Jesam Jevrejka, ali sam i Srpkinja

image

Užička republika, kao prva veća jedinstvena slobodna teritorija, stvorena u jesen 1941. godine, po svojim dostignućima imala je prelomno značenje u razvitku oslobodilačkog rata u prvoj ratnoj godini. Užička republika je naziv za veliku ustaničku slobodnu teritoriju u zapadnoj Srbiji, i, djelomično, istočnoj Bosni, sa oko milion stanovnika, uspostavljenu ustankom 1941. godine, nakon što su nacisti okupirali Jugoslaviju. Tokom postojanja Užičke republike punom parom je radila partizanska fabrika oružja i municije u Užicu. To je 1941. bila jedina fabrika u okupiranom delu Evrope gde se proizvodilo oružje za borbu protiv fašizma. Država je trajala samo 67 dana, od 24. septembra do 29. novembra 1941, a potom je pala u ruke nemačkog Wehrmachta i četnika, dok su se partizani povukli prema Sandžaku. Nastojeći da da svoj doprinos obeležavanju 40-godišnjice ustanka u Jugoslaviji — Muzej ustanka 1941. Užice prikupio je sećanja učesnika događaja iz perioda Užičke republike i 1981. godine objavio knjigu „UŽIČKA REPUBLIKA — zapisi i sećanja". Prenosimo odabrane delove iz ove knjige

Iz zatvora u partizane

U noći između 21. i 22. juna 1941. godine okupatori su izvršili brojna hapšenja Užičana, među kojima je bilo najviše intelektualaca. Uhapšeni su zadržani u zatvoru po nekoliko dana.

Posle isleđivanja, koje je trajalo poduže, u zatvoru su zadržani, ukoliko me pamćenje nije iznevjerilo, njih oko desetoro. Među zadržanim se nalazilo osam maturanata užičke Gimnazije. U grupi maturanata bila je Vita Gutman, a od profesora iz grada u zatvoru sam zadržan samo ja. Ostao je u zatvoru šef radnje „Singerovih" mašina. Njegovo sam ime zaboravio, ali mi je pred očima svježa slika njegova dva sinčića, kako trče i plaču za kolima, u kojima od centra grada do Krčagova odvode njihovog oca i obućara Martinovića na strijeljanje. Streljani su iznad kasarne u Krčagovu.

Nas koji smo i dalje ostali u zatvoru nastavili su da isleđuju. Desilo se da smo u isto vrijeme isleđivani Vita Gutman i ja. Za dugačkim stolom sjedele su dvije isledne komisije. Ispred prve stajao sam ja, a ispred druge Vita.

Komisija pita Vitu:

— Kako se zoveš?

— Vita Gutman! — odgovara ona.

— Šta si po narodnosti? — pita dalje islednik.

— Srpkinja! . . .

Takav Vitin odgovor razbjesnio je islednika. Bacio je pero i počeo da lupa šakom o sto i ponovo je pitao za ime, prezime i narodnost. Odgovorila je opet da se zove Vita Gutman i da je po narodnosti Srpkinja. Na to je islednik, podižući ton, ironično rekao:

— Vita Gutman je čisto jevrejsko ime i prezime i prema tome ti si Jevrejka, a ne Srpkinja!

Photo: www.holokaust.rs

Vita Gutman je na to sasvim staloženo uzvratila:

— Ja srpski govorim, srpski pišem, osjećam i mislim, svršila sam srpsku osnovnu školu i srpsku gimnaziju u Užicu i pripadala sam crkvenom horu srpske pravoslavne crkve. Prema tome, ja sam Srpkinja. Tako pišite, u protivnom, neću potpisati zapisnik!

Ne znam tačno kako se završilo isleđenje, niti šta je islednik zapisao.

Vita Gutman je neposredno iz zatvora pošla u partizane i kao borac poginula.

Posvedočio Blažo Savićević

*Prenosimo sa prijateljskog sajta Znaci