Firer Stakić, gospodar tuđih života

image

Međunarodni sud je Milomira Stakića proglasio krivim za zločine počinjene, između ostalog, u Kozarcu i logoru Trnopolje i osudio ga na 40 godina robije. Priča o ovom zločincu jeste priča o planiranom genocidu i primenjenom nacizmu, sa sve jezivim detaljima srpske monstruoznosti spram omraženih Bošnjaka

U predmetu protiv Milomira Stakića, vodeće ličnosti u opštinskim vlastima u Prijedoru tokom rata,  10. i 11. septembra 2002, pred Haškim tribunalom svedočio je dr Idriz Merdžanić. Imao je 33 godine kada je u aprilu 1992. počeo rat. Prije rata, prema njegovim riječima, dr Merdžanić nije primijetio nikakve probleme između različitih etničkih grupa koje su živjele u Prijedoru. “Među Srbima sam imao mnogo prijatelja,” rekao je dr Merdžanić, dodajući: “Mislim da sam imao više prijatelja Srba nego bilo koje druge nacionalnosti.”

„UMRITE, BALIJE“: U noći između 29. i 30. aprila, srpske snage su preuzele vlast u gradu Prijedoru. Dr Merdžanić je izjavio da su u naletu zauzeli sve važnije zgrade, uključujući i zgradu opštine, suda i Doma zdravlja u Prijedoru, te postavili kontrolne punktove gdje je i on zaustavljen na putu prema poslu. Dana 24. maja 1992, oko podneva, srpske snage su napale mjesto Kozarac, a da ženama, djeci i starcima nisu dozvolili da ga prethodno napuste. U to vrijeme, dr Merdžanić je radio u ambulanti  u Kozarcu.  Tokom dva dana koliko je trajao napad, liječio je veliki broj civila koji su povrijeđeni u granatiranju. Među njima se nalazilo i dvoje djece:  “Jedno dijete, žensko, kojem su obje noge, potkoljenice, bile odbijene. Curica je umirala”.  Idriz Merdžanić je pokušao da organizuje evakuaciju to dvoje djece, ali za to nije dobio dozvolu. “Umrite Balije, umrite tamo,” rečeno mu je. “Ionako ćemo vas sve pobiti”.  

Kad su stigli u logor Trnopolje, dr Merdžanić i njegove kolege su odvedeni u ambulantu. Ispočetka su vjerovali da će, pošto su civili, biti pušteni nakon provjere identiteta. Nakon nekoliko dana, shvatili su da neće otići. Za cijelo to vrijeme, stizali su novi autobusi puni ljudi. “Logor je bio pun do zadnjeg mjesta,” pričao je dr Merdžanić.  Muškarci su odvajani od žena. Većina muškaraca se nalazila u zgradi škole, dok su žene i djeca smještani u zgradu mjesne zajednice.

LOGORAŠI PLAĆAJU HLEB SRPSKOM CRVENOM KRSTU: Drugog dana po njihovom dolasku, kada je pala noć, prema riječima dr Merdžanića, “počela je vrlo glasna pucnjava.”. On i njegove kolege su se bacili na pod ne znajući šta se dešava: “Tek sljedećeg dana smo saznali da su samo pucali u zrak iz zabave.” Idriz Merdžanić je u sudnici opisao uslove u logoru. On i njegove kolege, kao i svi ostali u logoru, spavali su na podu. Uprava logora im nije davala hranu. Na početku su mještani donosili nešto hrane u logor. Nakon toga je srpski Crveni krst organizovao da se djeci donosi mlijeko i da zatočenici plaćaju hljeb. Kasnije su stražari u logoru pratili zatočenike u potrazi za hranom. Merdžanić je izjavio da su on i njegove kolege hranu dobijali od lokalnih Srba koji su bili njegovi pacijenti i koji su dolazili u ambulantu na pregled. Međunarodni crveni krst je nakon posjete logoru 15. avgusta 1992. organizovao dostavu hrane u logor. 

Kada su dr Merdžanić i njegove kolege stigli u Trnopolje, u logoru je bilo nešto vode, ali kako je bila žućkasta i očigledno ne baš čista, nisu je koristili. Nekoliko dana kasnije, u logoru je u potpunosti nestalo vode: ljudi se nisu mogli oprati ili promijeniti odjeću. U školskoj zgradi su se nalazili toaleti, ali su se uskoro napunili. U ambulanti uopšte nije bilo toaleta, već su organizovali da se u blizini školske zgrade iskopaju septičke jame.

Oko logora Trnopolje su bili postavljeni stražari, a logor je bio okružen žicom, preko koje se, prema riječima dr Merdžanića, moglo lako preskočiti: “Ali čak i da nije bilo kontrolnih punktova i stražara, da je bila nacrtana samo jedna crta, ne bi smio niko preći”.  Razlog: na različitim mjestima bili su postavljeni mitraljezi čije su cijevi bile uperene prema logoru.

SILOVANJE, SRPSKI HOBI: U mjesecima koje je dr Merdžanić proveo u logoru, pružao je ljekarsku pomoć nekoliko silovanih žena. S prozora ambulante, doktor i njegovi kolege mogli su vidjeti muškarce kako noću odlaze u ženske spavaonice, s upaljenim baterijama osvjetljavaju žene i odvode one koje bi im se svidjele. Neke od tih žena su kasnije došle u ambulantu i tražile pomoć. Dr Merdžanić je uspio da nekoliko njih pošalje na ginekološki odjel bolnice u Prijedoru kako bi se ustanovilo da se radi o silovanju. Kasnije je otkrio da su zaista bile silovane. Pred Haškim Tribunalom, Idriz Merdžanić je izjavio da je vojni upravnik Trnopolja pokušao da kazni jednog silovatelja. Kad su ostali vojnici za to saznali, napili su se, dovezli dva tenka ispred glavne kasarne i dali ultimatum da se navedeni vojnik oslobodi ili će pucati u kasarnu. Taj vojnik je oslobođen.

Tajno fotografisan: Nedžad Jakupović posle prebijanja
Photo: Stock

U junu i julu 1992. godine, premlaćivanja u logoru su bila učestala, a jedna od prostorija ambulante je korištena za ispitivanje i premlaćivanje zatočenika. Merdžanić i njegove kolege čuli su zvuke premlaćivanja i jauke, te srpske vojnike kako verbalno zlostavljaju žrtve. Neki od njih su dovedeni u ambulantu i doktor Idriz i njegove kolege su im previjali rane, koje su, kao je izjavio, uglavnom bile povrede od udaraca tupim predmetom ili posjekotine od noža. Izjavio je da je jedan zatočenik zadobio posjekotinu ispod koljena tako da mu je presječen jedan živac. Zbog toga nije mogao pomjerati stopalo i uvijek ga je vukao za sobom.

DOKAZI O STRADANJU: Jedan od kolega dr Merdžanića je imao fotoaparat kojim je slikao povrede koje su nanošene zatočenicima kako bi jednog dana one mogle dokazati šta se događalo. Kako bi smanjili rizik po same sebe, osoblje ambulante je povrijeđene zatočenike fotografisalo krišom. Kad je u avgustu 1992. u logor došla jedna novinarska ekipa iz Velike Britanije, dr Merdžanić im je uspio predati film.

Pogled iza žice: Omarska, logor, 1992.
Photo: Stock

Prema riječima svjedoka, na fotografiji se vidi muškarac po imenu Nedžad Jakupović koji je doveden u ambulantu iz prostorije u kojoj su se vršila premlaćivanja. Lice mu je bilo krvavo i u modricama, a oči tako natečene da je jedva mogao gledati. Ručni zglob mu je bio polomljen, a po koži na rukama su bili urezani tragovi žice. Osoblje ambulante ga je krišom fotografisalo jer je čovjek bio u polusvjesnom stanju. Dr Merdžanić je izjavio da je u logoru Trnopolje ubijeno oko 200 muškaraca, dok su ostali umrli zbog toga što im osoblje ambulante nije moglo dati odgovarajuće lijekove. Idriz je bio jedan od posljednjih koji je napustio Trnopolje 30. septembra 1992. Na kraju je završio u izbjegličkom kampu u Karlovcu, u Hrvatskoj. Rekao je da niko nije mogao napustiti zatočenički logor Trnopolje, a da prethodno ne potpiše potvrdu kojom se odriče imovine u korist Srba. Imovina dr Merdžanića, kao i većine Muslimana u Prijedoru, jeste uništena. U vrijeme kada je svjedočio 2002, dr. Merdžanić nije bio u Prijedoru od 1992. godine. Kada ga je sudija Wolfgang Schomburg zamolio da dâ svoje mišljenje o tome ko je odgovoran za ono što se 1992. godine desilo na području Prijedora, dr Merdžanić je rekao da vjeruje da su srpski političari koristili propagandu kako bi svoj narod uvjerili da se suprotstave Muslimanima i Hrvatima: “Neko je morao ubijediti mog komšiju Srbina, s kojim sam proveo čitav život, da sam ja njegov neprijatelj i da me treba ubiti”.  

Tom prilikom je dodao sljedeće: “Zašto sam ja strpan u logor i tamo držan tako dugo?  Šta sam uradio?  Mogu li navesti barem jednu stvar koju sam loše uradio?  Gospodin Stakić je ovdje. On je ljekar kao i ja i on je donosio odluke u vezi s logorima. Znao je da smo tamo. Znao je da je njegov kolega Jusuf Pašić, koji je bio pred penzijom, odveden u Omarsku i tamo ubijen. Znao je za desetine doktora koji su odvedeni u Omarsku i ubijeni. Zašto? Zbog čega? Zašto su ti ljudi ubijeni? Ti ljudi su bili muslimanska inteligencija i značili su nešto, bili su to ugledni ljudi. Postoji li odgovor na sve ovo?”

SKICA ZA KRVAVU BIOGRAFIJU: Milomir Stakić je rođen 19. januara 1962. godine u Marićki u opštini Prijedor, Bosna i Hercegovina. Po zanimanju je ljekar. Kao istaknuti član SDS u Prijedoru, 4. januara 1991. izabran je za potpredsjednika Skupštine opštine Prijedor. Osam mjeseci kasnije, 11. septembra 1991. Milomir Stakić je izabran za potpredsjednika Opštinskog odbora SDS u Prijedoru; od 17. januara 1992. godine bio je predsjednik paralelne Skupštine srpskog naroda opštine Prijedor. Nakon što je SDS silom preuzeo vlast, 30. aprila 1992, imenovan je predsjednikom SDS-ovog Kriznog štaba opštine Prijedor, koji je djelovao i pod nazivom „Ratno predsjedništvo“. Dvadesetog maja 1992. Milomir Stakić je zvanično imenovan za predsjednika Kriznog štaba opštine Prijedor.

Optuženi Stakić je bio uključen u planiranje i uspostavljanje paralelne srpske vlasti, kriznog štaba i policije u Prijedoru u okviru priprema za preuzimanje vlasti. U svojim mnogobrojnim ulogama podsticao je te na druge načine pomagao i podržavao počinjenje zločina počinjenih u opštini Prijedor; organizovao je i podupirao strukture opštinske vlasti koje su vodile kampanju progona upravljenu protiv nesrpskog stanovništva. Ta kampanja je uključivala nametanje životnih uslova koji će nesrpsko stanovništvo prisiliti da napusti to područje, kao i deportacije i prisilno istjerivanje.

Takođe, učestvovao je u radu Kriznog štaba i aktivno izvršavao svoje dužnosti predsjednika. Predsjedavao je sastancima Kriznog štaba i potpisao većinu naređenja/odluka koje je Krizni štab izdao. Ta naređenja/odluke uključivali su naređenje o otvaranju zatočeničkih logora Omarska i Keraterm, a čija je glavna namjena bio progon nesrpskog stanovništva, prekid radnog odnosa za sva lica zatočena u logorima Omarska i Keraterm, te zabranjivanje pojedinačnog puštanja zatočenika na slobodu.

Šteta što nema smrtne kazne: Firer Stakić u rukama pravde
Photo: Stock
DOKTOR UHAPŠEN U SRBIJI: Pod melodramatičnim naslovom „Krenuo na roditeljski, stigao pred Tribunal“, beogradski Glas javnosti doneo je 23. marta 2001. tužnu vest o hapšenju Milomira Stakića. Evo šta su u ono doba pisale ove patriotske novine: Radnici MUP Srbije uhapsili su Milomira Stakića (39), državljanina BiH, u četvrtak u Beogradu, jer je utvrđeno da se nalazi na listi optuženih Međunarodnog suda za ratne zločine i predat je predstavnicima Tribunala“, saopštila je Pres služba Vlade Republike Srbije.

- Milomir Stakić jeste bio predsednik opštine, ali predsednici opština, prema tada važećim propisima, nisu odlučivali ni o čemu. Njemu se ne može pripisati ništa od onoga što se zbivalo u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju - navodi Stakićev blizak poznanik iz Prijedora, želeći da ostane anoniman.

Predsednika Skupštine opštine Prijedor u toku i neposredno posle bosansko-hercegovackog rata, dr Milomira Stakića, u četvrtak uveče u Beogradu, kada je krenuo na roditeljski sastanak, odvela su nepoznata lica u civilu, rekao je njegov brat Milorad, odbijajući da detaljnije govori o ovom slucaju. Milorad Stakić je izjavio da su njegovog brata ispred zgrade u kojoj je stanovao sačekali nepoznati muskarci u belom "jugu" i poveli ga sa sobom. Milomir Stakić se, prema rečima njegovog brata, porodici javio telefonom.

U kratkom razgovoru rekao je samo da će se vratiti u petak, ali se u toku dana nije pojavio. Miomir Stakić nije bio na javnoj optužnici glavnog tužioca Haškog suda. Nezvanično se govorilo da je 1997. godine napustio Prijedor, jer je sumnjao da je na tajnoj listi Haškog suda, odnosno, da je optužen za zločine nad muslimanima i Hrvatima. U dosadašnjim suđenjima Prijedorčanima optuženim za ratne zločine u logorima u Omarskoj, Trnopolju i Keratermu, koja se odvijaju pred većima Haškog suda, ime dr Milomira Stakića, bar prema izveštajima medija, uopšte nije spominjano.

Stakićevom odlasku iz Prijedora prethodili su događaji koji su se zbili 10. jula 1997. Prvi - Sfor je, prilikom pokušaja hapšenja, ubio bivšeg načelnika prijedorske policije Simu Drljaču. Drugi - istog dana uhapšen je i odveden u Hag dr Milan Kovačević. Drljača i Kovačević - ratni predsednik Izvršnog odbora SO Prijedor i predsednik Kriznog štaba ove opštine - bili su na tajnim listama Haškog suda koji ih je teretio za ratne zločine počinjene od aprila do kraja 1992. godine.

MUSLIMANSKE INJEKCIJE ZA SRPSKE TRUDNICE: Ivo Atlija je rođen u Briševu, hrvatskom selu s oko 120 kuća smještenom u opštini Prijedor, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. Godine 1992, kada je počeo rat, živio je u gradu Prijedoru. Kao i većina muškaraca iz njegovog sela, radio je u rudniku željezne rude u susjednom gradiću Ljubiji.

U svom svjedočenju pred Međunarodnim sudom, u procesu protiv Milomira Stakića, Ivo Atlija je izjavio da je klima između tri etničke skupine u toj opštini postala napeta s početkom izborne kampanje u Bosni i Hercegovini 1990. godine. Prema njegovom mišljenju, glavni uzrok je bila agresivna propaganda Srpske demokratske stranke (SDS). “Govorimo o verbalnoj propagandi, prije svega, gdje su pripadnici drugih nesrpskih nacionalnosti nazivani ustašama, fundamentalistima, balijama, Turcima i drugim sličnim pogrdnim nazivima” objasnio je Atlija. Među mnogo drastičnije primjere takve propagande, g. Atlija je naveo izvještaj Radija Prijedora u kojem se tvrdilo da je „dr Mirsad Mujadžić srpskim ženama ubrizgavao injekcije tako da samo rađaju žensku djecu, kako bi se smanjio natalitet među Srbima u tom dijelu Bosne i Hercegovine!“. Svjedok je izjavio da mu je bilo teško da shvati zašto su Srbi prihvatali takvu propagandu bez pogovora. Opisivao je da je u to vrijeme viđao kako sve više ljudi na ulici nosi oružje, a većina njih su bili Srbi. Oni Srbi koje je on poznavao rekli su da se naoružavaju da odbrane Jugoslaviju, da sve Srbe zadrže u jednoj državi i da spriječe da Bosna i Hercegovina postane ustaško tlo ili “džamahirija”.

Preživeo Stakićev užas: Ivo Atlija, svedok Tribunala
Photo: Stock

Nakon što je SDS preuzeo vlast u Prijedoru u noći između 29. i 30. aprila 1992, Atlija, kao i mnogi drugi nesrbi, otpušten s posla: “Otišao sam ujutro na posao i vidio sam kontrolne punktove, bunkere duž puta, naoružane srpske vojnike, srpske zastave ispred zgrade opštine”. Nakon što mu je rečeno da se vrati kući, Atlija se nije vratio u Prijedor, već je otišao u svoje rodno selo Briševo, gdje je ostao nekoliko narednih mjeseci. Pošto se Briševo nalazilo na većoj nadmorskoj visini, mogao je da vidi šta se događa u drugim selima u okolini, između ostalog i u selima koja su bila većinom muslimanska. Među njima je bilo i selo Hambarine, koje je, po Atlijinim riječima, počelo da se granatira 23. maja 1992. u podnevnim satima. “Mogao sam vrlo jasno da čujem pucnjeve i vidim vojnike kako se kreću u pravcu Hambarina. Mogao sam da vidim kuće kako gore. Mogao sam da vidim dim i čujem detonacije,” ispričao je on. Na dan napada, oko 400 izbjeglica, mahom žena, djece i starijih muškaraca, pobjegli su iz sela: “Bili su prestrašeni i stalno su ponavljali da Srbi ubijaju koga kod stignu, da siluju žene i pale kuće”.

Bez upozorenja 27. maja 1992. granatirano je Briševo. Njegovo selo nije pružilo nikakav otpor: “Nije ispaljen niti jedan jedini metak,” izjavio je Atlija. Stanovnici sela su predali pet ili šest lovačkih pušaka i nekoliko pištolja koji su bili u legalnom vlasništvu i pristali da srpskoj strani dozvole da pretraže njihove kuće u potrazi za oružjem. Niko to nikada nije učinio. Dok su sela u tom području napadana, prema riječima g. Atlije, Radio Prijedor se hvalio velikim uspjesima srpske vojske, tvrdeći da su uporišta ustaških fundamentalista pala, te da je veliki broj ustaša i Zelenih beretki likvidiran.

MASAKR U BRIŠEVU: Prvih nekoliko sedmica nakon što je njegovo selo granatirano bilo je relativno mirno, ali stanovnici sela nisu mogli izaći da kupe hranu i medicinske potrepštine: “Selo je bilo potpuno blokirano. Niko nije mogao ući i niko nije mogao izaći,” ispričao je svedok u sudnici. Dvoje ljudi koji su imali dijabetes bili su u kritičnom stanju jer nisu mogli dobiti inzulin. Inače, stanovnici sela su mogli živjeti relativno normalno od hrane iz svojih povrtnjaka. Dva mjeseca nakon što je granatirano Briševo, počela su hapšenja i premlaćivanja koja je Atlija takođe opisao u sudnici. Dana 24. juna 1992, došla su tri ili četiri policajca iz Ljubije i uhapsila nekoliko osoba u Briševu. Atlija je kasnije saznao da su ti ljudi odvedeni u zatočeničke logore Keraterm, Omarsku i Manjaču, gdje su neki ubijeni, dok su drugi na kraju razmijenjeni. Sredinom jula, jedna grupa srpskih mladića iz susjednog sela pretukla je i zlostavljala jednog čovjeka iz Briševa i njegovu braću, pri čemu su im odvijačima nanosili posjekotine. 

Dana 23. jula 1992, Atlijin rođak je došao kod njega u panici i rekao da su Srbi iz susjednog sela došli da ga upozore da se dvije brigade pripremaju da očiste Briševo sljedećeg dana. U tri sata ujutro 24. jula 1992, Atliju je probudila eksplozija. Njegovi roditelji su se sklonili u podrumu komšijine kuće, dok je on trčao od kuće do kuće, skrivajući se na različitim mjestima. Djelovanje artiljerije i pješadije se nastavilo tokom cijelog dana i sljedeće noći. Iz podruma u kojem se krio, vidio je grupu od 10 do 12 vojnika koji su stajali 200 metara od kuće. Vojnici su naredili ljudima u kući da se raziđu i da svako ide svojoj kući. Deset minuta kasnije, začuli su povici iz kuće iz koje su upravo otišli. Kada je Ivo Atlija tamo otrčao, vidio je svoju majku kako plače i viče: “Bježi,” rekla je, “bježi, ubili su ti oca.”

Atlija je otrčao i sakrio se iza jednog drveta u šumi. Vidio je veliku grupu vojnika kako zaključavaju njegovu majku u svinjac i tri do četiri vojnika kako udaraju muškarca po imenu Pero Dimač, koji je stajao s njegovom majkom. Psovali su Dimača i govorili: “Nek mu sad pomogne katolički Isus.” Natjerali su Dimača da se moli prema katoličkim običajima i ismijavali ga. Gađali su ga Biblijom i natjerali da skine odjeću i ostane u donjem rublju. Dok su ga tukli, tjerali su ga da trči od jednog do drugog vojnika. “Pero je plakao,” izjavio je Atlija, “i nisam vidio ni da se čak pokušao odbraniti.” Jedan od vojnika mu je naredio da trči, a onda mu pucao u glavu. Ivo Atlija je čuo jednog od vojnika kako kaže: “Ustaško pseto je palo u vodu.”

Da se Bošnjaci sete: Srpsko brdo na putu od Banja Luke ka Prijedoru
Photo: Stock

S mjesta na kojem se krio, Atlija je vidio kako kuće gore i vojnike kako pljačkaju televizore, klima uređaje, videorekordere, radio aparate i namještaj. Uokolo sela je takođe bilo razbacano 68 leševa, među kojima je bilo 14 žena, dva dječaka mlađa od 16 godina i četvoro invalida. Ivo Atlija je prošao kroz druga sela u opštini i učestvovao u sahranjivanju mnogih leševa. U selu Stara Rijeka, pod jednom velikom kruškom bila hrpa od nekih deset-dvanaest leševa: „Teško za prebrojiti točno koliko jer su bili djelomično posuti zemljom, ali su virile vani glave, ruke, noge...” Bila su to tijela mladića koji po riječima Atlije nisu imali više od 20 godina.

U zaseoku zvanom Mlinari, Atlija je vidio tijela s nepravilno oblikovanim ranama, za koje je kasnije saznao da su nanesene ašovima i pijucima koje je vidio pored tijela: “Prema svjedočenjima očevidaca, bili su prisiljeni da sami sebi iskopaju grob, a onda su ubijeni istim alatkama koje su koristili da iskopaju grob“. U avgustu 1992. Ivo Atlija se susreo s Milomirom Stakićem, jer je bio dio delegacije koju su činile još dvije osobe kako bi zatražio pomoć da napuste Bosnu i Hercegovinu. Stakić im je rekao da mogu otići i zauzeti prazne kuće u susjednom selu, ali da im ne može pomoći da se isele. Međutim, Ivo Atlija je uspio da 17. novembra 1992. napusti Bosnu i Hercegovinu i ode u Zagreb. Pridružio se konvoju koji su organizovale srpske vlasti zajedno s Visokim komesarijatom Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) i mirovnim snagama UN-a (UNPROFOR). Prije nego što je otišao, on i drugi iz konvoja su prisiljeni da potpišu izjavu da odlaze prema vlastitoj želji, kao i potvrdu kojom svoju imovinu prepisuju srpskim vlastima. Tokom svog svjedočenja 2002. godine, Ivo Atlija je rekao da se, koliko je to njemu poznato, niko nije vratio da živi u selo Briševo.

BJEKSTVO ZA ŽIVOT: Samir Poljak je rođen u selu Jakupovići, u opštini Prijedor, u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Prije izbijanja sukoba, Muslimani, Srbi i Hrvati su ondje mirno živjeli jedni pored drugih. Kad su u proljeće 1992. srpske vlasti nasilno preuzele kontrolu nad opštinom Prijedor, Samir je tada imao 19 godina, pohađao je srednju tehničku školu i živio s roditeljima, bratom, bratovom suprugom i njihovim šestomjesečnim sinom. “Kada je opština preuzeta od srpskih vlasti, od tog dana nisam više išao u školu, pošto su moji roditelji smatrali zbog moje lične sigurnosti da je najbolje da ne idem”.

Situacija na tom području se brzo pogoršala sa povećanom militarizacijom srpskih snaga i sve žešćom propagandom usmjerenom protiv nesrba. Kao odgovor na to, nekoliko sela – među kojima i selo gde je Poljak živeo – organizovalo je jedinice Teritorijalne odbrane koje su podigle barikade da bi zaštitile sela od opasnosti od srpskih napada..

Samir se sjeća: “Tog dana, 24. maja, situacija je bila jako napeta. Na radiju sam čuo najavu, rekli su ako se ne uklone barikade na putu koji je povezivao Prijedor i Banja Luku, da će se Kozarac i okolina biti napadnuti”. Kako je bio sam kod kuće, odmah je otišao do kuće svoje tetke gdje je već bila njegova majka, a njegov otac im se kasnije pridružio. Nakon toga su stigli neki od rođaka i saopštili im da moraju da napuste selo jer je napadnuto i da je tenkom probijena barikada. Semir Poljak je svjedočio na Međunarodnom sudu: “Rekli su da moramo napustiti taj podrum, da moramo bježati negdje prema Kozarcu. Takoreći niko ništa nije uzeo sa sobom. Samo smo, ko je tu bio, krenuli smo prema Kozarcu”. Išli su preko polja i kroz šumu, izbjegavajući ceste.

Prva na udaru: Ostaci džamije u Kozarcu
Photo: Stock

Uveče su Samir i njegovi roditelji su stigli u Brđane, gdje je živio otac njegove snahe. Tamo su ostali dva dana. Selo je neprestano bilo granatirano, pa su sve vrijeme proveli u podrumu. Sutradan su čuli da je Kozarac pao i da je izdato naređenje da se ide u kolonama i preda tamošnjim srpskim vlastima. Nakon što su ovo čuli, većina ljudi, među kojima i Samirovi roditelji pješke su krenuli ka Kozarcu. Zajedno sa snahinim bratom, Samir je odlučio da umjesto toga pokušaju da odu u Hrvatsku; ova dva mladića su noć provela u šumi, zajedno sa mnogim drugim izbjeglicama, slušajući pucnje i granatiranje. Ujutru su naišli na grupu od otprilike stotinu ljudi koja je krenula ka Hrvatskoj i pridružili im se. Ova grupa je bila mješovita; tu je bilo naoružanih muškaraca, ali takođe i žena, djece i starijih osoba. Samir Poljak lično nije posjedovao oružje i nikada nije bio pripadnik nijedne oružane grupe, niti je služio vojni rok ili prošao vojnu obuku.

U SRPSKOM ZAROBLJENIŠTVU: Kad su se zaustavili da se odmore kod memorijalne fontane posvećene palim žrtvima iz Drugog svjetskog rata na Kozari, iznenada su čuli pucanj. Međutim, neko ih je ubrzo smirivao, riječima: “Ništa se ne bojte, to, kao neko je nehotice ispalio metak”. Nedugo zatim, međutim, oko njih je započela pucnjava. Samir se prisjeća: “Sjedili smo, odmarali smo se. Tišina je bila. U jednom momentu je počela pucnjava na više mjesta i počeli smo da bježimo. Ja sam se okrenuo i svi su počeli da bježe uz brdo. Nisu stazom, već ravno uz šumu, od pucnjave. Tako sam i ja počeo da bježim”. Iznenada, neko im se preko razglasa obratio riječima: “Nemojte pružati otpor. Opkoljeni ste. Predajte se. Mi vam garantujemo bezbjednost i sigurnost”

Ljudi su počeli da se predaju. Samir i njegov rođak nisu znali šta da rade. Tada su vidjeli Ekru i Enu Alića, jedne od najbogatijih ljudi iz Kozarca, kako se predaju; Samir je pomislio: “Kad se oni predaju, predaćemo se i mi”. Kada su izašli iz šume na kolski put, vojnici su im naredili da legnu na stomak i da drže ruke na potiljku. Vojnici su bili obučeni u razne maskirne uniforme, od kojih je Samir neke prepoznao kao stare uniforme JNA. Jedan od vojnika je šutnuo Samira u noge i naložio mu da pomogne u prikupljanju oružja koje su zarobljenici odbacili prije predaje. Vojnik koji ih je nadzirao ih je upitao: “Šta vam je ovo trebalo? Do ovoga nije trebalo doći. Ovo je jako fin kraj. Šta ste vi mislili? Niste imali nikakve šanse za odbranu. Znate li koje su vas snage  napale?” Taj vojnik je onda naveo neke specijalne jedinice iz Beograda i Knina. Dok su skupljali oružje po šumi, Samir je čuo pucanj iz pravca gdje je bio put. Nakon što su završili sa prikupljanjem oružja, vratili su se do puta i ponovo primorani da legnu na stomak. Vojnici su od svih tražili da predaju nakit, novac i zlato. Na kraju, vojnici su ih postrojili u kolonu i tako su pješice krenuli ka gradu. Prošli su pored jednog čovjeka koji je ležao pored puta, koji je bio pogođen u oko i bio očigledno mrtav.

Užas koji je teško opisati: Samir Poljak - preživeli iz Omarske
Photo: Stock

Na kraju su stigli do puta koji vodi od Kozare do Mrakovice, gdje su vojnici ove ljude ukrcali u kamione i odvezli do kasarne Benkovac. Kada su tamo stigli, vojnici su ih primorali da se postroje sa rukama na potiljku, napolju na jakom suncu. “Bilo je puno vojske, pucalo se, pjevalo se, feštali su, pekli su janjce. ”Nakon nekog vremena, ovi vojnici su iz grupe izdvojili pet ili šest ljudi među kojima je Samir prepoznao Ekru Alića. “Odveli su ga u neku zgradu. Počeli su vjerovatno da ga udaraju, jer počeo je da vrišti. Rekao je: ‘Nemojte mi to raditi. Rađe me ubijte.’” Tada je Samir čuo pucanj, nakon čega je uslijedila tišina. Nikad poslije toga niko nije vidio Ekru Alića ili bilo koga od ljudi koji su tada izdvojeni iz grupe.

Nakon nekoliko sati, vojnici su preostale ljude premjestili u jedno malo kupatilo. Samir je u toj prostoriji ostao slijedeća tri dana. Bila je toliko prenatrpana da niko nije mogao da legne. “Mogli smo malo da se iskrenemo. Nismo mogli ležati. Ljudi su ležali, nasloniš se jedan na drugog”. S vremena na vreme, vojnici bi ubacili malo hljeba i džema i vode. U nekoliko navrata vojnici su iz prostorije odvodili neke od ljudi da bi ih premlaćivali. Jedan od njih bio je Hamid, lokalni hodža, koji se takođe predao na Kozari. Samir se prisjeća: “Jednom kad su ga vratili nazad, nisu ga uveli nigdje u sobu, već bio je malo u tom hodniku. Stavili su mu jednu stolicu. Sjedio je na stolici. Od pasa pa gore, nije imao ništa na sebi, bio je sav modar. Nisi mogao stavit prst nigdje na tijelu, sav je bio plav, koliko su ga pretukli, po licu. Nije ništa govorio, samo je sjedio na stolici”.

DOLAZAK U OMARSKU: Nakon tri dana, Samir je saznao da će biti premešteni. Dok su trčali ka autobusima kojima su trebali biti preveženi, zatočenici su bili primorani da viču “Srbija, Srbija” i podižu tri prsta. Vojnici su stajali u špaliru do autobusa i udarali zatočenike puškama dok su ovi trčali do autobusa. Samir i ostali muškarci su u autobusu bili primorani da sjede spuštenih glava kako ne bi vidjeli gdje ih odvode. Posle nekog vremena, autobus se zaustavio i zatočenici su ponovo primorani da trče kroz špalir vojnika koji su ih tukli. Samir je brzo otrčao do zgrade koja je izgledala kao garaža u kojoj su tada bili zatočeni. Niko od njih nije znao gdje se nalaze, ali su kasnije saznali da je u pitanju Omarska, bivši rudnik koji je pretvoren u zatočenički logor.

Zajedno sa oko 150 drugih muškaraca, Samir je bio zatočen u toj garaži sljedećih 10 dana. Kada je rezimirao šta je tamo pretrpjeo, rekao je: “To je teško opisati. To je bilo užasno, neopisivo. Pakao“. Garaža je bila toliko pretrpana da su morali da stoje sve vrijeme, a prvih nekoliko dana nije bilo mjesta ni da se okrenu, dok neki od ljudi nisu odvedeni odatle. Gospodin Poljak se prisjeća da nije bilo dovoljno vazduha: “To je bilo strašno. Bilo je jako vruće. Nije bilo dovoljno zraka. Sjećam se da sam u roku od pola sata, sat, bio skroz oznojen, skroz mokar, odjeća sva što sam imao na sebi, majicu, pantalone, sve je bilo mokro. Sve u goloj vodi. Bilo je neizdržljivo. Sjećam se da sam stavio ruku na zid i onda sam vidio da se farba kojom su zidovi bili ofarbani da je jednostavno počela da se topi, da se briše. Plafon je bio pun kapljica od znoja”.

PO METODAMA AUŠVICA: Vojnici su primoravali zatočenike da pjevaju pjesme u zamjenu za jedan jedini kanister vode, oko kojeg su zatočenici morali da se bore, jer nije bilo dovoljno vode za sve: “Bilo je užasno. Jednostavno, borba za opstanak. Niko se više brinuo za nekog pored sebe. Otimali smo se za tu vodu kao životinje, samo da dođeš do te kapljice vode da se malo napiješ”. Dva dana zatočenici nisu dobijali nikakvu hranu. Onda je neko otvorio vrata i unutra ubacio nešto hljeba. Ljudi su se ponovno međusobno borili da bi ga dobili.

Već prve večeri, dva momka su se ugušila… „Ležali su tu, na podu, mrtvi. Niko se nije osvrtao na njih. Bili smo u takvom stanju da se svak za sebe samo brinuo. Nije nikakva osjećanja budila činjenica što on leži tu mrtav. Do juče smo pričali takoreći, danas leži mrtav, kao da nije čovjek. Bilo je užasno”. Neki od ljudi su počeli da haluciniraju: “Baš se sjećam ovog jednog momka, mlađi je bio... počeo je da halucinira. ’Bježite iz te šume. Šta ćete tu. Eto idu Četnici. Pobiće nas’. Bio je jedan stari čiča, koji me gledao u oči kao da gleda kroz mene. Počeo je da mi govori "Mali idi, preži konje, idemo".

Nakon jednog ili dva dana, zatočenicima je bilo dozvoljeno da izađu napolje da bi obavili malu nuždu. Na travi pored njih ležalo je tijelo jednog od mladića koji su se ugušili. “Uopšte nisam obraćao pažnju. Tu leži mrtav čovjek, što nije pobudilo nikakva osjećanja u meni, kao da je to komad drveta, balvan, stijena”. Samir priznaje da je u toj “nenormalnoj situaciji” jedini osjećaj koji je imao - ogromna radost što je napolju, van zagušljujućeg zatvora: “Osjećao sam se predivno. Zrak je nekako imao lijep miris, i sunce, bilo je fino. Teško je opisati, bio je predivan osjećaj. To mi je ostalo u sjećanju, to jutro, to sunce, ta trava, taj miris zraka”. Nakon deset dana g. Poljak je konačno prebačen u jednu prostoriju u drugoj zgradi u okviru logora. Tu su se nalazili njegov otac i neki drugi rođaci koji su tu već bili držani duže od mjesec dana. Samir je isljeđivan tri puta, a jednom prilikom mu je rečeno da se tereti za učešće u oružanoj pobuni – iako nikad nije učestvovao u sukobu.

Tuga i opomena: Omarska danas
Photo: Nino Maričić

Vojnici su takođe mnogo puta ispitivali i tukli Samirovog oca.  Jednog dana, odveli ga iz prostorije oko pet popodne. Samir priča: “On se vratio otprilike oko 12 sati noću. Većina koji su bili u sobi spavali su. Sjeo je, nije puno pričao. Bio je preplašen. Vidjelo se na njemu da je bio preplašen. Oblivao ga je hladan znoj. Ali nije htio puno da priča o tome”. Nakon sat vremena, neko je došao do vrata i ponovo prozvao Samirovog oca: “Sjećam se dobro da je ustao i da je krenuo prema vratima, da se okrenuo prema meni, malo nasmiješio i izašao”. Samir više nikad nije vidio svog oca. U Omarskoj, niko od ljudi koji su odvođeni noću nije se vratio.

U avgustu, većina zatvorenika je prebačena u druge logore. Međutim, Samir je ostao u Omarskoj, zajedno sa još oko 150 drugih zatočenika: “Mi koji smo ostali, bilo nas je jako strah. Mislili smo da će nas pobiti”. Međutim, sljedećeg dana, svaki od zatvorenika je dobio krevet - prvi put u tri mjeseca da je Samir mogao da legne. I ostali uslovi su se popravili: nije bilo zlostavljanja, hrana se poboljšala, zatočenici su mogli da se briju i šišaju. Dobili su zadatak da očiste toalete, da bi uklonili sve tragove ubistva. “Znam baš dobro par momaka, išli su skloniti nekoliko tijela mrtvih koja su bila nedaleko od logora, koja su tu stajala dugo. Sjećam se: kad su pokušali da ih pomjere, jednostavno se tijelo raspalo, kako da kažem, iščupali su ruku, nogu...“.

Zatočenici su bili zbunjeni ovim neočekivanim poboljšanjem uslova u kojima su držani. Međutim, uskoro im je sve postalo jasno kada su strani novinari i predstavnici Crvenog krsta posjetili logor tokom narednih nekoliko sedmica. Na kraju, Samir je prebačen u logor Manjača. Tu je ostao do kraja decembra 1992, kada je prebačen u Batković u sjeveroistočnoj Bosni, nedaleko od Bijeljine. Tu je ostao do 9. oktobra 1993. godine, kada je oslobođen nakon razmjene zarobljenika: “Ne znam kako sam preživio i kako sam normalan uopšte, ako se može reći da sam normalan”.

Samir je 1994. godine napustio Bosnu. Nikad nije video svoje rođake koji su držani u logoru Omarska: “Nema ih. Nikad se nisu vratili. Njihova tijela još nisu pronađena“.

PRESUDA PROTIV STAKIĆA: Izrečena je 31. jula 2003. Milomir Stakić je proglašen kriv po četiri tačke za zločine protiv čovječnosti i po jednoj tački za kršenje zakona i običaja ratovanja. Osuđen je na 40 godina zatvora.

*Nastavak u subotu, 14. avgusta