Približavanje Zapadu

ŠALA. BOLJA OD KUNDERINE: Potpuno drugačiji bio je slučaj književnika Vitomila Zupana. Mentalni sklop tog rođenog buntovnika, hedonista, anarhista i individualista toliko je bio udaljen od bilo kakvog doktrinarnog načina razmišljanja da nije bio u stanju pojmiti koliko totalitarizam može biti opasan. Nakon vesele i pijane noći, u društvu prijatelja Dušana Pirjevca i Jože Javoršeka, nazvao je telefonom barda slovenske književne kritike i važnog čovjeka vladajuće nomenklature Josipa Vidmara, rekavši mu da je upravo počela sovjetska invazija. Izazvao je komičnu paniku u Vladi LR Slovenije. Komunizam, pa bio staljinistički ili titoistički, isuviše je ozbiljna stvar da bi se s njim zbijale šale. Zupan je u februaru 1949. osuđen na osamnaest godina zatvora. Stradali su i Pirjevec i Javoršek. Kako je Zupan bio veliki pisac i beskompromisni antifašist, na Titovu intervenciju pušten je nakon šest godina. O zatvorskim danima napisao je buntovno, individualističko remek-djelo Levitan o političkom kažnjeniku koji unutarnju snagu nalazi u seksualnosti. Savršeno netipično za sukob dvije komunističke partije na čijim marginama se Zupan zatekao slučajno.

HIPOKRIZIJA ILI ZAVJERA? Zloglasni Dachauski procesi koji su vođeni u Ljubljani protiv bivših zatočenika nacističkog logora Dachau samo vremenski koincidiraju sa sukobom Tito-Staljin. U tim montiranim procesima bivši su logoraši optuženi kao agenti Gestapa, ali ne i po i-be-u. Ono što je osim vremena zbivanja zajedničko Dachauskim procesima i represiji sovjetskih pristaša jest da su žrtve u oba slučaja bili komunisti i da je dio osuđenika kaznu izdržavao na Golom Otoku. Po njihovim kasnijim svjedočenjima, režim na Golom bio je teži no u Dachauu.

Prema jugoslavenskim službenim podacima registrirano je oko pedeset i pet tisuća pristaša Informbiroa, od čega je njih sedamnaest tisuća uhapšeno. Suđeno je vrlo malom broju jer se – uz sve užasne manjkavosti komunističkog pravosuđa – smatralo da izdajice iz vlastitih redova ne zaslužuju redovni sudski postupak. U pokušaju da se sačuva privid legaliteta donijet je zakon o administrativnom kažnjavanju čija primjena je bila u isključivoj nadležnosti UDB-e. Zatočenima na Golom Otoku u pravilu ne bi bio uručen nikakav akt da se protiv njih vodi postupak tako da nisu ni znali koliko su vremena dužni izdržavati tu strašnu kaznu. Spomenuti zakon propisivao je minimalne dvije godine društveno korisnog rada što je bilo moguće arbitrarno produljiti unedogled.

Photo: panoramio.com
Brutalnost postupka prema navodnim ili stvarnim sovjetskim pristašama bila je toliko odvratna da je rasprava o meritumu njihove krivnje ili nevinosti – osim što je u potpunosti otežana nakaznim komunističkim poimanjem legaliteta – zapravo nemoralna i nehumana. U jugoslavenskoj publicistici je do 1990. bilo pokušaja da se ta brutalnost u većoj ili manjoj mjeri opravda izvanrednim stanjem koje je doista nastupilo. Istina je da se Jugoslavija našla u opasnoj situaciji i da su mnogi informbirovci djelovali aktivno veleizdajnički kroz obavještajni rad, sabotaže i pokušaje gerilskih pobuna. Suočen s neprijateljem i s opasnošću, komunistički sustav nije ni htio postupati s njima drugačije nego brutalno i zastrašujuće, a po svojem bitku drugačije nije ni mogao.

Kada govorimo o različitim sudbinama, uz Hebranga, Žujovića, Zupana i Velebita treba spomenuti i Ivana Krajačića-Stevu, ministra unutrašnjih poslova Narodne Republike Hrvatske. Publicistika obiluje tezama da je Krajačić bio sovjetski špijun i da to nije ni krio. Iako formacijski podređen Rankoviću kao saveznom ministru unutarnjih poslova, Krajačić je naredbe primao izravno od Tita. Njegova moć je bila neograničena, živopisno naglašena Krajačićevim osionim i antipatičnim ponašanjem: zlorabio je državne fondove i uživao u neukusnom luksuzu. Krajačić je sebi dopuštao i otvoreno šovinističke ispade koji su uzeli tolikog maha da se rukovodstvo NR Srbije ohrabrilo početkom šezdesetih godina ultimativno zahtijevati od Tita da ukloni Krajačića iz javnog života. Tito, ako je to i htio, nikada nije ozbiljno ugrozio Krajačićevu moć, iako je Krajačić – ako je istina sve što se govorilo o njemu – trebao biti krivično gonjen kao sovjetski špijun i širitelj nacionalne mržnje, dakle kao osoba kakve je inače ona ista UDB-a za Hrvatsku kojoj je Krajačić bio na čelu hapsila nemilice. Je li toleriranje Krajačića bilo rezultat nekog super-tajnog, zavjereničkog dogovora Tita i Moskve? Je li Krajačić bio u poziciji da na stanovit način ucjenjuje Tita? Nije li krajnje neobična bila i pozicija inače svemoćnog Rankovića koji je u srcu svojeg policijskog aparata bio prisiljen tolerirati takav izazov kakav je sâm po sebi bio Stevo Krajačić? Njegov slučaj će ostati trajna inspiracija za više ili manje fantastične, ovoj ili onoj strani više ili manje dopadljive teorije zavjere.

Tito je njegovao nikad razjašnjene tajne odnose s rumunjskim diktatorom Gheorghe Gheorghiu-Dejom. Uoči Staljinovog pisma iz marta 1948. u Rumunjskoj su uklonjene Titove slike. Tada je naime bio običaj da se slike svih rukovodioca u zemljama sovjetskog bloka ističu na javna mjesta. Podatak o uklanjanju Titovih slika u službenoj jugoslavenskoj historiografiji uvijek se navodio kao važan omen, neka vrst tajanstvenog i dobronamjernog rumunjskog upozorenja. U tipičnoj komunističkoj sklonosti zavjerama Tito i Gheorghiu-Dej održavali su neku vrst super-tajnih kontakata za čitavo vrijeme trajanja jugoslavensko-sovjetskog sukoba, a 1955. nakon normalizacije obnovili su srdačne odnose.

Lažni prijatelji: Staljin i Georgi Dimitrov
Photo: wordpress.com
Još u aprilu 1948. Georgi Dimitrov se na proputovanju kroz Beograd na željezničkoj stanici Topčider sreo s Đilasom i u odjeljku vagona tiho podržao jugoslavenske stavove. To je za Tita i Politbiro CK KPJ tada predstavljalo značajnu psihološku podršku. Neovisno od toga Dimitrov je aktivno učestvovao u protujugoslavenskoj kampanji.

POKUŠAJ ISKUPLJENJA: Gotovo kao i golootočka represija jednako užasna bila je iluzija jugoslavenskih komunista da će ispravljanjem izvjesnih grešaka na koje je ukazao Staljin ublažiti sukob. Najtragičnija posljedica te iluzije bila je kolektivizacija poljoprivrede. Neposredno nakon rata KPJ je oklijevala s kolektivizacijom sela po uzoru na sovjetske kolhoze. Seljaštvo je činilo preko šezdeset posto stanovništva i privatno vlasništvo na selu tolerirano je i nakon agrarne reforme. Po sovjetskom uzoru i zbog tvrdnji iz Staljinovog pisma da u Jugoslaviji jačaju kapitalistički elementi na selu, a i zbog vlastitih doktrinarnih uvjerenja, KPJ je 1949. pristupila nasilnoj kolektivizaciji i otkupu poljoprivrednih proizvoda po cijenama koje nije određivalo slobodno tržište nego država. Rezultat je bio katastrofalan: masovna hapšenja, nepovratno otuđenje seljaka od režima i drastičan pad poljoprivredne proizvodnje koja je u zemlji izazvala glad. Jugoslavenska poljoprivreda nikada se neće oporaviti od tog suludog poduhvata, ali poduhvata koji se jugoslavenskom rukovodstvu tada činio kao nužna posljedica odanosti komunističkoj ideologiji. Kolektivizacija nije nikada poprimila one krvave razmjere kao u SSSR-u tridesetih godina, između ostalog i zato što je totalitarizam i biološki i ekonomski neizvediv u maloj zemlji.

U vanjskoj politici zauzet je još odlučniji protuzapadni stav od kojega se nije odstupalo ni nakon što je objavljivanjem Rezolucije Informbiroa 28. juna 1948. sukob postao javan, a s prividno principijelnim obrazloženjem da, iako je u sukobu s Istokom, Jugoslavija neće popuštati imperijalističkom Zapadu. Kako su sovjetske optužbe sadržavale i tezu da Jugoslavija zapravo vodi prozapadnu politiku, protuzapadna histerija koja je obuzimala Jugoslaviju tijekom 1948. nastala je na crti onog istog tragičnog i naivnog pokušaja da se dokaže neistinitost sovjetskih tvrdnji, ali u njoj je bilo i genuine, duboke antipatije jugoslavenskih komunista prema Zapadu.

Zanimljivo je da su zapadne obavještajne službe potpuno zakazale, neznajući – sve do objavljivanja Rezolucije, dakle kraja juna 1948 – da se u jugoslavensko-sovjetskim odnosima zbiva nešto posebno. Nekolicina diplomata u Moskvi i Beogradu je – sasvim intuitivno – zaključila da bi se odnosi Tita i Staljina mogli pokvariti, ali njihovim izvještajima nije bila poklonjena pažnja.

U augustu 1948, dakle dva mjeseca nakon objavljivanja Rezolucije, u Beogradu je održana odranije zakazana Dunavska konferencija na kojoj se trebao urediti međunarodnopravni režim plovidbe i korištenja Dunava. Na njoj su učestvovale sve podunavske zemlje, pa i SSSR kojeg je zastupao ministar vanjskih poslova Andrej Višinski – tridesetih godina državni tužitelj i glavni akter montiranih procesa. Atmosfera je bila hladna, ali Jugoslavija nije propuštala priliku da bude glasnogovornik sovjetskih stavova i da nekritički podrži svaki sovjetski prijedlog, iako se istodobno zbivala afera s prosovjetskim generalom Arsom Jovanovićem!

MORALNI RASAP I GLAD: Nastupila je još teža 1949. godina. Osim što su u zemlji vladali teror i glad, vodeća i jedina politička organizacija počela je doživljavati i moralni slom. U ime borbe sa Staljinom korištene su surove i usavršene, potpuno staljinske metode. U hapšenjima informbirovaca, ili onih koje je vlast smatrala informbirovcima, stradali su mnogi uvjereni i odani komunisti koji nisu nužno bili ili mogli biti, ili bi nužno postali sovjetski agenti. Većina partijskog članstva izbjegla je hapšenje iz pukog oportunizma ili straha, ako ne i zbog zdravog razuma: košulja je bliža od kaputa. Ne treba podsjećati da u KPJ kao i u svakoj komunističkoj partiji nije postojala demokratska sloboda diskusije. Sukob s Informbiroom uništio je i pomisao na nju. U tom svjetlu Staljinova optužba da u KPJ nema demokracije naknadno dobiva mučnu dimenziju kao dio gordijskog čvora jednog u osnovi sumanutog nesporazuma gdje su riječi izgubile svaki smisao.

Tajna moralnog preživljavanja KPJ nalazila se u činjenici da je Jugoslavija u sukobu sa SSSR-om ipak bila u pravu kako sa komunističkog stanovišta i teze o vlastitom putu u socijalizam, tako i sa državnopravnog i međunarodnopravnog stanovišta, dakle sa stanovišta načela suverene jednakosti i državne neovisnosti. KPJ se u početku nedosljedno i neprincipijelno oslonila na državni argument kada je Tito rekao da je riječ među-državnom sukobu, a KPJ, iako je čuvala i sačuvala državnu vlast, nije a limine odbacila partijski razgovor sa Staljinom uporno dokazujući da Staljin nije u pravu. Druga vrst partijsko-doktrinarne rasprave počet će kada se KPJ prestane obazirati na stavove iz Staljinovih pisama i Rezolucije i kada počne dokazivati da je ona doktrinarno u pravu! Zamršeno dvojstvo državnog i partijskog obilježavat će jugoslavensko-sovjetske odnose do kraja, kao uostalom i čitavu povijest komunističkih država.

Nakon što u martu 1948. povodom prvog pisma nije došlo do državnog udara u Beogradu, ili pobune povodom Rezolucije IB-a u junu 1948, niti obaranja Tita na Petom kongresu KPJ krajem jula, Staljin je računao da će propagandni, politički, privredni i obavještajni pritisak s vremenom uroditi plodom.

Psihološki dopadljiva teza da je u sukobu s Titom riječ o Staljinovoj iracionalnoj grešci u nizu njegovih sličnih grešaka dobiva na vrijednosti u Staljinovom lakomislenom očekivanju da će već sama njegova Riječ biti dovoljna da Tita ukloni s vlasti. Precijenivši Titovu opasnost za svoj monolit, Staljin je podcijenio Titovu spremnost da pruži odlučan otpor. Suočivši se s Titovim otporom postao je talac vlastite dosljednosti. Više nije mogao natrag. Ostarjeli Staljin je 1949. propustio priliku da jugoslavenski problem riješi oružjem. U zemlji su vladali glad, oskudica i strah. Jugoslavenska armija ostala je prekidom odnosa s Istočnim blokom bez rezervnih dijelova i naručenog teškog naoružanja, a, kako smo već rekli, značajan dio oficirskog zbora bio je prosovjetski orijentiran.

Jugoslavenska vanjska trgovina bila je orijentirana isključivo na Istok, pa je prekid trgovačkih odnosa, koji je praktično dovršen u proljeće 1949, izazvao u Jugoslaviji privredni slom, katastrofu u snabdijevanju stanovništva osnovnim potrepštinama, a obrambena sposobnost zemlje dramatski je oslabljena. Svi bilateralni paktovi o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći bili su raskinuti čime je Jugoslavija i formalno izbačena iz sovjetskog bloka.

Pritisak SSSR-a i satelitskih država narastao je do besprimjernih razmjera kakve povijest međunarodnih odnosa ne pamti. U pogon su stavljena sva sredstva koja jednom moćnom bloku država stoje na raspolaganju i iskorištena su potpuno – do one točke nakon koje je jedino preostalo sredstvo bila vojna invazija. Sovjetska propaganda je postala toliko psovačka, toliko besmislena i toliko kontraproduktivna da Jugoslaviji nije ostavljala najmanji prostor za polemiku i nadu u pomirenje.

HLADNI ILI ATOMSKI RAT? U julu 1949. SSSR je izvršio prvu pokusnu eksploziju atomske bombe čime je prestao američki atomski monopol, a konvencionalne snage Crvene armije u Istočnoj Evropi po svim su tadašnjim procjenama bile nesrazmjerno jače od snaga tek osnovanog Sjevernoatlantskog pakta. Pakt je osnovan radi obrane Slobodnog svijeta od sve agresivnije Staljinove politike. Kraj Hladnog rata i raspad SSSR-a otkrit će da je sovjetska vojna moć bila znatno precijenjena, ali 1949. to nitko nije mogao znati niti je itko bio spreman riskirati takvu pretpostavku.

Jugoslavenska i zapadna diplomacija počele su se približavati jedna drugoj simultano, nesmiljenom logikom prirodnog savezništva koju je nametala agresivnost zajedničkog neprijatelja. Hladni rat bio je na vrhuncu.

Photo: Wikipedia
Temeljna strategija Zapada bila je zaustavljanje – containment – sovjetske ekspanzije u granicama koje je Staljin uspio doseći 1945. pobjedom u Drugom svjetskom ratu. O potiskivanju sovjetskog sustava ili o njegovom rušenju nije se ni razmišljalo osim na razini dugoročne optimistične vizije.

A kakva je bila strategija SSSR-a u toj najopasnijoj fazi Hladnog rata? Staljinove namjere ostale su nerazjašnjene o čemu se i dalje u historiografiji vode kreativne polemike. Po prvoj školi mišljenja Staljin je bio zadovoljan postignutim i svoje protuzapadne akcije svodio je na oštru propagandnu i obavještajnu djelatnost. Nije bio uvjeren u svoju vojnu moć svjestan inferiornosti sovjetske industrije u odnosu na američki arsenal demokracije, a biološki rezervoar golemog SSSR-a bio je osakaćen gubicima u Drugom svjetskom ratu. Staljinov odnos prema Titovoj neobuzdanosti u prvim poslijeratnim godinama ide u prilog te teze.

Po drugoj školi mišljenja, sovjetski blok htio je rat, spremao se za njega i čekao je pravu priliku. Po nekim kremljolozima Staljin je pred kraj života taj rat i aktivno priželjkivao. Zapadnim vojno-industrijskim i obavještajnim centrima odgovarala je takva pretpostavka koja im je osiguravala neograničena budžetska sredstva, što opet ne znači da je ta pretpostavka bila sasvim neosnovana. Kao što se Zapad nadao da će jednoga dana propasti komunizam i Moskva se nadala propasti kapitalizma, posebno struja koja je vjerovala u doktrinu njegove neminovne propasti i u ime te ideje razmatrala mogućnost da komunistički blok započne Treći svjetski rat. Kasnije će o tome meditirati Mao Zedong, ali vratimo se u Jugoslaviju na prijelazu četrdesetih u pedesete godine dvadesetog stoljeća.

U kontekstu širenja blokova i sfera utjecaja jugoslavenski slučaj bio je specifičan. Jugoslavija je već bila dio sovjetskog bloka i njeno vraćanje u blok ne bi predstavljalo ekspanziju nego povratak u status quo ante Rezolucije Informbiroa, međutim u sprječavanju tog povratka Zapad je prepoznao jedinstvenu priliku. Logično, onoliko koliko je raslo neprijateljstvo Sovjetskog Saveza prema Jugoslaviji, u jednakoj mjeri otvarala se mogućnost da se Jugoslavija približi Zapadu. Zapad nije imao iluzija o Titovim uvjerenjima ni o Titovom režimu, a postupci režima nisu ostavljali ni najmanjeg prostora za sumnju. Ipak, logika globalnih interesa nametala je potrebu da se Zapad oprezno počne otvarati prema Titu nakon što je postalo jasno da je sukob sa Sovjetskim Savezom dubok i trajan. S druge strane, u situaciji potpune vanjskopolitičke izolacije, privrednog kolapsa, vojnih prijetnji i vojne slabosti, jugoslavensko vodstvo bilo je prirodno upućeno na Zapad, iako je militantnim komunistima jugoslavenskog kova i sama pomisao na to bila mučna.

TITO POČINJE RAZMIŠLJATI KAO DRŽAVNIK: Priča o tom postupnom uzajamnom približavanju, priča je o vještini i taktičnosti zapadne diplomacije i postupne evolucije jugoslavenskih komunista koji su zbog pragmatizma real-politike počeli napuštati iracionalizam doktrinarnih dogmi. Zasluga za tu evoluciju pripada prije svega Titovom praktičnom umu i političkoj elastičnosti. Upravo na toj točki, kada se uprkos svojim dubokim komunističkim uvjerenjima hrabro odlučio na suradnju, pa i na savezništvo s kapitalističkim Zapadom, počinje njegov razvoj u državnika svjetskog formata.

Prvi vanjskopolitički ustupak Zapadu bila je obustava pomoći grčkim komunističkim ustanicima. Zatvaranje granice s Grčkom bilo je posljedica nedvosmislenog zapadnog pritiska. Uz stanovitu internacionalističku glavobolju zbog ostavljanja grčkih komunista na cjedilu, jugoslavenski vrh je shvatio da je od grčke kampanje imao više štete nego koristi. No, nije bila riječ samo o napuštanju jedne kompromitantne avanture. Prestanak pomoći grčkim komunistima označio je i kraj Titove ambicije za ekspanzijom na Balkanu i početak prihvaćanja principa nepovredivosti evropskih granica – principa kojeg će Tito prepoznati kao vitalnog za jugoslavenske interese. Nije nevjerojatna i teorija da je Jugoslavija u julu 1949. dozvolila trupama legalne grčke vlade korištenje jugoslavenskog teritorija za konačni obračun s grčkim komunistima. Osim što bi to bio pragmatski prozapadni gest, imao je i svoju unutrašnjopolitičku pozadinu. Informbirovska propaganda je u kontekstu grčkog građanskog rata stavljala u izgled i stvaranje Velike Makedonije koja bi osim jugoslavenske NR Makedonije obuhvaćala bugarsku Pirinsku Makedoniju i grčku Egejsku Makedoniju sa Solunom, u konačnoj namjeri da makedonsko stanovništvo otuđi od Beograda, dakle da prikaže sovjetski blok kao pouzdanijeg zaštitnika makedonskih nacionalnih ili nacionalističkih interesa. (Ta je politika imala i određenu tradiciju jer je između dva rata sovjetska obavještajna služba surađivala s tada probugarskom i protujugoslavenskom VMRO). Revizija granica bila je dio Titovog izvornog plana jer je računao da će buduća komunistička Grčka odstupiti Jugoslaviji Egejsku Makedoniju. Postepena normalizacija odnosa s legalnom grčkom vladom značila je i odustanak od jugoslavenskog, respective makedonskog iredentizma u sjevernoj Grčkoj.

U POČETKU BIJAŠE RIJEČ: U augustu 1949. je sovjetska ambasada u Beogradu jugoslavenskoj vladi uputila ultimatum povodom hapšenja određenog broja sovjetskih državljana, bivših ruskih emigranata – bjelogardejaca. Nije isključeno da su ti ljudi doista bili vrbovani za sovjetsku obavještajnu službu. U ultimatumu koji je predan kasno noću 20. augusta, kaže se da će sovjetska vlada pribjeći efikasnijim sredstvima radi zaštite prava i interesa sovjetskih građana u Jugoslaviji. Uz to je retorika ultimatuma bila puna propagandnih uvreda. Danas se doima zabavno da je SSSR pokazao toliku brigu za ljudska prava svojih građana, štoviše ljutih protivnika vlastitog režima, no jugoslavenski vrh je notu shvatio vrlo ozbiljno, posebice u kontekstu nedvosmislenih obavještajnih podataka o velikim pokretima sovjetskih i satelitskih trupa prema jugoslavenskoj granici. Vlada je naredila evakuaciju hrane i arhiva iz Vojvodine, a Armija je započela demonstrativne manevre u Šumadiji i istočnoj Srbiji.

Svaki veliki politički zaokret započinje verbalno. U panici koja je zavladala u Beogradu – Tito je tijekom te krize ostao na Brijunima – zamjenik jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Aleš Bebler pozvao je u zgradu ministarstva u Ulici Kneza Miloša ambasadore Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske Republike i rekao im da Jugoslavija svoja tri velika saveznika želi upoznati sa sovjetskim prijetnjama. Nakon četiri godine psovanja i provociranja kapitalističkog Zapada dramatska situacija na istočnim granicama nije Jugoslaviji ostavljala izbora nego da posegne za povijesnom reminiscencijom na oba svjetska rata što je odavalo emotivnost tipičnu za stanje akutne krize. U okviru intenzivnih diplomatskih kontakata koji su uslijedili narednih dana, američki ambasador osjetio je priliku i po prvi puta indirektno spomenuo mogućnost zapadne vojne pomoći. Ono što je u tom trenutku bilo najvažnije zbilo se na simboličkoj razini: Beblerovo zazivanje Antante označilo je preokret u jugoslavenskoj vanjskoj politici, posebice i zato jer je jugoslavenska poslijeratna propaganda američke i britanske režime nazivala fašističkim!

Staljin u nestajanju: Vladimir Nazor, pesnik
Photo: matica.hr
Nemoguće je utvrditi u kojem trenutku su izmijenjeni stihovi Nazorove Pjesme o pesti i je li Nazor koji je umro 1949. stigao utjecati na to. Stihovi su izvorno glasili:
Uz Tita i Staljina
dva junačka sina,
nas neće ni pakao smest...

Iako je pjesma izgubila nešto od ritma i postala teža za pjevanje, sada je započinjala:
Uz maršala Tita
junačkoga sina,
nas neće ni pakao smest...

Naoružana sovjetskim teškim oružjem koje je (s rezervnim dijelovima) prestalo pristizati 1948, trofejnim oružjem zaplijenjenim od Wehrmachta i s još uvijek nerazvijenom vlastitom vojnom industrijom (iako su u tom pravcu započeli sveobuhvatni i skupi napori), Jugoslavenska armija bila je nesposobna da prihvati frontalni rat na istočnim granicama. Strategija jugoslavenskog generalštaba sastojala se u povlačenju prema bosanskim planinama, dok bi se na okupiranim područjima vodio gerilski rat.

Realna ratna prijetnja bolno je razbila svaku iluziju jugoslavenskog vrha o mogućem pomirenju. Sama prijetnja će Jugoslaviju okrenuti Zapadu a Staljinova neodlučnost da već 1949. invazijom razriješi jugoslavenski čvor pokazat će se kao fatalna greška. Jugoslavija više nikada neće biti toliko vojnički slaba i ranjiva i toliko diplomatski izolirana, dakle još uvijek udaljena od suradnje sa Zapadom, kao što je bila te užasne 1949. godine. Staljin je propustio posljednju priliku.

BEVC I ĐIDO U AMERICI: Opasni incidenti i provokacije na granici s Mađarskom, Rumunjskom, Bugarskom i Albanijom dosegli su takve razmjere da se Jugoslavija obratila za zaštitu Organizaciji ujedinjenih naroda, dakle odlučila se jednu komunističku svađu iznijeti pred međunarodni forum kojega je do tad smatrala pukim instrumentom američke, dakle buržoaske, dakle imperijalističke politike. Taj prvi javni korak u približavanju Zapadu predstavljao je epohalan iskorak iz komunističke dogme. No dalekosežniji je bio početak tajnih razgovora sa Sjedinjenim Državama kojima se u situaciji prijeteće gladi Beograd obratio za pomoć u hrani. Osim nakaradne poljoprivredne politike žetva je podbacila i zbog nekoliko uzastopnih katastrofalnih suša. Istodobno su eksperti zapadnih diplomatskih i obavještajnih službi zaključili da se na jugoslavenskom tlu razbio sovjetski vojno-politički monolit u Istočnoj Evropi.

Kriza u ljeto 1949. ubrzala je spomenutu jugoslavensku odluku da sukob sa SSSR-om iznese pred Organizaciju ujedinjenih naroda, ali i potrebu ideološkog distanciranja od staljinizma. Nije slučajno da su na čelu jugoslavenske delegacije na zasjedanju Opće skupštine OUN bili glavni zagovornici ideološkog zaokreta: Kardelj i Đilas. Zasjedanje se održavalo Lake Successu u Sjedinjenim Državama. (Le Corbusierova palača OUN u New Yorku nije još bila dovršena). Kardelj i Đilas stupili su dakle na američko tlo i mogli se neposredno uvjeriti u razinu američke tehnološke i ne samo tehnološke civilizacije, u kapitalizam na djelu. Kulturni šok kojeg su doživjeli nije mogao ostati bez pozitivnih posljedica na njihovu političku filozofiju. Učinak jugoslavenske delegacije na zasjedanju Opće skupštine bio je trijumfalan: Jugoslavija je izabrana za nestalnog člana Vijeća sigurnosti.

*Nastavka feljtona objavljujemo u sredu 21. oktobra