Performans radnica "Kamenskog"

Photo: www.novilist.hr/ Denis Lovrović

Životne priče radnica "Kamenskog" prate se s knedlom u grlu. Taj bi se performans, ili predstava, mogao uklopiti u repertoar kakve bolje kazališne kuće. Projekt se obraća širokoj publici, i bilo bi sjajno, i logično, da on do široke publike i dospije

"Usnula sam san. Vidjela sam u tom snu kako specijalna  policija dolazi po naše direktore i odvozi ih u Remetinec. A onda sam  se probudila, i vidjela da su ti ljudi i dalje na slobodi", govori u mikrofon bivša radnica bivše tvornice Kamensko.

U ruci joj je glačalo iz kojeg suklja para, pod nogama su joj hrpice restlova, odbačenih trakica  tkanine. Zamračenom Tvornicom kulture zagrmi oran pljesak. Na drugoj strani dvorane jedna druga bivša zaposlenica Kamenskog nadovezuje se na onu prvu primjedbom kako bi pristala odreći se jedne od  neisplaćenih plaća u zamjenu za taj prizor – prizor odvoženja gramzivih direktora tamo gdje im je mjesto. Pljesak je sad još glasniji, gotovo  ekstatičan. Kad se konačno utiša, prostorom opet dominira hipnotično  drndanje šivaćih strojeva za kojima sjede Viki, Ida, Stana, Kata, Ana...

Na kraju performansa, vidjet ćemo, svaka će od njih sašiti plakat od  tkanine s velikim slovom: posloženi zajedno, ti će unikatni plakati poručivati: "Radnice, a ne robinje!" 
Performans "Neraskidive niti: Radnice u kulturi za radnice u tekstilnoj industriji" u kojemu dvanaest radnica Kamenskog govori  o izgnanstvu sa tržišta rada na Zavod za zapošljavanje, upravo je neizdrživo emotivan prikaz devastacije ljudskog dostojanstva: od početka  do kraja ovaj jednosatni, vizualno i sadržajno bujni scenski nastup prati  se s knedlom u grlu, s toplom empatijom prema sudbinama onih koje  su danas simbol borbe za radna prava žena.

"Neraskidive niti" osmislila je Lenka Udovički u dramaturškoj suradnji s Natašom Govedić, a povodom stote obljetnice obilježavanja  Međunarodnog dana žena. Humana, gorka, teško probavljiva – a opet  duhovita i ponegdje čak djetinje zaigrana – priča o snazi solidarnosti ispričana je fragmentima sjećanja i ispovjednih opažanja radnica.

Ona je  ovdje-ondje pojačana interpretacijom poezije, nenametljivom plesnom  točkom, glazbenim dionicama u izvedbu poznatih hrvatskih glumica,  glazbenica i drugih kulturnih djelatnica: Senka Bulić čita, primjerice,  pjesmu Tatjane Gromače; Ana Rucner zaneseno i energično svira dionice revolucionarnog naboja; Ivana Roščić čita turobne statističke podatke o propasti domaćih tvornica tekstila i obuće: među njima i onaj  da je od 1996., zbog lošeg vođenja i, nerijetko, bjesomučne krađe,  ugašeno 120 takvih tvornica diljem Hrvatske, čime je 100.000 ljudi (od  toga 86 posto žena) ostalo bez posla.

Fokus ovog sjajnog performansa je evociranje mitskih mjesta radničke svakodnevice: žene koje su svoje najbolje godine provele nadvijene nad šivaći stroj, s bolnom se nostalgijom sjećaju ustajanja u zoru,  odvođenja djece u vrtić i prve kave popijene u »pušioni«, zaglušujuće  buke strojeva koja je tijekom desetljeća utjecala na zdravlje, utrkivanja  uz stepenice u pogonu, zajedničkih ljetovanja u opatijskom odmaralištu, pa i teških stvari koje su ove žene zajedno proživjele.

"Kad mi je umro sin, moje kolegice su bile uz mene i pomogle mi da  preživim", kaže jedna radnica: glas joj pomalo drhti, ali uspijeva dovršiti svoju repliku bez suza. Publika, koja je napunila Tvornicu, na tome joj zahvaljuje pljeskom. Na drugom polu binarne opozicije,  sjećanjima je suprotstavljena svakodnevica nakon potonuća pogona:  odlaženje na burzu zajedno s nezaposlenom odraslom djecom i depresija koja im jede snagu i dane.

Zbog toga što efektno regrutira emocije gledatelja, zbog toga što govori o velikom i bitnom društvenom problemu koji se tiče svih nas,  zbog toga što je dramaturški inventivan, zanimljiv, dinamičan i vizualno domišljat, zbog jasne narativne okosnice i niza dobro uklopljenih  funkcinalnih detalja izvedbe, i zbog odličnih umjetnica koje u njemu  sudjeluju – ovaj bi se performans, ili predstava, mogao uklopiti u repertoar kakve bolje kazališne kuće.

Ovaj se projekt obraća širokoj publici, i  bilo bi sjajno, i logično, da on do široke publike i dospije.

* Tekst preuzet iz Novog lista