Dragan Božanić: Pobunili se moji srpski geni

image

Sredinom devedesetih, u vreme kad je Šumska umišljala da je na vrhuncu moći i da je samo pitanje trenutka kad će čitava Bosna postati vlasništvo dueta Karadžić-Mladić, pojavila se knjiga nevinog naslova „Rat u Bosni: Kako je počelo“ u kojoj su objavljeni tekstovi zloglasnih četničkih likova – poput Rista Đoga, Radovana Karadžića, Ilije Guzine i mnogih drugih. Posle gotovo 20 godina, čitanje ovih krvavih priča ima čudovišan efekat; ne samo zbog činjenice da su mnoge teze danas aktuelne u Dodikovom feudu, već zbog zločinačke, svesne namere da se likvidiraju Bošnjaci, o čemu, slobodno, s ljubavlju, govore autori u ovoj jezivoj knjizi. E-novine će u nekoliko nastavaka objaviti najstrašnija svedočanstva, kao opomenu i upozorenje šta se sve može desiti kad četnička rulja postane gladna krvi...

Srpski prkos: Dragan Božanić, TV oficir s Pala
Photo: Stock

DRAGAN BOŽANIĆ: LJUDI SUMNJIVOG PREZIMENA

Nazvao sam prijateljicu koja je dvadesetak dana prije mene pobjegla u Beograd i ona me je upitala:

- Jesi li šta od toga zabilježio?

- Nisam, velim, i ne stigavši da kažem da bi to bilo ravno samoubistvu ili ubistvu nekog s kim si se godinama družio i prijateljovao. Čujem je kako kaže:

- Znam, naravno. Nisi mogao, ali to je šteta. Rijetko ko je uspio nešto da zapiše i to prenese ovamo. Zapiši. Trebaće to za kasnije.

Nisam ništa zapisao. Nisam mogao, nisam znao odakle da počnem. Nisam imao hrabrosti da se uhvatim ukoštac sa golim činjenicama da je ovo u čemu živim, od najtananijih malih uspomena do grubih činjenica da nemaš ni cipela, ni farmerica, da nemaš gotovo ništa, da je to rat od koga ne možeš pobjeći, od koga nemaš gdje pobjeći, kao što to nisam mogao ni od svog imena. I prezimena.

Photo: Stock

Listam, poslednje večeri prije odlaska, album sa slikama djeteta i nekih davnih zajedničkih piknika sa prijateljima po planinama ili na moru. Vadim kojih tridesetak fotografija da ne zaboravimo kako smo izgledali, kako su nam djeca rasla, s kim smo se družili. Potom je slijedilo brisanje ili cijepanje konspirativnih brojeva iz telefonskih imenika. Ime je moglo otkriti "neprijatelja", sačuvani broj mogao je opasno zazvoniti u gluvo doba noći, mogao je izdajnički otkriti da imaš rodbinu koja je zgriješila samo zato što si ti bjegunac, odmetnik od vlasti, od države koju, eto, priznaje svijet, da si otišao u "četnike", među brđane, šumnjake, ljude koji na najbolji način potvrđuju da su "narod sa greškom u genima".

Da je to što se zoveš tako i tako i da si došao odatle veoma značajno u životu - nekako najbolje se moglo, barem u mom poslu, saznati godinu-dvije prije početka rata. Kada je već sasvim izblijedilo sjećanje da smo se još kao studenti čudili zašto se Meho ili Đerza ipak izdvajaju iz našeg društva kada treba otići u "Tilavu" ili "Dubrovački podrum".

Obožavaoci Dragana Božanića: Gledaoci njegovog tv Dnevnika
Photo: Stock

Jutel i "Akcija majki"

Tada sam već po prećutnom, ali svima dobro znanom šablonu, postao predstavnik jednog naroda i na to se od tada moralo strogo paziti. Kao da se još od davnih vremena komunista nije pazilo da broj urednika tv-dnevnika iste nacionalnosti ne prekorači mjeru. Naročito Srba, bilo po čvrstom nacionalnom opredjeljenju bilo po genima. A tu, u Televiziji Sarajevo, to dobro znam, jer sam prije 17 godina prešao prag te novinske kuće, nekako uvijek bilo je viška ljudi sa "sumnjivim" imenom i prezimenom. Iako su o tome pažljivo vodile računa konkursne komisije, među mladim, perspektivnim i dobrim budućim novinarima bilo je najviše nepodobnih Srba. Pred sami rat, i u vrijeme kada je trebalo pokazati više novinarske hrabrosti, redakcija je imala troje, četvoro upotrebljivih mladih ljudi. Oni, međutim, iako su se iskazali čak i na ratištima u Hrvatskoj, nisu imali nikakvu perspektivu na Televiziji Sarajevo. Srećom, i sami su shvatili da kao novinari i Srbi nemaju nikakvih šansi i na vrijeme su pobjegli.

Problem je, međutim, bio da je i pored te "prirodne" selekcije u redakciji bilo još mnogo prekobrojnih. Nažalost, pokazaće se da će rat učiniti onu najtežu, iako najprirodniju selekciju - na one koji će prihvatiti da rade po volji drugih i one koji će napustiti svoje stanove i krenuti sa najlonskim kesama u neizvjesnost poput hiljada drugih ratnih izbjeglica. Kažem nažalost, jer se pokazalo da je samo srpskih imena i prezimena bilo previše, a da je onih koji su našli razna opravdanja da ostanu u Televiziji i u gradu bilo toliko da su oni koji su računali na podršku ovog najmoćnijeg medija zadovoljno trljali ruke. Na Sarajevskoj televiziji i radiju, tu više nema nikakve dvojbe, najveću moguću podršku vlasti Alije Izetbegovića i Stranke demokratske akcije dali su ljudi poput: Mome, Duška, Ljube, Jove, Steve, Borke, Zorana, Koste ili Bude. Učinili su to ne samo zbog puke političke nezrelosti nego i sitne konformističke kalkulantnosti koja je odlika ne samo Srba, nego i svih urbanih žitelja Sarajeva, Mostara, Tuzle ili drugih većih gradova Bosne i Hercegovine.

Photo: Stock

A sve je nekako počelo iz najboljih profesionalnih pobuda: da i mi na ovom nacionalno najizmješanijem prostoru počnemo da gradimo novinsku kuću koja će zaboraviti direktive i političku podobnost političara, kulturnih radnika, običnih radnika, kuvarica, čistača ulica. Slogan "nezavisna i nestranačka televizija" (i radio) bio je, međutim, uvod u prave harange na RTV-dom na Alipašinom polju čemu se, naprotiv, nisu suprotstavili ni rukovodeći ljudi kuće ni većina novinara. Od već čuvenih izjava sljedbenika muslimanskih lidera da se "dostojanstveno demolira televizija" do istinskog razvaljivanja svih profesionalnih struktura ovog medija nije protekla ni godina dana, a Televizija je rastočena iznutra. Prvo se u načeto stablo uselio crv JUTEL-a koji je u Televiziju, istina, donio nešto novca jugoslovenske države zahvaljujući reformistima i Anti Markoviću, ali je zatim, dovođenjem novinskih ("plaćenika") tipa Jele Jevremović ili Ljerke Draženović i redakcijskim rovarenjem JUTEL podijelilo kuću na "iskreno jugoslovenski" opredijeljene novinare i one druge. Presušenu JUTEL-ovu kasu, nakon što su po svijetu trošene pare, nisu mogle da napune ni SDA - transfuzije pa je JUTEL jednostavno - izumro. Ali njegovi novinari nastavili su da završavaju zadatu zadaću u Televiziji. Pošto je već završena "akcija majki" uspješnim čišćenjem ostatka JNA u Bosni i Hercegovini od muslimana i Hrvata, a novinska terminologija usvojila čisto "jugoslovensku" presudu o isključivoj krivici Srba za raspad SFRJ i rat u Sloveniji i Hrvatskoj, posao je nastavljen upornim izvještavanjem međunarodne javnosti o "mračnim nakanama" Srba u bivšoj centralnoj republici propale federacije. Televizija Sarajevo iz dana u dan nudi Evroviziji filmove o svakom pokretu jugoslovenskih vojnika, a novinari izvještavaju, ("Frans Internacional") o "terorističkim planovima" SDS-a.

Božanićev TV urednik: Ratko Mladić, krvnik i zločinac
Photo: Stock

Novinari su se podijelili: muslimani i Hrvati su javno demonstrirali svoju bratsku odluku na suživot, naprasno su naučili kroaštinu, pogotovo muslimani, lektori su tražili objašnjenje za riječi koje su i sami prvi put čuli, međustudijska razmjena naglo je postala siromašna, a prilozi TV Novog Sada i TV Beograda sa ratišta u Kninskoj krajini ili Slavoniji, preskakali su bosanske repetitore prečicama znanim samo malobrojnim urednicima. Naglo je ponestalo elana za odlazak ekipa na teren zbog navodnih srpskih barikada koje će propustiti samo "svoje" novinare, a prijetnje i onima sa srpskim imenom i prezimenom tumačene su kao slabo smišljene šale. Odjedanput će proraditi neka specijalna dopisnička škola, koja će naprečac izbaciti imena poput Šemse, Semira, Edina, Veselka, Šemsudina, a novinarske poslove počeće da rade službenici Centra službi bezbjednosti, pa i tehnička lica u redakciji. Jednog dana će osvanuti papir na zidu. Na početku majušan, neugledan, na najudaljenijem zidu od urednika, papir koji je trebalo da inauguriše neko novo vrijeme - pisanje "odozgo". Ono što je prethodno u "ljudskom" i nenadano prisnom ćaskanju telefonom sugerisano uredniku dnevnika od strane poznatih političara ili zvaničnika, muslimanskih prije svega, osvanulo je tako u vidu preporuke: "Takozvana jugoslovenska armija, terorističko krilo SDS-a, srbočetničke paravojne formacije..." To je, dakle, bilo naređenje koje su hrabriji urednici još mogli izbjeći. Urednička posredovanja u emisijama postaće, međutim, uzaludna jer su ostalo nadoknađivali njegovi najbliži saradnici. Među njima su sve češće odabrani i provjereni muslimanski i hrvatski kadrovi koji će "u zadnji čas" primljeni izvještaj uvrstiti u dnevnik, a da to urednik ne može da vidi...

Srpski Kim Il Sung: Radovan Karadžić, matiran
Photo: Stock

To je "naš spiker Dragan"

Sa Žarkom Šipkom razgovarao sam nekoliko dana prije njegove smrti. Navodna opštenarodna okupljanja već su bila prerasla u otvorene sukobe, pa je sam dolazak na posao postao kockanje sa životom. Autom juriš na posao brzinom od preko 100 km na čas, ali dovoljno sporo da vidiš kako na ulici umire žena pogođena snajperskim hicem. Pokupiće je tek dan-dva kasnije. Na vratima RTV doma već poodavno stoje borna kola. Prvo jedna, pa dvoja. Već su nikli i zakloni od vreća napunjenih pijeskom. Stražari dobijaju pojačanja a onda se naglo useljavaju u sve dijelove betonskog kolosa. "Koliko ih ima?" šapućemo u povjerenju sa malobrojnim prijateljima. Pedeset, sto, više, kažu neki koji čuju topot koraka nepoznatih ljudi u hodnicima i protivpožarnim stubištima. U WC-u se čuje kliktanje ručnih radio-stanica "zelenih beretki", znamo da su oni jer to otvoreno kažu iako tek pokoji ima beretku te boje; prvo ulaze u daktilobiroe jer tamo najlakše i odmah stupaju u prisne odnose sa osobljem. Vrlo brzo i uz podršku realizatora i drugog redakcijskog osoblja postaju "ukras" DESK-a. Dnevnik se stvara u njihovom prisustvu. Kao slučajno čitaju se najave, komentarišu potezi druge neprijateljske strane. "Kalašnjikovi" stoje među vijestima i telefonima. "Beretke" potom postaju i sastavni dio scenografije prijemne, gostinske sobe na putu prema studiju. Ima ih i u režiji Dnevnika.

- Jesmo li to okupirani? - pitam, Žarka Šipku, čovjeka koji je zadužen za fizičko obezbjeđenje RTV kuće. On, umjesto odgovora, vodi me na piće u svoju sobu. Tamo, međutim, ne možemo da razgovaramo. I tu je neki čovjek koga ne poznajem, a koga Žarko ne očekuje. Odgovor mi je dao tek tog poslijepodneva, u prolazu.

- Već su nam uzeli sve duge cijevi, kaže. Napisao sam protest. Ne znam kome.

Valjda Republičkom ministarstvu unutrašnjih poslova koje je već i samo potpuno razbucano. Čašicu pića nismo popili. Ubijen je na Stupu, kada je išao da doveze hranu za restoran Doma. Jedna daktilografkinja je na to rekla - "Jedan manje"! "Slučajno" su potom ubijeni još neki Srbi. Koliko do sada na bivšoj sarajevskoj televiziji! Ne znam.

Odlasku sa "nezavisne televizije" nije, dakle, kumovao ni afekt, ni fizičko maltretiranje. Otišao sam onog trenutka kad mi je postalo sasvim jasno da sam postao najobičniji pokusni kunić, kao i svi ostali ljudi sa nepodobnim imenom i prezimenom. Poslije direktora Besima Cerića koji je, kako čujem otputovam u Pariz, i Nenada Pejića, glavnog i odgovornog urednika koji se zaustavio, navodno u Londonu. Otišao sam nekoliko dana nahon što su mi ljudi, za koje sam mislio da su više od dobrih kolega i poznanika, počeli tajno vaditi vijesti iz već sklopljenog dnevnika. Sitna podvaljivanja redaktora kojk su "gubili" ili pristrasno kratili Tanjugove vijesti, a protežirali HINU, još sam i mogao smatrati izazovom za jednog iskusnijeg urednika. Ali, ukidanje vijesti i gotovih priloga mimo mog znanja, bilo je znak da neke moje kolege žele da me Srbi zamrze. To nisam mogao dozvoliti. Pobunili su se svi moji geni. A kada me je prilikom prelaska sa jedne na drugu stranu, jedan srpski borac upitao za ime, drugi mu je iz zaklona odgovorio prije mene:

- Zar ga ne poznaš, to je "naš spiker" Draggn Božanić.

Ono "naš" zvučalo mi je draže i poznatije od vlastitog imena i prezimena.