Sarajevska lopata putuje u Hag
Siloviti sudar sa zaleđenim pločnikom još jednom je pokazao koliko smo mali i kako nam te nove TV tehnologije daju samo lažnu sliku spoznaje da smo gospodari svijeta i prirode. Tih 3D televizora imaš u gotovo svakom boljem dućanu, ali nigdje, što bi se reklo, ni za lijeka - lopata. Gdje god pitaš, kažu rasprodane. Najobičnija alatka, koju čovjek rabi još od svoje praistorije, dok još ni točak nije bio izmišljen, danas je od Španije pa do Švedske suhog zlata vrijedna. I u ovoj mojoj novoj zemlji, gdje nema brda i gdje čovjeka kamenom ne možeš pogoditi, ako se ne uveze iz, recimo, Norveške, snijeg i oštra zima pobjeđuju sav ljudski napredak u trenu. Šta će meni internet, satelitska televizija, s kojom sam svakodnevno bez po muke u svim krajevima bivše nam zemlje, kada ne mogu otrpati automobil
Gdje li su sada oni što su nas prepadali kataklizmičnim zagrijavanjem majčice Zemlje i Saharom usred Bosne? Zbog njih sam nedavno na rasprodaji kupio brdo "japanki" i majica kratkih rukava. Razradio sam cijelu stručnu taktiku, bolju nego Pape Sušić, kako se sunčati i koje kremice upotrebljavati. Nabavio sam i one crne plastove kojim se obmotavaju beduini u pustinjama. Tu je i specijalna zvučna štoperica koja bi me upozoravala koliko dugo smijem biti izložen opasnim ultravioletnim zrakama. Sve to imam, samo nemam debeli šal, rukavice i - lopatu. A napadalo ispred vrata kao nikad.
Ponovo se osjećam kao tupi Balkanac koji ne uči iz minusa minulih zima. Iz prošlosti, istorije. Nisam vjerovao u ono da život ide u krug. Recimo, prije rata, u godinama zlatnim, staromodnim su mi se činili nazivi novina kao što su Front slobode, Oslobođenje, Slobodna Bosna, Sloboda. Mislio sam to su naslovi prohujalih vremena. Ne idu uz digitalno doba što nam je kucalo na vrata i obećavalo slobodu bez granica i ratova. Nisam, zapravo, shvatao da je prošlost u BiH neprolazna. Ona je uvijek tu i zove se sadašnjost i budućnost. Generacije generacijama ostavljaju, najčešće, krvave zavjete osvete i tako to ide stoljećima u povijesnom ringišpilu... Hm, odoh ja daleko, a želio sam o snijegu i muci što me je ponovo stisla. Istina, nekoliko puta manjoj nego u bijelim smetovima zametenoj domovini. Ali i ovo mi je bilo dovoljno, kako li je tek vama?
Sve je započelo sa neizbježnim internetom. Sarajevski drugar Nedžad Delija svojom web kamerom omogućio mi je živi prenos iz snijegom zavijenog šehera. Žalio sam raju što se teškom mukom probijala kroz nanose i gustu zavjesu pahuljica, kakvu nisam vidio od onih februarskih olimpijskih dana 1984. godine. Dušom u Sarajevu, a tijelom u zemlji u kojoj su do prije nekoliko dana veselo cvjetali narcisi, ljubičice, kaćuni, ni primijetio nisam što mi se iza leđa sprema. Kada sam skrenuo pogled sa kompjuterskog ekrana ka prozoru filmskom brzinom počeo se odvijati lanjski bijeli horor, koji u onom famoznom povijesnom krugu ponovo preživljavam. Pitao sam se da li će me opet izluđivati crni snijeg?!
Odvelo me tada na promociju trodimenzionalne televizije. Pred nama je stajao najnoviji japanski produkt što uskoro unosi revoluciju u naše domove. Prikazivali su snimak sa nogometnog susreta Barcelone i Reala, kada je Messi briljirao. S uzbuđenjem sam stavio one specijalne naočale i grozničavo se pitao u čemu je tajna te 3D tehnike. Nije trebalo mnogo pa da se gotovo uplašim. Messi je poletio prema mom licu, silovito zapucao loptu. Proletjela je tik pored mojih ušiju. Još uzbudljivije je bilo kada su prikazivali sekvence cunamija, što je prije nekoliko godina poharao Polineziju. Već sam vidio kako me valovi nose, osjetio da sam mokar od glave do pete. Ponestajalo mi je zraka. Brže-bolje skinuo sam naočale i duboko udahnuo sretan što je sve bila imaginacija posljednje vrste TV prijemnika. S novim tehnološkim iskustvom, ponesen veličinom ljudskog uma, kročio sam ponovo u hladnu zimsku zapadnoevropsku noć i tresnuo koliko sam dug i širok. Još me boli lijeva ruka, kojom sam pokušavao ublažiti pad. Srećom, ništa nije puklo kao kod hiljade mojih zimskih sapatnika u ovom dijelu Starog kontinenta.
Siloviti sudar sa zaleđenim pločnikom još jednom je pokazao koliko smo mali i kako nam te nove TV tehnologije daju samo lažnu sliku spoznaje da smo gospodari svijeta i prirode. Tih 3D televizora imaš u gotovo svakom boljem dućanu, ali nigdje, što bi se reklo, ni za lijeka - lopata. Gdje god pitaš, kažu rasprodane. Najobičnija alatka, koju čovjek rabi još od svoje praistorije, dok još ni točak nije bio izmišljen, danas je od Španije pa do Švedske suhog zlata vrijedna. I u ovoj mojoj novoj zemlji, gdje nema brda i gdje čovjeka kamenom ne možeš pogoditi, ako se ne uveze iz, recimo, Norveške, snijeg i oštra zima pobjeđuju sav ljudski napredak u trenu. Šta će meni internet, satelitska televizija, s kojom sam svakodnevno bez po muke u svim krajevima bivše nam zemlje, kada ne mogu otrpati automobil... Bio sam, po ko zna koji put, ljut na sebe što uvijek volim da se pravim pametan. Mjesecima ranije govorila mi je gospođa, što čini zajednicu sa mnom, da kupim ogromnu plastičnu lopatu od reklamnih deset eura. U ovim danima februara da dajem i 200 eurića niko ne želi da se rastane od, sada vidim, najvećeg pronalaska ljudskog uma. Kada imaš tu lopatu, najveću aktuelnu svetinju, imaš nadu da će ti ulaz u kuću biti prohodan, da ćeš stići do uskih staza kojima kao sanke klize rijetka vozila i da ćeš preživiti bijelu kataklizmu s kojom se ovaj dio Evrope nije susreo od davne 1901. godine. Ali onda su se ljudi pripremali za zimu. Punili ostave, a mi smo i nadalje, dok se zima igra s nama kao vjetar s lišćem, uvjereni da je najsigurnija zimnica pohranjena u supermarketima...
Ali, gdje će tvrdoglavi Bosanac priznati da je pogriješio što nije skontao da se zimske lopate uvijek kupuju ljeti, kad ih najviše ima i kada su najjeftinije. Krenuo sam protiv bijelog neprijatelja sa lopaticom za cvijeće. Baš kao nekada hrabri partizani sa vilama u rukama protiv čelične njemačke sile. Dok su proleteri pobjeđivali, ja sam već nakon metar i deset centimetara proboja u znoju lica svoga, sa alarmantnim udarcima srca u ušima, bijesno uletio u kuću. Ponovo pravo pred ekran kompjutera. Nedžadova kamera i dalje je slikala sarajevski bijeli haos i ljudske prilike što su se u kolonama strpljivo kao mravi probijali uskim prtinama posred gradskih saobraćajnica. Onda kao da sam ugledao prilike sa lopatama. Napregao sam oči i u mutnom kadru vlažnog objektiva, što je popuštao pod najezdom krupnih pahulja, spazio alatke koje su mi unijele radosti i osvijetlile pamet. Lupio sam se po čelu - to je to!
- Halo, Nedžade, Nećko, da li se čujemo?
Ponavljao sam se već minutama sa sve manjim nadama da ću biti spašen od svojih snježnih muka, koje su, ruku na srce, bile dječija igra prema sarajevskom belaju. Ali, svakome je njegov problem najveći.
- Evo me, Paja! Bio sam vani, valja lopatati. Šta treba?
- Jarane, lopata i ništa više!
- Ma, i ovdje je frka. Jedino da ti dam ovu moju, a ja ću se već nekako snaći.
I šalje mi ovih dana sapatnik sarajevskih ratnih mjeseci najvredniji poklon. Jedva čekam kada će na Schipol sletjeti naš zajednički prijatelj Buco Čadež. Ni baklavama, ni ćevapima, što su mi vrući stizali avionom, nisam se toliko radovao kao ovoj najobičnijoj sarajevskoj lopati.
Radujem se da je došlo vrijeme da i Bosna jednom počne pomagati Holandiji.
* Tekst objavljen u Oslobođenju prenosimo uz dozvolu autora