Kultura Tema
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Sjećanje na Milana Milišića (1941 – 1991)

Dubrovački trubadur

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Dubrovnik sedamdesetih: Vojo Šindolić, Miško Ercegović i Milan Milišić
Dubrovnik sedamdesetih: Vojo Šindolić, Miško Ercegović i Milan Milišić
Photo: Stock

Petog oktobra ove godine navršava se 18 godina od smrti Milana Milišića, jednog od najvećih južnoslavenskih pjesnika dvadesetog stoljeća. Milišić je poginuo u svom stanu, u voljenom rodnom gradu, kao prva žrtva srpsko-crnogorskog napada na Dubrovnik. Čitaoce e-novina podsećamo na tekst o Milanu Milišiću objavljenom oktobra 2001. u sarajevskim „Danima“

U jedno jesenje poslijepodne sredinom osamdesetih Danilo Kiš i Milan Milišić sjedili su u bašti dubrovačke kafane "Ekvinocij". U momentu lucidnosti Kiš je uzeo komad papira i zapisao briljantnu pjesmu, pjesmu koju će posvetiti svom prijatelju Milanu. Mora se ovdje citirati u cjelini ta pjesma velikog Kiša, čovjeka koji je za sebe govorio da nije pjesnik, čovjeka u čijim sabranim djelima ima manje od četrdeset pjesama, no koji je bio u stanju da u toku kafanske sieste na komadičku hartije ispiše pjesmu dostojnu svake svjetske antologije.

NATURA MORTE (Za Milana M.):

A l'horizon jedna ptica
a u tanjuru hladna pizza.
Sunce zalazi, sjedim u shadow,
takvoj se sreći nisam nado;
takvoj se nisam nadao sreći
(evo stiže i batak pileći)
Uskoro ću, Herren und Damen,
Prileći
Zauvijek
pod ciklame(n).
Amen. (Jean Slamni)

Govoreći o ovoj pjesmi, beogradski pisac Predrag Čudić, prijatelj i Kišov i Milišićev, kazat će kako je za njezino razumijevanje ključan potpis Jean Slamni, a da je to neskrivena aluzija na Milišićevog prijatelja Ivana Slaminga, kojem je Milišić posvetio svoju knjigu Mačka na smeću i kojeg je u toj posveti prozvao Velikim meštrom. Kiš nije među živima ima već, evo, dvanaest godina, puna je decenija od Milišićeve smrti, a prije nekoliko mjeseci umro je i Slaming. Pjesma je sada requiem za svu trojicu.

Gore spomenuti Predrag Čudić opisuje u eseju Vrana, tuga i uspomena svoj prvi susret s Milišićem. "Milišića sam upoznao na jednoj studentskoj ekskurziji, u vozu koji je tutnjao divljom ibarskom dolinom, stajali smo kraj prozora, pušio je držeći svoju luksuznu, za ono vreme nepojmljivo luksuznu cigaretu marke rothmans na njegov karakterističan način, pri samom korenu kažiprsta i velikog prsta, zgrčene šake, kao da se plaši da će mu je neko ukrasti ili da će ga neko zateći kako puši (opreznost ta, možda, beše đačka). I onda mi je iznenada rekao: Hajde, da popijemo nešto u bifeu. Taj poziv sam shvatio kao izraz njegove posebne naklonosti, jer u njegovim gestovima ništa nije bilo formalno, on je sve činio iz dubine svoje neobično složene prirode."

Nakon što je diplomirao na katedri za svjetsku književnost, Milišić će otići živjeti u London. Tamo njegova biografija poprima neke tipične emigrantske crte; bavio se, naime, svim i svačim, kako kaže Čudić - od akviziterskih do bibliotekarskih poslova. Veoma je znakovita jedna činjenica: za vrijeme boravka u Londonu, Milišić, prema sopstvenom priznanju, nije napisao ni retka! Isticao je, naime, da izvan svog jezika nije imao ni razloga ni potrebe da piše. Fascinantno je, inače, Milišićevo osjećanje za jezik. Marko Vešović veli, pozivajući se na Waltera Benjamina, da Milišić posjeduje "mikrofilološko čulo". Po povratku iz Engleske jedno je vrijeme živio u Beogradu, no kasnije se, naravno, vratio u jedini svoj grad - Dubrovnik. I makar je svoje prve knjige pisao na ekavici, on ih je za kasnija izdanja često ijekavizirao. Za njega je jednostavno jedini mogući književni jezik bio jezik zavičaja. Predrag Čudić kaže da bi Milišić bio najsretniji da se njegov jezik naziva dubrovačkim, a u vrijeme ovih lokalnih terminoloških ratova to uopće nije loše rješenje.

Prizor iz Milišićevog rodnog grada ujesen 1991: Prizivanje zla
Photo: snimanje.adu.hr
Kad je riječ o Milišiću, vrlo je važno spomenuti i njegov prevoditeljski rad. Fantastični su njegovi prevodi poezije (Robert Frost, recimo), no možda je još zanimljivije da je on prvi preveo i tako južnoslavenskoj literarnoj publici otkrio jednog kultnog pisca, pisca kojeg često nazivaju dječijim, no koji je u mnogim anketama za najboljeg autora dvadesetog stoljeća bio na prvom mjestu, čak i ispred Jamesa Joycea. To je pisac po čijoj se knjizi upravo snima najskuplji film svih vremena, film čija je svojevrsna pretpromocija, odnosno predstavljanje nekih inserata, na ovogodišnjim filmskom festivalu u Cannesu privukla više pažnje negoli ijedan završen film. Radi se, naravno, o piscu Gospodara prstenova, o Tolkienu.

Početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka Milan Milišić je preveo (zajedno sa svojom suprugom) Tolkienovog Hobita i ta je knjiga objavljena kao prvo djelo u novopokrenutoj Nolitovoj ediciji Raspust, ediciji koju valjda pamte svi koji su imali običaj čitati u djetinjstvu za vrijeme ex-SFRJ sentimentalnog odgoja.

U Milišićevoj knjizi putopisa u kojoj on piše o otocima (objavila ju je Bosanska knjiga 1997. godine) nakon tekstova o jadranskim otocima, o Lastovu, Hvaru, Visu, Lopudu, nalazi se i tekst o Manhattanu. Ovim putopisom knjiga završava, a sam putopis završava Milišićevim opisom jedne svoje posjete Josifu Brodskom. Predivan je taj opis jedne partije šaha između Milišića i Brodskog i prepun je onih finih literarnih opservacija. Milišić, recimo, kaže: "Odjeven je (Brodski; op. M.B.) ležerno u jeans od somota i džemper. Vrlo često naslanja laktove na koljena; radi to dok igra šah, razgovara, telefonira, čita, tako da je somot na koljenima iskrzan." Ovaj esej napisan je prije prvog objavljivanja Vodenog žiga (Vodeni žig publiciran je prvi put već nakon Milišićeve smrti) te u tom kontekstu gotovo da ispada pomalo proročanski. Milišić će, naime, jedanput primijetiti da je Venecija grad iz kojeg Brodski nastupa prema Evropi, iz kojeg misli Evropu.

Rušenje Manhattana deceniju nakon rušenja Dubrovnika i Milišićeve pogibije daje čitavom ovom eseju nekakvu novu elegičnu auru. Novinskom terminologijom govoreći, moglo bi se čak kazati kako je pomenuti putopis aktualniji nego ikad.

Predrag Čudić posvetio je Milišiću prelijepu pjesmu pod nazivom Bez prava žalbe. A u njoj se kaže i ovo:

Nisu ga voleli ni ovi ni oni
Ovi, jer je govorio juhica,
Oni, jer je katkad umeo da kaže
I tu divnu srpsku reč supa,
Sa prekrasnim slavjanoserpskim korenom (die Suppe),
Ovi, jer nije govorio ko je,
Oni, jer su znali ko je, a to ne govori.

Jasno je svakom ko su ovi i oni, no Milišić je bio čovjek koji nije mogao razmišljati u takvim kategorijama. On je napisao i pjesmu (Nacija), a Marko Vešović kaže da je taj grafički detalj itekako važan jer je u životu Milana Milišića nacija bila stvar koju je svagda stavljao u zagrade. Vrijedi citirati cijelu pjesmu ispod tog 'zagrađenog' naslova:

Opijeni
Dubokim nerazumijevanjem
Svojih mrtvih pjesnika
Gordi na mrak u svom podrumu. Kakva svevremenska i sveprostorna dijagnoza!

Milišić je poginuo u svom rodnom gradu, gradu koji je neizmjerno volio. On kojeg su voljele dvije sestre skupa nije mogao voljeti dva grada, već samo jedan. Bio je pravi dubrovački trubadur, trubadur svog Dubrovnika, trubadur u smislu starostavnom. Otišao je u smrt kad su nacionalni pjesnici uživali u svom prizivanju krvi, otišao je kad su počela obraćanja samo svojoj naciji, svojoj vjeri, krvi i tlu, svojoj avliji. Takva obraćanja Milišić nije mogao ni slušati, a kamoli ih izgovarati. On se obraćao samo urbi et orbi, samo gradu i svijetu!

* Tekst objavljen oktobra 2001. u sarajevskom magazinu „Dani“

star
Oceni
4.88
Ostali članci iz rubrike Tema