvor otuđenja. Kao što sam u jednoj pjesmi napisao: »Kakvo oružje ima moja mačka osim svoje umiljatosti?«, zapravo parafrazirajući sjajni stih Johna Keatsa: »Kakvo oružje ima lav osim samog sebe?«

Specijalno za e-novine govori Vojo Šindolić, pesnik, prevodilac, slikar, dubrovački bitnik. O pisanju, prevođenju, druženju sa našim i svetskim autorima, o životu i literaturi, nacionalizmu, o propasti i boljoj prošlosti gradova i ljudi, a sve to povodom nedavnog objavljivanja njegovih odabranih pesmama u izdanju Levog krila, "Neuspjeli bjegunac". To je po rečima priređivača knjige Bojana Marjanovića prvi opsežan izbor iz poezije Voja Šindolića u Srbiji posle raspada Jugoslavije.

*Dubrovnik je takođe Vaša opsesivna tema, govorite o onom Dubrovniku pre najezde turista i novih tehnologija. Takođe pišete o posledicama njegovog razaranja od strane srpsko-crnogorske JNA. Kako biste opisali svoj rodni grad nekome ko tamo nikada nije bio? Šta bi trebalo da vidi ako se ikada nađe u njemu? Šta bi trebalo da izbegne?

U kolektivnom nacionalizmu koji živimo (bilo gdje na teritoriju bivše SFRJ) od devedesetih godina potisnuta je važnost pojedinca. U Dubrovniku već godinama imamo savršenu simbiozu totalnog bezakonja i krajnje perfidnu otimačinu gdje se tačno zna što kome pripada i gdje se uz podršku vlasti ili opozicije svejedno, javno dobro pretače u džepove nekolicine bezdušnih političkih ili poslovnih kameleona. S druge strane, bogato povijesno nasljeđe kojim bi se ponosio svaki Grad, pretvorili smo u isprazni folklor kineskih suvenira s okusom Mediterana »kakav je nekad bio«, ili u obično domoljubno ludilo u kojem se lokal-patrioti nadojeni mržnjom prema »svima onima koji drugačije misle od njih« zdušno zalažu za referendum na kojem se hrvatski narod mora izjasniti prihvaća li ili ne tekovine antifašizma.

Nažalost, Dubrovnik je sve više i više monoteistički monetarni centar nekakve kvazi-kulture. Pokušat ću to objasniti kronološki na nekoliko sasvim različitih primjera. Još su početkom dvadesetog stoljeća braća Ivo i Lujo Vojnović konstatirali početak kulturne smrti grada Dubrovnika. Lujo Vojnović je još 1898. u predgovoru svojih Elegija zapisao: »Ove su Elegije nikle na grobovima. Iz njih viri jedan svijet, neznan i nerazumljiv današnjemu koljenu i koji je zaspao malo po malo za vazda. Blaga je priroda obavila Grad, koji nekada bješe najčudniji pristan Slobode i Civilizacije na svijetu. Opustio je veliki teatar.«

Kao što je to dobro poznato, u maju 1933. godine u Dubrovniku je održan svjetski kongres PEN centara. Već se prije kongresa govorilo o borbama koje bi mogle nastati povodom zasjedanja svjetskih književnika. Delegati francuskog kluba na čelu s Julesom Romainsom došli su u Dubrovnik s namjerom da u potpunosti isključe Nijemce iz organizacije i to radi poznatog spaljivanja knjiga kao i zbog njihovih stavova prema Židovima. Ali zvanična njemačka delegacija PEN-a bila je većim dijelom sastavljena od predstavnika koji su dijelili nacističke stavove i svi su se zdušno usprotivili javnom istupu Ernsta Tollera. Predsjedavajući, H. G. Wells, pozvao je prisutne da glasanjem odluče o tome. Nakon što je Toller dobio pravo javnog istupa, njemačka delegacija je napustila skup. U svom govoru Toller je pročitao imena 60 njemačkih autora (uglavnom Židova) koji su se našli na nacističkoj crnoj listi. Bio je to dramatičan trenutak u povijesti svjetske književnosti, premda ga ondašnja dubrovačka štampa nije prepoznala u tom smislu i otvoreno se stavila na stranu zvanične delegacije Nijemaca i njihovog stava. »…U odsustvu Nijemaca to je jutro govorio Židov Šalom Asch kao i Toller, tako da se ovaj klub na kraju izrodio u cionističku propagandu… Toller je govorio u obranu slobode misli… Iza ta dva govora svršio je ovaj kongres, koji može da se ponosi time što se je izrodio u apologiju agresivnog židovskog masonstva. Istina je doduše, da svi članovi pojedinih centara nijesu židovsko-masonskog mentaliteta, ali se je na kongresu pokazalo da ovaj mentalitet ima pretežnu većinu i vodeću ulogu. Ovo mora ozbiljno zabrinuti članove PEN klubova kršćanskog nazora o svijetu.« (Narodna Svijest, Dubrovnik, 14. juni 1933.)

S nostalgijom se prisjećam Dubrovnika iz mojeg djetinjstva, tj. kasnih pedesetih i ranih šezdesetih. Kad sam imao pet ili šest godina moja baka Magdalena često me vodila u neku od dubrovačkih crkava (Malu braću, Katedralu, crkvu. Sv. Vlaha), a i moj tetak Antun Tonči Capurso (otac poznatog muzičara Lucijana Lučija Capursa, člana Dubrovačkih trubadura) pjevao je u crkvenim zborovima kako u katoličkoj tako i u pravoslavnoj crkvi i jednom ili dvaput nedjeljno me vodio na probe zbora. Za razliku od ove lično doživljene istine, današnji patrioti s političkih govornica ili crkvenih oltara uporno urliču kako je u vrijeme mračnog komunizma sve kršćansko/hrišćansko bilo zabranjeno i kako se nije moglo slobodno ići u crkvu (kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji).

*Pišete otvoreno o nedavnim ratovima na ovim prostorima, o ideologiji koja vodi mase, o zločinima, genocidu, sa tugom pevate o poginulim prijateljima, u spomen na Milana Milišića i druženje s njim objavili ste knjigu njegovih pesama o Dubrovniku, na dvadesetogodišnjicu njegove smrti. Zainteresovani ste u pesmama za to da čovek zadrži svoj ljudski lik, da ga ne pojede marketing, novac, tehnologija, ideologija. Važne su Vam diskriminisane grupe, manjine, potlačeni i oni koji nemaju glas u javnosti, neprilagođeni. Životinjama u savremenom svetu posvećujete posebnu pažnju. Sasvim u duhu beat poezije upozoravate ljude na zlo. Šta mislite kakav je učinak takvih pesama? S kolikim njihovim uticajem biste bili zadovoljni?

Knjiga koju sam priredio i koja se zove Ulica koja će se zvati tvojim imenom, u spomen na Milana Milišića, objavljena je u Dubrovniku u oktobru 2011, dakle za dvadesetu godišnjicu Milanove pogibije. Očigledno je da prije desetak godina nije postojala ni politička a ni kulturna volja da se takva knjiga objavi, recimo u ogranku Matice hrvatske u Dubrovniku. Tek nakon što je prije tri godine osnovano Društvo dubrovačkih pisaca ukazala se prilika za objavljivanje te knjige. Kako smo Milan i ja bili nerazdvojni prijatelji od jeseni 1973. izbor je pao na mene. Naravno, da je netko drugi priredio tu knjigu ona bi, sasvim izvjesno, bila drugačija.

Baš kao i Danilo Kiš, ili Predrag Matvejević, i Milan Milišić bio je kozmopolita i uvjereni Jugoslaven, ali i Dubrovčanin. Bez obzira da li u beogradskom Klubu književnika, ili u društvu nekog boema u Zagrebu, ili u prijateljskoj diskusiji sa Markom Vešovićem u Sarajevu, govoreći i pišući i na ekavskom i ijekavskom, Milan je uvijek bio veliko i razigrano dijete. Valjda je tome krivo i Milišićevo »dvojno državljanstvo« – jer kao pjesnik, Milan je istodobno pripadao dvjema književnostima, i srpskoj i hrvatskoj. Ponekad se zapitam kako bi Milan vidio ovaj svijet danas. I da je ostao živ, kako bi uopće prošao kroz strahote rata i one jednako ružne, poslijeratne. Jer Milan nije nikad niti pomislio, nije htio, nije želio mijenjati svoj način života.

Photo: LA

Što se tiče Dubrovnika, ali jednakom mjerom i Beograda, pitanje provincijalizma zaista je bolno, ne samo zbog brojnih ugostitelja-bandita sada liberalnog (tj. robovlasničkog) kapitalizma nego još i mnogo više zbog današnjeg stanja političke i društvene nekulture. Mi samo glumimo da živimo u demokraciji. Čitavog života borim se ne samo za prava brojnih manjina nego i za opstanak biljaka i životinja. Jednom zauvijek moramo shvatiti: bez obilja i raznovrsnosti biljaka i životinja ni mi više nećemo biti stvorenja koja pripadaju majci Zemlji po kojoj hodamo, to je osnovni izvor otuđenja. Kao što sam u jednoj pjesmi napisao: »Kakvo oružje ima moja mačka osim svoje umiljatosti?«, zapravo parafrazirajući sjajni stih Johna Keatsa: »Kakvo oružje ima lav osim samog sebe?«

*U knjizi možemo naći i efektne kratke pesme, neke i u duhu japanskog haikua. Možete li nam reći nešto o svom iskustvu s japanskim pesništvom i kulturom, s obzirom da prevodite i sa japanskog. Beat pesnici bili su okrenuti i prema dalekom istoku, nalazili u njemu slobodu od zapadnjačke, hrišćanske metafizike, alternativni pogled na ljubav i svet.

Za moje zanimanje za japanski i kineski jezik i književnost izravno su zaslužni i »odgovorni« pojedini američki pjesnici Beat generacije (ali posredno i njihovi preteče kao što su Ezra Pound i William Carlos Williams), koji su čitavog svog života bili blisko povezani s dalekoistočnim književnostima i filozofijama, i koji su i sami sjajno poznavali te jezike, proučavali ih, u pojedinim razdobljima života živjeli u Japanu, pa čak i prevodili s japanskog i kineskog. To su, prije svih: Kenneth Rexroth, Cid Corman, moj veliki prijatelj i pjesnik Gary Snyder i Philip Whalen (beat pjesnik i budistički zenshin svećenik u Soto Zen centru u San Franciscu).

Osim toga, imao sam rijetku sreću i bio blagoslovljen dugotrajnim prijateljstvom s nekima od najznačajnijih američkih prevodilaca klasične kineske poezije i drevnih japanskih tekstova u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. To su Burton Watson, David Hinton, Sam Hamill, Red Pine, itd. Tako da kad god mi je zatrebala jezička pomoć ili kakav drugi savjet, mogao sam računati na njihovo znanje i pomoć.

Upravo spomenuti stariji prijatelji i pjesnici uspjeli su me nagovoriti da i sam počnem učiti osnove kineskog i japanskog jezika, najprije na Sveučilištu u Berkeleyju, u Kaliforniji, potom na Naropa Institutu u Boulderu, u Coloradu, a još kasnije i u samom Japanu. Naravno, ja sebe i dalje smatram učenikom koji tek spoznaje zamršenost, punoću i ljepotu kineskog i japanskog jezika. Iz vlastitih razloga kao i ličnog zanimanja za ta dva jezika najviše sam se posvetio prevođenju klasične kineske poezije i savremene japanske proze. Zapravo, to su dvije oblasti književnosti koje me iz ta dva jezika daleko najviše zanimanju.

Što se tiče haiku poezije njome smo se prije otprilike trideset i šest godina zajednički počeli baviti Vladislav Bajac i ja. Prije gotovo šezdeset godina kad se pojavio prvi veliki val zapadnjačkog zanimanja za haiku poeziju, Jack Kerouac je kazao: »Haiku su izumili i razvili u Japanu prije mnogo stotina godina kao potpunu, savršenu pjesmu od sedamnaest slogova a koja obuhvaća cjelokupnu viziju života u tri kratka stiha. ˝Zapadnjački haiku˝ ne bi trebao inzistirati na sedamnaest slogova jednostavno zato što se zapadni jezici ne mogu prilagoditi puno elastičnijim japanskim slogovima. Zato predlažem da ˝zapadnjački haiku˝ jednostavno govori puno toga u tri kratka stiha na bilo kojem jeziku.«

*Kakva je po Vašem mišljenju recepcija beat poezije kod nas? Preveli ste desetine knjiga i kolekcionar ste svega što je vezano za taj svetski fenomen. Kakvi su bili dosadašnji prevodi na naš jezik i da li su ljudi mogli da se upoznaju sa suštinom i širinom ovog velikog pokreta? Duh beat pesništva prelio se u rok muziku preko Leonarda Koena, Boba Dilana, Džima Morisona i mnogih drugih ali ne bih rekao da ljudi znaju da su oni nastavljači jedne osobene tradicije, pogleda na svet. Da li imate neke prevedene rukopise koje planirate objaviti? Gde ćete ih objaviti?

Kao što su Milan Milišić i Danilo Kiš odigrali presudnu ulogu da se opredijelim za studiranje svjetske/komparativne književnosti, tako su nekoliko godina kasnije pjesnici Beat generacije svojim knjigama ali i temama anarhizma, antifašizma, pacifizma, antirasizma, rušenja seksualnih tabua kao i interesom za budizam i Istočne religije, uobličili moje vlastite poglede na svijet i na tome sam im neizmjerno zahvalan. S druge strane, čini mi se da djela književnika Beat generacije nikad nisu bila aktualnija nego danas, i to kao »antiamerički element«, jer oni su se drznuli dirnuti u ono što je u samim temeljima tamošnjeg društva kao i u ono što omogućuje ostvarenje Američkog sna: kapitalizam, privatno vlasništvo, profit.

Beat ekipa: Vojo Šindolić i Michael McClure, april 1984. godine
Photo: LA

U svijet američke Beat generacije uveo me je moj veliki prijatelj i planetarno poznati pjesnik Allen Ginsberg, za kojeg bi se s pravom moglo reći da je cijeloga života predstavljao glasnogovornika Beat generacije i njihova ambasadora dobre volje. S Ginsbergom sam se upoznao sredinom sedamdesetih godina i on me je ubrzo upoznao sa svima ostalim najpoznatijim predstavnicima Beat generacije: Williamom S. Burroughsom, Gregoryjem Corsom, Lawrenceom Ferlinghettijem, Garyjem Snyderom, Michaelom McClureom, Robertom Creeleyjem, i mnogima drugima, poput Boba Dylan, Patti Smith, Andyja Warhola, Kena Keseyja, Huntera S. Thompsona, itd. Vremenom su neki od njih postali moji najbliži prijatelji s kojima sam desetljećima zajedno nastupao širom Sjedinjenih Država i u Evropi, a isto tako, njihova prozna i pjesnička djela sustavno prevodim već više od trideset godina. Ferlinghetti danas ima 93 godine i još uvijek piše sjajnu poeziju, bavi se slikarstvom i vodi izdavačku kuću i knjižaru City Lights u San Franciscu. Gary Snyder, dobitnik Pulitzerove nagrade za književnost (za 1975. godinu) danas ima 83 godine i živi na svom imanju u blizini Nevada Cityja u Kaliforniji. Doktorirao je antropologiju i sinologiju i on je duboko utjecao na to da se prije dvadesetak i više godina počnem zanimati za klasičnu kinesku poeziju tj. za kineski i japanski jezik. Charles Bukowski bio je iznimna ličnost – i kao čovjek i kao književnik. Njegove pjesme svojom jednostavnošću i gotovo ubitačnom preciznošću također su izvršile veliki utjecaj na moje pjesničko razmišljanje. Bilo je lijepo sjediti uz starog Hanka u njegovom stanu u Los Angelesu ili kasnije u San Pedru i uz ture pića čavrljati o ženama, konjima, lošim pjesnicima, filozofima, ozbiljnoj muzici i koječemu drugome.

Što se tiče rock pjesnika kao što su Bob Dylan, Leonard Cohen, Jim Morrison ili Patti Smith, ja uglavnom dijelim mišljenje Allena Ginsberga da je Bob Dylan prije svega sjajan pjesnik a tek potom vrstan rock muzičar, pjevač, ili, kako se to nekada govorilo, kantautor. Ne znam ni jednog drugog rock pjesnika koji je u posljednjih pedeset godina napisao toliki broj sjajnih pjesama kao Bob Dylan.

S obzirom da je građanski rat (uz zdušnu pomoć JNA) u SFRJ učinio da mnoga izdavačka poduzeća nestanu s lica zemlje i budući da sam 1994. napustio Beograd a moji roditelji još 1993. Dubrovnik, mnoge zamisli, ideje, već gotovi rukopisi predviđeni za štampu ostali su neobjavljeni (ali koje kao perfekcionist svakih godinu-dvije ponovno prepravljam, nadopunjam i mijenjam) tako da sam tek u zadnjih nekoliko godina počeo postupno objavljivati pojedine već davno gotove rukopise. Za 2014. godinu sa Levim krilom sam dogovorio objavljivanje dvije iznimno važne knjige. Prva je opsežna antologija Pjesnici beat generacije a druga je Beat poetika u kojoj će se naći moji intervjui sa Allenom Ginsbergom, Williamom S. Burroughsom, Lawrenceom Ferlinghettijem, Garyem Snyderom ali i sa Charlesom Bukowskim, Bobom Dylanom, Patti Smith,  kao i moji tekstovi o njima originalno pisani na engleskom za raznolike američke književne časopise. Obje knjige bit će popraćene brojnim fotografijama, dokumentima, itd.

*To je stvarno odlična vest! Recite nam u vezi s tim, kakvo je iskustvo prevođenja beat pesnika i pisaca na naš jezik? Ima li poteškoća u jezičkom materijalu, finoći dočaravanja onoga o čemu je reč? Neki prevodioci su govorili da je neizgrađenost jezika njegova prednost, rudnik, jer prevodilac onda može da pronađe, napravi novu formu i stil, za razliku od razvijenih jezika gde je iscrpljena jezička forma. Setimo se Vinaverovih prevoda, na primer.

Moram priznati da u mladosti nikada nisam mislio da ću svoj život najvećim dijelom posvetiti prevođenju lijepe književnosti, ali tako je nekako ispalo. Prevođenje, ma o kakvoj se vrsti teško prevodive poezije radilo, ili jezički kompliciranom proznom djelu (poput Kerouacovih ili W. S. Burroughsovih romana), tokom godina ipak postane svojevrsna rutina. Prevođenje bi zapravo trebalo predstavljati jednu vrstu jezičke matematike uz dozu duhovne pronicljivosti. Naravno, svaki novi pjesnik s kojim se kao prevodilac susretnem, svaki novi tekst (na bilo kojem jeziku s kojega prevodim) uvijek predstavlja osobiti i lični izazov, ali ja se ipak nadam da ću u skoroj budućnosti uspjeti više vremena posvetiti vlastitoj poeziji i slikarstvu.

Veselo društvo: Zoran Lazović, Vojo Šindolić i Predrag Lucić
Photo: LA

Na ovom mjestu želio bih se osvrnuti i na svojevrsnu nepravdu koju su doživjeli pojedini kultni romani u prevodu na hrvatski ali i na sprski jezik. Tako je, na primjer, Kerouacov najpoznatiji roman On the Road, u Hrvatskoj preveden kao Na cesti. Šteta, jer po mojem mišljenju, osim doslovnog putovanja širom Sjedinjenih Država o kojem se u romanu pripovijeda, mnogo veću važnost ima duhovno putovanje koje proživljavaju glavni i usputni likovi, pa bi stoga naslov prije trebao glasiti Na putu (kao što glasi u srpskom prevodu), premda mislim da bi daleko najpreciznije rješenje i u jednom i u drugom slučaju bilo da je roman preveden kao Na putovanju.

Također, najpoznatiji roman Williama S. Burroughsa, Naked Lunch, kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji je sasvim doslovno preveden kao Goli ručak, što je čista besmislica, jer se tu ne radi ni o kakvom obilnom ili skromnom ručku, ili bilo kojem obliku klope, već o svakodnevnim dozama tj. obrocima droge, pa bi prevod naslova bez i najmanje sumnje trebao glasiti Goli obrok. I u jednom i drugom slučaju radi se o tome da prevodioci jednostavno nisu imali dovoljno sluha, smisla, a ni duha za takve bitne detalje.

A da i ne spominjem prevod romana čuvenog američkog romanopisca Paula Bowlesa koji se u originalu zove The Sheltering Sky a u srpskom prevodu postao je Čaj u Sahari.

*Drugovali ste sa Milanom Milišićem, Danilom Kišom, Alenom Ginzbergom, Čarlsom Bukovskim, Bobom Dilanom i drugim našim i svetskim zvezdama muzike i literature. Literatura je druženje sa živima i mrtvima, prijateljstvo, razmena emocija, razmišljanja, uvida u svet, sudar ličnosti i koncepcija. U ovoj knjizi postoje zajedničke fotografije, dokumenti i pesme američkih pesnika posvećene Vama. Predrag Lucić, feralovac, govori o vašem druženju u pogovoru. Važno je trpeti uticaje ali i ostati svoj, ne biti epigon nego razvijati priču dalje. Neko je rekao da je najbolje kod jednog pesnika baš ono što podseća na prethodnike, ne nešto tzv. originalno. Priči ne bi bilo kraja ako biste o svakom ponešto rekli. Ipak, izdvojite nešto, neku uspomenu kao ilustraciju vrednosti tih književnih prijateljstava.

Još u ranoj mladosti, dakle sa 13 ili 14 godina, pročitao sam šest knjiga Henryja Millera koje su upravo tada bile prevedene na hrvatski jezik (Sexus, Nexus, Plexus, Crno proljeće, Rakova obratnica, Jarčeva obratnica). Ta rana i neškolska lektira ostavila je dubok i neizbrisiv trag u meni za čitav život. Zapravo, brojnim knjigama Henryja Millera sistematski se vraćam i iznova ih čitam svakih nekoliko godina. Kad god sam bio veoma tužan ili se osjećao depresivno, bilo je dovoljno da dohvatim neku od njegovih knjiga i pročitam nekoliko stranica – uvijek su djelovale gotovo magično a ja bih dobio vrstu utjehe da nastavim živjeti dalje.

Još kad sam oko 1976. počeo komunicirati s pjesnicima Beat generacije i rock pjesnicima, jedna od mojih velikih želja bila je da stupim u kontakt s Henryjem Millerom. Znao sam da je vrlo star, da je gotovo sasvim oslijepio i da živi u brdima Big Sura odakle se pruža prekrasan pogled na ocean. Uspio sam dobiti njegovu kućnu adresu pa sam mu napisao opširno pismo o tome koliko mi njegove knjige znače, a on mi je ubrzo odgovorio. Naravno, rukopis nije bio njegov nego njegove sekretarice, jer on je tada uglavnom ležao u krevetu, a i vid mu je bio sasvim popustio. U jednom pismu sam ga pitao mogu li ga posjetiti, jer sam imao u planu putovanje u Sjedinjene Države, a on mi je odgovorio: »Samo izvoli, ako budem živ, zateći ćeš me kako ležim u krevetu«.