Kultura Tema
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (93)

Pročitati ponovo: Svjedočanstva Marka Vešovića

Kako je Karadžić 44 mjeseca ubijao Sarajevo

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: Sarajevskazima.ba

Zbirka pjesama „Poljska konjica” književnika Marka Vešovića neophodno je štivo za razumevanje ratnih zlodela pod komandom Radovana Karadžića, nekadašnjeg predsednika tzv. Republike Srpske, čije suđenje ovih dana treba da počne u Hagu. Zbirku, objavljenu 2002. godine, Vešović je posvetio Mireli Pločić, drugarici svoje ćerke Ivane, kao i sarajevskoj djeci ubijenoj za vrijeme opsade grada, njih 1500...

Marko Vešović rođen je 14. marta 1945. u Crnoj Gori, u selu Papama kod Bijelog Polja. U Sarajevu je završio Filozofski fakultet. Postdiplomske studije završio je u Beogradu. Doktorsku disertaciju odbranio je u aprilu 2002. godine. Marko Vešović jedan je od najvažnijih pesnika postjugoslovenskih književnosti. Ubojiti je kolumnista i polemičar. Njegova knjiga Poljska konjica smatra se najboljom pesničkom knjigom koja govori o ratu koji je Vešović proveo u Sarajevu, dok su na njega i njegovu porodicu, iz rodne Crne Gore, doletale granate

KAFANSKA

Ovo nas gađaju književnici. Ovo nas gađaju
Srpski bardi. Dojadilo im da barduju
Pa stali da nas bombarduju.

Kad su počeli peglati Sarajevo,
Svojim tobdžijama Stihoklepac je rekao
'Nako po domaćinski: Nek vam je sretno i berićetno.

Umije, nema zbora. Umije k'o psihijator.
Kad se obraća Srbima, gleda im u oči
Ko da će svakog trena iz džepa da potegne
Sudsku dozvolu za pretres po svakoj srpskoj duši.

A ona njegova ženica uvijek uz njega
k'o Jovanka uz Titu. Ali se Joka vječito smiješila,
A ova nam je preozbiljna, kao da vazda
ide za kovčegom mrtvačkim!

Pravo zboreći, dječiji pjesnik sa Durmitora
Ništa novo nije ni mogo izmisliti:
Ovo se stoput dešavalo: usrećitelji čovječanstva
Vazda su voljeli, potocima, krv ljudsku prosipati.

I nije prvi put kama postala sluškinjom teologije!
A kako bismo nadrljali da ne postoje UN
Koje nas časte, povremeno, pokojom
rezolucijom što Stihoklepca opominje da baš sve,
majka mu stara, ne potamani po Sarajevu.

Nego nek' razgodi.
Nek' nešto i svom unuku ostavi za tamanjenje.
Ali polako. Pilići se broje u jesen.

I strogo po zakonu: Prvo mu prirediti
pravedno suđenje, potom ga objesiti,
što reče šerif iz onog kaubojca.

Ako pak Stihoklepac izrazi želju da bude
U fraku obješen, ja ću se lično, ugledom svojim,
založiti da bude u fraku obješen. I navratiću,
ponekad, da mu zavrtim konopac.

Photo: Stock

KAD JE SRPSKI SNAJPERIST MOJOJ PRIJATELJICI

ustrijelio dijete u naramku
prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože,
rekla sam, prekrižen si za sva vremena
i tačka. Jer bog što pušta da djecu, majkama
u naručju, ubijaju onako, ni zbog čega,
naprosto iz zabave, takav bog meni ne treba
A drugi – kako god hoće

Inače, prije rata sam mislila da bi se nebesa
na mene sručila ako bih prestala
u boga vjerovati. A eto, nije se desilo ništa
Ni crijep nije napukao na krovu moje kuće

Ja sam i dalje ja. Sarajevo i dalje Sarajevo
Nebo i dalje nebo. I eno stoji gdje je i prije bilo
Iako boga nema. Mislim, nema ga za mene
A drugi – kako god hoće

Sve se kotrlja po starome
Čak mi se čini da je ovako lakše. Ovako,
bez boga ne umijem ti to, bojim se, objasniti

Znaš, pješači se lakše bez ičega u rukama
nego kad vukljaš cekere. Jeste, dobro sam rekla
Bez boga, nekako lakše se pješači
kroz ovaj guravi život. Jedino, svaki čas osjetim
da su mi ruke prazne


IMALO JE, NEĆU DA KAŽEM, RADOSNIH TRENUTAKA

Recimo, kad smo nosili njihove lješeve.
Najdraži posao. Inače, najviše smo se bojali SRNE.
Toliko umilno ime, s toliko otrova!
Iako nije bilo struje, do deset nije nam bilo
spavanje dozvoljeno. Sjediš u mraku, čekaš kad će
stražari upasti da te pretuku. A oni piju, gledaju
televiziju i čekaju da se u njima dovoljno mržnje
nakupi. Još ako SRNA objavi gubitke, onda nam
sljeduju batine gore nego inače. Nekad batine
do smrti. A mi, u tmuši, nagađamo kakve su vijesti.

I trudimo se da doznamo gledaju li večeras
TV dnevnik. I svak je od nas od srca želio da nema
gubitaka. Ili bar da ih ne objave. Naravno,
krili su ih i bilo nam je isprva čudno što SRNA
povremeno objavi broj poginulih. Što smo, ubrzo,
shvatili kožom: batinaška je revnost ovim ciframa
bivala žestoko podstaknuta.

A nekad ne upadnu. Već puste da slušaš krike
koji se u srce zabijaju kao čelične čačkalice.

Photo: Stock

SVAŠTA LI MI SE IZDOGAĐALO

za četrdeset četiri mjeseca. I ja bih, ko onaj stari, mogao reći:
nema nijedne muke koja me nije snašla, jedino što nisam
rodio. Ali stvari s početka rata potresale su me triput teže.
Kasnije, čovjek, zar, ogugla.

U maju, naši uhvate u Hrasnom dvojicu snajperista i bace sa
nebodera. Za jednog, ni po čuda: Srbin s beskrajne trake.
Kad priča, poželiš da mu zavrneš rukav i potražiš mu broj

proizvodni utetoviran u mišicu. Drugi je bio najbolji prijatelj
koga sam imao. Gurnuo bih, za njega, obje ruke u vatru.

Karadžić ga opsotonio. Izuzeo mu dušu za potrebe odbrane
srpstva. Nemam drugog objašnjenja. Tri dana bio sam
bolestan. Ječao kao ubodenik. I shvatio da mi je opet učiti
šta je crno a šta bijelo. Da mi se svijet iskosio i da će
zavazda ostati takav. Kao toranj u Pizi. U ratu mi je postalo
jasno: čovjek je teški promašaj. Pobačaj, u stvari.

A krajem maja '92. zove me punica iz Beograda. Zete, nemoj
mi zaklati dete. Nemoj, mleka ti majčina. Ja, zblanut,
mislim: stara šiznula. Šta vi to, gospođo Angelina, pobogu,
pričate? Je li vam dobro? Nemoj zete, groba ti očeva. Deset
hiljada Srba ste poklali u Sarajevu. Ko? Mi?

Gospođo Angelina, Bog s vama, šta vi to pričate? Ali nemoj,
barem ti, zete, onog ti hleba što si ga u mojoj kući pojeo.
U taj čas mi je bilo k'o davljeniku. Kome kroz glavu, vele,
sav život prođe u sekundi: šta je to bilo?

Priviđenje? Jesam li sanjao ono prijašnje, pa sam probuđen
u ovo sada? Ili se moram iz ovog sada što prije probuditi?

Prećutim to Jeleni. Da barem nju poštedim. Da se ne mora
preda mnom stidjeti. Ali nisam mogao ne reći svome
komšiji. Srbinu. A njega je to peklo, i ne mogao Jeleni da ne
kaže. Bitango! Stidi se svoje sijede kose! Ostarila si, gade,
a ništa nisi naučila! Zalud šezdeset godina živiš,
vucibatino stara! Ma nema šta joj Jelena nije rekla.

Kasnije, gospođa Angelina – otišla u Njemačku. To je moj
najveći greh u životu! - veli kroz slušalicu i kroz suze.
Ne znam. Ali se više ničemu ne čudim. A kad se ne čudiš
više ničemu, to znači da su ljudi tvoja najgora očekivanja
ispunili. Jedino što molim Boga: daj mi da se ne sjećam,
barem, ako ne mogu zaboraviti.


ZAKLEO SAM SE DEVEDESET TREĆE
:
kad jednoga dana uhvatim onoga Noga,
onoga ustašu sa kokardom – Kosovo ću od njega
načinjeti. Duša će mu ostat u moje šake.
Neće od njega imati šta da se ukopa.

Rebra ću da mu živom izvadim. Jedno po jedno.
Za početak. Onome četniku s velikim „U”
što trijezan huška na klanje, pjan svoje huškanje
oplakuje, a istodobno uživa i u prvome i u potonjemu.

Ruku ću da mu uvalim u usta, i jezik da mu
tražim po sata, prije nego što ga iščupam.
Da više njime ne promidžbuje o Kosovu.

Kad sa životom razdvojim toga
slavnog srpskog pesnika što je živio i stvarao
na prijelazu iz 20. u 19. vijek – u mojoj duši biće
svečano kao kada se porodica okupi oko stola
s paketom pristiglim iz svijeta izvan obruča
četničkoga i počne sjeći kanap!

Živim od toga. Od vjere da će pasti u ove moje šake.
Biće to tren božanstven: k'o da nijesam u svijetu,
već kao da sam zalutao u zaljubljenu dušu
dvadesetdvogodišnjega Volođe Majakovskog.
P.S. Tako sam se zakleo devedeset i treće.
Danas mu ne želim
ništa gore od onog što ga već ionako čeka.

Photo: Stock

KRV PAŠČEĆA

Uf, što vi Crnogorci umijete prokleti!
Imao sam komšiju, laka mu zemlja, bio je čovjek –
koliko možeš viknuti! Otkud ga znam – vazda
svakome na raspolaganju, taman k'o vazduh! Vi Crnogorci,
zbilja, ni u zlu ni u dobru, ne umijete
a da ne pretjerate!

Padaju granate. Svi mi što nas je podrumu -
psujemo i kunemo. Nekad je milina čuti.
Umije to naš svijet. Nekad se sjetim i tebe:
što nije Markan ovdje, da ovo blago zapiše!

Jer, dok si dolje, čini ti se da ćeš sve upamtiti.
A kad stanu granate, i ti iz onog mraka
na božji dan iziđeš, gotovo sve ti se izbriše.

Evo ti najbolje psovke koju sam u ratu čuo
na račun bjesnika s Durmitora: Jeb'o on svoga
babe svatove, pa ovariso na mladu!

Svi mi psujemo i kunemo, a moj komšija – jok.
Ma šta ih imaš kleti? Što ih više kunemo,
od toga njima, prijatelju, kika sve više raste!

Znam ti ja njih odlično. Ćer'o sam ja to,
prijatelju, čak do Zidanog mosta. Ako mu ide,
to digne glavu, preniska mu nebesa, a čim
dobije po kokardi, skljoka se u nužnik.

Dobro znam te delije s mrtvačkom glavom
na barjaku. Kičmu im treba slomiti.
Mani kletve i psovke.

A počeo je, i on, da kune i da psuje kad je granata -
sigurno pamtim još – onu djecu s Bistrika iskasapila.
Pa kad smo čuli da je jedan od onih očeva svoju
curicu – to što je od nje ostalo – poznao jedino po
šakama, e tad je i moj komšija otčepio:
Radovane, veli, jebem ti krrv paščeću! Radovane,
veli, dabogda se raspadao od živih rrana,
I probo od svačega što god je na svijetu,
a ni u čemu ne mogo lijeka naći, ni ti, ni tvoje
praunuče, veli.

E jest' ga vi Crnogorci kunete dabogsačuva.
Kad vi stanete nekome proklinjati i žive i mrtve
i nerođene, insanu ništa ne preostaje
do da se sav naježi. Od miline!

*Tekst orginalno objavljen na našem portalu 25.7.2008.

star
Oceni
3.24
Ostali članci iz rubrike Tema
Tagovi