Tko se boji Marxa još?

Povodom nove knjige Mirka Kovača “Elita gora od rulje”, Viktor Ivančić je napisao: “Tko od ove knjige očekuje milost, neće je dobiti. Mirko Kovač svojim tekstom ulazi u ‘materiju’ kao što se skalpelom prodire u gnojno tkivo, a ‘materija’ je, uz sve svoje različite manifestacije, uvijek ista: odnos umjetnosti i ideologije, bardova nacionalne kulture i nositelja političke sile, književnika i moćnika, ili - u nemalome broju slučajeva - jednih te istih. Danas nema pisca koji bi, plemenskim zakonima usprkos, bio u stanju superiornije od Kovača podrivati nacionalne mitove i raskrinkati kulturne pogone za proizvodnju zla. Blistavim stilom, nenadmašnom erudicijom i polemičkom lucidnošću, on se bavi svojevrsnom razgradnjom spomeničke baštine. I baš zbog toga što nema uzmaka, što sa svake stranice frcaju krhotine i izbijaju autentični totalitarni mrakovi, Mirko Kovač sastavlja jedinstvenu posvetu ljudskom dostojanstvu i težnji za slobodom, na način koji nema premca u suvremenoj europskoj književnosti”. Iz knjige “Elita gora od rulje” (izdanje “Frakture”), uz dozvolu autora, prenosimo nekoliko poglavlja

Neki moji prijatelji koji ranije nisu čitali Marxa, uvjeravaju me kako ga sada čitaju, nakon što je marksizam nisko pao, a nekadašnja komunistička društva već zaplovila u vode bezdušnog kapitalizma, iliti barbarstva, kako je taj poredak nazivala Rosa Luxemburg. I otkako nije obavezna lektira, vele mi da se Marx doimlje kao klasik filozofije, kao jednostavan i djetetu razumljiv filozof. Svojedobno sam pokušavao pročitati Kapital, ali nije išlo, nije me fasciniralo čak ni to da je knjigu prevodio u zatvoru negdašnji slikar i moj omiljeni komunist Moša Pijade kojega je Krleža još 1926. godine nazvao "junačkim putokazom". I ja sam svojedobno rado pročitao neke kolumne glavnog urednika Rajnskih novina mladog Karla Marxa, sabrane u njegovim djelima kao rani radovi. To su polemički tekstovi u kojima cenzuru naziva "civiliziranim čudovištem", "namirisanom ružnoćom", "nakazom neslobode", a svoj je novinarski talent posvetio slobodi tiska kao "najvišem stupnju morala i razuma", kao suštini slobode.

Nakon jedne od mojih selidbi poklonio sam đačkoj knjižnici u kvartu naramak njegovih djela; ostala mi je samo Kritika Gotskoga programa, pokatkad sam se vraćao toj knjizi, ali i nje odavno nema u mojoj biblioteci; ne znam kako je nestala. Dakako, njegove knjige nisam kupovao, dobivao sam ih od izdavača dok sam u jednom tiražnom listu vodio rubriku: novo u izlozima knjiga. Sada se više, unatoč prijateljskim uvjeravanjima, ne kanim vraćati Marxu, ma koliko bio lak i dostupan, ne samo zato što je kasno, nego me čekaju i druge knjige, a i nije potrebno baktati se klasikom da bih čitatelja podsjetio na neke njegove sljedbenike koji su postali "šverceri vlastitih života"; to je zgodna tvorenica filozofa i marksista Milana Kangrge skovana za prevrtljivce i intelektualne izdajnike. Jedan od takovih iz jata beogradskih marksista pisao je prije tridesetak godina kako je nacionalizam uvijek posljednji stadij nečega, bilo neke doktrine ili bolesti, i mahom "zla kob nacije", da bi na kraju puta, s nekolicinom kolega iz iste škole, prihvatio nacionalizam kao "utočište za nitkove", ili pak kao posljednji stadij neke bolesti.

Prisjećam se zgodne davnašnje anegdote koju mi je pričao jedan hrvatski pjesnik, urednik na Trećem programu radija Zagreb. Kada su sedamdesetih godina vršene smjene i imenovanja urednika, pitao je svojega šefa: "Što će biti sa mnom, ja sam katolik i vjernik?" Šef je odgovorio: "Važno je da nisi marksist, sve je drugo u redu!" To je značilo da su tada marksisti bili državni neprijatelji, premda je malo tko znao što oni zapravo hoće, to prije što su bili nerazumljivi, a njihove ideje izvan života i stvarnosti. Bavili su se uzvišenim temama i baratali apstraktnim pojmovima, a ako bi im netko prigovorio kako ne bi zgorega bilo da se pozabave i nekim gorućim problemima društva, oni bi spremno odgovarali da je njihova praksis-filozofija zapravo "utopijska misao", a utopijska je misao uvijek "onkraj postojećeg".

Neki današnji kritičari, napuhano i svisoka, vole podbadati praksisovce kako su metu banalne stvarnosti samoupravnog socijalizma gađali teškim oruđima Kantom, Hegelom, Marxom, Fichteom i dr., pitajući se je li bilo nužno potezati Fenomenologiju duha da bi se okrznulo stanovitog Kardelja i tako zalutati u apstrakciju i vode "mesijanskog marksizma". Njihove projekte "realnih utopija" onda sam razumio kao nadu u "bolje sutra", kako se to govorilo, kao potrebu za "socijalizmom s ljudskim likom", ali mi se činilo da oko toga previše kompliciraju, pogotovu što i roblju bješe dojadio svaki socijalizam, jer svaki se lažno predstavljao, pa se od praksisovaca očekivalo da ponude neku alternativu; ta valjda je postojalo još nešto osim socijalizma. Tek kada je sve puklo i otišlo na bubanj, neki su marksisti uočili manjkavosti svoje filozofije, tako je Zagorka Golubović, jedna od boljih učenica iz škole marksizma, priznala kako nikad nisu artikulirali ideju "da socijalizma nema bez građanskog društva i demokratije", a Nebojša Popov samokritički se osvrće na to kako su se njegovi kompanjoni pretjerano pozivali na Marxa i na taj način "ograničili obnovu kritičkog mišljenja samo na Marxu".

Negdje s početka šezdesetih godina marksisti su osnovali svoju školu koja se zvala Korčulanska ljetna škola, a mogla je zasigurno imati marketinški slogan: ljetujte s Marxom, uz potporu Sekreterijata za prosvetu Sosijalističke republike Hrvatske. Filozofi su tada uvjerili gradske oce Korčule da će njihova škola utjecati na produžetak turističke sezone, a Korčulani su inače bili listom marksisti, pa je suradnja funkcionirala u duhu dijalektičkog materijalizma. Teme koje je škola forsirala bjehu od općeg dobra i pristupačne svakom građaninu, kao primjerice: Stvaralaštvo i postvarenje, Marx i revolucija, Bit i granice građanskog svijeta, Umjetnost u tehnificiranu svijetu, itd.

Otac nacije u marksističkom raspoloženju: Dobrica Ćosić, kalemar

Photo: FoNet/Aleksandar Koković

Tu je ljetnu školu pohađao i Dobrica Ćosić; bilo bi sada oholo predbacivati mu nešto zbog te škole koja je na nj djelovala emancipatorski i naučila zaostalog i nadarenog pisca kritičkom mišljenju. On se tada pojavljivao na književnim skupovima, govorio je oštro o vladajućoj birokraciji, a njegove britke osude srpskog nacionalizma, kojega je smatrao najopasnijom društvenom pojavom u jugoslavenskim okvirima, nervirale su čak i službene ideologe, jer je to činio bolje od njih, a kad bi se okomio na režim, onda bi ga na nož dočekale književne udvorice proglašavajući ga otpadnikom. Pisao je Ćosić da "prividna i deklarativna 'nesebičnost' srpskog nacionalizma, demagogija njegovog morala, otežava borbu protiv njega". Već tridesetak godina taj čovjek opovrgava samog sebe i gnjavi nas dosadom svojih zabluda. To što je postao ono protiv čega je pisao i govorio, nije ništa novo u povijesti "izdaje intelektualaca", a taj "švercer vlastitog života" uspio je neke otmjene i skupe stvari, književnost ili kakvu humanu doktrinu, pretvoriti u politiku, jeftinu i ružnu, ne znajući za onu mudrost Juliena Bende "da lijepu i savršeno moralnu zamisao politika izvrće u ruglo". Danas Dobrica misli da su marksisti sretni, jer mogu barem umirati kritizirajući Marxa; tako doslovce stoji u njegovu dnevniku (Večernje novosti, 20. travnja 2002.), što znači da će negdašnji ideolozi nezadovoljstva naći zadovoljstvo u umiranju, jer mogu prije smrti popljuvati Marxa i onda sretno umrijeti.

Ne bih smio tajiti da su mi se ti filozofi sviđali, iako je njihova znanost bila izvan mog filma, malne rekoh habitusa, ali sam u njima vidio odvažne i hrabre momke, polemizirali su i hrvali se s režimskim glavosječama, zadirkivali ih i nudili bolji i učeniji socijalizam od njihova, muvali se po simpozijima, dovlačili neka svjetska imena, krstarili kao propovjednici čitajući pasuse iz biblije marksizma, pozivali se na Marxovu krilaticu o "bespoštednoj kritici svega postojećeg", od koje su jedino izuzimali sami sebe. Podržavao sam ih 1968. godine u svojoj rubrici u Književnim novinama, jer njihova je dijalektika plijenila i skeptičnije od mene, pa čak i mojega prijatelja "reakcionarnog pisca" Boru Pekića kojega sam jednom vidio kako s buntovnicima u auli Filozofskog fakulteta pjeva Internacionalu. Često sam ih citirao, premda me nikad nije zanimalo mogu li se te vizije socijalizma ostvariti; privlačila me samo njihova misija kao politička mogućnost nekog projekta. Nisu me opijale Marxove svete riječi, primjerice one da će "kapitalizam uništiti vlastite uvjete postojanja", štoviše, bilo mi je svejedno hoće li se taj poredak samouništiti, mi ondje nismo živjeli, niti se itko nadao da će se jednom zakoračiti u takvo društvo, a bit će da je ovo što danas imamo kapitalizam, jošte uz groznu deprimirajuću spoznaju da kao sustav nema alternative, ma koliko bio nepravedan i okrutan. Marxova teorija zapravo se obistinila samo u njegovu nauku, jer je uništila "vlastite uvjete postojanja". 

Meni je osobno bilo blisko ono što je pisao filozof Ljubo Tadić, gutao sam njegove tekstove o intelektualcima kao bezdomnicima, o bijedi nacionalizma "koji ne smije biti naša sudbina", utjecao je na mene i možda trajno odredio neka moja stajališta. Naši su odnosi bili srdačni, bio je pojam pameti, hrabrosti, morala, intelektualne razboritosti. Taj nekoć jaki marksist sada se diči kao srpski nacionalist, premda u kupleraju srpske politike takve prebjege smatraju ništarijama, jer dolaze novi nacionalisti iz nekih drugih škola, imaju svoje udruge, svoje časopise, svoje domaće veličine poput Ljotića i sveca Nikolaja Velimirovića, imaju svoju ideologiju, zvala se ona rasonalizam ili bilo kako, koja spaja rasizam s nacionalizmom; imaju svoje programe, svoje inozemne uzore kao što su američki "rasni nacionalisti" Eric Thomson, Dr. William Pierce, pa je tako i dr. Ljubo Tadić ispao staromodan, nema nikakva ugleda kod rasonalista, niti utjecaja na nove patriote i udruge, malo ga tko spominje kao velikog Srbina, ono dobro što je ostalo od njega jest iz vremena marksizma, dočim je sve ostalo tumaranje izgubljena starca. Bio bi potpuno zaboravljen da ga se još poneko ne sjeti kao oca sadašnjeg predsjednika Srbije Tadića Borisa, premda su u školi dečka zvali "Nevenkin mali", jer kad otac ne valja, onda majka postaje jedini roditelj.

Marx Brothers: Dragoljub Mićunović i Ljubomir Tadić

Photo: Dragan Kujundžić

Neki novi analitičari epohe praksisovaca sve više dovode u pitanje čak i njihovu hrabrost. Sadašnji srpski ambasador u Češkoj Aleksandar Ilić, zvani "Aca baklava", izjavljuje za RFE da se ti "veliki disidenti" nikad nisu usudili tražiti višestranački sustav, te da je to učinio jedino on tako što je u časopisu Vidici objavio svoj prijevod teksta Glavom protiv zida češkog disidenta Ivana Svitaka u kojemu se zahtijevao višestranački sistem, doduše u Češkoj, a kod nas je višestranačje izravno tražio samo jedan profesor Pravnog fakulteta u Beogradu, Stevan Vračar, i to u časopisu Gledišta koji je tada izlazio u nekoliko primjeraka. "Aca baklava" tvrdi da su praksisovci potiho i krišom čestitali prof. Vračaru, ali sami o tome nisu smjeli zucnuti, štoviše, u svojim su se peticijama i priopćenjima pozivali na Marxa i na Program Saveza komunista, a u jednoj Inicijativi upućenoj Ustavnom sudu Jugoslavije, profesori su 1975. godine pisali: "Naše zalaganje za socijalističku demokraciju, za veću slobodu opredjeljenja i javne riječi predstavljeno je mnogim zlonamjernim napadima kao 'zalaganje za višepartijski sistem'. Razumije se, ne može se navesti nijedan podatak, nijedan naš tekst koji bi to potvrđivao."

Disidentski staž: Mihajlo Mihajlov

Photo: Dragan Kujundžić

Miša Mihajlov, uz Đilasa najpoznatiji disident bivše Jugoslavije, dvoji kad je riječ o hrabrosti marksističkih filozofa, a spočitava im i to da su bili zapravo plaćeni disidenti, bez obzira što su im nakon deset godina dotiranja ukinuli časopis Praxis i zatvorili Korčulansku ljetnu školu. Mihajlov misli da u Jugoslaviji disidentski pokret nije uspio baš zbog pravovjernih marksista i njihove nesklonosti svakomu tko ne čita Marxa. "Nije mi poznato da su praksisovci, nas nemarksističke disidente, barem jednom podržali u javnosti", veli Miša Mihajlov u polemici s marksisticom Zagom Golubović, priklanjajući se onima koji su sve više uvjereni da od "praksis-odiseje" nije ostalo ništa u nasljeđe, nego se i njihova kritika urušila zajedno s predmetom kritike. Neki novi analitičari, Zaga bi rekla "s desnice", a Mihajlov se tomu protivi i kaže da ta gospođa "u čistoj dogmatskoj tradiciji sve one koji se nisu pridržavali marksizma, tačnije Praksisove verzije marksizma, karakteriše desničarima", niječu bilo kakvu korist od tih "sukoba teorije i prakse socijalizma", neki pak misle da su kritičari "svega postojećeg" ispali konzervativniji od onoga što je nudio samoupravni socijalizam, koji je barem u sferi ekonomije usvajao kakve-takve tržišne odnose, dok su oni napadali "potrošačko društvo", "centre moći", "prokletstvo blagostanja", itd. Ima desničara koji u svojim spisima zanovijetaju i tvrde da su praksisovci gurnuli i samog Broza u "marksistički totalitarizam". Ozbiljni analitičari, među kojima i glasovita filozofkinja s harvardskog sveučilišta Seyla Benhabib, nalaze da je, primjerice, Pilja Marković prigrlio Miloševića upravo zato što taj "ludi hrabri čovjek" nije prihvaćao propast komunizma, a kako se raspao svijet starog profesora, nekadašnjeg skojevca, on je u toj budali vidio revolucionara kojega je "antibirokratska revolucija" izbacila kao vođu.

Jedan od ponajboljih iz beogradskog kruga praksisovaca Miladin Životić, "čovjek etosa", "lijepa duša", kako smo ga zvali s početka devedesetih godina, bio je s nama na istim opozicijskim mjestima, a nasuprot nekim svojim dojučerašnjim kolegama marksistima. Svi smo očekivali da će taj inteligentni, marljivi čovjek napisati svoj obračun s njima, čak smo ga nagovarali da se suoči "s vlastitom praksis-filozofijom i pozabavi preobražajem nekadašnjih drugova marksista u nacionaliste, i to one najgore: u sluge najgoreg režima srpske istorije", kako mu je to odrješito rekao Rade Konstantinović. U jednom svom intervjuu Konstantinović se prisjeća toga razgovora s prof. Životićem kada ga je uvjeravao da mora kao učenjak objasniti "bijedu filozofije" svojih kolega, naći korijene te preobrazbe, jer on to umije, ne samo socio-psihološki, nego intimno i pripovjedački. Kakav je to moralni krah "blistavih umova" koji padaju niže od onoga što su godinama osuđivali. Sve je to autor slavne knjige Filozofija palanke predočio dobrom čovjeku prof. Životiću sjedeći u kavani Arilje nakon jedne sesije Druge Srbije, ali profesor je šutio i odsutno buljio u svog sugovornika. Jedno je sigurno: Životić je bio zadovoljan što nije s njima, znao je samo odmahnuti rukom kad se zapodjene razgovor o njegovim pajdašima, ali mislim da o njima nije pisao. Možda bi to i učinio da nije iznenada umro 1997. godine.

I dok sam krojio ovaj tekst za tjednik Feral u kojemu pišem, naišao sam na podatak da je čak i prof. Životić u jednom trenutku bio upleten u opasnu i luđačku Miloševićevu revoluciju, premda to doista otprije nisam znao, niti sam o tomu kadgod čuo od samog profesora ili njegovih bliskih prijatelja. Filozof Ivan Janković, jedni mi kažu da je filozof, drugi to niječu, a sam čovjek tvrdi da jest filozof, da je diplomirao filozofiju, ali bilo kako bilo, taj Janković najprije ističe nedvojbeni dignitet i moralne principe prof. Životića, a onda veli da je čak i on održao "vatreni govor na Žutoj gredi protiv otuđene birokratije", te da je Miloševićeva "antibirokratska revolucija" bila "izraz i Životićevih filozofskih načela, iako posledice te politike nisu bile izraz njegovih moralnih nazora. 'Pozitivni populizam', radikalna politička akcija, narod koji 'okreće leđa birokratiji', sve su to standardne političke izlučevine praksis-filozofije, oko kojih nema razlike između Životića, Markovića i ostalih. Svi oni u Miloševićevoj politici bar neko vreme (a neki i do samog kraja) doživljavaju tačku kristalizacije svojih napora da unesu element revolucionarnog i antiinstitucionalnog radikalizma u funkcionisanje okoštalih i birokratizovanih institucija. Maksimum političkog liberalizma koji su oni mogli da prihvate bio je sadržan u poznatoj Markovićevoj formuli o demokratiji u okviru Socijalističkog saveza", veli g. Janković, diplomirani filozof, čiju diplomu marksisti ne priznaju, u poduljem tekstu objavljenom u Helsinškoj povelji br. 65-66, publikaciji zvučnog imena koja bi morala biti vjerodostojna, premda neki marksisti nižeg ranga, iz "podsaveza", tvrde da je sumnjiva. Nisam spomenutog diplomiranog filozofa citirao da bih se suglasio s njim ili potkrijepio svoje stajalište, nego je takvo mišljenje uvreženo među kritičarima praksisovaca. 

Ali ako je doista tako, ako je točno da je Životić održao "vatreni govor na Žutoj gredi", onda je začuđujuća njegova revolucionarnost u toj "sklepotini od revolucije", kakva je bila Miloševićeva, pa ipak želim vjerovati da je profesor bio dosljedan u traženju "alternativnog društva" i onoga što se filozofski naziva "drugost", a poslije je bio "lijepa duša" te Druge Srbije i jedan od žestokih kritičara srpskog režima. Oduzeti Životiću, a zasigurno i svakom čovjeku, utopizam, značilo bi lišiti ga misli o budućem životu i njegovu uređenju. Životić se mijenjao do kraja i nije se zadržao u nacionalnom brlogu poput Tadića, Stojanovića, Markovića i još nekih manje poznatih marksista. On je znao da se utopija ne ostvaruje i da je lijepa "samo tekstualno". Postmoderni teoretičari sve više govore da su utopije poruke iz budućnosti. Životić je vjerojatno bio na tome tragu.

Kulturni pluralizam: Zagorka Golubović

Photo: Dragan Kujundžić

Iz Beograda je među praksisovcima bila, ako se dobro sjećam, samo jedna dama, a to je antropologinja Zaga Golubović, hrabra i opasna kritičarka svih oblika totalitarizma, odvažna i grlata, nije se dala nacionalistima i nije podlegla onom davnašnjem proroštvu Kolakowskog da "marksizam najčešće završava u militarizmu i fašizmu", a svoje kolege oko Ćosića elegantno je otpuhnula i nije imala nikakve potrebe da ih pod stare dane poučava. Ona danas umije reći da je njezin ondašnji marksizam imao nedostataka, ali je sve u svemu zastupao ideju kulturnog pluralizma koji je dublji od političkog, "jer suština demokracije nije samo politički pluralizam". Jedva sam poznavao Zagu Golubović, možda smo se tek jednom rukovali, muvali smo se na istim javnim skupovima i prosvjedima iz vremena Slobine diktature, ali sam je cijenio i uvažavao njezina razborita stajališta i privrženost demokraciji, unatoč teškom i skliskom putu od boljševkinje do humanistice. Već spomenuti filozof Janković, čini se ljuti antikomunist, misli da je i Zaga legla na rudu, pa je i ona, da prostite, "popušila" Miloševićeve fore o Kosovu, te da su joj u nedostatku proleterskih i kolonijalnih tema bili sasvim dobri i kosovski Srbi, kao potlačeni i napaćeni soj zaboravljen od domaće birokracije. Taj filozof ne misli da je "dotična gospođa prikriveni nacionalist", nego je ostala zatočenicom svoje doktrine u koju su se kosovski Srbi samo uklopili.

Ono što me donekle zbunjivalo jest način na koji je ta sveučilišna profesorica reagirala za vrijeme intervencije NATO pakta u Srbiji, jer je počesto bila na istomu s Miloševićem i njegovima, jednosmjerna i nervozna, čak histerična, a na mahove se doimala kao glasnogovornica one najgore sorte koja je zapravo uživala u sukobu s međunarodnom zajednicom. Zagorka je dobivala prostor u medijima, jer ako jedna čista osoba i do jučer kritičarka toga režima osuđuje vojnu intervenciju, onda to doista ima težinu. Možda je i kod nje bila prisutna opća psihoza straha, pa ipak je morala ukazivati i na to da su mnoge diktature, s rijetkim izuzecima, završavale u ruševinama. Cijena pada jednog diktatora i ubojice bila je skupa, premda je mogla biti i skuplja. Nije sporno što je kritizirala političku intervenciju vojnim sredstvima, ali nije smjela prešutjeti i sve ono što je dovelo do nje. Možda griješim, jer nisam bio ondje dok je grmjelo, ali od nje sam očekivao smirenost i oprez da ne zapadne u klišeje režimske galame. Naravno, to nije bilo lako, pa je i Zaga Golubović bila glasna kako bi se čulo da je pravedna; bit će da je tako mogla sačuvati glavu u Miloševićevu mraku kada su se plaćene ubojice motale ispod prozora onih koji su šefa bilo kada očešali, možda još u djetinjstvu ili na poslu, a jednom je taj mali smiješni diktator bio potrčko njezina nekadašnjeg muža, komunističkog gradonačelnika Beograda Branka Pešića, pa ako ga je moćnik nekad slao za burek, zlopamtilo bi se sada moglo iskaliti na njegovoj bivšoj supruzi, uza sve, još i kritičarki njegove politike.

Uzorni je praksisovac iz beogradske marksističke elite Nebojša Popov; ne hvalim ga stoga što mi je na jednoj tribini prvi pritekao u pomoć kada su mi četnici "crvenog vojvode" razbili glavu, brzo se snašao i sipao duhan na ranu kako bi se zaustavilo krvarenje, nego mislim da je uvijek nekako protiv struje - bio je to i ostao pod svim garniturama koje su se mijenjale, pa čak i onda kad su "njegovi" došli na vlast, Đinđić, Koštunica i dr. "Njegov" je mogao biti i Milošević, jer mu je upravo Nebojša bio neka vrsta "partijskog mentora" na Pravnom fakultetu, premda je đetić stigao iz provincije već kao komunist s odličnim preporukama, ali kad je postao neprikosnoveni vladar Srbije, dominantna figura na političkoj i medijskoj sceni gotovo 14 godina, njegov je "mentor" u toj pojavi među prvima prepoznao sva zla populizma i "pervertiranog nacionalizma", a u više navrata savjetovao je populističkom lideru da se povuče i skloni ukazujući mu weberovski precizno da je "karizmatska vlast prolazna kao što je prolazno oduševljenje iz koje je ponikla". Još od vremena kada je kao predavač izbačen s Filozofskog fakulteta, a njegova doktorska disertacija zabranjena, Nebojša Popov ostao je na istoj riskantnoj poziciji opozicionara, ali je barem napisao neke značajne tekstove i rasprave i priredio nekoliko važnih zbornika bez kojih se neće moći praviti bilo kakva povijest marksizma, ako se još tko bude zanimao za tu granu znanosti.

Autor važnih zbornika: Nebojša Popov

Photo: danas.rs

Uz dvoje-troje kolega Popov je barem ublažio ono već ustaljeno mišljenje da su beogradski praksisovci postali "šverceri vlastitih života" i mahom se zaposlili kao dvorska posluga. Tko god nešto škraba u novinama, već umije napisati da se u jednom času krajnosti spajaju, te da se po tome zakonu udružuju ultraljevica i ultradesnica, marksisti i četnici, praksisovci i radikali, komunisti i ustaše, itd. Naravno, o svemu tome govori se vedro, jer je to poraz ljevice. I doista, vidjeti Pilju Markovića u crkvi sa šešeljevcima, jest poraz ili pomračenje uma koji je nekoć bio bistar, "jedan od najbistrijih", kako za toga sramotnika veli filozof Kangrga. Ljubo Tadić, slijep za svoje postupke, osuđuje Pilju što je stao uz radikale i visi na njihovim tribinama, pa veli u emisiji radija B92 (27. lipnja 2004.) da je to već za priču, čista literatura, fenomen pseudoljevice, "mješavina radikala i bivših marksista-lenjinista", ali ti fenomeni jedino ne stoje kad je o njemu samome riječ. Jer ako mu kažete da je nacionalist, Ljubo to neće zanijekati, ali će reći da je u tome drukčiji. Tako se može braniti svaka nevaljalost koju čovjek počini. Ili je možda doktor-filozof pronašao negdje kod Marxa i njegova ortaka Engelsa da nije grijeh mrziti čak i cijele narode ako su oni reakcionarni i nehistorijski, a njemački povjesničar, profesor Slobodnog sveučilišta u Berlinu Wolfang Wippermann tvrdi da su upravo ta dvojica mislilaca udarili temelje "lijevog protuslavizma" nazivajući panslaviste ruljom, a Slavene "civilizacijskim otpadom", te da je marksističko antislavenstvo vrlo blisko antisemitimzu. Naš je doktor zasigurno znao za te tekstove, ali među marksistima je vladao prešutni dogovor da se to ne spominje, a izdavači, ljubitelji Marxa i Engelsa, te tekstove, veli Wippermann, nisu nikad uvrstili čak ni u sabrana djela tih velikana. Kako je sada bivši marksist Tadić Ljubo veliki Srbin, on više neće mrziti druge kao nehistorijska i reakcionarna stvorenja, bit će dovoljno ako su, primjerice, katolici ili muslimani. Nikamo bez dijalektičkog materijalizma! 

* Nastavak u četvrtak 22. oktobra 2009.