Alorić: Muslimani odsjekli srpsku ruku mira

image

Sredinom devedesetih, u vreme kad je Šumska umišljala da je na vrhuncu moći i da je samo pitanje trenutka kad će čitava Bosna postati vlasništvo dueta Karadžić-Mladić, pojavila se knjiga nevinog naslova „Rat u Bosni: Kako je počelo“ u kojoj su objavljeni tekstovi zloglasnih četničkih likova – poput Rista Đoga, Radovana Karadžića, Ilije Guzine i mnogih drugih. Posle gotovo 20 godina, čitanje ovih krvavih priča ima čudovišan efekat; ne samo zbog činjenice da su mnoge teze danas aktuelne u Dodikovom feudu, već zbog zločinačke, svesne namere da se likvidiraju Bošnjaci, o čemu, slobodno, s ljubavlju, govore autori u ovoj jezivoj knjizi. E-novine će u nekoliko nastavaka objaviti najstrašnija svedočanstva, kao opomenu i upozorenje šta se sve može desiti kad četnička rulja postane gladna krvi...

Izvor: www.palelive.com

DRAGAN ALORIĆ: ZLO PROLJEĆE NA ILIDŽI

Noć uobičajena, proljećna, sarajevska. U "Noćnom programu" Radio-Sarajeva smjenjivala se priča i muzika o Sarajevu. Gost je Miroslav Prstojević, publicista i novinar - priča knjigu "Zaboravljeno Sarajevo".

Kao i obično, puno poziva iz svih krajeva Jugoslavije, prisjećaju se ljudi noći i akšamluka u Sarajevu, ljubavi, prijatelja, proljeća... U vijestima nema ni slova o onom što se te noći događa u Sarajevu. Bilo je usput nekoliko provokacija slušalaca sa onim već uobičajenim:... šta ćete vi u našem gradu, Crnogorci i Hercegovci su pokvarili život Sarajeva.. i poneka psovka. Javljali su se i oni drugi koji su hvalili emisiju i voditelja zato što nikada u tim emisijama nije dozvoljavao priče o politici.

Bio sam zadovoljan kada sam izašao iz studija. Bio je to dobar "Noćni program"... Na recepciji i na izlazu iz RTV doma mnogo naoružanih ljudi. Prilazi mi Stefan Aleksov, recepcioner, i šapatom na uvo reče: "Čuvaj se, biće frke... naši specijalci su pobjegli iz Doma. Izgleda da je gotovo".

Prilazi mi u tom trenutku jedan momak, ima brkove, na glavi "zelenu beretku" sa ljiljanima, u ruci škorpion i kutiju metaka, u farmerkama je i "najkama." Drsko me upita:

- Stari, jesi li naoružan?

- Ko ste vi i šta radite ovdje? - upitam i ja ozbiljno.

- Ja sam ovdje alah i batina, i da znaš sreća ti je što nisi četnik, inače bi te već povalio — odgovori brkajlija sa beretkom i ljiljanima. Pogledao sam u Stefana i izašao kroz gužvu između 30-ak naoružanih beretki i ljiljana.

Sjetio sam se usput, dok sam koračao olovnih nogu i neispavan prema tramvajskoj stanici, riječi moga oca Koste, onoga dana kada sam odlučio napustiti crnogorske vrleti i otići u Sarajevo na studije:

"Nema, moj sine, nama tamo mjesta... Znaš da su iz ovog kraja poslije rata tamo odselili Čengići, Kelemiši, Prazine, Ljuce, a oni su bili većinom u ustašama i nisu pošteni i čestiti ljudi. Dobro se sjećam, sine, kada sam još 52. godine, vraćajući se iz Banata na Željezničkoj stanici u Alipašinom polju zbog ’crnogorke’ na glavi umalo izgubio i glavu. Veli mi onaj radnik u plavom mantilu na stanici: Doći će vrijeme, Srbine, da ti zajedno skinem i kapu i glavu...To nisam nikome pričao, to sad velim tebi, sine, pa ti studiraj u Sarajevu..."

Život po podrumima: Sarajevo 1992. godine
Photo: Stock

Pogledao sam u tom trenutku ulaz zgrade u kojoj sam stanovao, u Ulici Klare Cetkin br. 15: stajali su naoružani ljudi. Pokazao sam propusnicu i prošao. Dugo tog jutra nisam mogao zaspati. Dočekao sam podne budan, popio nekoliko kafa i stalno razmišljao o onome što mi je rekao otac kada sam pošao u Sarajevo. Bože da li je došlo to vrijeme?

Radio je šturo u emisijama vijesti saopštio da je bilo poginulih u napadu na Stanicu milicije Novo Sarajevo. Drugo veče sam radio još jedan "Noćni program", posljednji u Radio-Sarajevu. Gost je bila Jasminka Šipka, spiker Televizije. I pričali smo o nekim neobaveznim stvarima. Na telefonske pozive u studiju nisam odgovarao, jer je bilo mnogo psovki i pominjanja četničke majke - rat je već počeo.

Nedjelja je prošla teško, čini mi se da je trajala predugo. U ponedjeljak na sastanku Redakcije, Srbi, zajedno sa muslimanima, psovali su one gore sa brda što pucaju i ruše grad. Nije bilo pametno komentarisati bilo šta, jer se već tada u zgradi RTV doma nalazilo bar stotinjak naoružanih pripadnika "zelenih beretki". Tražio sam na redakcijskom sastanku da odem u školu na Vraca, gdje su trajale borbe. Nisu mi dozvolili. Predložio sam sarajevski aerodrom...

***

U ekipi sam sa dva muslimana. Do Aerodroma prolazimo kroz nekoliko barikada gdje nas, uz propusnice RTS-a i poslije kontrole, puštaju da proćemo. Vojnik na ulazu u Aerodrom kontroliše ekipu i najavljuje nas komandantu. Na Aerodromu su tenkovi i vojska. Ništa od objekata nije srušeno, čak ni stakla nisu polomljena, mada su u Radio-Sarajevu, koristeći se dojavama građana kao izvorom informacija, ispričali da je sve uništeno. Vojni avioni i jedan civil kompanije "Bosna AIR" odlaze puni iz Sarajeva u Beograd, a neki i dalje u svijet. Sreo sam i Melihu Ihtijarević, novinarku Radio-Sarajeva, u naručju je držala bebu, Erna Perić iz Televizije Sarajevo tu je sa majkom, i još neki poznati ljudi odlaze iz Sarajeva, možda zauvijek.

Direktor Aerodroma Milivoje Jovičić u tom trenutku saopštava za slušaoce Radio-Sarajeva da će Aerodrom ubrzo biti otvoren i za civilni saobraćaj, jer je sve u redu. Ispijamo tu i "štok" i pričamo o onom što se događa. Bez odobrenja urednika odlazimo na Ilidžu, koja je već proglašena srpskom opštinom. Život teče normalno, ljudi šetaju ulicama, rade kafići, prodavnice, robna kuća. Pojačane su jedino patrole milicije, koja nosi plave beretke i srpsku trobojku.

U stanici nas dočekuje Tomislav Kovač. Uključujemo se u Prvi program Radio-Sarajeva, voditelj u studiju Goranka Oljača. Pred- stavljam gosta i počinjem priču o srpskoj Ilidži... "Poštovani slušaoci, ovdje na Ilidži ljudi žive normalno. Rade prodavnice, rade tramvaji, autobusi, a načelnik Stanice milicije je musliman, sa muslimanima je ovdje postignut dogovor o miru". U slušalicama čujem da je "storno veza" dobra, ali mi iz studija sugerišu da završim razgovor zbog navodno loših veza. Odgovaram drsko u program da se dobro čujemo i pitam voditelja da li je dobro da i slušaoci čuju da u ovom trenutku u Srpskoj opštini Ilidža vlada mir. Voditelj iz studija ne reaguje na opasku a ja sa Kovačom nastavljam priču još nekoliko minuta. Saznao sam tada da je Tomo Kovač, komandir Stanice milicije, prisebnošću i pameću sačuvao Ilidžu od pucnjave i razaranja. Život teče kao u sretno vrijeme ilidžanskih proljeća, radi i hotel "Srbija", i "Bosna", pijaca, apoteka...

***

Uveče kasno oko 11 sati urednik Redakcije Kulturno-zabavnog programa Radio-Sarajeva Zoran Đuričić, porijeklom Hercegovac mi saopštava da su na kolegiju konstatovali da sam ih prevario. Nisam smio otići na Ilidžu... Odgovaram kratko: "Hvala, javiću se sutra sa Pala"! Pokupio sam nekoliko sitnih stvarčica i odmah prvim jutarnjim tramvajem otišao na Ilidžu. U hotelu "Srbija" bile su već 22 televizijske ekipe iz cijelog svijeta. Među njima bio je i legendarni Martin Bel iz BBC. U dogovoru sa profesorom Nikolom Koljevićem, koji je tih dana često boravio na Ilidži, osnovali smo Međunarodni pres-centar Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Na početku smo imali samo telefaks, kopir-aparat i, doduše, pristojnu prostoriju.

Pozdrav za Alorića: Crnogorski rezervisti u Dubrovniku
Photo: Stock

Na konferencijama za štampu okupljalo se oko 50 novinara. Na početku su redovno dolazili i iz muslimanskih medija: TV Sarajeva, "Oslobođenja", "Večernjih novina", "Jutela", kao i sve strane ekipe koje su boravile u hotelu "Srbija".

Niko od srpskih novinara već tada, sredinom aprila, nije išao na konferencije za štampu u Predsjedništvu bivše Bosne i Hercegovine. U istom hotelu, pored novinara bili su smješteni posmatrači Evropske zajednice. Život na Ilidži se tih dana odvijao normalno. Muslimani iz Hrasnice i Sokolović kolonije su dolazili normalno na posao. U hotelu "Srbija" su radili i muslimani, čak je glavni kuvar bio musliman. Pripremao je ručak i za goste Pres-centra, među kojima su bili Nikola Koljević, Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Mićo Stanišić, Velibor Ostojić. Saznali smo da su u to vrijeme svi Srbi, koji su radili u hotelu "Evropa", dobili otkaz ili uhapšeni.

***

Zlikovački trio: Plavšić, Karadžić, Koljević
Photo: EPA

Probudila me je žestoka pucnjava 22. aprilskog jutra. Bilo je nekoliko minuta do šest sati. Pucnjava je nastavljena žestoko, samo stotinjak metara od hotela "Srbija" gdje smo bili smješteni. Dogovor između Srba i muslimana na ilidžanskoj opštini je potvrđen prije nekoliko dana i uz učešće gospodina Fereire, šefa posmatrača Evropske zajednice. Tada je dogovoreno da jedni druge neće napadati i da se ljudi mogu normalno i slobodno kretati. Kada sam pogledao plato ispred hotela, novinari i kamermani poznatih svjetskih agencija bilježili su šta se događa, a naši ljudi su već nosili ranjenike.

Kao mali često sam sanjao rat. Za mene su to bile strašne slike. Ova je bila mnogo strašnija od tih snova, više je ličila na pakao od života. Niko od boraca nije znao odakle dolaze smrtonosni hici. Svi su bili okrenuti prema Hrasnici i Sokolović koloniji, odakle je krenuo žestok pješadijski napad. Institut za rehabilitaciju nalazio im se iza leđa u parku kod starog hotela "Topola". Ljudi su padali kao pokošeni onog trenutka kad bi izašli iz svoje kuće. Oko devet sati već je bilo šest poginulih i dvadesetak ranjenih na prostoru od sto metara.

Saznajem kasnije da su u dogovoru sa osobljem Instituta - muslimanima - u Institut ušli snajperisti, specijalci bivšeg MUP-a Bosne i Hercegovine. I to u desno krilo odakle su prethodno bolesnici preseljeni na drugu stranu radi bezbjednosti, kako su im rekli. Snajperisti su pucali iz prizemlja puškama kalibra 7,9 mm, a jedna grupa se nalazila na krovu Instituta i odatle otvarala žestoku vatru da bi zbunila naše borce, branioce Ilidže. Žestoka borba trajala je deset sati, a u parku je ležalo preko 60 ljudi pogođenih snajperom u leđa i po nekoliko puta. Nekoliko hrabrih momaka, među kojima je bio i pokojni poručnik Nenad Anđušić- Miško, i pored teškog terena, probili su se kroz drveće i zapalili Institut. Napad je odbijen. Kasnije smo saznali da se jedno snajpersko gnijezdo nalazilo i u kući bivšeg načelnika Stanice milicije na Ilidži Salka Ljeva.

Odmor uz pornić: Šumnjak na Palama
Photo: Stock

Bila je to strašna slika. Mladići su ležali na krvlju natopljenoj, tek iznikloj travi ilidžanskog parka, po njima palo granje, lišće i drveće ovog nekad od najljepših parkova u Sarajevu. Ginule su čitave porodice. Iz kuće Janjića poginula su trojica Pogođena je i jedna žena i dijete od snajpera. Ovdje su ljudi izginuli na kućnom pragu.

Pripadnici JNA stigli su oko 17 sati na liniju razdvajanja, i usput na području Butmira izgubili kompletnu posadu i transporter. Muslimani su ovaj put napali i iz Otesa, Butmira, i Stupa, koliko ih je bilo niko ne zna.. Ilicom više nisu šetala djeca, zatvorene su prodavnice, robna kuća, kafići. U gradu je sve više bilo žena u crno zavijenih, a u ovom napadu poginulo je 15 a ranjeno preko 50 ljudi. Umrli su zato što su Srbi. Tada je ranjen i Bob Sarijers, snimatelj iz BBC-a

Niko od stranih novinara tada nije javio da su muslimani izvršili napad na srpsku zemlju na Ilidžu. Od tog dana svake noći su vođene žestoke borbe između boraca Ilidže i ratnika džihada iz Hrasnice, Sokolović kolonije i Butmira.

Jedne večeri sam poveo snimatelje BBC-a da noću snime muslimanski napad, za koji sam saznao iz vojnih izvora. Iza ljetne pozornice na Ilidži na nas je otvorena vatra. Ispred mojih nogu je eksplodirao tromblon. Osjetio sam jak bol i toplinu niz lijevu nogu, na trenutak mi se zvjezdano nebo počelo okretati. Pridržao sam se za ogradu, a Marko Varagić, direktor hotela na Ilidži, koji je tu na položaju od prve večeri, pridigao me i povukao nazad. Poslije operacije u improvizovanoj bolnici u Blažuju, za nekoliko dana sam prohodao. Konferencije za novinare smo organizivali i dalje svaki dan. Napadi na Ilidžu su bili česti. Neki od boraca koji su se istakli hrabrošću su postali i miljenici stanovnika Ilidže. Među njima je i Siniša Gerun-Milić, koga su mnogi zvali Mongo, i koji je u svom kafiću sklonio i hranio i muslimanske žene i djecu, uvijek bio među prvima na liniji odbrane. Poginuo je u junu, jedinac u majke. Zoran - Zoka Kapetina je već tri puta ranjen, ali se uvijek vraćao borcima kod Šumarske škole. Pokojni Nenad Anđušić-Miško je u drugom napadu polovinom maja, koji je čak bio žešći od onog u aprilu, ranjen pao u ruke ratnika džihada. Kada su razmijenili njegovo tijelo bio je isječen na komade. Po čelu i licu su mu urezivali petokrake, jer je nosio uniformu JNA. Na njegovoj sahrani, sa još pet boraca, i pop Momo Vasiljević sa Ilidže zaplakao je, mada sveštenici na sahranama po srpskom običaju nikada ne plaču.

U Pres-centar često su dolazili ljudi prebijani do smrti. Pričali su u kakvom paklu žive oni u Hrasnici i Sokolović koloniji, koji su Srbi. Dolazile su i silovane žene, isprebijani starci, unakažena djeca. Jedan milicioner je bio zarobljen u Sokolović koloniji (naselje pored Ilice), gdje pretežno žive Sandžaklije. Poznati muslimanski ekstremista i komandant "beretki" iz kolonije Enver Hodžić, zvani "Enker", vlasnik privatnog preduzeća "Soko-trans", čovjek blizak Aliji Izetbegoviću, zatvarao ga je u komore za sušenje banana zajedno sa porodicom i podvrgavao raznim mučenjima. Kad je došao nije umio da govori, samo se smijao i kratko odgovarao: "Dobro mi je jer sam živ". Kroz kakve su sve muke prolazili Srbi koji su ostali u ovom najopasnijem ili jednostavno rečeno osinjem gnijezdu Sandžaklija, prije nego su umirali, nikada nećemo saznati.

Mnogi borci Ilidže neće dočekati život u slobodi Republike Srpske, ali je sigurno da će njihova imena biti ispisana crvenim slovima u kalendaru odbrane Srpstva i Pravoslavlja na ovim prostorima.

Srbi su na Ilidži bili pružili ruku muslimanima, da još jednom, iako je već bio rat, pokušaju nastaviti život na ovom prostoru zajedno. Sandžaklije su smišljenom državnom politikom bivše Bosne i Hercegovine na miran način zaposjeli jednu od najbogatijih i najljepših sarajevskih opština Za pet-šest godina broj stanovnika iz Sandžaka na ovom području se udesetostručio. Pruženu ruku muslimani nisu prihvatili, već su je odsjekli onog trenutka kad su sa Instituta pucali u leđa komšija, dojučerašnjih prijatelja, pucali su i u dogovor o zajedničkom životu. To zlo proljeće 22. aprila, kad je rat na Ilidži i počeo, teško ćemo ikada zaboraviti...

* Autor je bio jedan od ratnih huškača na TV Pale; docnije pobegao u Crnu Goru gde je na državnom radiju uređivao emisiju o narodnim pesmama, ali je otpušten; skrasio se negde u Vojvodini.