Hrvatsko proljeće

image

Da je pameti, kao što je nije knjiga “Balkan bluz”, Medine Delalić i Suzane Šačić, nekadašnjih novinarki “Slobodne Bosne” bila bi makar fakultativni udžbenik istorije na prostorima rahmetli SFRJ. S obzirom da to nije slučaj, kao i da se o nekim stvarima u BiH, ali i šire jednostavno ne priča, e-novine su odlučile da uz dozvolu autorki feljtonizuju knjigu koja prati dešavanja u zemlji Bosni i Hercegovini od dana ubrzanog ekonomskog razvoja, nekad republike u okviru SFRJ (1975.) , nerazjašnjene pogibije tadašnjeg predsjednika savezne vlade Džemala Bijedića, preko sunovrata Hamdije Pozderca, Fikreta Abdića i „Agrokomerca“, procesa zbog kojih su zatvorske kazne odslužili Alija Izetbegović i Radovan Karadžić, do ratnih događanja i ubistava zapovjednika HOS-a, Blaža Kraljevića u Hercegovini, Mušana Topalovića-Cace i mnogih drugih događaja završno sa 1995. godinom. Autorke su knjigu same izdale, a osim promocija po BiH, i to uglavnom u njenom “lošijem” ali i “većem” entitetu, knjiga nije doživjela promociju izvan njenih granica. Posljednja dešavanja - početak suđenja Karadžiću, puštanje na slobodu Biljane Plavšić, samo su bili dobar povod da kontaktiramo autorke i zamolimo ih za dozvolu da ovu fenomenalnu knjigu putem feljtona predstavimo i izvan granica BiH. U nadi da će pružiti odgovore na brojna pitanja, ali i da bi mogla samim autorkama da pomogne nekim novim saznanjima koja bi dodatno rasvetlila ovaj period predstavljamo bosansku hroniku “Balkan bluz” (Okosnicu za njen nastanak čine autorski tekstovi i intervjui objavljeni u „Slobodnoj Bosni“ u periodu od 1991. do 2000.)

Hrvatsko nacionalno buđenje iz 1971, poznato pod nazivima „hrvatsko proljeće” i Maspok, neslavno je završilo. Lideri Maspoka, tadašnje vodeće partijske ličnosti, smijenjeni su sa funkcija. Mnogo “proljećara” je završilo u zatvoru. Jedan od njih, Stjepan Mesić, osuđen je za delikt protiv naroda i države. U njegovoj karakteristici u zatvoru Stara Gradiška zapisano je - „nepopravljiv“. Tada je u zatvoru završio i Franjo Tuđman, ali je on kao disident imao mnogo duži staž od “proljećara”. Nepoznato je šta je zapisano u njegovoj zatvorskoj bilješci, ali je činjenica da je bio nepokolebljiv. Stvaranje samostalne Hrvatske države bila je Tuđmanova opsesija.

Iako je njegova porodica podržavala hrvatski nacionalni pokret pod vodstvom HSS-a i Mačeka, on je u Drugom svjetskom ratu završio u partizanima. Bio je pripadnik 10. zagrebačkog korpusa i radio kao obavještajni oficir. Prije završetka rata, u januaru 1945. upućen je u Beograd u Vrhovni štab. Tada se dogodila nerazjašnjena tragedija. Otac Stjepan mu je poginuo, što je kasnije tumačeno kao samoubistvo, nesretan slučaj ili, što je bila preovlađujuća verzija, da mu je oca, kao kritičara nove vlasti, likvidirala OZNA.

Tuđmanov uspon u vojnoj hijerarhiji JNA time nije bio spriječen: radio je u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva obrane, pri Generalštabu JNA i završio je Višu Vojnu akademiju. Tada je objavio „Rat protiv rata“, opsežnu studiju o partizanskom, gerilskom ratovanju kroz historiju. Ta je studija učvrstila njegov ugled kao naučnika. Naraštaji jugoslovenskih generala su preuzimali citate iz studije kao okosnicu za generalske ispite.

Iako je dobio čin general-majora 1960., već sljedeće godine svojom voljom napušta vojnu službu i u Zagrebu osniva “Institut za historiju radničkog pokreta”. Na Zagrebačkom je sveučilištu predavač. Tuđmanova djelatnost od osnivanja “Instituta” postaje otvoreno disidentska. Objavljivanjem nepodobnih radova navukao je gnjev mnogih. Iz KP je izbačen 1967., smijenjen je s položaja direktora “Instituta”, a zabranjeno mu je i predavanje na fakultetu. Prisilno je penzionisan u 45. godini.

Tuđman je otvorio hrvatske nacionalne teme: nametanje krivice zbog postojanja NDH i jasenovački mit, nekoliko godina prije izbijanja “Hrvatskoga proljeća”. Tvrdio je da je cifra od 600.000 ubijenih Srba, Jevreja, Bošnjaka, Cigana i ostalih protivnika režima NDH-a preuveličana. Rekao je da je taj broj uveličan makar deset puta. Uz Blajburg, bile su to teme koje su hrvatski nacionalisti potencirali kao dovoljno neistražene i krivo interpretirane.

U vrijeme kada se “hrvatski proljećari” tek bude, Tuđman još radikalnije izražava svoje stavove, što izaziva osudu od strane komunističkog vodstva. Zatvaraju ga 1972. Zahvaljujući činjenici da je veliki hrvatski pisac Miroslav Krleža intervenisao kod Josipa Broza, izbjegao je višegodišnju robiju. Osuđen je na 2 godine, ali je u zatvoru proveo samo 9 mjeseci.

U znak podrške „Hrvatskom proljeću“ 20 hrvatskih emigranata, članova „Hrvatskog revolucionarnog bratstva“ organizacije koja je djelovala u Evropi, Australiji i SAD odlučuju da ilegalno uđe u Jugoslaviju. Kako jedan od članova bratstva – Blaž Kraljević – ne uspijeva dobiti odobrenje australijskih vlasti za napuštanje teritorije, preostalih 19 članova se decembru 1971. sastaju u Salzburgu, gdje je provedena desetodnevna obuka, podijeljena oprema, odore i naoružanje. Grupa je 20. juna 1972. ilegalno, pješice, prešla jugoslavensku granicu na području Dravograda. U toku narednih mjesec dana njeni su se članovi na području BiH i Hrvatske sukobljavali s tadašnjom JNA, milicijom i pripadnicima Teritorijalne obrane. Protiv njih je tadašnji jugoslavenski režim na noge digao čak 30.000 ljudi. U akcijama je poginulo 15 članova grupe, a četvorica su uhapšena na području Bugojna zbog čega su prozvani „Bugojanska grupa“.

Nakon suđenja u Sarajevu, koje je počelo 21. decembra 1972. presuda je glasila: „Prvooptuženi Horvat Đuro osuđuje se na kaznu smrti, drugooptuženi Keškić Vejsil na kaznu smrti, trećeoptuženi Vlasnović Mirko na kaznu smrti i četvrtooptuženi Pavlović Ludvig na kaznu smrti.” Jedino nad Pavlovićem nije izvršena smrtna kazna, jer je bio maloljetan u vrijeme izricanja presude.

Komunisti prema protivnicima režima nisu imali milosti. Poslije Titove smrti 1981. Tuđman je ponovo osuđen na tri godine zatvora i na zabranu bilo kakvog javnog djelovanja u razdoblju od pet godina. U zatvoru je imao bolji tretman zbog partizanske prošlosti što je prema tadašnjim standardima podrazumijevalo uredniju ćeliju, dobijanje tople vode za umivanje i paste za brijanje. Zbog lošeg zdravstvenog stanja je izdržao samo dio kazne.

Dugo vremena, kao i drugi jugoslovenski disidenti, on nije mogao dobiti pasoš. Konačno, pasoš dobija 1987. uz pomoć, u to vrijeme, moćnog hrvatskog političara Mike Špiljaka. Tuđman je preko Špiljakovog bratića sa kojim je išao u školu tražio da ga Špiljak primi, a potom da mu pomogne oko tri stvari. “Prvo, da mu se u Hrvatskoj objavljuju knjige što ih je napisao. Drugo, da se zauzmem oko toga da dobije pasoš. I, treće, da mu pomognem da se posmrtni ostaci njegovih roditelja premjeste iz mjesnog groblja u Velikom Trgovišću na zagrebački Mirogoj. Sve sam to prenio tadašnjem ministru unutrašnjih poslova Vilimu Mulcu. I kada sam to Mulcu iznio, rekao je: ‘Slušaj, ovih je dana Đilas u Beogradu dobio pasoš, nema razloga da ga i mi ne damo Tuđmanu’!”, ispričao je Špiljak.

Prvi Tuđmanov izlet vodio je pravo u Kanadu, gdje se 1987. u gradiću Norval, smještenom 40-ak kilometara sjeverno od Toronta, počela stvarati Hrvatska demokratska zajednica. Tuđman je poslije 1987. još dvije godine uzastopno dolazio u Norval gdje je sa domaćinima, emigrantima iz zapadne Hercegovine, kao što su fra Ljubo Krasić ili Gojko Šušak, usaglašavao viziju buduće hrvatske države. Gojko Šušak, koji je u svojoj biografiji pisao da je rođen u NDH 1945., je rodnu zapadnu Hercegovinu napustio kada je dobio poziv za odsluženje vojnog roka. Preko granice je pobjegao u fratarskoj odjeći i najprije se skrasio u Austriji, a potom produžio za Kanadu.

Kao i Tuđmana, i njega je obilježila obiteljska tragedija: brat i otac su mu nestali tokom Drugog svjetskog rata. Zadnji put su viđeni kada su partizani ulazili u Zagreb. U Kanadi je Šušak radio najprije kao nekvalificirani radnik na građevini, kasnije u pekarama i picerijama. Na univerzitetu je, tvrdio je, završio niz kurseva za menadžment. Postao je predsjednik nekoliko hrvatsko-kanadskih asocijacija, a svoj politički stav izražavao je vrlo transparentno. Jednom je svinju na kojoj je napisao Tito stavio u mrtvački kovčeg i tako nosio po ulicama.

Šušak je u momentu kada se sreo sa Tuđmanom “držao” iznajmljenu, neuglednu pizzeriu u Ottawi gdje je hrvatska emigracija bila minorna. Ključ za dalji razvoj događaja je u činjenici da hrvatska emigracija u početku nije prihvatila Tuđmana, jer je bio Titov general. Nije pomagala odrednica – bivši. Ali, prihvatio ga je “Centar”, kako se u Kanadi među Hrvatima uobičajeno nazivo Norval, koji je za ukus većeg dijela hrvatske emigracije bio previše jugoslavenski. Šušak je organizirao zajedno sa norvalskim franjevcima finasiranje prve turneje Franje Tuđmana po Kanadi i radio na prikupljanju novca za hrvatsku stranku u nastajanju. U Kanadi je postignut nepisani sporazum između Tuđmana i emigranata iz zapadne Hercegovine kako će se graditi Hrvatska.

Prva faza podrazumijevala je stvaranje samostalne države, druga nacionalno homogeniziranje koje podrazumijeva svođenje nehrvata na status nacionalnih manjina, u trećoj fazi uslijedio bi obračun sa komunistima i u četvrtoj pripajanje čistih hrvatskih područja iz BiH Hrvatskoj. Fra Krasić i dr. Tuđman su uskladili svoje vizije, a na Tuđmanu je bilo da ih u Hrvatskoj, u dogledno vrijeme, provede. Ljudi koji su masovno pristupali HDZ-u nisu bili upoznati sa ovim planom, čak ni oni koji su se nalazili u najvišem vodstvu stranke u Zagrebu. Kasnije će se pokazati da je ideja Hrvatske države za koju je robijao Mesić, i ista ta ideja za koju je robijao Tuđman, podrazumijevala sasvim različite stvari.

NDH nije samo puka “kvislinška tvorevina” već izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom: Pavelićava djela, Tuđmanove riječi
Photo: blogihrvati.com

Gojko Šušak, slabog imovnog stanja za kanadske prilike, sam se ponudio preko fra Ljube Krasića da će se vratiti u Domovinu, gdje stiže 1989. Tuđmanu je poslužio kao mamac za bogate Hrvate iz inostranstva. Ugledni poslovni ljudi kao Ivica Zdunić, Janko Herak ili Antun Kikaš za HDZ su donirali milione. Mada je svoj prvi javni skup HDZ održao 28. februara 1989. u Zagrebu, partija je legalizovana tek u decembru iste godine kada su hrvatski komunisti, po uzoru na slovenske, odlučili raspisati višestrančke izbore. Pozivajući emigrante na prvi opći sabor HDZ-a, 24. februara 1990.

Tuđman je, kako je kasnije često ponavljao, povukao najvažniji politički potez. Šušak je bio „oficir za vezu“ između HDZ-a i MUP-a, koordinirajući prebacivanje gostiju od aerodroma do dvorane „Vatroslav Lisinski“, gdje se održavao Sabor. Iz jugoslovenske, komunističke perspektive, svi emigranti su označavani kao apsolutno zlo koje vreba i čeka zgodnu priliku da ruši Jugoslaviju. Potencirano je ovo nizom knjiga i filmova sa ratnom tematikom u kojoj je razlika crni i bijeli likovi bila više nego jasno pokazana.

Savezni organi, kao što su KOS ili Udba, godinama su slali svoje agente da likvidiraju „istaknute“ emigrante po svijetu. Istina je da su neki od gostiju Prvog sabora na tlo Jugoslavije dolazili prvi put nakon 45 godina, mada je to bio šarolik sastav. Izgledalo je kao da se ostvaruje dugo čekani san i da ideje zbog kojih su neki od njih godinama bježali i skrivali se po svijetu, imali prekinute veze sa svojim obiteljima i prijateljima; osjećaj progonjenosti i nepravedne stigme, postaje stvar prošlosti. Dešavala se pomirba ustaša i partizana, ovoga puta ujedinjenih protiv srbo-četničke Jugoslavije.

Pojavio se čovjek koji će Hrvatsku istrgnuti iz jugoslovenskih kandži i konačno izvesti na put samostalnosti - Tuđman. Tuđman i Hrvatska postali su sinonimi. U dvorani „Lisinski“, skandirali su kao jedan: “Tuđman, Tuđman, Hrvatska, Hrvatska...” Ovo je bio lajt-motiv za sva dalja okupljanja HDZ-a. Tuđman je bio ganut. U jednom momentu je skinuo naočale i obrisao suze. Skandiranje je postalo još jače. “Na tom Saboru Tuđman je rekao kako NDH nije samo puka “kvislinška tvorevina” već izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za samostalnom državom. Ta izjava nije izrečena u trenutku nadahnuća, ona je živjela u njemu. Moje uvjerenje je da je priča o pomirbi ustaša i partizana bila velika prevara. Šušak je skoro otvoreno najavljivao da pomirba treba u prvom razdoblju dok ne ojačamo Hrvatsku i dok Hrvati ne raščiste sa Srbima. U drugoj fazi slijedio bi obračun unutar hrvatskog nacionalog korpusa”, kaže general Martin Špegelj, koji je također prisustvovao Saboru.

Šušak se nakon povratka u domovinu vrtoglavo počeo peti na ljestvici novouspostavljene vlasti. “Bio je takav čovjek kakav je bio: idealna varijanta da ga Hrvati Hercegovine prihvate. Samo je preko njega tako bezrezervno, od većine mogla biti prihvaćena politika koja nije imala šanse da prođe“, izjavio je za novine HOS-ovac Ante Prkačin.

Bosanskohercegovački Hrvati su s oduševljenjem prihvatili formiranje stranke na čije je čelo stao dr. Tuđman. Oni su bili kao “rakova djeca” koja su rješenje za većinu svojih problema nalazili u Zagrebu. Od školovanja do zaposlenja. Krešimir Zubak, jedan od vodećih hrvatskih političara u BiH kaže: “Nacionalne stranke su bile izraz potrebe da se političkim putem i političkim sredstvima odbrani od vrlo agresivne politike koju je počeo provoditi Milošević u Srbiji. Te stranke imaju naziv stranaka, u suštini one su nacionalni pokreti koji su objedinili širok dijapazon pojedinaca; od visokih intelektualaca, znanstvenika, političara do običnih ljudi. Kada je riječ o HDZ-u, pokret je bio izraz otpora politici iz Beograda koja je bila usmjerena protiv prava i opstojnosti Hrvata u BiH i Hrvatskoj.“ Zubak misli da je hrvatska nacionalna homogenizacija pred rat bila nužna kako bi se uspostavio odbrambeni pokret: „Za Hrvate u BiH je to bilo nužno, jer nismo imali nijednu asocijaciju koja bi objedinjavala, povezivala Hrvate. Kada je prestao rat i potreba za velikim stepenom nacionalne homogenizacije, odnosno kada su se javili životni problemi, počele su se kristalizirati razlike među nama.”

Osnivačka skupština HDZ-a BiH održana je 18. avgusta 1990. u velikoj dvorani KSC Skenderija. Ulaznice za skup su istovremeno predstavljale pristupnice HDZ-u, pa su se novinari koji su pratili osnivačku skupštinu hrvatske stranke šalili da su svi postali članovi HDZ-a. Glavni referat podnio je Davor Perinović, ljekar iz Sarajeva. U odnosu na lidera stranke iz Zagreba izgledao je neuvjerljivo i zvučao monotono. Mada je u svom govoru Perinović potencirao značaj čistog hrvatstva i žestoko se verbalno obračunavao sa komunistima, nije zvučao kao neko ko čvrsto stoji iza onog što govori.

Kada su u sklopu predizbornih obračunavanja objelodanjeni podaci - koje su komunisti diskretno proturili u medije - o Perinovićevom nacionalno mješovitom porijeklu, tačnije da mu je djed pravoslavni pop, a otac po definiciji Srbin, priča kaže da je u Zagrebu Tuđman pjeneći mahao njegovom pravoslavnom krštenicom pitajući: “Ko ga je doveo?” Na glasanju o povjerenju lideru HDZ-a BiH koje je uslijedilo odmah nakon izvršene etnoanatomije, od 114 mogućih glasova 113 je bilo protiv njega, a jedan glas - za je, naravno, bio njegov. Perinović se nije mnogo uzbuđivao. Odbrambeni mehanizam je našao u tome da ismijava Tuđmanovu želju da liči na Tita: “Molim vas, kada biste uporedili slike Tita kako u bijeloj uniformi dolazi u Split i sadašnje Tuđmanove dolaske u narod, ne biste vidjeli nikakve razlike.”

Na čelo stranke je došao dotadašnji tajnik Stjepan Kljuić. Bio je sportski novinar, dopisnik zagrebačkog „Vjesnika“ i tvrdio je

Bivši tajnik, sportski novinar i prvi lider bh HDZ: Stjepan Kljujić
Photo: sanela.info

da je zbog pisanja na čistom hrvatskom jeziku imao problema na poslu. Na predizborni skup HDZ-a koji se održavao na prepunom Veležovom stadionu u Mostaru utrčao je čovjek koji je mahao jugoslovenskom zastavom. Masa je revoltirano počela skandirati: “Tuđman, Tuđman, Hrvatska, Hrvatska...”

Jugoslavija je bila poražena i u Mostaru, bastionu bratstva i jedinstva. U isto vrijeme u Zagrebu general Martin Špegelj političkom vrhu Hrvatske izlaže koncepciju ugroženosti Hrvatske, Slovenije, Makedonije, BiH, Kosova od stvaranje Velike Srbije. Izlaganje traje nekoliko sati. Ova procjena je prihvaćena, dijelom prešutno, dijelom deklarativno. Počinje se sa nabavkom oružja iz Mađarske, Njemačke, sa Bliskog istoka, Dalekog istoka i stvaranjem hrvatske vojske.

Do kraja 1990. u Hrvatsku je ubačeno 30.000 komada različitog oružja. Budući da se u to vrijeme sa Beogradom vode pregovori o mogućoj konfederaciji, stvaranje hrvatske vojske se odvija tajno. Svi oni koji su iz neposredne blizine pratili šta se dešava u jugoslovenskom vrhu znali su da je najbolja politika ona koja se oslanja na ravnotežu oružanih snaga, ravnotežu sile.

Lider HSS-a Ivan Zvonimir Čičak je najavljivao dalju radikalizaciju političke scene u Hrvatskoj: „Nema nijedne političke partije koja bi protiv političke pozicije Tuđmana postavila drugačiju političku poziciju, drugi idejni sklop, drugi politički model.“ HDZ je, uz jaku finansijsku podršku šarolike hrvatske emigracije, najavljivao trijumf. Najzaslužnija osoba za spas i preživljavanje hrvatskih emigranata u svijetu, nakon Drugog svjetskog rata, bio je svećenik Krunoslav Draganović.

* Slijedeći nastavak feljtona (o prvim višestranačkim izborima i "pobjedi poraženih iz 1945.") objavljujemo u petak, 20. novembra