Makar i korijenje jeli!

image

U svoju prvu "radnu posjetu" Americi, predsjednik Bulatović je otišao u decembru 1991. Tamo je odmah počeo da pere ruke od onoga što je Crna Gora, pod njegovim vođstvom, činila Dubrovniku. Tada je svijetu uputio poruku: potpisnici primirja su JNA, Hrvatska i Srbija, Crna Gora nema ništa s ratom, Dubrovnik ni u kojoj varijanti ne treba da pripadne Crnoj Gori, ne može biti nasilne promjene unutrašnjih granica, a o uspostavljanju crnogorske suverenosti odlučivaće građani na referendumu...

Povodom akcije JNA u operacijama prema Dubrovniku, oglasila se i beogradska redakcija lista Vojska. Samo dan nakon potpisivanja sporazuma Ćosić-Tuđman u Ženevi o demilitarizaciji Prevlake, objavljuje specijalni dodatak (1.oktobra 1992) o vojnostrategijskom značaju ovog poluostrva. General-major a uz to i profesor dr Radovan Radinović svodi zaključak - da SR Jugoslavija ni po koju cijenu ne smije dozvoliti da ulaz u Boku Kotorsku ne bude pod njenim državnim suverenitetom ili, u najgorem slučaju, ne smije dozvoliti da taj ulaz drži Republika Hrvatska.

Za srpskog istoričara-akademika Milorada Ekmečića, Prevlaka je u strateškom pogledu toliko značajna da bi se moglo reči "da taj komadić zemlje stvara i obara carstva". Ekmečić objašnjava da postoji nekoliko sličnih tačaka na Sredozemlju poput Bosfora, Dardanela, Gibraltara, Sueca...
"Najvažnija strateška mesta na našoj obali su upravo Bokokotorski zaliv i ostrvo Vis. Prevlaka ima funkciju kontrole ulaska brodova u Boku Kotorsku. Onaj ko drži Prevlaku moglo bi se reći, biće u stanju da lovačkom puškom onemogući ulazak velikog razarača ili čak nosača aviona u taj zaliv", tvrdi srpski akademik.
I Miloševićev dvorski naučnik dr Gavro Perazić pribojavao se "aspekta razgraničenja": "Vrata u taj ulazni bazen, široka svega oko 2.950 m, bila bi u posedu dve susedne države, što bi nesumljivo bio jedan od uzroka mnogih incidenata, posebno u ovako napetoj situaciji". Velike sile teže da SRJ "liše Prevlake", bilo da je demilitarizuju ili predaju Hrvatskoj, tumačio je magistar Milomir Stepić. Po srijedi je, kaže on, status cijele Boke, jedne od najbolje prirodno predisponiranih pomorskih baza u Mediteranu sa koga se dobro mogu kontrolisati Otranska vrata.
To se najneposrednije tiče interesa Italije i njenih stalnih geopolitičkih aspiracija da kontroliše sve obale Jadrana - nekada vojno a sada, zahvaljujući verskim uticajima i ekonomskim monopolima, „njeno prisustvo već se oseća na slovenačkom, hrvatskom i albanskom primorju, a Boka i znatno prisustvo katoličkog stanovništva u njoj smatraju se dobrim punktom za preuzimanje dominacije u pravoslavnoj Crnoj Gori i njenom primorju."

Demilitarizacija nije dolazila u obzir ni za general majora Radomira Damjanovića, tadašnjeg načelnika Štaba Druge armije VJ, koji je za svoj omiljeni vojni list izjavio: "Umjesto da se insistira na demilitarizaciji Dubrovnika i na njegovom zaposedanju od strane snaga UN - jer je taj grad pod zaštitom UNESCO, a trenutno je pretvoren u vojnu bazu belosvetskih plaćenika i u njemu se sprovodi tortura i izgon starosedelaca - nama se nudi demilitarizacija vojne baze kao što je Prevlaka na kojoj već stotinama godina boravi samo vojska. Nije jasno ko koga tu štiti i od koga? Takve se nelogičnosti - da ne kažem težu reč - u opštem interesu, u interesu uspostavljanja mira moraju otklanjati".
Za razliku od svojih generala, akademik Dobrica Ćosić, u ulozi predsjednika SRJ, priprema teren za kasniju odluku. Pola mjeseca prije nego što će sa Tuđmanom dogovoriti demilitarizaciju sa obje strane Prevlake, kazaće:
"Dok se ne prihvati naš zajednički predlog, ne ostvari demilitarizacija tog prostora i na Prevlaku ne dođu ljudi sa 'plavim šlemovima', Vojska Jugoslavije neće napustiti Prevlaku. Prevlaka, dakle, nije izgubljena. Za Prevlaku ćemo se boriti onako kako danas svaki narod brani svoju zemlju i opstanak. A ja se nadam da će i u Hrvatskoj pobediti razum i želja za mirom i da neće ratovati za nekoliko hektara golog stenja koje joj je potrebno samo za osvajanje Boke i uništenje mornarice Savezne Republike Jugoslavije".

Predmet mračnih opsesija i trauma: Prevlaka, nedostižna za Momira
Photo: Stock
DIVLJAK U AMERICI: Predsjednik Bulatović se, prvo, borio da Prevlaku dobije na silu, zatim je zamišljao da je to moguće učiniti direktnim pregovorima sa Hrvatskom, a kad je taj pokušaj propao, zalagao se da Vojska Jugoslavije napusti okupirana hrvatska područja a zadrži Prevlaku, potom je pristao na demilitarizaciju u skladu sa sporazumom Ćosić-Tuđman, da bi ga na kraju hrvatski predsjednik, uz pomoć Holbruka, izigrao u Dejtonu lažnom nadom o tome da je moguća trojna razmjena teritorija u trouglu Hrvatska - Republika Srpska - Crna Gora.
U svoju prvu "radnu posjetu" Americi, predsjednik Bulatović je otišao u decembru 1991. Tamo je odmah počeo da pere ruke od onoga što je Crna Gora, pod njegovim vođstvom, činila Dubrovniku. Tada je svijetu uputio poruku: potpisnici primirja su JNA, Hrvatska i Srbija, Crna Gora nema ništa s ratom, Dubrovnik ni u kojoj varijanti ne treba da pripadne Crnoj Gori, ne može biti nasilne promjene unutrašnjih granica, a o uspostavljanju crnogorske suverenosti odlučivaće građani na referendumu, ali ne na takvom na kome se unaprijed daje odgovor kao u nekim drugim republikama.
Tek u seriji "Smrt Jugoslavije" Bulatović je objelodanio, kakvi su ga jadi bili snašli prilikom posjete Americi: "Smatrali smo da je Karingtonov plan dobar. Omogućavao nam je da ostvarimo sopstvene interese, a istovremeno je uzimao u obzir i interese ostalih. Predstavljao je odlično sredstvo za okončanje rata, rata koji je pogodio i nas u Crnoj Gori, jer nam je deset odsto stanovništva bilo mobilisano. Bio sam pod ogromnim pritiskom. Za vrijeme jedne posjete Sjedinjenim Državama ponašali su se prema meni kao da sam divljak - ko je ova osoba čiji građani napadaju i uništavaju Dubrovnik? Dubrovnik nam uopšte nije bio potreban, više nijesmo mogli sebi dozvoliti da nam ljudi ginu uzalud, da svijet ima rđavu predstavu o Crnoj Gori".
Bulatović, međutim, jedno zbori a drugo tvori: Iako formalno stvorena (27.aprila 1992), "treća Jugoslavija" nastala je zapravo onog dana, kada je Milošević odbio da prihvati Karingtonov plan o savezu suverenih jugo-država, a Bulatović, izložen dvostrukom pritisku - iz Beograda i od prosrpskih snaga u Crnoj Gori i vlastitoj partiji - povukao saglasnost koju je na taj plan prethodno dao u Hagu. Tako je sebi dozvolio da ljudi nastave da ginu i "za Dubrovnik" i na drugim ratištima. Braneći se od povika "drž'te izdajnika" Bulatović se pravdao u crnogorskom parlamentu: "Ako je kriterijum dobre vlasti u Crnoj Gori i od naroda prihvaćene vlasti poslušnost i apsolutna identičnost a onim što dolazi iz Beograda, onda, ovom narodu ne treba vlast. Ovom narodu ne trebaju izbori, pa, prema tome, ne trebaju ni stranke".
Komentarišući pisanje zagrebačkog Vjesnika - da će se poslije 20.oktobra 1992. na Debelom brijegu kod Herceg Novog i na Prevlaci vijoriti šahovnica, Momir Bulatović je parirao na Radiju Crne Gore: "Na Prevlaci se može zavijoriti samo zastava UN". Predsjednik je tada kazao da nije predao Prevlaku i objasnio čitavu strategiju: "Jedini način da se Prevlaka stvarno riješi je način koji je sada dat u ovom planu, da se ta teritorija stavi pod kontrolu UN, u širem prostoru demilitarizuje, a aktivira mehanizam razgraničenja i eventualne zamjene teritorija, o čemu mi jako dugo pričamo sa Hrvatskom i čini mi se da tu postoji mogućnost stvarnog sporazuma uz podršku međunarodne javnosti".
Bulatović je optužio Hrvatsku da nije htjela sporazum: "Nama Dubrovnik ne treba i to smo mnogo puta do sada rekli. Mnogo smo, kao Crna Gora, platili cijenu u međunarodnoj javnosti zbog nespretno izvođenih operacija oko samog Dubrovnika. S druge strane, treba nam Prevlaka, mi Prevlaku možemo da dobijemo mirnim putem. Političke stranke kažu da mi treba da ostanemo tu gdje jesmo, da bismo se dogovorili sa RH i međunarodnom zajednicom. Naravno, mi smo to i pokušavali. Međutim, Republika Hrvatska nije htjela da se prihvati takvih varijanti i u tome je naišla na podršku međunarodne zajednice".
Epilog: Prevlaka je ostala Hrvatskoj a Bulatović je ostavio sjećanje; uz faksimil nepotpisanog sporazuma (u knjizi "Pravila ćutanja") o iznevjerenom očekivanju: "Treba li reći da mom zadovoljstvu nije bilo kraja. Bio sam siguran da se ništa više ne može ispriječiti na ovom putu. Nažalost, nisam bio u pravu. Ispriječio se Ričard Holbruk. Nije dozvolio da se sporazum potpiše u Dejtonu, nego je insistirao da to bude prilikom ceremonije proglašenja u Parizu. U pripremama za Pariz, izmislio je da je nemoguće da to bude urađeno i tada, jer navodno, treća strana za razmjenu teritorija (Republika Srpska u okviru Unije Bosne i Hercegovine) tek treba da formalno nastane u Parizu, pa se mora sačekati konstituisanje njenih organa i... sve do propasti postignutog dogovora."
Sporazum je utanačen u Ženevi, 30.septembra 1992. potpisima predsjednika Ćosića i Tuđmana, uz svjedočanstvo kopredsjednika Vensa i Ovena. Uslijedila je zajednička deklaracija predsjednika SRJ i Hrvatrske (20. oktobra) koja je uključivala Sporazum o Prevlaci.

***

Slobin mali: Bulatović, mirotvorac u uniformi
Photo: EPA/Staton R. Winter
Neuspjela trgovina u Dejtonu
"12.novembra 1995. godine: Predsjednik Bulatović predočio je predlog u vezi sa Prevlakom. Hrvatska bi ustupila oko 18 kilometara obale mora na potezu Molunat-vrh Prevlake-Sutomore, za proširenje zaleđa Dubronika. Od toga, 6 kilometara za Republiku Srpsku - južno od Molunata i pasaž od 3-4 km na sever, prema teritoriji RS. Crna Gora bi RS dala svoj deo Bilećkog jezera. Dakle, trojna zamena. Ministar Buha pitao je predsednika Bulatovića i njegovog stručnog savetnika, imaju li oni, sem istorijskih i međunarodno-pravnih argumenata, obećanja i sopstvenog predloga, ikakav pisani sporazum ili barem nacrt sporazuma.
Osim toga, po kojoj logici bismo mi trebalo da damo toliku teritoriju za ciglih 6 km morske obale. Međutim, bez pisanog sporazuma o principima razmene, ovo je priča u prazno. Predsednik Krajišnik je i na ovom, i ne sledeća dva sastanka u vezi sa Prevlakom ova pitanja stalno zaoštravao. Tok događaja ih je učinio deplasiranim."

(Iz Dejtonskog dnevnika delegacije Republike Srpske, NiN, mart 1996)

+++

Preventivno po Dubrovniku

Tačno u 20.30 h, dvadesetog oktobra 1992. godine, pukovnik Miodrag Miladinović, komandant Prevlake, posljednji je napustio ovo poluostrvo. Prethodno je, gotovo ponizno i bez ikakve medijske pompe, saglasno sporazumu Ćosić-Tuđman, Vojska Jugoslavije sve objekte predala "na čuvanje" posmatračima Ujedinjenih nacija.
"Poslije povlačenja sa Prevlake ne smatram se poraženim, niti ja niti moja jedinica", kazao je Miladinović dan poslije povlačenja. "Mi nijesmo pobjegli od neprijatelja, niti nas je neprijatelj potisnuo. Mi smo izvršili jednu političku odluku". Ocijenio je da Bokokotorski zaliv nije ugrožen, ali da će se, ako treba, prvi vratiti na Prevlaku. Njegov razgovor Borba je objavila pod naslovom "Posljednji se vraća prvi", a odmah do njega izvještaj sa skupa Narodne stranke u Herceg Novom, uz prisustvo dr Novaka Kilibarde, zagovornika stvaranja Dubrovačke republike. Naslovljen je: "Prevlaku odnio vrag".
Uoči povlačenja vojske, počelo je i pranje obraza. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović opravdavajući razloge dogovora sa Hrvatima našao je za shodno da poruči onima koje je slao u borbu protiv "povampirenih ustaša" da je on "od početka bio za mirno rješenje", da je Crna Gora platila dovoljno veliku cijenu za "nespretno izvedene operacije kod Dubrovnika" i da se mora stati, da Prevlaka nije predana, te da "u neposrednim borbama za Prevlaku nije poginuo nijedan borac JNA", pa mu je "savjest čista". A premijer Đukanović, koji je kad je počeo "rat za mir" kazao da ćemo "ovoga puta završiti zajednički život sa njima, za sva vremena", pravdao se time da su Hrvati navodno htjeli da osvoje Boku. Povlačenjem vojske sa Prevlake nastupa novo vrijeme borbe "mirom za mir".


Podsjetimo: Nakon obilaska dubrovačko-hercegovačkog fronta, 13.oktobra 1991, potpredsjednik Predsjedništva SFRJ Branko Kostić i predsjednik Crne Gore Momir Bulatović priznali su da crnogorskim ratnicima u okolini Dubrovnika nije jasan ratni cilj. "Ja pretpostavljam", kazao je Kostić nakon smotre, "da je svakom vojniku na frontu jasno koji su ciljevi ovih akcija, zbog čega sam angažovao JNA, a to je: da se onemoguće oni koji dugo i konstantno razbijaju Jugoslaviju i kojima je cilj da JNA razbiju kao jedinu legalnu oružanu silu, koja bi trebalo da stane u funkciju zaštite Jugoslavije i naroda koji žele da žive zajedno."
A Momir Bulatović je tada rekao: "Taj ratni cilj, ma koliko sada bio jasan u nekom svom naslućivanju, za narednih nekoliko dana, mora biti nedvosmislen u svim konkretnim opredjeljenjima". Tada je, za Bulatovića nedvosmisleno jedino bilo to da se: "U rukama crnogorskih ratnika nalazi se ogromna sila i oni bi zaista i ove kulturno-umjetničke i istorijske vrijednosti mogli da zbrišu za 24 sata! Njihovi drugovi ginu a oni još uvijek imaju strpljenja. Imaju te humanosti u sebi da poštede taj narod koji se nalazi na ovim prostorima od njihove bezumne vlasti".
Branko Kostić je, začudo, samo dva dana uoči ulaska Crne Gore u rat sa Hrvatskom, u selu Šestani u barskoj opštini, izjavio za TV CG da Hrvatska "ne pomišlja da napadne Boku i Crnu Goru".
Upitan da pojasni koji je bio cilj rata za Dubrovnik i Prevlaku, Kostić je odgovorio: "Ja i danas iz ove perspektive ne bih mogao da tvrdim, iako bi to normalno bilo očekivati, da je moje razmišljanje o tome i moja opcija bila najbolje rješenje. Ja ne isključujem mogućnost da vrijeme i razvoj događaja pokažu da je opcija Bulatovića bila puno bolja. Moja opcija je bila, ne da se osvaja Dubrovnik, nego da se blokira i s kopna i s mora, ali da se ide do Neretve i da se u tom slučaju ako dođe do povlačenja JNA, kao što smo je povukli sa područja Republike Srpske Krajine, tako bi je povukli sa Neretve do Debelog brijega. Tada bi to zaposjele mirovne snage UN bez jurisdikcije Hrvatske. To je bila koncepcija, pa tek da se onda pregovara o razgraničenju".
I predsjednik Bulatović je, 1993. godine, progovorio o "nesrećnoj upotrebi JNA", umanjujući svoju odgovornost za to. Kao primjer naveo je Vukovar, ali je za njega, kako je kazao u intervjuu NIN-u januara 1993, "u životnoj zoni odgovornosti bio Dubrovnik". "Mi smo zaista morali da zaštitimo prostor Crne Gore i zauzmemo strateške tačke za našu bezbjednost. Da vas samo podsjetim da su naši momci, Nikšićani, zauzeli mostarski aerodrom svega četiri sata prije nego što su ustaške formacije stigle. Slično je urađeno i sa Ćilipima, i sa skladištima naoružanja i municije u dolini Neretve".

Glas naroda: Branko Kostić, autor serija "Ješćemo i korijenje"
Photo: portalestoria.net

Demonstrirajući svoju vještinu pragmatičnog političara, Bulatović je pojasnio svoj kooperativan stav kada ga je pritegnula međunarodna zajednica: "Naročito smo htjeli da se odmaknemo od Dubrovnika, koji je bio i ostao tačka naše najveće nacionalne sramote i mamac na koji su se brojni ljudi na Zapadu uhvatili tretirajući nas kao ratničke i neodgovorne ljude. Mi smo na sve to ukazivali i u takvom jednom opštem haosu koji je postojao gotovo da se nije znalo ko s kim upravlja i ko komanduje".
Takav je Bulatović: jednom kaže da ga je u "ratnu zamku" uvukao general Kadijević, drugom prilikom ističe kako se radilo o opštem haosu gdje se nije znalo "ko s kim upravlja i ko komanduje", po trećoj varijanti cilj "dubrovačke ofanzive" bila je odbrana Crne Gore od "ustaša", a u četvrtoj zauzimanje "strateških tačaka" u dolini Neretve, prije svega mostarskog aerodroma. Ostalo je, nakon svih Bulatovićevih izjava, nejasno kada se pohodom na Dubrovnik on ponosi a kad ne, ali je razriješena jedna vrlo značajna dilema - bivši Predsjednik je priznao da je stajao, bilo zbog moranja bilo zbog časti, na čelu tog pohoda.

+++
Jezik mržnje
O tome kako je Pobjeda 1991. pripremila "rat za mir" pokazuje knjiga dr Živka M. Andrijaševića "Nacrt za ideologiju jedne vlasti" (Konteko, Bar, 1999). Donosimo naslove tekstova objavljenih u Pobjedi tokom 1991. godine.

JANUAR: Cirkusi sa mečkom/ Lijepo stoje plakati SK Crne Gore/ Samostalne kalfe i konjušari/ Pjenušava crnogorska opozicija/ Narod pamti sve što je obećano/ Srećan ti narod, Momire/ A ko bi drugi/ Nema sela u koje nijesi došao, uvijek nasmijan/ Zatražiti autokefalnost Džamije/ Braćo Veneti i Kroati/ Crnogorce sramote poturice i slična nekrst/ Zar treba dozvoliti da ih ustaše kolju kao jagnjad/ Armijo, mi smo tvoji/

FEBRUAR: Ko je crnogorski ustaša/ Puni mir i spokojstvo/ Najveća izvoznica straha/ Kunem vam se prolivenom krvlju/ Znamo ko stavlja klipove pod točkove/ Vi nijeste dorasli da vladate/ Preko Jasenovca u Evropu/ Dragi reformisti, nemojte se ljutiti na Pobjedu/ To malo morgen/ Zašto ne iskoristiti priliku/ Svijeće u balkanskoj krčmi žmirkaju/ Otac strijeljan kao ratni zločinac/ Gubalo ih majčino mlijeko/ Premijer i mećava/ Crne crnogorske i srpske majke/ Već mi je i šah omrznuo/

MART: U borbi sa golijatima i izrodima/ Srbi se najbolje brane kad su napadnuti/ Glavu dajem, Krajinu ne dajem/ Biće malo teže nego što ste mislili/ I svoj život u odbrani sestara i braće/ Zeleno, prodato zeleno/ Potpomognuti samohranim cetinjskim babama/ Da je ovo istina svjedoče i mnoge sahrane/ Pišem ti ovo pismo u nadi da ćete sresti u zatvoru/ Gruba istina bolja od iluzije i obmane/ Zbog sretnih dana/ Zemljo moja, šta ti rade/ Najveći izdajica srpstva od Brankovića/ Plaćenici, kam vam u dom/ Dugo putovanje u neizvjesnost/ Crna crnogorska sudbina/ Priznajem samo sud čitalaca/ Sve smo uradili kako treba/

APRIL: Preduzmite hitne mjere/ Lomili im ruke i noge/ Još jedna noć bez sna/ Svakog trenutka može izbiti rat/ Teško ovom narodu/ Srpstvo mora da se brani/ Poturica gori od Turčina/ Da se vrate u vjeru svojih otaca/ Iz davnih godina ustaškog genocida/ S klerikalnim dubrovačkim gospama/ Naoružan čovjek mirnije bi spavao/ Bolje nego ovi sto posto Crnogorci/ Neka im je širok trg bana Jelačića/ Separatisti, kuda to srljate/ Na viteški dvoboj/ Mlaćenje prazne slame/

"Pobjeda" ne priznaje granate: Još jedna priča o zapaljenim gumama
Photo: Stock
MAJ: Mlada demokracija se brani krvlju/ Odjekuju podmukli pucnji iz oružja sa prigušivačima/ Neka samo udare/ Sijanje vjetrova građanskog rata/ Tuđmanovo kafansko ponašanje/ Jugoslavijo, ma gdje da si/ Neka mlado rukovodstvo radi/ Mi Crnogorci vučemo lozu od Srba/ Prvo Tuđmana i njegove saradnike sa njihovim porodicama/ Nameće nam se latinica/ Nakon posjeta i klanjanja šahovnici/ Živi bili pa vidjeli/ Mesić je sporan/ Makar i korijenje jeli/ Gladni narod je suviše samostalan i prkosan/ Slavko Perović psihički bolesnik/ Svaka novina ima svoju politiku/ Naše strpljenje je pri kraju/

JUN: Zlikovački napali vladajuću stranku/ Mislimo da su od nekog potplaćeni/ Evropa je zakrvavila oči i polazi na Srbe/ Ako nas napadnu, mi ćemo reći kada je dosta/ Često propitujemo svrhu/ Antini siročići/ Jedna vrsta poganih ljudi/ Izdao je svoju rodbinu/ Lažeš, pope/ Ne biraju sredstva u ciljevima mračnjaštva/ Primorani smo da se branimo/ O srpskim granicama pregovarati sa Italijom/ Crna Gora će biti sjutra mnogo veća/ Glasale su ga dvije babe/ Stidim se od njega pred svakim bratom Srbinom/ Zeleni ćorak/ Sprdnja i crnogorski kalijež/ Postoje narodi koji se ne mogu uvrijediti/ Zbogom razbraćo/

JUL: U Crnoj Gori, kao u nekoj oazi/ Laku noć, Jugoslavijo/ Opsada traje/ Suditi izdajnicima/ Ante prevarante/ S Bogom, Kranjci/ Ubio ženu Srpkinju i sina/ Nećemo slušati Aliju, Stipa i Jura/ Najteže im je bilo što su pokisli/ Poštedi žene i djecu, ako možeš/ Spremni za odbranu mira/ To su jadnici, a ne borci/ Neće dobro biti ako ih mi budemo učili pameti/ Vjerujemo da mir treba braniti/ U stroju su ostali patrioti/ Da na vrijeme raskrstimo sa iluzijama/ Nije Crna Gora mimo svijeta/ Klonirani Crnogorci/ Šahovnica se neće vijoriti/ Iz mira se pređe u nemir/ Voljeli bi da što prije počne/ Dobro bi došle i dobrovoljke/ Neće biti pokolja ni jama/ Liberali su naše prokletstvo/ Skinite nam ga sa vrata/

AVGUST: Sve je istovremeno moguće i nemoguće/ Predajte Kostajnicu/ Mač srbosjek sa šahovnicom/ Bitka za Muslimaniju/ Brane se ognjišta/ Sve spremno na oružje/ Hoće li srpski rod pristati/ Blago mirotvorcima/ Kontinuitet agresivnog imperijalističkog katolicizma/ Crna Gora mora da bude spremna da odbrani mir/ Hrvatska vlast je fitilj i opasnost za Evropu/ Dalje jezik i ruke od Cetinja/ Prijeti i apeluje za mir/ Noć koja miriše na krv/

SEPTEMBAR: Majke mira/ Dobrovoljac zbog pravoslavlja/ Razočarao sam se ponašanjem reformista/ Izaći ćemo kao pobjednici/ Krvavi pirovi nad leševima nemoćnih/ Primorani na oružani odgovor/ Danas ratuju patriote/ Pogled kandidata za duševnu bolnicu/ Front na Jadranu/ Ubice u božje ime/ Spremni za odbranu granice/ I Dubrovčani sanjaju rat/ Na prvo mjesto stavimo čovjekov život/ Bljesak za planetu/ Pitanje je dana ili sata/ Da branimo srpske teritorije/Vidaju rane i prebrojavaju mrtve/ Zatišje zateže nerve/

OKTOBAR: Lijepa njihova gori/ Ustaše na koljenima/ Tražimo nove borbene zadatke/ Crna Gora nije u ratu/ Nije bilo moguće drugačije obezbijediti mir/ Sprženo sve u okolini Dubrovnika/ I s pjesmom kreću u novu borbu, u smrt, u pobjedu/ Smrt izdajnicima i izrodima/ Povratak u "Gorski vijenac"/ Mijenjam ime Jevrem/ Ravno će zaista biti ravno/ Kad se udruže puška i gusle/ Borci spremni, oružje podmazano/ Časni život poslije herojske smrti/ Sad vršimo pretres kuća/ Ubi ih neizvjesnost i čekanje/ Crnogorska država u logičnim granicama/

NOVEMBAR: Pada Vukovar/ Mir oko Dubrovnika/ Gledamo kako padaju granate/ Ispod suknje je ispala bomba/ Hrvatska napala Srbiju/ Valja napasti Dubrovnik/ Crna Gora brani svoju čast/ Tuđman molio za primirje/ Za slobodu svog naroda/ Poginuli na pola puta/ Ustaše ne miruju/ Izlaza im nema/ S rukama u vis/ Veliki korak ka miru/ Sloboda u Mokošici/ U oslobođenom Cavtatu/ Nož pod plećku Srbiji/ Bili ste neoprezni, Bulatoviću/ Sada je oktobar, a dolazi januar/ Bratski braniti srpstvo/ Put u Mletke/ Šta je Dubrovniku ovo trebalo/

DECEMBAR: Lipik očišćen/ Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva/ Na dubrovačkoj kapiji treba naplatiti račune/ Ustaše i dalje kolju/ Ston mora pasti/ Kako to Arkan zvuči ratnički/ Ja sam poslastičar/ U Dubrovnik da slušam gusle/ Jevremu i Slavku - i oca i majku/ Čiko, nemoj da pucaš/ Ovo je sveti rat za slobodu srpstva/ Čak i slijepci vide/ Crno-žuti barjak sa šahovnicom/ Hrvatsko ispovijedanje nacionalizma/ Dva ne mogu na štetu trećeg/ U skladu sa svojim istorijskim dostojanstvom/

* Delovi feljtona preuzeti iz knjige „Rat za mir“ u izdanju Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji i njihovu dozvolu; takođe, korišćeni materijali sa digitalne biblioteke Montenegrina.

* Nastavak feljtona u utorak 13. oktobra 2009.