Kultura Tema
email Pošalji prijatelju
print Verzija za štampu Plain text Samo tekst Komentari Komentara (0)

Rječnik crnogorskog narodnog i književnog jezika

Nedovršen posao profesora Vojislava Nikčevića

Veličina slova: Decrease font Enlarge font
Photo: sutra.ba

Dakako da se želim izjasniti kada je u pitanju novi Rječnik crnogorskog narodnog i književnog jezika u izdanju CANU, koji ima i te kako krupnih grešaka, čak i neoprostivih, pogotovu pri odabiru primjera, koji ipak ne mogu biti slučajnost, kao i nebuloznih pojedinih drugih kolona koje doista vrjeđaju, te nedvojbeno podržavam stav, zapravo zahtjev da bi Rječnik trebalo dobrano ispraviti

Prilikom boravka na Cetinju juna ili jula 2009. godine, gdje sam boravio kao osnivač i prvi potpredsjednik Crnogorske nacionalne zajednice iz Beograda, ako se ne varam, a povodom osnivanja Asocijacije Crnogorske Dijaspore Evrope SCAE, dao sam intervju za crnogorske dnevne novine, Republiku, a prije tog intervjua imao sam, tom prilikom ugotovljen susret sa poznatim crnogorskim lingvistom, koga sam izuzetno cijenio, profesorom dr Vojislavom Nikčevićem, koji je inzistirao na tom kratkom susretu, prilikom mog boravka na Cetinju. Našli smo se u jednom od cetinjskih kafića, sa profesorom je bio tada mladi Adnan Čirgić (docniji osnivatelj Fakulteta za crnogorski jezik, pošto je bio prethodno udaljen sa nikšićkog univerziteta, što sam pratio putem medija, činilo se iz ne baš stručnih, već više nekih privatnih netrpeljivosti, jer je njegova mladost tražila drastične promjene i uvođenje crnogorskog jezika, što je za tadašnju grupu nikšićkih profesora profesora bilo neprihvatljivo, vjerujem ne sve, mada ne poznajem baš toliku situaciju na Univerzitetu u Nikšiću, da bih mogao o tome prosuđivati), no sa Vojom Nikčevićem je bio i Adnan, nasmijan i otresit momak, koga sam samo tada imao prilike viđeti. Ono što sam shvatio, jeste da je Adnan Čirgić bio odan ideji osnivanja katedre za crnogorski jezik, što mi je djelovalo kao prirodna posljedica najzad ostvarene nezavisnosti, no ipak sve nije išlo ni malo lako, kao što ni pitanje crkve tek ne ide lako, no tako je kako je.

Profesor Vojo Nikčević je doista bio sjajan lingvista, vješt  u razgovoru, koji je bio doista otvoren i prijateljski, srdačan i nasmijan, te su i  teme koje smo pretresali već bile manje- više teme oko kojih smo se slagali. Adnan je odmah primjetio da koristim u govoru glas ś, što je naglasio profesoru, te sam bio pomalo začuđen time, jer sam taj glas, koji će docnije postati i trideset  prvo slovo azbuke crnogorske, ali i glas ź kao 32 slovo nove crnogorske abecede ili azbuke, svejedno, nesvjesno sam rabio, jer za taj glas znam od kada znam za sebe, jer, bez obzira na to što sam Beograđanin po mjestu rođenja i boravka, taj mi glas nije predstavljao neku neobičnost, jer su u domu otac i stric govorili crnogorskim jezikom, i svekolika rodbina koja se skoro četiri decenije okupljala bezmalo svakodnevno,

Photo: vukajlija.com

Crnogorci su narod koji je doista ovisnik o priči i cjelodnevnim besjedama, i koji svoj govor  nikada nijesu promjenili niti za jotu, čak je i ovo pomoćno nijesam, koje hinjeno rabim, Mirko Kovač primjetio prilikom našeg susreta u Rijeci, što jeste doista oznaka samo crnogorskog jezika, te sam bio iznenađen Adnanovim zapažanjem, no prešao sam preko toga, jer sam zapravo shvatio da mi mladi Adnan hvata greške u mom crnogorskom govoru, što nije baš lijepo, jer ja sam ipak druga generacija iseljenika, te i da pogrešim, kakve to sad crnogorske veze ima sa našim razgovorom. Ne znam je li Vojo primjetio takvu nakanu u mladog lingviste, no znam da ga je ubrzo poslao negdje, ne sjećam se već gdje, pogotovu poslije još jednog gafa ovog inače simpatičnog i brzozborog mladića, Cikotića, kako se Podgoričani (preferiram Titograđani) inače nazivaju od strane ostatka Montenegra.

Profesor mi je tada šeretski potvrdio da prati sa znatiželjom moje tekstove koji su tada već nekoliko godina izlazili svake druge sedmice u Crnogorskom književnom listu, koje je po povratku iz progonstva uređivao Jevrem Brković, što mi je godilo, jer profesor Nikčević je netko tko nije baš lak na pohvali. Zatim me je radoznalo upitao zašto pišem uglavnom sa inzistiranjem na hrvatskom jeziku, te je upitao da li namjerno guram nacošima prst u oko i da li se, zapravo, zavitlavam. Potvrdio sam da je tako, jer mi je izgledalo pretenciozno da mu kažem kako sam, i dok sam pisao ekavicom, u međuvremenu sam počeo  pisati na  ijekavici, obilato koristio kroatizme, a da sam se ponekad zavitlavao, djelimično, jeste istina, ali nije cijela, kao vele popovi, jer onaj jezik koji rabim jeste konzekvenca cjelokupne moje lektire, koja je dobrim djelom, pored, srpske, crnogorske i dobrim djelom hrvatska književnosti pogotovu utjecaj Krleže je značajan, čije sam djelo Na rubu pameti, pored Kovačevih Rana Luke Meštrevića, Malvine, Andrićeve Proklete avlije, smatrao za nešto najbolje što sam pročitao na zajedničkom jeziku koji se različito danas naziva u svakoj ponaosob balkanskoj državi.  

Razgovarali smo o Miloradu Nikčeviću, koga sam spomenuo kao autora djela o crnogorskoj pripovjetci, i tada sam saznao da je on zapravo Vojov rođeni brat, što do tada nijesam znao.

Photo: Sebastian Eriksson

Zatim smo razgovarali o lingvističkim radovima koje je profesor Nikčević smatrao za izuzetno bitne, kako bi crnogorska lingvistika, jezik i literature dobili dobru lingvističko teorijsku osnovu, i u tom kontekstu mi je, kao nekom tko se dobro razumije u probleme leksikografije, predložio da preuzmem jedan dio posla u vezi sa onim što je bio njegov plan i ideja, stvaranju Rječnika, Leksikona crnogorskog narodnog i književnog jezika, pogotovu stoga što sam i sam radio na pripremi izdavanja djela Vuka Stefanovića Karadžića, ali i sam pripremao sopstveni Rječnik novih stranih riječi,  po ugledu na Vujaklijin i Klaićev rječnik, te sam napokon, itekako bio upućen u problematiku i ovog reformatora jezika iz XiX stoljeća, te mi je profesor Vojo Nikčević, dakle, predložio da probam prikupiti  jedan dio riječi za crnogorski leksikon narodnog i književnog jezika od Vuka Karadžića, koji je i među Crnogorcima skupljao građu za svoj Rječnik, dakle da pronađem i popišem onaj dio Rječnika koji je Vuk prikupio na teritoriiju Crne Gore. Dakako, ideja je bila dobra, te sam znao da bih mogao obaviti taj dio posla, kako bi dobio i koautorstvo na tom budućem projektu. Adnan je u tom momentu nešto prokomentarisao kako je on trebao uraditi i taj dio posla, na šta mu je profesor Nikčević već oštrije odgovorio kako  za njega ima i drugih neobavljenih poslova, jer je crnogorski jezik u povoju, praktično u pelenama, te da se on ne brine za to što će biti više onih koji će sudjelovati u projektu, jer će tada rječnik zapravo dobiti onu težinu koja mu je potrebna.

Naravno, to je bila dobra ideja i ja sam je načelno prihvatio, što je profesoru bilo drago, no mi se čini da dr Adnanu Čirgiću  i nije, ili je bar djelovao pomalo izgubljeno kao netko kome nešto otimaju, mada se jezik ne može otimati, on se može koristiti i mijenjati, no svejedno, jer je mislio, kao doista mlad  lingvista, da može, i više, što je i prirodno za mladog čovjeka, da želi više.

Naravno, sve to je izgledalo meni kao mala neprijatnost, te je profesor Adnana udaljio nekim poslom kako bi sa mnom razgovarao još ponešto, te je prokomentarisao i samog mladića, koji se pomalo nije snašao u ovoj kratkoj komunikaciji, no za profesorov komentar ću vas naravno uskratiti, jer ne želim otkrivati ono što mi je rečeno u povjerenju.

Uvijek se sjetim, kada je u pitanju prešućivanje istine, zapravo u Crnogoraca je ova osobina bila nekada na izuzetnoj cijeni, te se prisjetim riječi strica sa kojim sam odrastao, koji je, kada je htio pohvaliti nekoga čovjeka, govorio kako je to pravi , izuzetan čovjek, jer - i čovjeka da ubiješ pred njim, ne bi nikada ni riječi rekao - te mi to danas djeluje doista kao čista, nepatvorena poezija, što zapravo i jeste, no svakako ironijska, u ovom svijetu iskrivljenih umova, iskrivljenog pogleda u zrcalu majmuna koji sebe gleda i ne vidi majmuna, već kapitalistu…

Photo: blogspot.com

Dakako da sam taj razgovor o prikupljanju građe iz Vukovog Rječnika ubrzo zaboravio, bavio sam se drugim poslovima, dok nijesam čuo da je Adnan Čirgić postao osnivatelj i šef katedre na Fakultetu za crnogorski jezik, što mi je bilo drago, jer sam se sjetio kontakta koji sam imao tada sa njim. Želio sam mu čestitati, mada su mi neki prijatelji savjetovali da to ne činim, jer je on sam sebi dovoljan. Dakako da ne vjerujem ni prijateljima sve što kažu, jer ponekad, kao i svako od nas , pogotovu Crnogoraca, umije pretjerivati u ocjenama drugih i govoriti i suprotno od onoga što misle ili unositi sopstveni odnos prema drugima, te sam ipak, preko nekih, tek tada, uspostavljenih institucija Crne Gore doznao i njegov broj telefona, i tako sam ga pozvao želeći mu lično čestitati i pružiti mu podršku, kakva god mu bude trebala, jer sam imao vremena na pretek. No, dr Adnan Čirgić nije niti podigao slušalicu, te sam mu poslao poruku na koju mi nikad nije odgovorio.

Tada sam shvatio da neke ljude u njihovoj ambiciji ne bi trebalo podržavati niti ne podržavati, već ih treba ostaviti same sa sobom.

I još mi je jedna stvar bila jasna glede Crnogoraca, a to je da su neumoljivo za Crnogorce smatrali samo one koji su rođeni u Crnoj Gori, makar  oni i odbijali da pripadaju crnogorskoj naciji, već  su se decidirano izjašnjavali kao pripadnici srpske nacije, pošto je o tome svakako riječ, da ne okolišim, jer nekad okolišanje znači ništa, a otvoriti karte znači sve,

Photo: sumadijapress.co.rs

Dakle, neki od tih ljudi koji imaju takvu percepciju stvarnosti, identiteta i nacije, koju ne odobravam , ali je ne želim niti osuđivati, jer je svako od nas različit i jedinstven u mnogo čemu, te je i naš lingvista Čirgić interesantan i jedinstven kao fenomen u crnogorskoj linvistici, jer, s jedne strane, odbija komunicirati, bar sa mnom,  mada mu ništa ne bih oduzeo, mogao bih mu uglavnom dodati, no, nebitno, to je njegovo pravo da odbija upoznati moj nedostatan akcenat ili što već, dočim na zvaničnoj stranici Fakulteta za crnogorski jezik stoji programski tekst novinara Ognjenovića iz Vijesti, ako se ne varam, u kome stoji da su Borislav Pekić, koji je samo  rođen u Crnoj Gori, no u pitanju je izrazito nacionalni, naravno i veliki, srpski pisac je u pitanju, svrstan je u crnogorsku literature bez njegovog takvog određenja, kao i Vida Ognjenović, koja je takođe rođena u Crnoj Gori, i također predstavljena netačno kao crnogorska spisateljica, mada ne vjerujem da je Čirgiću i drugima sa katedre za crnogorski jezik nepoznato da je pomenuta Predsjednik, doživotni, kako djeluje, svima koji to mogu osmatrati sa distance, Srpskog PEN centra, i da je glasala u više navrata protiv interesa Crnogorskog PEN-a, kao i da je bila ambasador  Srbije, dakle profesionalni špijun zemlje, ali i političke partije, Demokratske stranke koja je za vakta te partije imala stalne političko-geostrateške i teritorijalne pretenzije prema toj istoj Crnoj Gori. Dakle, nedosljednost u promociji crnogorske literature je isključiva posljedica jednoobraznosti, jednostranosti i jednoumnosti, što je opet konsenvenca izbjegavanja onog razgovora u današnjih generacija, koje su same sebi dovoljne, te stoga i sve ostaje na površini i svaki sud je onda lako oboriv.

Takođe, u meni postoji potreba da ocjenim i literaturu u Crnoj Gori, koju smatram prominentnom u svakom slučaju, i po mom skromnom mišljenju, nosioci crnogorske literature jesu pjesnici Jevrem Brković, ali je tu i Mijo Popović, obojica su prava gospoda i odlični pjesnici, bez obzira na njihovu netrpeljivost, međusobnu, no želim biti iskren, kao što su odlični pjesnici i Sreten Perović i Mladen Lompar, tu je i mlada Joke Uljarević, al ii Aleksandar Bečanović, sjajan je kritičar Boro Jovanović, tu je i Bogić Rakočević, a volio sam pratiti tekstove novinara Bulatovića, Sreten Vujović sjajno pjeva, kao i mnogi drugi, a moram i reći da sam se na Cetinju uvijek osjećao kao doma, dok sam u Titogradu, koga i dalje ne želim zvati Podgorica bio uvijek na ivici. ako se nađem sam na ulici, da likvidiram nekoga u kafiću, na koncertu, konkretno, ali svejedno, nijesam se osjećao dobro zbog tog naglašenog odnosa crno-bijelog prema svemu i svakome,

No da ne duljim, dakako da se želim izjasniti kada je u pitanju novi  Rječnik crnogorskog narodnog i književnog jezika u izdanju CANU, koji ima i te kako krupnih grešaka, čak i neoprostivih, pogotovu pri odabiru primjera, koji ipak ne mogu biti slučajnost, kao i nebuloznih pojedinih drugih kolona koje doista vrjeđaju, te nedvojbeno podržavam stav, zapravo zahtjev da bi Rječnik trebalo dobrano ispraviti.

Photo: flickr.com

Dakako, ne bih htio niti uniziti one koji su, vjerujem, radili valjano na Rječniku, jer je sigurno i takvih bilo, jer slika nikada nije crno-bijela kakva se želi predstaviti, te bi razgovor ipak svima bio dobrodošao, kao i uklanjanje iritantnih odrednica koje su doista pravi anahronizmi, arhaizmi i suprotni vremenu u kojem živimo, a s obzirom da jezik prati društvo kao osnovno sredstvo komunikacije toga društva, on mora biti u skladu sa njim a ne u nesukladu, kako je ispalo u nekim odrednicama Rječnika, koga bi trebalo na koncu povući i ispraviti, jer je to jedino rješenje u ovom trenutku, kako bi se zaustavio ovaj trend urušavanja institucija države do koje mi je, ipak, itekako stalo.

Stoga sam i evocirao ovaj susret sa onim koji je ponajprije trebao izvesti ovaj projekat, profesorom Nikčevićem, no ga je prerana smrt u tome spriječila i sada vidimo jedan blagi kaos, koji bi ipak trebalo zaustaviti, kako bi se izbjegli linč i hajke Lalićevih  hajkača i junaka, ali i invektive i podmetanja onih kojima je crnogorski jezik ipak ne trn no balvan u oku.

Nedostatak komunikacije autora Rječnika i onih koji su s pravom ljuti na autore Rječnika ne pomaže rješavanju problema, a bez komunikacije nema ni rješenja, pa prema tome jes dabome, kad svi hoće gori, biće još i  gori. Nadam se da će prevladati razum i da će Rječnik povući, kako će stupili u komunikaciju sa dr Čirgićem i zajednički donijeti novi Rječnik kakav je Crnoj Gori potreban, bez obzira na jednostranost učesnika u komunikaciji, ona je ipak neophodna, i naposlijetku, u državnom je interesu, što je nama koji smo udaljeni od domovine veoma bitno, jer svaka besmislena raspra daje za pravo onima koji crnogorski jezik žele uniziti i ispravljati rezultate referendum, što se dakako, ne smije dogoditi.

star
Oceni
4.16
Ostali članci iz rubrike Tema
image

Alhemija vremena

Četiri ujutru

image

Znanstvena monografija Snježane Kordić šest godina kasnije

„Jezik i nacionalizam“ kao manifest otpora

image

Kultura ukorenjenosti, krvi i tla

Srpski sabornici i jugoslovenski raskolnici

image

Jugoslovenski film očima stvaraoca

Filmska faktografija i emocije

image

Paškvilant protiv Radomira Konstantinovića

Zlo od filosofije

image

Kip i čekić (3)

Život ispunjen mržnjom

Tagovi
Nema tagova za ovaj članak