Kultura Tema
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (1)

Elita gora od rulje (4)

Pisac star dvjesto godina

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Čežnja za Nobelom: Milorad Pavić Cici
Čežnja za Nobelom: Milorad Pavić Cici
Photo: Dragan Kujundžić

Povodom nove knjige Mirka Kovača “Elita gora od rulje”, Viktor Ivančić je napisao: “Tko od ove knjige očekuje milost, neće je dobiti. Mirko Kovač svojim tekstom ulazi u ‘materiju’ kao što se skalpelom prodire u gnojno tkivo, a ‘materija’ je, uz sve svoje različite manifestacije, uvijek ista: odnos umjetnosti i ideologije, bardova nacionalne kulture i nositelja političke sile, književnika i moćnika, ili - u nemalome broju slučajeva - jednih te istih. Danas nema pisca koji bi, plemenskim zakonima usprkos, bio u stanju superiornije od Kovača podrivati nacionalne mitove i raskrinkati kulturne pogone za proizvodnju zla. Blistavim stilom, nenadmašnom erudicijom i polemičkom lucidnošću, on se bavi svojevrsnom razgradnjom spomeničke baštine. I baš zbog toga što nema uzmaka, što sa svake stranice frcaju krhotine i izbijaju autentični totalitarni mrakovi, Mirko Kovač sastavlja jedinstvenu posvetu ljudskom dostojanstvu i težnji za slobodom, na način koji nema premca u suvremenoj europskoj književnosti”. Iz knjige “Elita gora od rulje” (izdanje “Frakture”), uz dozvolu autora, prenosimo nekoliko poglavlja

Photo: STOCK
"Ja sam pisac već dve stotine godina", tako počinje prigodni autobiografski tekst glasovitoga srpskog pisca Milorada Pavića. Bit će ipak da nije riječ o metuzalemu koji piše već dvjesto godina, nego je to samo još jedna dosjetka kakvim obiluje cjelokupno djelo toga autora koji barata metaforama i snovima na način kako prije njega nitko nije umio. On sam kaže "da sanja brže od konja i da mu telefoni ržu ko puna štala ždrebaca javljajući o tim snovima". Čim sam pročitao da je Milorad Pavić "pisac već dve stotine godina", znao sam da je to samo jedna u nizu piščevih zavrzlama, te da se radi o tomu da taj književnik potječe iz spisateljske porodice u kojoj se pisalo još od 1766. godine kada je "jedan Pavić objavio u Budimu svoju zbirku pesama". Na sreću srpske književnosti, ta spisateljska obitelj nije se degenerirala, nego je dosegnula svoj vrhunac u potomku Miloradu. "Kritičari u Francuskoj i Španiji zabeležili su da sam prvi pisac 21. veka, a živeo sam u 20. veku", veli taj osebujni autor. Dakle, prvi pisac XXI stoljeća koji je živio u XX stoljeću, tvrdi da su ga "stručnjaci iz Evrope, USA i Brazila nominovali za Nobelovu nagradu u književnosti." Onda to znači da stare i slavne porodice u kojima se pisalo od 1766. godine, ne moraju nužno pasti na degenerika; štoviše, neki njihov izdanak, uza svesrdnu preporuku brazilskih stručnjaka, može postati nobelovcem.

Milorad Pavić rođen je 1929. godine "na obali jedne od četiri rajske reke u 8 i 30 časova izjutra", kako piše u kratkoj autobiografiji. Pavić je prozaik, pjesnik, dramski pisac, povjesničar srpske književnosti XVII – XIX stoljeća, stručnjak za barok i simbolizam. "Do danas Pavićeva dela imaju preko 80 prevoda u zasebnim knjigama na različite jezike širom sveta", stoji u njegovoj biografiji. Doktorirao je na Sveučilištu u Zagrebu 1966. s temom iz usporedne književnosti Vojislav Ilić i evropsko pesništvo. Član je SANU od 1991. godine. Princ Aleksandar, prijestolonasljednik srpske kraljevske dinastije Karađorđevića imenovao ga je 1992. za člana Krunskog savjeta kako bi svojim autoritetom i imenom promicao dinastičke nakane o povratku monarhije. Pavić je autor najmanje tridesetak knjiga, dobitnik mnogih nagrada, između ostalih i posljednje komunističke nagrade AVNOJ.

U kratkoj autobiografiji pisac nadalje veli da mu se "noć u snu slatko lepila za oba obraza", te da je bombardiran tri puta; jednom kad je imao 12 godina, drugi put kao petnaestogodišnjak, a treći put bješe navršio sedamdesetu "kada su NATO avioni bacili bombe na Beograd i Srbiju. Reka na kojoj živim, Dunav, otada nije više plovna". Pa ipak, unatoč svjetskim uspjesima i kandidaturi za Nobela, u toj autobiografiji provijava stanovita rezignacija srpskog književnika, jer na jednom mjestu veli da bi bolje prošao da je bio Turčin, te da je stradao zbog svojih pobjeda. "Pobede se ne isplate. Nisam nikoga ubio. Ali, mene su ubili. Mnogo pre smrti. Bio sam najpoznatiji pisac najomraženijeg naroda na svetu - srpskog naroda."

Zašto kažeš sveti Sava, a misliš na Miloševića: Pavićev idol
Photo: Stock
Milorad Pavić je, kako sam kaže, do 1984. godine bio "najnečitaniji pisac u svojoj zemlji, a od te godine nadalje najčitaniji". Sada procjenjuje da ima cirka pet milijuna čitatelja. Ne samo da nije bio čitan do 1984. godine i pojave Hazarskog rečnika, nego je bio jedva poznat kao prozni pisac o kojemu nitko nije ozbiljno razgovarao, dočim je kao znanstvenik imao nekog ugleda, to prije što se bavio poviješću srpske književnosti iz doba baroka, predromantizma i klasicizma. Zasigurno je bio nepravedno zapostavljen kao pripovjedač, jer su neke njegove spisateljske ludosti (to se tada u estetskom rječniku nazivalo zaošijanost, zaumnost – što bi u hrvatskom jeziku značilo kao nešto neshvatljivo zdravom razumu), razasute i kasnije gotovo u svim njegovim prozama, bile odbojne i vulgarne, ali unatoč tome imao je lijepih priča, posebice u zbirkama Gvozdena zavesa i Ruski hrt.

Hazarski rečnik iliti "roman-leksikon u 100 000 reči", lansiran je iz Beograda kao literarna fascinacija koja je opsjenila čak i one slojeve bez ikakve čitačke kulture, pa je tako knjiga postala artikl kulturnog prestiža i ukras na policama, a onda se upetljao i autor agitirajući da su Hazari "srpska sudbina" što je samo bilo dodatno gorivo za histeriju. Mnogi nisu ništa razumjeli u tome leksikonu, zbunjeno su tumarali kroz taj labirint pokušavajući štogod dokučiti, ali su odustajali da bi potom širili famu o genijalnoj knjizi. Slavu toga romana gradili su oni koji ga nisu razumjeli.

Danilo Kiš bio je osjetljiv na lošu upotrebu priložne riječce kao; bio je gotovo razradio neku vrstu estetskog testa inteligencije za provjeru pisca i njegova dara upravo na tomu kako rabi riječ kao za gradnju usporednih figura i pojmova. Znao je baciti knjigu ako naiđe na lošu usporedbu, a proze Milorada Pavića vrve od besmislenih i blesavih usporedbi. Na Kišovu testu inteligencije Pavić je pao. Tek sam letimice i na preskok prelistao Pavićeve romane Hazarski rečnik i Predeo slikan čajem u kojima je upravo Danilo Kiš svojom rukom podcrtao nesuvisle i gotovo vulgarne usporedbe. Pavićev junak trepće "očima maljavim kao muda"; "nehotice oseti sise kao kompot od krušaka". "Mladić je mahao obrvama kao krilima", a neki čovjek "nije imao senku i nosio je plitke oči kao dve izgažene barice". Kod Pavića "peć šeta ko puštena s lanca"; "vetar je pegav kao dalmatinski pas"; "levo oko je kao viljuška, desno kao nož"; "osmeh je zarobljen u bradi kao kukac u ćilibaru"; "žena grize meso iz tanjira kao da ujeda ljubavnika"; "njena su dva oka crna ko jaja kuvana na jevrejski način", a neka je grofica "nosila napomađene brčiće ravne ko šiške i vrane ko zift, imala je dve pameti i tri uha", a "njena baba nosila je u kosi dve majušne ćele kao dukate"; "imala je jedno uho duboko kao puž, drugo plitko ko školjka"; "dupe joj je ko dukat"; "menjala je tabane kao zmija košulju"; "kao sve mudre žene imala je izuzetno glupu pičku"; "imala je sisa koliko guzica", itd. etc. Ne znam je li se Kiš tada zabavljao ili ljutio, ali nakon ovog kratkog listanja možda bih mu malo proturječio, jer sam naišao i na zgodne i otkačene usporedbe.

Bilo je nužno, posebice u stalnim trvenjima s cenzorima, razlučiti autora i njegova stajališta od onoga što govore ili zastupaju njegovi junaci. Dakako, dopušteno je kroz usta junaka čuti i autorova razmišljanja, ali mi se čini da nije razborito u intervjuima i drugim prigodama krčmiti to što je utkano u neki književni lik i ponavljati ono što je već postalo svojstvo drugoga. Pavić to čini kada nastupa kao osoba i govori u svoje ime, preuzimajći ono što je već "prodao" svom liku. Ako ništa drugo, katkad je zgodno sačuvati neke spisateljske tajne, jer literaturi gode mistifikacije. U romanu Hazarski rečnik četverogodišnji dječak govori da je demokracija "pičkin dim", a kada novinar Village Voicea pita književnika Pavića što je za njega demokracija, pisac odgovara jezikom četverogodišnjaka iz svog romana i ponavlja da je demokracija "pičkin dim". Zbunjeni novinar nikako nije mogao shvatiti to značenje, ali Pavić ustrajava na tomu da je demokracija "pičkin dim", te da u to ime mali narodi teroriziraju velike, pa se tako, po mišljenju glasovitoga književnika, Židovi boje Palestinaca, Englezi Iraca, Srbi Albanaca!

Milorad Pavić prvi je pisac koji je uputio brzojav podrške već povijesnoj Osmoj sjednici srpskih komunista (1987.), kada je Slobodan Milošević izveo puč i preuzeo vlast. Vidosav Stevanović duhovito je primijetio: "Svi telegrami podrške Osmoj sednici bili su lažni, samo je jedan među njima bio pravi: telegram književnika Milorada Pavića." U knjizi Ane Šomlo Hazari, ili obnova vizantijskog romana, u kojoj autorica bilježi razgovore s "piscem XXI stoljeća", Pavić proglašava Slobodana Miloševića "Svetim Savom našeg vremena". Ana Šomlo, i sama spisateljica, razborita osoba, sugerirala je piscu da izbaci slavopojke Miloševiću, ali on je odbio i rekao da se Nobelova nagrada ne može dobiti bez lobiranja države. Kako lobiranje nije uspjelo ("Sveti Sava našeg vremena" više se bavio nekrofilijom i leševima, a manje književnošću), onda se i Pavić okrenuo protiv svojega sveca čim je pao i ocrnio ga citatom iz romana: "Obrni čoveka naopačke i eto Satane".

Pavić je precenjen: Stručno mišljenje oca nacije
Photo: FoNet/Aleksandar Koković
Prisjećam se jedne zgode na Sajmu knjiga u Beogradu, A. D. 1990. Našao sam se s prijateljima na BIGZ-ovu štandu gdje mi je urednik poklonio knjigu razgovora s Miloradom Pavićem, Hazari, ili obnova vizantijskog romana. Knjigu sam nasumice otvorio i odmah nabasao na biser da Gorbačov i Milošević nastoje zaustaviti "zahuktali genocid nad pripadnicima civilizacije istočnog hrišćanstva". Pišući ovaj tekst ponovno sam prelistao tu knjigu koja bi se mirno mogla nazvati knjigom budalaština i napuhane erudicije, jer ondje vrvi od općih mjesta i prostaštva, te banalnih mitova uvijek milih puku i vojnicima. Kad svjetski priznata veličina, kao što to nekoć bješe Cici, lansira da je Milošević Nemanja ili Sveti Sava našeg vremena, onda protuhama lako pada ubijanje u ime sveca i u obranu svetih stvari. Književnik veli da su Srbi kroz svoju povijest, u presudnim trenucima, znali iznjedriti velike ljude, pa je tako u srednjovjekovnoj srpskoj državi Nemanja imao strategiju za slučaj rata, a Sveti Sava strategiju za mir. "Sada, čini mi se, Milošević i Rašković imaju takve strategije. I to je važno za Srbiju", zaključuje akademik i dvjestogodišnji pisac Pavić. A što se zbilo i kako su suvremeni stratezi završili, to nam je dobro znano. Milošević je otpremljen iz Srbije s lisicama na rukama, a nesretni se Rašković, barem na simboličkoj razini, primakao srednjovjekovnim idolima, jer kad je propao u politici, zaposlio se kao liječnik u bolnici Sveti Sava, u Nemanjinoj ulici u Beogradu; i to je sve što je od svetačkog imao i dobio. U toj je bolnici, kako reče njegova kći, "od tuge presvisnuo". Čim je novi Nemanja, "strateg za slučaj rata", uhićen i izručen u Haag, Cici Pavić se hitro okrenuo protiv njega, protiv velikana kojega je u presudnim trenucima iznjedrio srpski narod, protiv ratnika koji je doživio fijasko na svim bojišnicama, usprkos tome što je imao "strategiju za slučaj rata". Trnovit je put od sveca do sotone.

Pavić je književnik, akademik, znanstvenik, član Krunskog savjeta, član srpskog PEN-a, član Société Européenne de Culture, predsjednik English Spiking Union za Jugoslaviju, predsjednik Srpsko-ukrajinskog društva – ali sve bi to trampio za titulu vojvode. Pa ipak mu je nešto falilo za takvu titulu; premda se trsio svojim izjavama da je "prvi put u ovom veku srbofobija jača od antisemitizma", te da "srušeni Vukovar treba obnoviti u stilu srpskog baroka" – ali to su bili samo efekti na zatrovanoj sceni. Kritčari nacionalzma njega bi uvijek tek uzgredno očešali, a vele da mu "otac nacije" nikad nije bio naklonjen, te da je bio ljubomoran na njegove književne uspjehe. Valjda je jadan stoga i napisao ono da se pobjede ne isplate i da bi bolje prošao kao Turčin.

2002.

*Nastavak feljtona u sredu 28. oktobra

star
Oceni
2.76
Ostali članci iz rubrike Tema