Lažni rudari-mirovnjaci s oružjem ispod bluza

image

Sredinom devedesetih, u vreme kad je Šumska umišljala da je na vrhuncu moći i da je samo pitanje trenutka kad će čitava Bosna postati vlasništvo dueta Karadžić-Mladić, pojavila se knjiga nevinog naslova „Rat u Bosni: Kako je počelo“ u kojoj su objavljeni tekstovi zloglasnih četničkih likova – poput Rista Đoga, Radovana Karadžića, Ilije Guzine i mnogih drugih. Posle gotovo 20 godina, čitanje ovih krvavih priča ima čudovišan efekat; ne samo zbog činjenice da su mnoge teze danas aktuelne u Dodikovom feudu, već zbog zločinačke, svesne namere da se likvidiraju Bošnjaci, o čemu, slobodno, s ljubavlju, govore autori u ovoj jezivoj knjizi. E-novine će u nekoliko nastavaka objaviti najstrašnija svedočanstva, kao opomenu i upozorenje šta se sve može desiti kad četnička rulja postane gladna krvi...

Zločinci-vernici: Karadžić i Krajišnik u pravoslavnoj pozi šakom na šaku
Photo: EPA

RADOVAN KARADŽIĆ: SARAJEVSKA ČUKUR-ČESMA

Navršavao se mjesec dana od prvih barikada početkom marta u Sarajevu. Srpske barikade su iznenadile svakoga. Strana štampa ih je povezivala sa rezultatima hrvatsko-muslimanskog referenduma za secesiju Bosne. Pošto su imali svoj plebiscit za ostajanje u Jugoslaviji, Srbi su prema rezultatima hrvatsko-muslimanskog referenduma bili ravnodušni. Međutim, mnogi muslimani, naročito sandžački, zapali su u neko stanje razdražene agresivnosti koja je tražila da se prolije krv. I krv se prolila.

Agresivni fundamentalisti nasrnuli su na srpske svatove, spalili srpsku zastavu i ubili mladoženjinog oca Nikolu Gardovića. Događaj se zbio u četiri sata poslije podne, a Krajišnik, Koljević i ja smo, odmah nakon te vijesti, otišli na planirani put u Beograd. Noću su nam javili da su u Sarajevu srpske barikade paralisale grad. Ostalo nam je jedino da zamolimo Dukića, predsjednika Izvršnog odbora SDS-a, da se stavi na čelo zbivanja, kako bi mogao da ih kontroliše. Sve se završilo dobro.

Mjesec mart je proticao u tmastoj hladnoći u vazduhu i u duši. Parlamentarnog života već odavno nije bilo, kao ni vlade, ni drugih oblika političkog ispoljavanja.

Strašljiva iščekivanja i uzaludne nade da će se odustati od otcjepljenja prije nego što se Bosna transformiše prema lisabonskom papiru, smjenjivali su jedno drugo. Premro od straha, grad kao da je disao na škrge. Ljudi su se pogledima pitali šta će biti. Sarajevska televizija i JUTEL samo su doprinosili razdvajanju ljudi koje je zahvatilo sve: i škole, i preduzeća, pa čak i Pozorište. Činilo mi se da bi nas mogao spasiti jedino dugotrajan san nakon koga bismo se probudili kao nakon noćne more. Poniženi i uvrijeđeni Srbi upoređivali su ubistvo srpskog svata sa ubistvom srpskog dječaka na Čukur-česmi u prošlom vijeku, nakon čega je Beograd iz turskih prešao u srpske ruke. Oba ubistva kao da su bila posljednja kap u čaši poniženja koje su muslimani servirali Srbima kao DIMI narodu (manjinski nemuslimanski narodi u islamskim zemljama). Ubica svata je uz saglasnost vlasti sklonjen na sigurno mjesto. Kasnije, nakon početka rata, pojavio se na televiziji (muslimanskoj, naravno) i opisao svoj podvig. Nikome nije padalo na pamet da ga hapsi.

SDS Srbin u akciji: Barikade u Sarajevu 1992.
Photo: Stock

Iz Ministarstva za unutrašnje poslove stizali su detaljni izvještaji o ubrzanom naoružavanju muslimana. Otriježnjeni srpski kadrovi u policiji zabrinuto su pratili pripreme za genocid nad njihovim narodom: postalo je jasno da policija više ne može da radi zajedno. Ministar unutrašnjih poslova Delimustafić pokušavao je specijalnu jedinicu milicije, čiju su okosnicu činili Srbi, da pošalje daleko od Sarajeva, što se uklapalo u planove o hapšenju svih značajnijih kadrova Srpske demokratske stranke.

Odavno formirane "zelene beretke" ubrzano su mobilisale kriminalce, koji su neovlašteno pušteni na slobodu. Gradom se sve češće čula pucnjava iz pješadijskog oružja. Primicao se dan priznavanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Neko u Evropi je pakleno smislio da do priznavanja dođe 6. aprila, na dan napada Hitlerove Njemačke na Jugoslaviju. Sve je spremljeno da Njemačka na jugoslovenskom tlu dobije izgubljeni drugi svjetski rat.

Bajram je, 4. aprila 1992. godine. Kao što je uobičajeno, sastajemo se kod Krajišnika u Skupštini. I obavještajna služba i prijatelji upozoravaju nas da će se nakon Bajrama nešto desiti. Navodno, u Kuranu piše da muslimani treba da sačekaju da praznik prođe pa da svom silinom udare na nevjernike. Oko podne naši policajci iz specijalne jedinice izvještavaju nas da su ih Delimustafić i Žepinić dugo zamajavali o bratstvu i jedinstvu i ubjeđivali da treba da ostanu zajedno u sjedištu na Krteljima. "Nešto se sprema za večeras", zaključuju specijalci. Lom u njihovim dušama je veliki. Dvojica plaču i cijepaju službene legitimacije.

Predratni kadar: Kljujić, Karadžić, Izetbegović
Photo: BH Dani

Dolazi vijest da je Izetbegović proglasio opštu mobilizaciju. Uzimam telefon i zovem Izetbegovića:

"Je li tačno da si proglasio opštu mobilizaciju?"

"Pa, nešto u tom smislu sam rekao", izvlači se Izetbegović.

"Čovječe, znaš li šta to znači? Svi su do zuba naoružani i sad treba da ih molimo da ostanu kod kuća, a ne da se svrstavaju u jedinice. Moraš to odmah da otkažeš".

"Ne mogu da otkažem, to je već otišlo," kaže on.

"Moraš da otkažeš! Ti dobro znaš da se Srbi neće odazvati. Doći će samo Hrvati i muslimani. Rat niko neće moći da spriječi. To je katastrofa. Otkaži mobilizaciju, čini što znaš!"

"Sad ne mogu više ništa da učinim", lažno se vajka Izetbegović.

Srpska nejač u odbrani Karadžića: Ubice i psihopate na četničkom zadatku

Utjerivanje Srbima "zeca u srce"

Naši specijalci strahuju da će iznenada biti pobijeni, ali se drugarski i u zagrljaju odvajaju od svojih kolega i odlaze u novu bazu. Dolazi noć. "Zelene beretke" kreću u osvajanje dominantnih tačaka u gradu. U naš štab, smješten u hotelu "Holidej in", stižu izvještaji o njihovoj aktivnosti. Kombijem se prebacuju iz kvarta u kvart, jure po neboderima i razmještaju snajperiste. U gradu se čuju rafali, kojim se proslavlja Bajram i Srbima utjeruje "zec u srce".

"Zelene beretke" ubijaju dvojicu Srba milicionera i ranjavaju ljude po gradu. Grad je u bunilu. Sarajevska televizija, koja je već godinama usmjerena na ponižavanje Srba, izvodi završne udarce srpskom dostojanstvu, huška na rat i poziva lažni mirovni pokret da dođe i demonstrira. Zaista, od jutra se na periferiji grada skupljaju gomile lažnih rudara, ispod čijih bluza se vidi oružje. Čitavo prijepodne protiče u njihovom zloslutnom okupljanju i pripremama da okupiraju centar grada.

Tridesetpet srpskih specijalaca je na ulazu u kompleks zgrada škole MUP-a dočekano vatrom. Iz desetak školskih zgrada na njih neočekivano puca oko 170 muslimanskih milicionera - kursista i nekih četiri stotine đaka. Srbi ne mogu da se povuku, jer ih s leđa gađaju Sandžaklije iz svojih kuća. Pogođeni s leđa mecima kalibra 5,55 koji probija pancir, padaju prva dvojica srpskih junaka, specijalci Mile Lizdek i Milorad Pupić. Broj ubijenih Srba se povećava. Repija i Marić su ranjeni.

General Kukanjac pokušava da ponovi svoje ranije mirotvoračko posredovanje između muslimana i Srba. Traži da sa Izetbegovićem dogovorim susret kod njega u Komandi vojne oblasti.

Telefoniram Izetbegoviću:

"Kukanjac želi da se sastanemo, šta ti misliš o tome?"

"Mogli bi da se sastanemo. Ali, ja neću ići u Komandu vojne oblasti", kaže Izetbegović.

"Predloži neko drugo mjesto".

"Možemo kod mene u "Konaku"?

U trenutku shvatam da Izetbegović hoće da izigrava vezira.

"Ne dolazi u obzir, ja neću u "Konak". Možemo u "Holidej in".

"Ne. "Holidej in" je štab SDS-a. Možemo u Skupštini kod Krajišnika", kaže on.

"Ne možemo kod Krajišnika, tvoji "mirovnjaci" su opkolili zgradu Skupštine".

"Neće se oni zadržati pred Skupštinom, oni će na Vraca", odaje se Izetbegović.

Slatki razgovori o opsadi Sarajeva: Vladika Atanasije, Ratko Mladić, vladika Kačavenda i Radovan Karadžić
Photo: www.pogledi.rs

Postaje jasno da Izetbegović planira da pomoću "mirovnjaka" pobijedi srpske specijalce kod škole na Vracama. Zaklanjam slušalicu i Aleksi Buhi objašnjavam šta mi govori Izetbegović i molim obezbjeđenje da javi policiji da mogu očekivati najezdu "mirovnjaka".

U hotelu "Holidej in" ostao je uz mene profesor Buha, momci iz obezbjeđenja, košarkašice i trener "Crvene zvezde", strani novinari i osoblje. Neposredno pred ovaj razgovor moja porodica, žena Ljiljana, kćerka Sonja i sin Aleksandar su na insistiranje policajaca, u pratnji i u posljednji čas napustili "Holidej in". Na Vracama su prošli kroz puščanu vatru. Buha i ja odlučujemo da ostanemo u hotelu i učinimo sve da se rat izbjegne.

"Znaš li šta se zbiva na Vracama?" pitam Izetbegovića. "Čovječe, gore se tuku. Pašće krv do koljena. Ovo se neće moći zaustaviti. Obustavi sve i daj da se hitno nađemo kod Kukanjca"

Lepši je od Karadžića: Intimna misao Milijane Baletić o vladiki Porfiriju
Photo: Facebook

Ni minut života u ND BiH

 

U međuvremenu, Televizija nudi posredništvo i odlučujemo da se nađemo tamo. Čekam u hotelu da se pojave Kukanjac i Izetbegović. Čabrilo, naš video dokumentarista, donosi traku na kojoj se vidi naš demolirani stan. "Zelene beretke" su mitraljirale prozore, a zatim obile stan, demolirali ga i opljačkali. Na snimku se vidi da su papiri i slike i poneka dragocjenost još ostale. Razmišljam koliko smo bili naivni. U stanu su mi ostali svi dokumenti. Mnogo poetskih bilježaka, naučni materijali za doktorsku disertaciju o maskirnim depresijama, radovi o psiho-analitičkim istraživanjima srpske epske poezije, mnogo novih pjesama u rukopisu. Ljiljanine bilješke i papiri takođe. Sonji i Sašku u stanu je ostalo sve: odjeća, dragocjenosti i uspomene.

Dok čekam Izetbegovića, novinarka Baletić pravi sa mnom posljednji, predratni intervju za TV Novi Sad. Umjesto Izetbegovića stiže Muhamed Čengić sa svojom svitom. Pravi lažne mirovne ponude i izjavljuje lažnu ljubav Srbima. Ipak, stičem utisak da nije znao. Dok nas je Čengić zamajavao, Izetbegović je tajno prošao do Televizije. Na Televiziji se na brzu ruku organizuje emisija u kojoj učestvujemo svi. Prave se apeli za mir.

Nakon emisije, obezbjeđenje mi doslovno naređuje da se ne vraćam u "Holidej in". Telefonima su obezbijedili trasu preko Neđarića do Lukavice. Smještamo se u kući jednog domaćina. Dolazi izvještaj da je 35 naših specijalaca zarobilo 170 muslimanskih milicionera i oslobodilo preko 400 đaka, koje su muslimanski milicioneri držali kao taoce. Srpski specijalci su to izveli a da nikog nisu ni povrijedili. Veliki podvig.

U "Holidej in" vraćamo Ilića, Ristića, Kovačevića i Karabataka iz obezbjeđenja da štite Buhu i osoblje hotela. U Skupštini "mirovnjaci" i propali političari prave novi parlamenat od ljudi sa ulice. Izigravaju "građansku opciju". I, zaista, prvo Izetbegovićevo pojavljivanje u sali prekinuto je zvižducima Televizija cijelu noć prenosi događaje iz Skupštine.

Polno oblikovane sveće za erekciju: Radovan i Ljiljana, bračni par u vosku, obožava Tosku
Photo: EPA

Prvu ratnu noć provodimo u privatnoj kući u Lukavici. Stižu izvještaji o divljanju "zelenih beretki" i Vikićevih specijalaca Zatvori se pune Srbima, čija su se imena našla u našoj dokumentaciji. Državni teror, započet 4. aprila uveče, proširuje se i na obične Srbe, koji sa našom strankom nisu imali nikakve veze.

Sutradan, 5. aprila oko podne, muslimanski snajperisti iz pravca "Unisovih" zgrada pucaju u masu "mirovnjaka", ranjavaju i ubijaju. Razdražena masa pridružuje se Vikićevim specijalcima u pohodu na "Holidej in". Hotel je začas demoliran, a momci iz našeg obezbjeđenja su savladani i brutalno odvedeni. Profesora Buhu nisu našli, jer je i on, na zahtjev obezbjeđenja, u posljednji čas napustio hotel.

U srpskim naseljima: Nedžarićima, Lukavici, Vracama, Ilidži, Rajlovcu, Pofalićima i drugim spontano se uspostavljaju straže teritorijalne odbrane. Nisu nam poznate namjere JNA. Nadamo se da će vojnici stati u odbranu napadnutih srpskih naselja. Odmah zapažamo prednost koju imaju muslimani i Hrvati: oni mobilišu sve svoje mladiće, dok se srpski mladići nalaze u JNA i nisu pod našom komandom. No, još uvijek se nadamo u neko čudo koje će zaustaviti rat. Evropa ne haje i nastavlja sa pripremama za priznavanje Bosne i Hercegovine, koje se najavljuje sa sutradan, 6. aprila

Prvom se još sudi u Hagu, druga odslužila robiju, treći se ubio: Karadžić, Plavšićeva, Koljević - ubice iz Šumske
PHOTO: Stock

Skupština srpskog naroda sastaje se u Banjaluci tačno u ponoć i proglašava nezavisnost Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Sve je obavljeno prije priznavanja nezavisnosti BiH, tako da Srbi na svojim etničkim prostorima nisu ni trena živjeli u međunarodno priznatoj i nezavisnoj Bosni i Hercegovini.

Naše višemjesečne slutnje o uspostavljanju NDH i NDBiH, te najave Vartolomejske noći koja se priređuje Srbima, potpuno su se obistinile. Po instiktu samoodržavanja, Srbi svuda u BiH postavljaju odbrambene linije a iza njih premještaju nejač koju treba zaštititi.

Tako je počelo: Izetbegovićevim pozivom na opštu mobilizaciju, državnim terorom kojeg su uvele "zelene beretke" a potom i Vikićevi specijalci, te direktivom Glavnom štaba TO BiH od 12. aprila kojom se izdaje naredba muslimanima i Hrvatima za sveopšti napad na kasarne, po ugledu na zbivanja u Hrvatskoj. Ali, scenarij iz Hrvatske nije bio uspješan i u Bosni i Hercegovini.