Ilija Guzina: Na barikadama fali municije

image

Sredinom devedesetih, u vreme kad je Šumska umišljala da je na vrhuncu moći i da je samo pitanje trenutka kad će čitava Bosna postati vlasništvo dueta Karadžić-Mladić, pojavila se knjiga nevinog naslova „Rat u Bosni: Kako je počelo“ u kojoj su objavljeni tekstovi zloglasnih četničkih likova – poput Rista Đoga, Radovana Karadžića, Ilije Guzine i mnogih drugih. Posle gotovo 20 godina, čitanje ovih krvavih priča ima čudovišan efekat; ne samo zbog činjenice da su mnoge teze danas aktuelne u Dodikovom feudu, već zbog zločinačke, svesne namere da se likvidiraju Bošnjaci, o čemu, slobodno, s ljubavlju, govore autori u ovoj jezivoj knjizi. E-novine će u nekoliko nastavaka objaviti najstrašnija svedočanstva, kao opomenu i upozorenje šta se sve može desiti kad četnička rulja postane gladna krvi...

Laži i propaganda: Knjiga Ilije Guzine, potpuno zaboravljena
Screenshot: e-novine

ILIJA GUZINA: NOĆ BARIKADA 1. MART 1992.

Toga dana Radio i Televizija Sarajevo objavili su šturu vijest u kojoj je rečeno da su na Baščaršiji, ispred stare Pravoslavne crkve, od nepoznatih lica napadnuti svatovi i da je među svatovima ubijen otac mladoženjin Nikola Gardović. Rečeno je u toj poprilično nevješto sklepanoj vijesti i da je istraga u toku. Kasnije, tokom večeri, saopštena su još nekolika ne osobito bitna detalja. No, već iste noći osjetilo se da su stvari dovedene do usijanja i da je eksplozija neminovna.

Na ulicama Sarajeva bio je evidentan nemir, kafane su počele da se prazne još u ranim večernjim satima, ljudi su bili zabrinuti. U kuloarima se već čulo da su napadači pokušali svatovima oduzeti srpsku zastavu i da su bez ikakvog razloga pucali. U jednoj od poslednjih informativnih emisija, Sarajevska televizija je pokazala scenu očaja mladoženje i njegovih najbližih u svatovima. Tek kasnije kada je rat daleko odmakao, na Sarajevskoj televiziji će se pojaviti jedan od napadača na svatove i ispričati sa neskrivenim ponosom kako je pucao u ljude koji su se zatekli ispred crkve. Naravno, ovaj svjedok će u svu tu priču uglaviti nevješto iskonstruisane detalje, iz kojih bi trebalo da se zaključi da je on bio provociran i napadnut. No, nikako nije mogao, pa čini se nije ni želio, da objasni šta je on tražio među ljudima koji su imali čisto porodičnu svečanost. Kao što nije mogao objasniti kako je moguće da on uđe među stotinjak ljudi, ovi ga tobož napadnu, a on ubije jednog od njih i bezbjedno se udalji.

U sarajevskom "Oslobođenju" nekoliko dana kasnije pojavio se komentar iz pera urednice Gordane Knežević, velike zagovornice Alijine verzije unitarne države. U tome komentaru ova novinarka postavila je pitanje: "Šta će srpski svatovi na Baščaršiji?" Komentar je izazvao zgražanje.

Rat je počeo: Baščaršija, april 1992. godine
Photo: Stock

Kako je noć padala činilo se da su sve one večernje, jezive slutnje ipak bile bezrazložne. Sve je nekako utihlo. Čak je i šenlučenje muslimana, zbog uspješno završenog referenduma (prvi rezultati su se znali odmah po zatvaranju glasačkih mjesta), bilo sasvim prorijeđeno.Negdje oko ponoći utonuo sam u san.

"IMAO SI ZADATAK DA PREUZMEŠ TELEVIZIJU": Probudila me zvonjava telefona. Pogledao sam na sat, bilo je pet ujutro. Obično ljudi ne vole da ih u to doba budi telefon, jer on tada često donosi neprijatne poruke. Kada sam podigao slušalicu čuo sam s druge strane žice glas jedne svoje drage prijateljice. "Naši su napravili barikade. Cio grad je blokiran. Radio je javio da se ne odlazi na posao." "Šta se ustvari dešava?" - pitao sam. "To je odgovor za napad na srpske svatove. Momci su htjeli da idu na Baščaršiju, jedva su ih spriječili. Na Vracama ispred moje kuće svi su budni i naoružani" - rekla mi je Vida i spustila slušalicu, da bi vijest koja joj, sudeći po tonu, i nije pala osobito teško, vjerovatno saopštila još nekome. Bio je to ponedjeljak 2. mart, godina 1992. Bio sam kao omamljen onim što sam čuo.

Proljeće u Sarajevu 1992: Četnički pir granatama
Photo: Stock

U meni su se miješala osjećanja bijesa zbog podmuklog i zločinačkog napada na srpske svatove, i straha od saznanja da je rat sada skoro nemoguće izbjeći. Nemoćan da bilo šta učinim, vratio sam se u postelju. Sna nije bilo a ubrzo ponovo se oglasio telefon. "Rajko ovdje", prepoznao sam glas Rajka Dukića, predsjednika Izvršnog odbora Srpske demokratske stranke, dobrog mog prijatelja. Kao i uvijek bio je smiren i samouvjeren. "Molim te - govorio je sigurnim glasom - pođi do Televizije i sve naše ljude organizuj da zajedno napuste tu kuću. Vratiće se na posao onoga trenutka kada obećaju da nas neće ubijati i zlostavljati na zločinački način, kako su to počeli činiti" - govorio mi je Rajko Dukić. "Uzalud je to" - odgovorio sam," ako pokušamo nešto slično - većina Srba sa Televizije će sigurno odbiti da me slijedi i uradiće suprotno da bi se dodvorili Aliji" - dodao sam. "Dobro, onda obavijesti Dubravku, Zorića i ostale ljude da ne idu na posao, svašta im se tamo može desiti" - čulo se s druge strane.

Samo nekoliko dana kasnije od Lutve Tahirovića, svoga dobrog druga i jednog od muslimana sa Televizije koji nije krio ubjeđenja, ali s kojim se moglo diskutovati i onda kada su vam razmišljanja apsolutno suprotna, čuo sam slljedeće: "Dobro je da si odbio naređenje. Znamo da si imao zadatak da preuzmeš Televiziju" - govorio mi je Lutvo.

Ubistvo sa brda: Četničko ubijanje Sarajeva
Photo: Stock

U trenutku sam shvatio: razgovor između mene i Rajka Dukića prisluškivan je i vjerovatno interpretiran uz mnogo dodataka i uveličavanja. Kada sam Tahiroviću pokušao objasniti da nije bilo govora ni o kakvom zauzimanju Televizije, nije mi vjerovao. Ponavljao je samo: "Dobro je da nisi poslušao". Lutvo Tahirović je inače bio veoma dobro upućen u mnoge stvari muslimanskog vrha. Pretpostavljam da je informacije dobijao od Bakira Izetbegovića, Alijinog sina, s kojim je bio u prijateljskim odnosima. Od nekih svojih prijatelja muslimana, saznao sam kasnije da je sve bilo spremno da budem uhapšen, ili možda i likvidiran, još pri ulasku u zgradu Televizije. A koliko su se muslimanski moćnici bili osilili, govori podatak da nisu nimalo krili to da prisluškuju i prate Srbe, pa je gotovo cio sadržaj razgovora između mene i Rajka Dukića, naravno friziran i dotjeran za dnevno-političke potrebe, objavljen u jednom od brojeva sarajevskog AS-a.

Hod pod snajperima: Sarajevo, maj 1992.
Photo: Stock

Toga drugoga marta, negdje oko 10 sati, spustio sam se sa Koševskog brda gdje sam stanovao do hotela "Holidej-in". Hotel je u posljednjih pola godine postao stjecište, bolje reći sastajalište, srpske inteligencije. Tamo su se subotom i nedjeljom ispijale kafe i viski i vodili beskonačnirazgovori, uglavnom o politici. Ranije su se takvi razgovori i takvi susreti u iste dane vodili u Bečkom restoranu hotela "Evropa". U "Bečki" su dolazili i Srbi i muslimani i Hrvati. Onda su ostali muslimani a Hrvati i Srbi su se udaljili. Hrvati su se sastajali u Šentadi, kafani u vlasništvu braće Stojić, od kojih je jedan, kao kandidat HDZ-a, bio visoki funkcioner u policiji. Srbi su za novo saborište izabrali "Holidej".

Toga dana "Holidej" je bio prepun. U auli su sjedili mnogi strani i domaći novinari. Čim sam ušao oko mene se okupila jedna grupica. Sjećam se da je među njima bila Gordana Verona, novinarka Radio Sarajeva, kasnije lojalna Alijinoj vlasti. Pitali su me gdje je smješten glavni štab koji rukovodi barikadama. "U sjedištu SDS-a nema nikoga, ja sam provjeravala" - govorila je zajapureno Verona. "Ne znam, možda su u Skupštini" - odgovorio sam. "Provjeriću".

Marindvor, centar Sarajeva: Pakao u proljeće 1992.
Photo: Stock

Bilo mi je čudno da svi ti silni novinari ne znaju da štab može jedino biti u "Holidej-inu" jer SDS skoro da nije imala svojih prostorija. Imala je dvije u onom starijem dijelu Kluba poslanika. One su bile tijesne i neprikladne za bilo kakvo okupljanje, a uz to svi smo znali da su bile "ozvučene". U staroj zgradi Socijalističkog saveza SDS je imao treći sprat, ali tamo izuzev novinara "Javnosti" i nekoliko sekretarica skoro niko nije zalazio, jer ulaz u zgradu su apsolutno kontrolisali, čak i fizički obezbjeđivali, pripadnici SDA.

ALIJA SPREMA NAPAD NA BARIKADE: Računao sam, štab mora biti ili u krajnjoj lijevoj sali, onoj što ima ulaz sa balkona i gdje su Srbi održavali sve konferencije za štampu, ili na trećem spratu, u apartmanu iznajmljenom za potrebe Rudnika boksita iz Milića, gdje je, kao direktor, često sjedio Rajko Dukić. Istina je bila ovo posljednje. Na trećem spratu zatekao sam Rajka Dukića, Jovu Jovanovića, predsjednika Gradskog odbora SDS-a, književnika Todora Dutinu, koji se već bio dao na pisanje saopštenja i kome je asistirao dr Dragan Kalinić, te Miću Stanišića, donedavno šefa gradske policije.

Ratni zločinac: Mićo Stanišić
Photo: Stock

Bili su nekako smrknuti i suviše ozbiljni. Dutina mi je predložio da mu pomognem pri sastavljanju saopštenja. Rajko Dukić i Jovo Jovanović su prosto letjeli sa jednog telefona na drugi. Sa punktova na kojima su bile barikade javljali su da nemaju municije, da im manjka oružja, da se prijavljuje mnogo ljudi ali su nenaoružani. Punkt ispred Ekonomske škole, onaj što je presijecao jednu od glavnih gradskih saobraćajnica - Ulicu vojvode Putnika, prosto je vapio: "Tuku nas snajperima. Izginućemo! Na svim okolnim zgradama su snajperisti. "Povucite se i vi na neka skrovitija mjesta, nemojte prihvatiti borbu bez prijeke nevolje" - odgovarali su iz centrale. Sa Vrbanje i sa raskršća na Vracama molili su da im se pronađe municija. "Provociraju nas, pucaju na nas, a mi nemamo municije. Na Vracima je puno ljudi, ali nema oružja" - govorio je glas sa vratačkog raskršća. U trenutku se činilo da je kompletna akcija propala. U međuvremenu u štab barikada, koji praktično nije ni postojao kao cjelina, stigli su i Slavoljub Avdalović - Belko, poznati sarajevski biznismen, i Milan Pešut, njegov kolega. Zaputili su se sa Ilidže kažu, automobilom, stigli do Pofalića, a odatle pješice do "Holideja". Jedva su, vele, prošli. Stigao je i moj brat Aco, inače sekretar za privredu u Skupštini grada. On je došao sa Vraca, nakon što je saznao da sam ja u "Holideju". "Na Vracima su se svi iskupili" - rekao mi je. "Kako si prošao preko Vrbanje"? - pitao sam. "Tamo su momci sa Grbavice, uglavnom me poznaju, pa su me pustili" - veli Aco.

Šumsko orgijanje nad Sarajevom: Maj 1992.
Photo: Stock

U jednom času mi se učinilo da su svi u one dvije sobe u apartmanu 333 nekako preplašeni i unezvjereni. Ovakvu atmosferu je u mnogome izmijenio mlad momak, srednjega stasa, prijatnog lika. Imao je pancir košulju i lijepu maskirnu uniformu. Iz njega je izbijala čudna neka odlučnost. Oslovljavali su ga sa Gvozden. Došao je sa još nekoliko momaka, koji bi mu mogli biti pratioci. Iz telefonskog razgovora što ga je vodio Gvozden, a ja znatiželjno prisluškivao, čuo sam kako naređuje nekome na Palama da odmah uputi kamion oružja i municije prema Lukavici.

U međuvremenu taj i takav štab za barikade izišao je sa spiskom svojih zahtjeva:

* Pronalaženje i izvođenje na sud ubica Nikole Gardovića;

* Zaustavljanje svih radnji oko referenduma i proglašenja nezavisnosti BiH do postizanja konačnog dogovora o političkom ustrojstvu, dogovora između tri naroda i podjele Televizije na nacionalne kanale.

Pokušaj da se rat zaustavi: Goran Milić, Kemal Kurspahić, Milenko Voćkić, Nenad Pejić; proljeće 1992.
Photo: Stock

Sarajevska televizija je uskoro objavila zahtjeve a odmah potom Rajku Dukiću se iz Predsjedništva, telefonom javila dr Biljana Plavšić. Ono što je doktorka Plavšić saopštila nije bilo nimalo ohrabrujuće. Prvo je naglasiLa da je Alija Izetbegović spreman da upotrijebi silu i da rasturi barikade, a onda je pročitala neki papir koji bi trebalo da je saopštenje sa tek održane sjednice Predsjedništva. U saopštenju se više upozoravalo nego što se odgovaralo na srpske zahtjeve. Ustvari, saopštenje nije obećavalo ispunjenje ni jednog jedinog zahtjeva, ali se ostavljala mogućnost da se o tim zahtjevima kasnije i eventualno razgovara. Sugestija Biljane Plavšić u prvi mah bila je da se barikade počinju polako sklanjati. Bilo je očito da je ova žena, neosporno izuzetne hrabrosti, ipak pala pod utisak žestokih i dobro sračunatih prijetnji izrečenih na sjednici.

U tom trenutku je odlučnost većine prisutnih na trećem spratu bila poprilično poljuljana. Naime, Srbi nisu bili spremni za rat. Rajko Dukić je do tada uglavnom radio autonomno, čuvši se u međuvremenu jedanput ili dvaput sa Radovanom Karadžićem, koji se toga dana zadesio u Beogradu. Pitao je svakog od nas ponaosob: "Šta biste učinili"? Iako se do toga časa nisam osjećao članom štaba, nego samo posmatračem i neposrednim svjedokom, požurio sam da prvi odgovorim: "Ja bih povukao barikade, i pokušao pregovorima", slično je rezonovao i Belko Avdalović. Jovo Jovanović je bio nekako neodređen. A onda je prosto planuo Mićo Stanišić: "Nikakvo popuštanje, nikakvo bježanje! Neka pucaju u nas, bar ćemo poginuti junački. Zar da pristanemo da nas ubijaju kao divljač šta će nam tek raditi ako sad popustimo" - grmio je Stanišić. Dukić je mirno okrenuo telefon i Biljani Plavšić saopštio:"Ne pristajemo na prijedlog koji ne odgovara ni na jedan od naših zahtjeva" - rekao je Dukić. Ne znam šta je na to odgovorila Biljana Plavšić, ali atmosfera se u apartmanu 333 naglo popravila, Počele su da stižu vijesti o barikadama na novim punktovima. Grad je blokiran. Pozvao sam Televiziju. Mirko Kapor, moj neposredni šef, je tražio da odmah dođem. "Ne mogu proći“, odgovorio sam kratko.

Život pod mecima: Sarajevo 1992.
Photo: Stock

NAPAŠĆE NAS 20 HILJADA SANDŽAKLIJA: Rajku Dukiću, koji je više operativac nego što je čovjek od politike, predložio sam da održi konferenciju za štampu i to u "Holideju". Nije bio raspoložen za to. Uz pomoć Todora Dutine, uspio sam ga nagovoriti. Dogovor je bio da konferenciju otvori Dutina a da na njoj govori Dukić. Nije bilo teško obavijestiti novinare o času održavanja Konferencije za štmpu. Većina ih je bila upravo u "Holideju". Dok sam izlazio "da prodam" vijest da će biti konferencija, zgranuto sam primijetio da ulaz u apartman ne obezbjeđuje skoro niko. Tamo je mogao doći, ubaciti eksploziv ili bombu i nesmetano se vratiti - ko god je htio. Iako novinari nisu znali gdje je štab barikada, znao sam sigurno da to zna Alijina policija i da su mnogi od njih u zgradi hotela. Kasnije se saznalo da su i na susjednoj zgradi Srednje tehničke škole bili postavljeni snajperisti. Čekali su samo komandu.

U međuvremenu je neko Rajka Dukića upozorio na slabo obezbjeđenje, pa su dva momka sa dva automata postavljena ispred apartmana.

Upravo kada se ekipa srpskih predstavnika spremala da krene na konferenciju za štampu, u prostorije štaba je banuo glavom i bradom Muhamed Čengić. Čenga je bio nekako vještački nasmijan. Prvi čovjek na koga je naletio odmah kod ulaza bio sam ja. "Znači, i ti si tu" - kaže i pruža mi ruku. Prošao je mimo mene u drugu sobu gdje su sjedili Dukić, Jovanović, Avdalović. Iza Čengića su išli Miodrag Simović, takođe potpredsjednik Vlade i Srbin, i Vito Žepinić, zamjenik ministra policije. Dok je išao uporedo sa mnom, Simović je procijedio kroz zube: "Ukoliko u roku od 20 minuta ne sklonimo barikade, sve je otišlo dođavola. Napašće nas 20 hiljada Sandžaklija." Osjećao sam kako mu glas drhti. Bio je iskreno uplašen. Ništa manje uplašen nije bio ni Vito Žepinić, koji je samo dobacio: "Moramo se povući dok je vrijeme."

Četnički pozdrav Sarajevu: Uništiti i ubiti
Photo: Stock

Dolazak Čengića, čini se, nije impresirao ni Dukića ni Stanišića. "Barikade se moraju odmah povući, imamo samo pola sata" - govorio je Čengić. "Ja sada nemam vremena, odlazim na konferenciju za novinare" - hladno je odgovorio Dukić. "Ali, mi imamo samo pola sata ili još manje - 20 minuta - insistirao je Čengić. "A mi imamo na pretek vremena" - odgovorio je Rajko. "Ako se stvar ne završi za pola sata, biće belaj" - zaprijetio je donedavno prvi saradnik Alije Izetbegovića. "E, pa, ako će biti belaj - neka bude, nama je belaj ionako započeo" - odbrusio je Dukić i izišao vani.

U prostoriji je zakratko zavladala tišina. Ovo neprijatno ćutanje prvi je prekinuo Muhamed Čengić. "Ljudi, predlažem vam, evo ja ću biti inicijator, da počnemo raditi na pomirenju Srba i muslimana. Treba da se konačno izmirimo. Moramo živjeti zajedno. Upućeni smo jedni na druge." Govorio je skoro u jednome dahu ovaj čovjek koji je, pored svih nespretno datih izjava i pored svih lakomisleno kazanih prijetnji, pa i nekih po Srbe štetno povučenih poteza, u dijelu srpske nacije imao neku vrstu simpatija. Srbi su ga više doživljavali kao nezgrapnog i nesmotrenog, nego kao opakog i opasnog. Možda je to bilo zbog onog njegovog osmijeha koji mu nije silazio sa lica ni kada je govorio vrlo neprijatne stvari, ni kada je prijetio iza skupštinske govornice. Možda je to bilo zbog njegove osobine da brzo padne u vatru, ali da se brzo i povrati. Ili je to jednostavno plod srpske potrebe da u mnoštvu njima nenaklonjenih i prema njima neprijateljski nastrojenih ljudi u muslimanskom vrhu - po svaku cijenu pronađu nekoga koji im je manje nenaklonjen i manje neprijateljski raspoložen.

Borba za preživljavanje: Sarajevo pod opsadom
Photo: Stock

SVAĐA DUKIĆA I ČENGIĆA:  "Evo, ja nikad ne mogu mrziti Srbe. Kako ću ih mrziti kad sam s njima odrastao. Moja pokojna snaha bila je Srpkinja. Volio sam je više nego brata. Danima sam plakao kad je umrla," skoro je zaplakao Čengić. - A kako bi trebalo da izgleda to izmirenje - upitao je neko od prisutnih. "Fino. Lijepo brate. Evo, ja i ti, brate, da pođemo pa da agitujemo da se narod zbližava, da se ne svađa, da ne ratuje." "A, nezavisna Bosna. Znači li to da će Srbi živjeti u nezavisnoj Bosni, sa granicama na Drini. Sa granicama kroz srce bića srpske nacije"? - pitao je opet neko. "Ako se narod izjasni na referendumu, onda zašto ne nezavisna Bosna" - usprotivio se Čengić.

"A zašto ne Jugoslavija? Srpski se narod izjasnio za Jugoslaviju" - umiješao sam se i ja u razgovor: "Ja nemam ništa protiv Jugoslavije. Ja sam u Jugoslaviji odrastao. Ona je meni najljepša zemlja. Zašto vi mislite da su muslimani protiv Jugoslavije"? - govorio je Čengić." "Ako ste za Jugoslaviju zašto nas onda gurate u nezavisnu Bosnu? Vi, jednostavno, hoćete da nas prevarite, da nas odvojite od Srbije, da nam nametnete islamsku državu"- zagrmio je Jovo Jovanović. "Ja sam za sve ono za šta se dogovorimo. Ajmo se prvo dogovoriti. Evo, ja sam imajući povjerenje u vas došao danas ovdje, iako su mi govorili da ne idem jer ćete me ubiti"- odgovarao je Čengić, očito pokušavajući da sagovornike uvjeri u dobre svoje namjere i da rastuće tenzije nekako primiri i obuzda

"Možda bismo se s tobom i dogovorili, ali tvoje dogovore Alija Izetbegović ne priznaje. Kako da vjerujemo da ono o čemu se dogovorimo kasnije ne vrijedi?" pita ga Jovo Jovanović "Kakav Izetbegović! Ja vam garantujem da ono što sa mnom dogovorite da će biti ispoštovano. Ko je, na kraju, Izetbegović! Ni mi ni vi ne smijemo dozvoliti da s nama manipulišu lideri" - govorio je nekako u jednom dahu Muhamed Čengić, a mi smo ga gledali i, vjerujem, da niko od nas ni tada a ni danas nije bio načisto koliko je bilo istine i iskrenosti u riječima ovog čovjeka.

Medijski fašizam: Karadžić, Krajišnik i Koljević u poseti ageniciji SRNA
Photo: Mile Rajić

Tek kada se razgovor sasvim rasplamsao, u prostoriju su se vratili učesnici konferencije za štampu. Bili su primjetno zadovoljni. Konferencija je dobro posjećena a utisak svih je bio da su strani novinari shvatili koliko je za Srbe težak udarac pucanj u svatove i otimanje nacionalne zastave, i koliko Srbi ne žele živjeti u nezavisnoj Bosni.

Otpočeli su razgovori između Dukića i Čengića. Kad se činilo da se stvar povoljno razvija, kada je Čengić skoro obećao kako će se uvažiti i prihvatiti zahtjevi ljudi sa barikada, došlo je do eksplozije. Rajko Dukić je tražio da se prihvatanje zahtjeva obznani putem televizije pa da se onda uklanjaju barikade, a Čengić je insistirao da se odmah povuku barikade pa da se o zahtjevima još porazgovara. "Vi opet hoćete da nas prevarite, kako ste to činili i u Skupštini" - rekao je Dukić." "Mi nikoga nećemo prevariti, ali mi više ne možemo da obuzdavamo muslimane, ne možemo da ih zadržimo. Ja sam ih danas čitav dan molio da ne napadnu sa Bistrika, Širokače, sa svih strana, i ako se barikade odmah ne uklone oni će napasti" - vikao je Čengić. "Pa, napadnite već jedanput, jebite se"! - odgovorio je silovito Dukić i skočio iza stola." "Ako napadnu, onda prvo tebe nema i mene nema, nema nas ovdje" govorio je već sada nešto tiše Čengić. "Baš me briga što tebe nema, a za sebe se ne bojim. I bolje je da me nema, nego da pristanem na nešto što će moj narod unazaditi stotinu ili dvije stotine godina" - rekao je Dukić i tu su pregovori prekinuti.

Srušiti Sarajevo: Vojna naredba sa Pala
Photo: Stock

Upravo u trenutku kada je zavladala mučna šutnja i kada je Čengić počeo da se sprema za odlazak, zazvonio je telefon i iz Predsjedništva su pozvali i Čengića i Dukića da hitno dođu na sjednicu. Dukić je bio izvan sebe od bijesa i nije htio ići. Ubijedili smo ga nekako da krene i otišao je zajedno sa Muhamedom. Ne znam da li su usput razgovarali. Tek nakon sjednice Predsjedništva, pojavili su se ponovo zajedno na televiziji i pozvali ljude sa barikada da se raziđu. Jer je, kako su objasnili tada, postignut kompromis, zadovoljavajući za obje strane.

Dok je trajala sjednica Predsjedništva, jedna oveća grupa ljudi, bilo ih je možda dvije ili tri hiljade, krenula je iz centra Sarajeva prema barikadi na Pofalićima. Dok su prolazili Marindvorom, pjevali su, izvikivali parole i razne pogrde na račun "četnika" kako su zvali ljude sa barikada. Bila je već pala noć, a mi smo sve to posmatrali sa prozora "Holideja". Televizija Sarajevo je vršila direktan prenos. Reporter Ivica Puljić. Sve je bilo izrežirano. Scenarij vrlo jednostavan: ovi što su išli iz grada su oslobodioci a oni što su ih čekali tamo-ološ i propalice. Svi smo bili preplašeni. Ako prođu kroz barikade, sve je propalo. To je poraz i sutra počinje odmazda. A kako ih zaustaviti da ne prođu, zar pucati u žive ljude, zar pucati u djecu, jer među njima je bilo i djece od četrnaest ili petnaest godina.

Ispred mase se kretala grupica od dvadesetak kolovođa. Neki od njih su bili poznati sarajevski kriminalci. Dok su prolazili ispred kasarne i kada su se primakli barikadama na oko trista metara, kroz noć je odjeknula komanda: "Stoj! Ni korak dalje!" Masa se zalelujala, a onda stala. Zavladala je grobna tišina. Trenuci dugi kao godina. Hoće li krenuti dalje? Ako krenu, naši će pucati. Prvi su se ponovo pribrali oni iz grupe što je išla naprijed. "Idemo, a vi pucajte ako smijete!"- čuo se glas iz gomile i masa je ponovo krenula. Uslijedili su pucnji: prvo dva, tri a onda rafal, jedan, drugi. Čuo se vrisak, počeo je bijeg unazad. Dvoje ljudi je ranjeno. Momci sa barikada su pucali u asfalt, pa su rane od odbijenih metaka bile lake. Nekako ispred "Holideja", grupica najagresivnijih, a među njima je bilo i ženskog svijeta, prikupila se i ponovo započela galamu. Bilo ih je stotinjak, možda i stopedeset. Krenuli su ka hotelu. Ispred ulaza ih je dočekao buljuk stranih novinara, sijevali su blicevi, radile kamere. Počelo je tiskanje na ulazu u "Holidej". Najednom je prostrana aula postala pretijesna. Više od stotinu demonstranata i bar toliko novinara nalazilo se unutra.

Jedan od demostranata očito jedan od vođa - zagrmio je: "Srušićemo ovo četničko gnijezdo. Gdje su četnici da im mi sudimo. Svim prisutnim da se iznese piće na račun kuće, dok mi pronađemo četnike". - Kako će biti strašno, ako masa stigne do trećega sprata - pomislio sam. U tom času sa balkona prvoga sprata zatreštao je rafal. Bio je to pratilac Radovana Karadžića Vlado Ilić. Pucao je školskim mecima. No, svejedno, istoga časa svih dvije stotine i više ljudi dolje u auli bacilo se na pod. Sve je ličilo na neku čudnu molitvu negdje na nekom svetom mjestu: stotine ljudi u horizontalnom položaju sa rukama iznad glave. Jedini hrabar ostao je onaj momak na sredini, onaj što je poručivao piće. Nije legao. Koji sekund zatim, sa stepeništa pravo na njega bacio se jedan od mladića iz srpskog obezbjeđenja. Kočoperni je začas bio u nokdaunu. Počelo je gušanje na vratima "Holideja": sada su svi željeli van. Ispred zgrade hotela ostalo je obuće i još mnogo predmeta neprikladnih za nošenje u bijegu.

Negdje oko devet sati uveče nakon nastupa Dukića i Čengića na Televiziji, počelo je uklanjanje barikada: radilo se to navrat- nanos, jer nova masa ljudi, opet u pratnji televizijskih reportažnih kola, kretala se od Čengić vile prema Pofalićima. Srbi nisu ni po koju cijenu željeli da još jednom dođu u situaciju da moraju pucati. U silnom nastojanju da se operacija povlačenja izvede što brže, u Ekonomskoj školi je ostao i dio naoružanja i lične opreme nekolicine ljudi sa barikada, koji su morali umaći kroz školski prozor.

Rukovodstvo SRNE sa dr Karadžićem u Palama 1994. godine. Slijeva nadesno: Željko Cvijanović (urednik), Đorđe Racković (direktor), Branislav Ilić (generalni direktor), Željko Grujić (glavni i odgovorni urednik), Radenko Samardžić (inženjer), Milan Nogo (urednik), Nevenko Erić (urednik), Miroslav Kurtović (urednik), mr Momčilo Krajišnik (predsjednik Narodne skupštine RS), dr Radovan Karadžić (predsjednik RS), Mile Dmičić (šef Kabineta predsjednika RS)
Photo: Igor Dutina