Svi filmovi Sarajeva

Ove godine me stvarno bolio đon i za pomjeranje termina festivala, i za „penise u erektivnom stanju“ u domaćoj kinematografiji, i za reakcije što iz susjedstva što iz domaće kuhinje, i za sve ostalo što prati filmski festival, išao sam da gledam filmove. Njih ukupno jedanaest, s tim što posljednji među njima, češki film Protector nisam odgledao, a pojasniću i zašto kad dođem dotle

Festival smo otvorili sa dokumentarnim filmom Bore Kontića „Godine koje su pojeli lavovi“. U filmu autor nas podsjeća na ono što su tokom ratova iz devedesetih radili pojedini ratnohuškački nastrojeni novinari i izvještači sa prostora bivše Jugoslavije i zajedno s nama se pita gdje su i šta rade danas. Ukratko, tamo su gdje su i bili. Ako nisu napredovali u svojim karijerama, sigurno nisu ni nazadovali (Smiljko Šagolj je u međuvremenu postao i doktor nauka na Zagrebačkom sveučilištu, što stvarno nisam znao). Po Kontićevim riječima, ogromna većina njih nije pristala da razgovara s njim iako se ono što je njega u biti zanimalo svodi na poštivanje pravila struke i šta je to što te natjera da pogaziš i one najosnovnije principe novinarstva i izvještavanja, bez da ti je neko stavio pištolj na čelo i natjerao te da to uradiš. Kako nam je svima poznato, upravo oni novinari i izvještači koji nisu pristali na takva pravila igre su bili ti koji su ponekad i živote ugrozili takvim svojim postupanjem. Onaj jedan što je pristao da govori je u međuvremenu postao pop i tek je sad, da parafraziram njegove vlastite riječi, spoznao šta znači prava sloboda i koliko je ranije u svom bitisanju bio ograničen (svjetovnim okovima valjda). Sve u svemu, dok Borin sin Slaven slika s prozora kako se mijenjaju godišnja doba i kako prolaze godine, šutnja koja je sad već postala glasna do nesnošljivosti nastavlja se, mutira i poprima nove degenerične oblike. Vrlo aktuelna i nepravedno zapostavljena tema.

Prvi festivalski vikend zaokružili smo filmovima iz programa Panorama, dokumentarcem Presumed Guilty i norveškim igranim filmom sa Stellanom Skaasgardom u maestralnoj glavnoj ulozi A Somewhat Gentle Man. Vjerovatno vam je poznato da je Presumed Guilty u izboru publike najbolji dokumentarac ovogodišnjeg festivala s prosječnom ocjenom 4,82. Mada brojke ponekad mogu biti varljive, ovaj put to nije slučaj jer film stvarno zaslužuje sve pohvale. Ukratko, radi se o momku koji biva osuđen na 20 godina robije zbog ubistva koje nije počinio. Za njegov slučaj se zainteresuju dvoje pravnika koji se bave naučnoistraživačkim radom i tako počinje njegova borba sa korumpiranim meksičkim sudskim sistemom. Kako god želite analizirati ovaj film: kao potresno svjedočenje o sudbini siromašnih u Mexico Cityiju koje policija, pošto rade na procenat, može bez ikakvih dokaza uhapsiti i optužiti ih za ubistvo, kao naličje jednog duboko nepravednog sistema koji prisiljava optuženog da dokazuje svoju nevinost jer se njegova krivica unaprijed podrazumijeva, kao priču o hrabrosti glavnog protagoniste filma koji za tri godine koliko je proveo u zatvoru u uvjetima nedostojnim čovjeka, i pored svih uspona i padova, nadanja koja uvijek iznova bivaju iznevjerena, nijednog trenutka, ali baš nijednog, ne gubi svoje dostojanstvo i moralnu superiornost u odnosu na sudiju u prvostepenom postupku, tužioca i policiju od kojih svako savršeno igra svoju rolu u ovom korumpiranom sistemu ili kao film koji govori o važnosti korektivne uloge koju imaju ljudi koji se bave naučnoistraživačkim radom i koji, bez obzira koliko male šanse za uspjeh bile, mogu dati svoj doprinos ispravljanju nepravde, bez obzira kako mu pristupite ovaj film vas neće iznevjeriti. Isto tako, određenih scena tokom suđenja ne bi se postidio ni igrani film jer „glumci“ u ulogama sudije, tužioca i policijskog inspektora toliko ubjedljivo igraju svoje uloge, uklapajući se u svaki stereotip koji gledaocu u tom trenutku pada na pamet, da na momente imate osjećaj kao da je sve to film zasnovan na istinitoj priči, a ne prava drama u kojoj se živi protagonista bori za svoj goli život. Što se tiče drugog filma A Somewhat Gentle Man, ko god je smislio naslov treba mu oskara dati samo za to (u nekoj novoj kategoriji koja bi se zvala Best Feature Film Title). Mada je ovom filmu realno teško naći bilo kakvu manu od početka pa do završne scene u kojoj naš junak iz naslova okupan suncem pripaljuje cigaru na auto-otpadu. Sve cigare koje je dotad pripalio nagovješavale su neku brigu koja se nepogrešivo i materijalizuje, dok ova Stellanovom liku donosi smiraj i bolje dane, i to rekao bih zasluženo. Neki ozbiljni filmski kritičari rekli bi kako ovaj film predstavlja uspješan spoj naizgled nespojivih filmskih izraza Larsa Von Triera i Guya Ritchiea, odnosno minucioznog ogoljavanja jedne male sredine uz korištenje bezličnih kulisa kao što su radnička četvrt, podrumska soba ili automehaničarski servis s jedne i karikaturalnih likova i situacija koje, osim što služe kao comic relief, pomažu režiseru da pribjegne i najnevjerovatnijim rješenjima koja u svijetu ovog filma djeluju savršeno uvjerljivo s druge strane. I još bi dodali, ozbiljni filmski kritičari, a ne ja, da uprkos tome En ganske snill mann odiše svježinom i originalnošću koja bi i bila glavni razlog da ga proglase najboljim skandinavskim filmom godine.

Svi filmovi Mike Leigha, pa tako i Another Year, u svom fokusu imaju humanost. Kao da svojim filmskim opusom, spontano i bez naglašenih didaktičkih pretenzija, nastoji u nama gledaocima osvijestiti neke teme čije će nam razumijevanje možda pomoći da budemo makar malo bolji ljudi nego što smo to bili prije nešto više od dva sata. U ovom filmu kao da nam stari majstor želi poručiti: Couples that live their daily routine devoid of any meaningful interaction are ignorant to think that their lot is any better than that of those for whom that tricky old bastard called life intended to be without the significant other. Pittying of the latter by the former is nothing short of pathetic. Equally pathetic are the attempts by those who are partnerless to hold such couples as epitomes of stable relationships that they should strive to be in. Such two-dimensional view of life, without the much needed third in the form of human touch, is not a way to go. Tyranny of the so called normalcy should come to an end! Dodajte tome odličnu glumu i konačni rezultat jeste još jedno vrijedno ostvarenje ovog jedinstvenog filmskog stvaraoca.

Sutradan smo išli gledati Jaffa: The Orange's Clockwork izraelskog režisera Eyala Sivana. Da ponovim još jednom, jer zaslužuje, Ey-al Si-van. Gledajući crno-bijele arhivske snimke nepreglednih stabala narandži, spretnih ruku radnika koji rade na branju i pakovanju narandži i njihovom transportu čamcima na veće brodove koji će ih transportovati za dalje i slušajući pjesme ispjevane o ovom citrusnom voću, uviđamo kako su narandže tadašnjim stanovnicima Jaffe bile neiscrpan izvor kako zarade tako i poetske inspiracije, a uz to još i ponosa. Sve do pokretanja paklenog mehanizma u kojem je upravo narandža trebala poslužiti kao centralni simbol supremacije jedne duboko nehumane i kolonijalističke ideologije. Zajednički imenitelj svih takvih obrazaca je to da se vrijeme računa od trenutka kada ta ideologija zaživi u praksi, pa tako narandže nisu ni postojale u ranijem periodu jer su stabla bila zapuštena, metodi rada zastarjeli a zemlja ostavljena da se brine sama o sebi. Kada se stišao miris gareži, vjerni pratilac svake takve ideologije, i kada su sad u Yafou zamirisale neke nove narandže i zapjevale se neke nove pjesme, jedni više nisu imali nikakvu zaradu dok su poetsku inspiraciju mogli crpiti samo iz nostalgičnih sjećanja iz prostog razloga što ih više nije bilo tu. Oni među njima koji su ostali izubijanog, ali ne i pogaženog, ponosa ne mogu ni danas 60 godina poslije govoriti o toj godini kada su vode oko Jaffe uzburkali čamci, barke i brodice sa odlazećim stanovnicima ovog grada. U po meni najupečatljivijoj sceni filma, jedan stari Palestinac nekoliko puta energično i odsječno povlači kažiprst preko dlana odbijajući da govori o toj 1948. godini, a kao da time zapravo raspolavlja narandžu na dvije polovine: jednu sočnu, mirisnu i ukusnu i još mnogo šta i drugu gorku i ništa drugo.

Iranski film „Priča o čovjeku koji je jeo svoje trešnje“ je priča o malo poznatom običaju (barem meni) u Iranu po kojem muž u slučaju razvoda mora ženi isplatiti miraz u iznosu koji se dogovori u vrijeme sklapanja braka. Desi se ponekad, kao što je to slučaj u ovom filmu, da taj iznos uveliko premašuje njegova višegodišnja primanja i da glavni junak film provede mozgajući o različitim varijantama kako bi mogao doći do tog novca, od povrede na radu i bunarenja radnih kolega do pljačke banke, samo da bi izbjegao zatvor u kojem navodno prema statistikama završava 20-30 procenata dužnika. Nije mi njega bilo toliko žao što se na kraju odlučio baciti pod auto koliko mi je bilo drago čuti da u zemlji u kojoj glavna junakinja ne može ni sendvič smirom pojesti van kuće, što nam režiser zorno i pokazuje a i sâm joj smeta i čak rovari po novčaniku u jednom tarantinovskom pojavljivanju, postoji takav mehanizam za zaštitu žene, i još bitnije da se primjenjuje u praksi. Vjerovatno najlošiji film koji sam odgledao, i to ponajviše zbog pretjeranog insistiranja na simbolici a nauštrb radnje. Na primjer, sve scene koje se odigravaju u njihovoj kući nakon ženinog odlaska prati neki tupi zvuk za koji se kasnije ispostavlja da je u pitanju začepljeni slivnik. I jedna scena sa tim zvukom bila bi sasvim dovoljno da se potencira to da naš junak pati od hronične finansijske nelikvidnosti koju će teško „očepiti“ bez nekog velikog belaja. Drugi najlošiji film je Colony koji je prikazan sutradan u podne. Film govori o fenomenu nazvanom colony collapse disorder (CCD) ili pčelama koje napuštaju košnice i ne vraćaju se, bilo zato što uginu ili što se ne znaju vratiti. Uglavnom bitno je da ih nema. Colony započinje kao Food Inc pokušavajući nam približiti svijet u kojem pčele ogromnim šleperima prebacuju s jednog kraja Amerike na drugi da bi u različitim periodima oprašivale stabla badema, borovnica ili brusnica od čega naravno profitiraju i uzgajivači pčela i farmeri. Među ostalima i jedna konzervativna porodica u kojoj dvojica sinova u kasnoj adolescentskoj dobi vode posao i brinu se za pčele. Nakon što pčele počnu nestajati film gubi svoju dinamiku jer ne može da se odluči da li da dalje preispituje očekivana objašnjenja kompanije koja razloge za nestanak pčela vidi u svemu drugom osim u svom novom insekticidu, ili da se posveti uticaju koji ovaj problem ima na odnose unutar porodice. Nešto što je valjda bilo zamišljeno kao najveća snaga ovog filma zapravo postaje njegova najveća slabost. Do kraja gledamo društvenu odgovornost korporacija u punom sjaju s jedne i koprcanje ove dvojice nesretnika koji se malo po malo gube pod pritiskom prevelikih roditeljskih očekivanja i ultra-konzervativnih vjerskih ubjeđenja. Što nijedno ni drugo nije previše zanimljivo. Od ovako interesantne teme mogao se i morao napraviti bolji film.

Taj isti dan, četvrtak, ostalo nam je da uveče pogledamo dokumentarni film Kick off. Ovaj film sam odabrao jer sam u sinopsisu vidio da se radi o svjetskom prvenstvu u malom fudbalu (street soccer) za beskućnike. I s obzirom da sam ja nepokolebljivi vjernik u iscjeliteljsku moć fudbala, i da se ipak ne radi o ovom drugom fudbalu u kojem je potreba za jednim temeljitim egzorcizmom svakim danom sve očiglednija, to mi se ova tema učinila vrlo intrigantnom, kako bi to rekla uvažena selektorica Rada Šešić. U filmu ljudi od krvi i mesa koji su spletom ne nesretnih nego životnih okolnosti završili na ulici zbog droge, sitnog kriminala, alkoholizma ili nečega trećeg, predvođeni trenerom Gilbertom Prilasnigom koga znamo kao dugogodišnjeg igrača Šturma u vrijeme kada je ovaj klub vodio Ivica Osim, uz prisustvo studenta režije Huseyna Tabaka koji, i sâm zaljubljenik u fudbal, pravi film o njima i bodri ih svo vrijeme i radnika Caritasa, pripremaju se za svjetsko prvenstvo u Melbourneu stičući tako prijeko potrebno samopouzdanje za pobjede na terenu i, mnogo bitnije, van njega. Pa tako gledamo Serkana, glavnog igrača, kako slavi što je napokon dobio vizu dva dana prije polaska, i to nakon što je izgubio svaku nadu, njegovog saigrača koji radi noću kao čistač i ujutro odlazi na trening i koji sam u jednom trenutku kaže: „Ponekad osjećam da će mi se tijelo slomiti“, dok za golmana kasnije u razgovoru sa režiserom saznajemo da je i na prvenstvu imao problema sa alkoholom ali da je u međuvremenu našao posao, djevojku, da će ići da po prvi put vidi svog sina. Možda je zvučalo pretjerano kada sam na q/a poslije filma rekao da mi je gledanje ovog filma bilo uzbudljivije od nedavno završenog svjetskog prvenstva, ali stvarno sam to mislio.

U petak, predzadnji dan festivala ali za nas zadnji, trebali smo pogledati dva filma argentinski El secreto de sus ojos i češki Protector jedan za drugim u terminima od 21:00 i 23:45. Na kraju se ispostavilo da smo odgledali samo El secreto jer nismo htjeli, uz dužno poštovanje češkom filmskom stvaraocu Mareku Najbrtu i ekipi tog filma, kvariti utisak. El secreto de sus ojos je bio naš deseti pogledani film na festivalu, film koji je za svaku sekundu svog 127-minutnog trajanja zaslužio čistu desetku, i jednostavno nakon što je Campanella skromno, kako to i dolikuje istinskim genijima, zahvalio publici što je ispratila film do kraja uprkos hladnoći (jer kako reče on se smrznuo) i nama se učinilo da je vrijeme da se spusti zavjesa na ovogodišnje izdanje festivala. Inače, sve što sam znao o filmu prije gledanja je ovaj kratki sinopsis iz zvaničnog festivalskog biltena: „Benjamin Espozito je proveo čitav radni vijek kao uposlenik krivičnog suda. Nakon što se nedavno penzionisao i raspolaže obiljem slobodnog vremena, Espozito odlučuje da napiše roman. Ali on nema potrebe da piše fikciju. Može pisati o svome radu u javnoj službi i o istinitoj, potresnoj i tragičnoj priči u kojoj je svojevremeno učestvovao. Njegovom je sudu 1974. godine dodijeljena istraga slučaja silovanja i ubistva lijepe mlade žene. Pisanje priče iz prošlosti više nije samo način da ispuni svoje prazne sate“. Namjerno ću se zaustaviti ovdje i samo reći: Pogledajte Tajnu u očima Ricarda Darina, Soledad Villamil, Javiera Godina, Pabla Raga, Carle Quevedo, Guillerma Francelle u režiji Juana Josea Campanelle!