Kultura Tema
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Zapisi o političkom teatru – slučaj bivše Jugoslavije

Daske koje otpor znače

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
(Oliver Frljić; Pismo iz 1920)
(Oliver Frljić; Pismo iz 1920)
Photo: sarajevo-x.com

Nekoliko kazališnih predstava na prostoru bivše Jugoslavije svojom su angažiranošću pronašli put političnosti upravo na tragu Ranciereove tvrdnje da je politika "raspodela čujnog na javnoj sceni društva". Politički teatar se, stoga, danas prije gleda kao društvena ispovjest koja potresa svojom izvedbom nego kao mjesto gdje se prijenose politički znakovi

"Loši  umjetnici govore o problemima, pravi umjetnik zaista se buni."
Jerzy Grotowski

Nedavna jugoslavenska povijest okrutnih ratova dovela je do teških lomova i nepremostivih razlika među bivšim, zajedničkim državama koje i danas osjećaju posljedice nasilja i primitivnog rata. Unatoč tome što se rat završio možemo rijeći da su njegove posljedice vidljive i danas, naročito u obiteljima žrtava ili onih koji su zločin preživjeli. Postoje, sa druge strane i oni koji rat zagovaraju i vjeruju da je to jedino mogućno rješenje. Kako bi rekao Krleža: "još uvijek ima mnogo krvoločne prašume u obrazima ljudskim".

Nakon sukoba, u trenucima opšteg negiranja događaja koji su nas obilježili i skrivanja iza mitskih i povjesno "sigurnih" imaginacija, umjetnost, kao mjesto kritičkog propitivanja dobiva društveno angažiranu ulogu, postajući provokativno mjesto kritike sadašnjosti. Pojedine kazališne predstave napravile su snažan zamah suočavanja sa teškom prošlošću i sumornom sadašnjošću razvijajući svoj kritički odraz na dva pravca; jednom koji beskompromisno kritizira društvene okolnosti svojim "način predstavljanja" i drugom koji pravi otklon od postojećeg društvenog stanja.

Photo: sarajevo-x.com

Nekoliko kazališnih predstava na prostoru bivše Jugoslavije svojom su angažiranošću pronašli put političnosti upravo na tragu Ranciereove tvrdnje da je politika "raspodela čujnog na javnoj sceni društva". Politički teatar se, stoga, danas prije gleda kao društvena ispovjest koja potresa svojom izvedbom nego kao mjesto gdje se prijenose politički znakovi. Upravo u ovim trenucima u Njemačkoj se vodi polemika oko kazališne predstave Bahman-Bagdad autorice Shabnam Tolouei koja je hrabro i beskompromisno progovorila o ratu između Irana i Iraka. Za predstavu se zainteresirala iranska tajna služba koja komadu zamjera ismijavanje rata dok autorica poručuje da je to "anti-ratni komad" u kojem "se ne ismijavaju nikakve vrijednosti". To je još jedan jak dokaz snage koju može da proizvede kazališni čin koji svojim sadržajem propituje stvarnost i čovjeka. Ipak svjedoci smo da se umjetnost može izokrenuti i u svoju drugost postajući zaštitnik nacionalističkih težnji. Tu dolazimo do pitanja koje hrabro postavlja Oliver Frljić pokušavajući da odgovori na pitanje problematike političkog kazališta koje glasi: "Da li današnje kazalište posjeduje snagu da kreira političku stvarnost, umjesto da samo predstavlja društvenu stvarnost i kritički procenjuje njegove načine predstavljanja?"

Tišina koja vas pokreće

Jedan od najznačajnijih kazališnih redatelja današnjice na prostoru bivše Jugoslavije zasigurno je Oliver Frljić. Svojim je beskompromisnim kazališnim predstavama potresao region bivše države i hrabro progovorio o skrivenim mjestima gledaočevog eskapizma. Njegove predstave nisu samo razotkrivanje stvarnosti već i dublje, ličnije intrapersonalno propitivanje. U predstavi Kukavičluk (2011) Frljić emotivno najdublje zalazi u unutarnje emocije spram onoga što vidimo jer svojim redateljskim rješenjima gledatelj biva u osobnom labirintu emocija u kojima ponajviše preovladava pitanje lične odgovornosti. Gledajući Frljićevu predstavu Kukavičlik, gdje snažno, potresno i efektno progovara o "srpskom junaštvu" i genocidu u Srebrenici nameće vam se pitanje unutarnjeg, metafizičkog bljeska koji proizvodi. Pitanja su brojna ali vam se ponajviše nameće scena iz filma o holokaustu Shoah gdje autor pita jednog seljaka koji je živio u blizini logora kako se osjećao kada je vidio dim iz krematorijuma. Seljak mu je rekao: "Kad posječem svoj prst boli mene, kad ti posječeš svoj prst boli tebe". Upravo u predstavi Kukavičluk redatelj biva toliko prisutno aktualan da pokreće osobna pitanja koja bole u unutrašnjosti i zadiru u najdublje emocije. Predstava Kukavičluk Narodnog pozorišta u Subotici akcentira provokativne teme komunicirajući sa publikom putem otvorenih psovki i pitanja završavajući svoju izvedbu nabrajanjem 500 imena srebreničkih žrtava. U tišini. Bez ikakvih scenskih efekata.

Oliver Frljić svjedoči o predstavi riječima: "U svom radu nastojim da iluzije, kazališne ili bilo kakve druge, ima što manje. Zato predstava i počinje Miloševićevim govorom na Gazimestanu jer on, ponovljen iz današnje perspektive, razbija puno iluzija, kako onih političkih, tako i onih koje je ovo društvo imalo samo o sebi i svom političkom vođstvu. Jedna rečenica iz tog govora je posebno ilustrativna u tom smislu: „Danas je teško reći da li je kosovska bitka poraz ili pobeda srpskog naroda.” Zapravo, Kukavičluk govori o društvenoj odgovornosti''.

Cenzura teatarske provokacije

Kazališna predstava Bakhe (2008) u režiji Olivera Frljića ponajbolje je oslikala jedan vid uzurpacije političkog teatra koji se naziva cenzura a skriva se iza "repertoarne politike", "provokativnosti" ili "nepodobnosti" pojedinih predstava. Bakhe su u hrvatskoj javnosti izazvale politički skandal jer je prvobitno bilo zabranjeno njihovo izvođenje na Splitskom ljetu 2008. Bio je to vrhunac malograđanskog stava, primitivizma i straha od prošlosti. Naime, Frljićeva četiri glumca na sceni (Zoja Odak, Tajana Jovanović, Vilim Matula i Mislav Čavajda) tematizirali su bolnu i sramotnu stranu Domovinskog rata. Zabrana je poslala jasnu poruku da su to stvari o kojima se na Balkanu šuti. Predstava radikalno kritizira hrvatsku društvenu zbilju i stoga postaje i predmetom podozrivosti. Vilim Matula okolo vrata nosi natpis "pička izdajnička" dok se u pozadini čuje govor Ive Sanadera, Mislav Čavajda oblači kostim od sirovog mesa, "leševi" u crnim kesama nose imena Aleksandre Zec i Milana Levara dok ih dopunjuju zvuci izvješća sa suđenja za ratne zločine u Lori. Glumci Bakhi u jednom trenutku brzo i silno ispijaju bokale vina kao da tim činom pokazuju količinu prolivene krvi koja se u predstavi tematizira. Priča o "pučkom negodovanju" splitskih Bakhi dopunjena je i medijskim izvešćima o tome da su glumce na probama srednjoškolci gađali flašama. Valjda, ispravljajući (ne)pravdu. Pokušaj zabrane i izvedba splitskih Bakhi (uz zalaganje Ive Sanadera) pokazuju skrivene moći koju političke elite, zamagljene u kulturnim institucijama, mogu da sprovode. I jasno je da se ovdje političnost ne mjeri snagom negodovanja publike kao što je bio slučaj u antičkoj Grčkoj ali se u ovom slučaju političnost mjeri redateljskom snagom da "predstavi" sramotnu priču o kojoj svi šute i koje se svi plaše.

Pokušaj cenzure Frljićevog djela pokušan je i na ovogodišnjem festivalu MESS gdje je glumac Emir Hadžihafizbegović pokušao utjecati da se Frljićeva predstava Pismo iz 1920 skine sa repertoara jer "vrijeđa Bosnu". Polemika na relaciji Frljić – Hadžihafizbegović zadobila je velik medijski prostor a predstava je ipak izvedena, iako uz jake mjere obezbeđenja. U pokušaju da cenzurira ovu kazališnu predstavu Hadžihafizbegović koristi isti metod Milana Štrljića (splitske Bakhe) kako bi gledatelju prikazao svoju, jedinu istinu koju svi znamo. Za sarajevskog glumca Frljić je napisao: "To je lice koje neodređenom prijetnjom pokušava napraviti pritisak i umjetničku cenzuru. Istu stvar je, ako se gospodin Hadžihafizbegović sjeća, 2008. pokušao napraviti ravnatelj Splitskog ljeta Milan Štrljić."

Frljićevi kazališni projekti smetaju mnogima upravo zbog svoje nesputane i potrebne društvene agresivnosti kojima redatelj progovara o društvenim, ali i povjesnim anomalijama. Njegov je teatar zbog toga tako i kontoverzan jer tematizira  bolne trenutke koji tište one koji  se pokušavaju skriti iza "umjetničkih sloboda" koje zapravo vode u  građansku pasivnost i kolektivnu poslušnost. Aleksandar Popović je zapisao da "opsesivna poslušnost otkriva da čovjek ide u suprotnom pravcu od svoje autonomije".

Biografija "voljenog heroja" ili nešto više?

Hrvatski redatelj Borut Šeparović stvara posebice upečatljive predstave koje nas redovito potresaju i propituju a zapravo, prema autorovim riječima, rade "minimalne popravke svijeta u kojem živiš". Unatoč takvom poimanju "kazališnog minimalizma" Šeparovićevi projekti zadobijaju popriličnu medijsku i političku "buku" zbog svoje otvorenosti i kontroverze. Predstava Mauzer u ZKM-u nastala je na motivima Grobnica za Borisa Davidoviča Danila Kiša i teksta Mauzer Heinera Müllera. Ipak, motivi su tu ali ono što publiku zaista potresa jest biografija Ante Gotovine, po mnogima "najvećeg hrvatskog heroja". U najavi predstave stoji: "Kazališni posjetitelji postat će istraživači uz moderatorski tim od četvoro glumaca. Njihov je zadatak sudjelovati u kolektivnom uspostavljanju nepoznate biografije. Pozornica većim dijelom ostaje potpuno prazna tako da imaginacija svakog sudionika postaje ključna za interpretaciju priče. Mauzer pokušava dokučiti granicu između fikcije i realnosti, ideologije i moći. Na neki način možemo ga poistovjetiti sa dokumentarnim kazalištem". Mauzer, stoga, nije samo kazališna skica biografije generala Gotovine i ostalih "revolucionara" već pokušaj da se gledatelju približi pojam "voljenog heroja" i na taj način napravi svojevrsna društvena (i lična) katarza. Predstava se ne treba ni svesti na ime generala kojem je presudu donio sud u Hagu već na percepciju gledatelja koji postaju iznimno važni za razumjevanje ovakvih predstava. Jer svatko od njih ima neke svoje istine samo je pitanje kako ih prenosima. Borut Šeparović tvrdi da se "istinom može baratati u filozofiji, ali u umjetnosti teško".

Iskreno, potresno, ispovjedno

Glumci predstave Hipermnezija (2011), nastale u kooprodukciji Heartefakt fonda i Bitef teatra iz Beograda, su mladi glumci Ermin Bravo, Jelena Ćuruvija-Đurica, Maja Izetbegović, Tamara Krcunović, Damir Kustura, Sanin Milavić, Milica Stefanović i Alban Ukaj koji pred gledatelja donose svoju osobnu ispovjest traumatičnih iskustava. Svatko od njih svojom upečatljivom iskrenošću svjedoči o svojoj (ne)sreći što ponajviše i osvaja publiku. Predstava se ne doima kao politički upečatljiva koliko se odlikuje svojim specifičnim, ličnim i univerzalnim jezikom ispovjesti koji u teatru dobiva sasvim novi odraz. Upečatljive scene osobnih sjećanja Srpkinje (Tamara Krcunović) i Albanca (Alban Ukaj) pred gledatelja donose preokret u ustaljenoj priči o "neprijatelju". Naime, njihove isprekidane priče doimaju se kao pokušaj prikaza jednog života koji nije obilježen svojom nacionalnošću. Dakako, isprepletana sjećanja sudionika (glumaca)  o tome šta su radili na dan kada je Milošević držao govor na Gazimestanu doprinose još jačoj ekspresivnoj emociji "proživaljavanja", jasno okrećući svoju ličnu i potresnu oštricu doživljaja (traumatična iskustva rata) ka gledatelju. To nas u ovom slučaju suštinski vraća na pitanja odgovornosti ili prešutne suglasnosti da svoje emocije (lične, obiteljske, ljubavne) skrijemo duboko u nama. Kao da one nikada neće naći put da izađu van.

Novo političko kazalište tek je započelo svoju pravu misiju suprostavljanja "mitskim predstavama" i traganja za dubljim kritičkim djelovanja. Kroz nekoliko primjera angažiranih kazališnih predstava pokušao sam približiti trenutak u kojem se rađa politički teatar na tlu bivše Jugoslavije. Čak i pored toga što su ove predstave dobile više na medijskoj ekskluzivnosti nego na poruci koju šalju (prvenstveno gledatelju) a njihovi realizatori proglašeni "neozbiljnim umjetnicima" (O. Frljić, B. Šeparović) ove predstave doista jesu omjer zrelosti jednog društva. Pa iako je ovdje istina uvijek negdje između, na granici zbilje i mašte. Kako je napisao Ronald Harvud: "Sve do danas, neophodna funkcija kazališta jeste da prodrma našu savjest, da oslobodi njenu publiku od tabua i fosilizovanih stavova". Malo li je?

star
Oceni
4.27
Ostali članci iz rubrike Tema
Tagovi
Nema tagova za ovaj članak