Nikšićki pancir: pršut naprijed, pršut pozadi

image

Iako su se Crnogorci u ranijim ratovima "proslavili" tim što nijesu imali zarobljenika, ipak su ranjene njegovali kao braću. Sad, zbog "uznemiravanja" od strane protivničke jedinice, sručuju bombe (kakvog li junaštva!) i svoje nišanske sprave ustremljuju na domaćinstva i sve živo što se kreće, na namještaj u kućama i imovinu. Ne pucaju u neprijatelja da ga, prsa u prsa, pobijede, što je cilj svakog ratovanja, nego da ga otjeraju iz sela i naselja u kojima je makar i zanoćio, pa u stvari kazne one što ne ratuju i, kad se vrate, razmeću se po kafanama svojim kriminalom...

JNA snage su nemilice uništavale selo za selom u Konavlima, posvjedočio je u Hagu nekadašnji gradonačelnik Dubrovnika Petar Poljanić. Dok je tužilac čitao spisak sela, Poljanić je opisivao njihove sudbine: Brgad - uništen. Ćilipi - uništeni. Dubravka - uništena. Gruda - strašno uništena. Slano - uništeno. Popovići - djelimično uništeno. Donja Luta - uništena. Mihanići - uništeni. Drvenik - uništen. I tako dalje, i tako dalje. Na kraju je tužilac pitao svjedoka da li su u ovim selima bile vojne jedinice hrvatske armije. Poljanić je odgovorio: "Koliko ja znam, nije bilo nijedne." Gotovo bez izuzetka, nenaoružani stanovnici ovih sela nijesu pružili nikakav otpor JNA, na čijoj strani nije bilo gubitaka.

Kada su napadnuta konavalska sela, narod je pobjegao u Dubrovnik, sjevernu Dalmaciju i na ostrva. Ostali su mahom stariji mještani. Poljanić je ispričao da su oni koji su ostali u selima bili ubijeni ili odvjedeni u JNA logore u Morinju u Crnoj Gori ili u Bileći u Bosni. To je saznao od prijatelja koji su preživjeli zatvaranje i zlostavljanja. Mnogi koji su pokušali da se sklone u Dubrovnik nijesu našli utočište, jer je JNA bombardovala hotele u kojima su smješteni.

Vojska je pljačkala hotele, privatne kuće, čak i brodove u luci. Ovo je potvrdio i svjedok Nikola Samardžić, bivši crnogorski ministar spoljnih poslova koji je vidio opljačkanu robu u JNA barakama i na putu u Crnu Goru. Ta pljačka je obavljena tako da liči kao ratna šteta, kazao je Samardžić. Inače: Sabirni centar za "ratni plijen" bio je u Sutorini u motelu "Vinogradi" a formiran je po naredbi viceadmirala Miodraga Jokića, komandanta Vojno-pomorskog sektora Boka. To isto "na licu mjesta" vidio je novinar Monitora Veseljko Koprivica. Svoje svjedočenje objavio je u knjizi "Sve je bilo meta" (u izdanju Monitora):

"Unutra u kućama - kao da je prošao tajfun. Sve ispreturano, izgaženo, polomljeno. Razbijeni skupocjeni regali, izvrnuti dušeci, izgažene knjige, ispreturano posuđe, ikone, suveniri, namirnice... Nijesu pošteđene ni dječije sobe: iscijepani i rastureni školski udžbenici, sveske, igračke... Nije bilo milosti ni prema lutkama! Na jednom stepeništu skupocjena, bijela vjenčanica. Na njoj upadljiv otisak vojničke čizme. Simboličan spoj romantike i sile! Na fasadama kuća uveliko se ispisuju krstovi sa ocilima,'Ovo je Srbija', 'Za ovo vam je kriv Tuđman', 'Smrt ustašama', SPO... Pojedini rezervisti ispisuju čak i svoja imena i prezimena, brojeve telefona... Iz podruma dopire teški zadah vina i rakije. Poneko ispali rafal u ogromnu vinsku burad i s uživanjem gleda kako šikljaju tanki mrkocrveni mlazovi. Drugi degustiraju piće na licu mjesta, pune čuturice i bidone..."

Među primjerima bezobzirne pljačke, svakako se ponajviše ističe krađa i odvoz opreme sa dubrovačkog aerodroma Ćilipi. O tome je za Monitor svjedočio dubrovački dopisnik Luko Brailo: "Poslije zauzimanja aerodroma, kojom je akcijom zapovijedao general major Branko Stanković, 'oslobodioci' su dobili slobodan pristup u prostore djuti fri šopova i njihova skladišta u aerodromskoj luci, odakle je razvučeno raznih roba u vrijednosti od preko tri miliona tadašnjiha DM. To, međutim, nije sve. Nakon terevenke prigodom 'oslobođenja' ćilipskog aerodroma, koju su zabilježile i kamere TVCG, TV Novi Sad i TV Srbije, u vazdušnu luku stižu posebne ekipe za odnošenje opreme. Tom akcijom rukovodio je načelnik Aerodromske kontrole letenja iz Tivta, Miloica Bojić, jer je, kako je dokumentirano u dubrovačkoj policiji, 'od Savezne uprave za kontrolu letenja, dobio nalog da organizuje odnošenje opreme, kako bi se sačuvala od uništenja'".

"Ali istine radi valja se podsjetiti na stotinjak odvezenih i još toliko uništenih brodova (jahti) u marini u Koloncu, u Rijeci dubrovačkoj, 'opremanja' Studentskog doma u Nikšiću pokućstvom iz hotela u Mlinima i Kuparima, pljačke inventara hotelskih preduzeća u Cavtatu, Župi dubrovačkoj, Dubrovačkom primorju, brojnih automobila bolje klase kojima nijesu odoljeli ni visoko rangirani oficiri JNA, opreme dubrovačke Štamparije s Dubca, hiljade komada konavoskih i primorskih pršuta, krava s farme u Grudi koje su navodno završile u Spužu" - navodi Brailo.

A onda je sve to amnestirao državnik. Tih ratničko-pljačkaških dana Momir Bulatović je ovako svjedočio: "Iako ratnički narod, ljudima iz Crne Gore tokom istorije nikada nije bilo svojstveno da pljačkaju, proganjaju, maltretiraju i pale kuće". Tako mu Bog pomogao.

VARVARSKE STRASTI: O pljačkanju je pisao akademik Pavle Mijović (Zbornik: "Perspektive Crne Gore u savremenim procesima", Titograd 1992). „Kad čovjek, pogotovu mlad i neiskusan vojni obaveznik, to, izgleda, nije naučio, nije vidio, onda mu se svašta pričinja i svašta čini dopuštenim. Vidio je, možda, prvi put ladanjske areale, nenametljive kalkane kuća u suptropskom zelenilu, gospodske kuće u selu po uzoru na vjekovima unazad podignute kuće grada u Dubravi, pune namještaja istorijskih stilova, harmonične sklopove na različitim parcelama, poistovjećene patrijarhalne domove sa gostinskim utočištem; vidio je njegovanu lozu i biljku kao da su u saksijama rasle, vidio je čistu košulju poslije svakog znojenja vinogradara i voćara, pune komode odjeće i obuće, zidove soba ukrašene slikama od umjetničke vrijednosti, pune podrume najboljeg konavoskog i župskog vina itd. I sve to nasuprot raspojasanom prostoru sa savardacima i dubirozima (neizdrživo za upoređenje, zaista!) izazva u njemu onu istu pohlepu s kojom su naši avarsko-slovenski preci opustošili antičke gradove Dalmacije i Prevalitanije, Dioklecijanovu palatu u Splitu i naše polise i municipijume Olicinium, Butuu, Acruvium, Rhison, Docleju, podjednako kao Arapi, recimo, hram boga Vaala u Palmiri. I kao što im oni svojim strijelama i lukovima ne mogaše nauditi, ni srušiti tvrđavske zidove palata i bedeme, tako sad ni naši nesiti, gražljivci i drugi koji od djetinjstva pohlepno gledaju na sve oko sebe ne srušiše bedeme Razvelina, Lovrijenca i Minčete firentinskog graditelja Mikeloca di Bartolomeja, i genijalnog Jurja Dalmatinca (XIV vijek). Ove i kasnije bastione, djelimično debele i po dvanaest metara, zapravo nijesu ni imali potrebe da ruše iako su to novom ubojnom i razornom tehnikom lako mogli; najpreciznijom artiljerijskom vatrom, sa granatama koje razaraju svu unutrašnjost kuće a samo oštećuju njene zidove, gađali su Pustijernu (iz IX-V vijeka), pa Prijeko, renesansnu Placu (Stradun), predio Kaštio i insule Sveti Vlaho, Sveti Petar i Sveti Nikola pošto su srušili kuće i dvorce u predgrađima (Ploče i Pile, Gruž i Lapad), naročito luksuzne i po dostignutom standardu svjetski renomirane hotele. Kao i svuda na prostorima oba rimska carstva, gdje su antičke gradove rušili samo katastrofalni zemljotresi (kao onaj u Crnogorskom primorju i Dubrovniku 1979. godine), posljednji udarac im je zadavala na neimarstvo, majstorstvo i artizanatstvo nenaviknuta brđanska ruka; umjesto stvaralaštva i umijeća, sad projektili tajnovite moći, kao munja, sami traže cilj, sigurno raznesu i sprže sve što iznad Dubrovnika naš junak kompjuterski isplanira.

Vojnički pejzaž: Okolina Dubrovnika posle JNA pohoda
Photo: Stock

Očigledno, viteštvo je zamijenila automatika, kulturu i civilizacijska ponašanja nekultura i primitivizam. Iako su se Crnogorci u ranijim ratovima "proslavili" tim što nijesu imali zarobljenika, ipak su ranjene njegovali kao braću. Sad, zbog "uznemiravanja" od strane protivničke jedinice, sručuju bombe (kakvog li junaštva!) i svoje nišanske sprave ustremljuju na domaćinstva i sve živo što se kreće, na namještaj u kućama i imovinu, jer njihovim uništavanjem - rečeno im je - pljačkanjem što ostane lišavaju "neprijatelja" baze, a u stvari proizvode najžalosniju povorku pogorelaca i beskućnika u ledenim danima i noćima ove zime. Ne pucaju u neprijatelja da ga, prsa u prsa, pobijede, što je cilj svakog ratovanja, nego da ga otjeraju iz sela i naselja u kojima je makar i zanoćio, pa u stvari kazne one što ne ratuju i, kad se vrate, razmeću se po kafanama svojim kriminalom. Da su kojim čudom s epohalnim razvojem ratne tehnike, makar i na odstojanju, dostigli civilizacijski odnos prema nezaštićenima i svemu dobrom što je istorija ostavila u nasleđe - ovakvog rata ne bi moglo biti. Umjesto lakomosti na tuđu imovinu i ubijanja radi ubijanja - imali bismo dubrovački primjer za ugledanje kako da razvijamo trgovinu i kulturu, hotelijerstvo i urbanizam, prosvetu i nauku, uglednost i uljudnost (reče mi jedna poznanica da joj ništa nije žalije no što nijesu Dubrovnik srušili sa zemljom, pa da nam ne konkuriše!). U takvim kategorijama razmišljanja, koje su nehumane - ne možemo imati ni planove za razvoj, zbog čega i nije imalo smisla da o njima razgovaramo na ovakvom nivou. Bez osjećanja da nekoga ugrožavamo - bili bismo u ravnoteži između napretka koji želimo i zaostalosti od koje hoćemo da se oslobodimo. Izbjegli bismo masovne halucinacije o "neprijatelju", koji nam je po krvi i jeziku najbliži sabrat; ne bismo doživljavali psihička stanja u kojima "pobjednici" sebi pucaju u usta a u druge sručuju rafale kao u metu od lutke.

Ako hoćemo da suzbijemo one traume koje su američki vojnici doživljavali po povratku iz Vijetnama, morali bismo odmah priznati da smo se sukobili s epohom u kojoj živimo, što nam se nije dešavalo od kada smo podigli pobunu protivu Turaka. Trebalo bi da se oslobodimo himere o genocidnoj ugroženosti istovjernika u Hrvatskoj, jer je u pitanju čista obmana...“.

VRATITI OPLJAČKANO: Štamparija "Ivo Čubelić" iz istorijskog jezgra Dubrovnika stradala je u "nužnim operativnim dejstvima" - demontirana je i poslije "oslobođenja" Cavtata prebačena u Nikšić, Titograd i na Cetinje. U grad pod Lovćenom dopremljena je najsavršenija mašina za rotoprint obostranu štampu, elektronske foto-kamere i kompletna oprema za ofset pripremu. Možda javnost za to ne bi ni znala, da 27 građana Cetinja nije uputilo peticiju, koju je objavio Monitor: "Najoštrije protestvujemo protiv zvanično-vojnog 'dodjeljivanja' ratnog plijena - razmontirane opreme dubrovačke štamparije izdavačko-štamparskom preduzeću Obod Cetinje, koje je, činom prihvatanja i dopremanja na Cetinje obrukalo sebe, Cetinje i Crnu Goru, posebno u predstojećoj jubilarnoj 500-godišnjici slavne Obod štamparije. Zahtijevamo od IŠP Obod Cetinje i nadležnih u SO Cetinje da se javno odreknu ovog opljačkanog 'poklona' i da ga vrate nedobronamjernom 'darodavcu', 'oslobodiocu' Dubrovnika od ustaških mašina, opreme i sirovina".

U Našoj borbi 1997. Vladimir Jovanović je pisao: "Mnogi crnogorski rezervisti, zgađeni onim što su vidjeli i doživjeli u tzv. dubrovačkoj operaciji, s vidnim traumama i u pijanim noćima, opisuju užas histerije pljačkanja svega i svačega, kao - 'najezdu skakavaca'. Pljačkani su prozori, tepisi, WC-šolje, bijela tehnika, video-rikorderi, hrana, piće, keramičke pločice, parketi... Konvoji privatnih automobila, iznajmljenih i pozajmljenih šlepera i autobusa, kretali su se iz Konavala za Crnu Goru, u pomoć rezervistima su priskakali rođaci, kumovi i bratstvenici, da se 'zafati što više', 'da ne ostane, ne valja...'. S aerodroma Ćilipi rezervista iz Nikšića odnio je i pokretne merdevine...Poznati su i 'crnogorski panciri' - konavoski pršut okačen naprijed i otpozadi, o junački vrat. Ojkalo se, podvriskivalo i arlaukalo sve i svašta: 'Sa Srđa vila kliče, đe si srpski Dubrovniče', 'Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva'... Pa još: 'Zora rudi, dan se bijeli, poklaćemo Zagreb cijeli'"...

Misa za mir: Dubrovnik, ujesen 1991.
Photo: snimanje.adu.hr
JUNACI NE UMIRU: Bilo je jezivo: gotovo 240 dana Dubrovčani su živjeli u vojnom okruženju. Bili su 138 dana bez struje i vode, a više od četiri mjeseca proveli su u skloništima. Bilans žrtava je uglavnom poznat: u Dubrovniku je poginulo 100, a ranjeno oko 300 civila, a sa područja opštine - 122 vojnika i policajca, a 330 ih je ranjeno.

Javnost, međutim, veoma malo zna da je sa područja Dubrovačko-neretvanske opštine u logorima u Morinju i Bileći bilo zatočeno 432 zarobljenika (od čega je njih 292 bilo u Morinju) gdje su bili izloženi psiho i fizičkoj torturi. O tome su potresno svjedočili u knjizi "Sjećanja dubrovačkih logoraša 1991 - 1992", objavljenoj u Dubrovniku 2003. O zatvoru u Morinju u Hagu je svjedočio i bivši crnogorski ministar spoljnih poslova Nikola Samardžić. On je kazao da je zauzimajući Konavle i okolinu Dubrovnika, JNA hapsila mnoge muškarce koje je nalazila na toj teritoriji, izuzev u Cavtatu. "Sve je njih proglasila ratnim zarobljenicima iako to nijesu bili nikakvi vojnici nego zemljoradnici, vinogradari, ribari, pomorci... Čak su zarobljeni i neki pomorci Jugooceanije koji su došli kući sa plovidbe na godišnji odmor".

"Armija koja je za vrijeme drugog svjetskog rata stvorena i održavana od naroda postala je armija koja hapsi i zarobljava svoj narod", ukazao je na paradoks Samardžić. Na tom ratištu ginuli su i crnogorski rezervisti. A pošto je, nažalost, žrtava bilo sve više, i oproštaji oficira na njihovim sahranama u Crnoj Gori bili su upakovani u isto. "Poginuo od ustaške ruke" - čak i onda kad je na svadbi u Nikšiću rezervista pao i pijan aktivirao bombu. Pobjeda je detaljno pratila sahrane, predsjednik Bulatović slao telegrame saučešća. "Ispraćaj dostojan heroja", "Junaci ne umiru", "Život u temelju slobode", "Mladost otišla u legendu", naslovi su novine koja je dobro zarađivala na tim pogibijama. Običaj je da se ljudi opraštaju u Pobjedi u čituljama, a to košta!

Za "oslobodioce" je bila kobna i neka druga ruka. Kad su roditelji u Nikšiću kritikovali loše komandovanje oficira JNA, major Žulović je priznao: "Ljudi su ginuli i u kućama zbog pića, a ne na frontu. A moram reći i to da je bilo slučajeva da je drug pucao u druga da bi prvi ušao u kuću da pljačka".

Sa ratišta kod Dubrovnika pristižu vijesti da je rezerviste duboko povrijedila činjenica da su njihove starješine primile desetorostruko veće plate od njih. Raspršena je iluzija ratnika prispjelih sa margina da su, bar tamo gdje se gube glave, svi ravnopravni. Vojska je odmah "žestoko" uzvratila - po Monitoru koji je o tome pisao, i - "petoj koloni" koja vodi "specijalni rat" protiv JNA. Monitor je uzvratio izjavom rezerviste M.P. na vojne demante: "Pogrešno ste naveli i donju i gornju granicu plata, jer ja sam primio svega 3.500, a oni generali i preko 220.000 dinara. To su dnevnice, valjda za 46 dana i to nam je teže palo od vatre koju je po našim položajima bljuvala hrvatska armada".

A kada su rezervisti iz Herceg Novog "upali u zamku" i platili to glavom, njihov drug je u TV-dnevniku dramatično upozorio: "Mi nijesmo ovce da ovako suludo ginemo". Bile su to riječi prijekora za sve one koji su dozvolili da, po priznanju Svetozara Marovića, generalnog sekretara Demokratske partije socijalista, više od 35.000 građana najmanje republike ratuje širom Hrvatske. I to je izgleda bilo malo, pa je Komanda Titogradskog korpusa pozvala sve vojne obveznike da se odmah jave svojim ratnim jedinicama i pridruže svojim drugovima "u borbi protiv fašizma". Onima koji se ne odazovu priprijećeno je da će biti privedeni i pokrenut postupak krivičnog gonjenja.

Svakodnevno se izvještavalo o visokom borbenom moralu. Na njegovom podizanju poradile su i nikšićke žene koje najviše koriste riječ "izdaja" i koje se ne mogu načuditi kako to da se dubrovački Stari grad "još tretira kao objekat svjetske kulturne baštine"!? Oglasili su se i ozlojeđeni Hercegnovljani koji su zbog pogibije svojih sugrađana tražili radikalniji pristup "dubrovačkom problemu" i vođe poput kapetana Dragana i Arkana. Javila se i Demokratska stranka koja u izboru - zidine Dubrovnika ili životi "oslobodioca", nema dileme. I borci su nestrpljivi, hoće da idu do kraja. Izvjesni "razboriti" major Pero Petričević prijeti: "Dubrovnik mora pasti. Zidine ga više ne mogu spašavati. One su do sada samo zaklanjale ustaše, a Crna Gora brani svoju čast".

Grad na meti JNA: Dubrovnik
Photo: Stock
DVA MJESECA U PAKLU: Ispovijest Nikše Simunovića, Hrvata, zatočenika logora u Morinju: „Zarobljen sam, sredinom oktobra, kod sela Plat, točno pokraj Cavtata. Zarobila nas je JNA - mislim da su to bili neki specijalci, vojna policija ili tako nešto. Ta dvojica što su nas uhvatili - oni su bili iz Herceg Novog. Ne sjećam se jesu li nam možda rekli imena, ali sigurno su bili iz Herceg Novog. Nismo ih, uglavnom, očekivali s te strane. Mi smo njih prvi vidjeli, ali nismo htjeli pucat. Bila su samo dvojica, ali jednostavno, nismo htjeli pucat u žive ljude. Oni su nas zarobili i sproveli dolje, do položaja JNA. Bili su stvarno korektni, ali dolje kad smo došli počela je tortura. Tukli su nas, maltretirali. Mučenje se nastavilo i u logoru u koji su nas dopremili.

Logor u Morinju činila su vojna skladišta, vjerovatno jako, jako stara. Koliko ja znam, zarobljenicima su bila popunjena tri od ukupno četiri-pet tih skladišta. U prvo vrijeme, bilo nas je u jednom skladištu otprilike sto. Poslije su otvorili drugo i treće skladište i u njih smjestili nove zatvorenike. Tada nas je tu bilo, otprilike, trista ljudi. JNA je pokupila sve muškarce koji su ostali nakon osvajanja Konavala. Nas je bilo tridesetak zarobljenih vojnika, ovo su drugo svi bili civili. Mada su oni jednako postupali i prema njima i prema nama. Jednako loše.

I kada je bila zamjena, a bila je po principu "svi za sve", troje ljudi je ostalo u logoru. Niko od nas ne zna razlog zašto su baš ta trojica ostali. Bili su zatočeni, možda, jedno osam mjeseci poslije nas. I prošli su puno gore. Ja isto imam zdravstvenih posljedica - povrijeđena mi je kralježnica - ali moj poznanik koji je bio u toj grupi, jedva je, nekim čudom, preživio. Jer, imao je velikih teškoća sa srcem i plućima.

Ja sam u logoru bio dva mjeseca. Uhvaćen sam 16. oktobra a oslobođen 12.decembra 1991. godine, kada je bila razmjena. Mi smo brodom otišli za Split, a zarobljenici JNA su došli, ne znam odakle, u Zeleniku brodom Crvenog križa. Za vrijeme zatočeništva fizičko i psihičko maltretiranje bilo je stalno. To se nekako može podijeliti na dva dijela. Prvih mjesec dana je bila užasna tortura. Nakon toga došao je međunarodni Crveni križ, koji nas je popisao, i tad je bilo prilično bolje, mada je još uvijek bilo zlostavljanja.

Vjerovatno ovi viši činovi, makar na papiru, nisu dozvoljavali torturu, ali su i zatvarali oči. Znali su da se to događa, a nisu preduzimali ništa da bi to spriječili. Ono što je mene najviše fasciniralo, jeste to da su obični ljudi, civili koji su prolazili pored toga logora, dolazili da se iživljavaju nad nama. Oni će se vjerovatno prepoznati ako budu čitali ovaj tekst. Uglavnom, mi njih nijesmo smjeli čak ni gledati. A tek znati ime nekog od stražara - to je moglo imati i tragične posljedice.

Kad sam se vratio u Dubrovnik, pitali su me - što bi ti sad učinio? Rekao sam - ne bih ništa. Još nije vrijeme da bi se opraštalo, da bi bili neki veliki prijatelji. Isto ne mislim ni da bi trebali biti osvetoljubivi. Jednostavno, neka svak živi svoj život u miru.

MUČENJE ČETNIČKIM PJESMAMA: Hrvatski zatočenik u Morinju Nestor Nestorović o metodama mučenja zarobljenika: „U logor su ulazili raznorazni arkanovci, šešeljevci, dragovoljci, i tko zna tko sve ne, pa sve do civila. Svi su tukli i batinali. Zarobljenici su tučeni cijevima i kundacima pušaka, drvenim i željeznim palicama, cijevima, gumenim i električnim pendrecima, kabelima i lancima, šakama i nogama. Za vrijeme batinanja zarobljenici su bili vezani ili su morali raširiti noge, staviti ruke na zatiljak i gledati u zemlju. Zarobljene su osobe udarane po svim dijelovima tijela, od tabana do glave. ’Okrenuta stolica’ je bila metoda za udaranje po rukama i nogama, a ’stolica bez naslona’ po ostalim dijelovima tijela. Većina zarobljenih osoba doživjela je lomove rebara, kostiju ruku i nogu, prsnog koša i kosti glave (nos, vilica, jagodice, fraktura lubanje) te izbijanje zuba. Drugi oblik torture bio je odvođenje na lažna strijeljanja. Zarobljeniku bi vezali oči pred desetak četnika, pa bi izdavali zapovijedi kao za strijeljanje. Nerijetko bi i pucali, ali, srećom, u zrak.

Lažne razmjene posebno su teško padale zarobljenicima, kao i skrivanje od UNHCR-a i Crvenog križa. Nakon lažne razmjene govorili bi da nas neće naši, da nas neće Tuđman, da je hrvatska strana odustala od razmjene itd. Bili smo prisiljavani pjevati četničke pjesme, ode Jugoslaviji, Crnoj Gori, Titu i partizanima; primjerice: "Od Topole pa do Ravne gore", "Hej, Slaveni", "Bilećanku", "Kozaru", i pogrdne pjesme o Hrvatskoj. Urezala mi se u sjećanje jedna: "Nit se šišam, nit se brijem dok Tuđmana ne ubijem, i Mesića isto tako, to je nešto podjednako".

Nerijetko se prijetilo vojnim sudom te zatvorima Spuž, Niš, Beograd i Sremska Mitrovica. Istražitelji i kosovci često su se koristili taktikom toplo-hladno da bi došli do što više informacija. Logoraši su mučeni hladnoćom (loša odjeća), glađu i žeđu. Hrana je bila neopisivo loša, količine male, a i kalorična vrijednost. Tako je u prosjeku svaki logoraš izgubio petnaestak kilograma. Higijenski su uvjeti također bili nikakvi. Mokrilo se u spavaonici, uz prvi nosivi drveni stup, u posudu zapremine od petnaestak litara. Često nisu dopuštali da se posuda isprazni, tako da se mokraća prelijevala preko rubova. Užasno je smrdjelo, posebice onima u neposrednoj blizini. Odlazak u poljski WC često je završavao batinama, pa su zarobljenici morali trpjeti dok god je bilo moguće. Istini za volju, i nismo morali često na veliku nuždu zbog malo hrane unesene u organizam: često samo pašteta ili neka druga konzerva za dvojicu, te povremeno malo kuhane riže. Iza svakog obroka znalo se da slijede batine od Ive "Kuhara", koji je nemilosrdno tukao logoraše. Prisiljavani smo davati izjave za srpske TV-postaje - nas sedam, osam. Pošto obično nisu bili zadovoljni, nas "glumce" bi izvodili jednoga po jednog na premlaćivanje. U batinanju je intenzivno sudjelovao "Bokser", Budo Peović, mislim. O tome možete više pročitati u iskazima logoraša...

*  Delovi feljtona preuzeti iz knjige „Rat za mir“ u izdanju Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji i njihovu dozvolu; takođe, korišćeni materijali sa digitalne biblioteke Montenegrina.

* Nastavak feljtona u subotu 10. oktobra 2009.